REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1047/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Petar Marković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Eterović, Šarac i Topić u Zagrebu, protiv tuženika Partner banke d.d., Zagreb, Vončinina ulica 2, OIB: 71221608291, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Petra Markovića, odvjetnika te punomoćnika tuženika Josipa Pažina, odvjetnika, 2. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7.1. Ugovora o kreditu broj 416-45-000121, a koja glasi: „Korisnik kredita plaća za obradu kreditnog zahtjeva i vođenja kredita jednokratnu naknadu u iznosu od 1,50% (slovima: jedancijelihpedesetposto) od iznosa odobrenog kredita iz članka 1. ovog ugovora. Naknada se naplaćuje na teret kredita prilikom puštanja kredita u tečaj. Naknada se obračunava u CHF, a uplaćuje u kunama primjenom srednjeg tečaja za devize za CHF po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja."

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7.2. Ugovora o kreditu broj 416-45-000121, a koja glasi: "Ovime korisnik kredita izrijekom ovlašćuje banku da prilikom isplate kredita iznos kredita iz članka 1. stavak 1. ovog Ugovora umanji za iznos jednokratne naknade iz ovog članka, bez ikakvog daljnjeg pitanja ili odobrenja korisnika kredita."

III. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 3. Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu broj 416-45-000121, a koja glasi: "Za produženje roka otplate kredita korisnik plaća jednokratnu naknadu u iznosu 0,30 % od iznosa odobrenog kredita, koja se uplaćuje korist kreditne partije prije potpisivanja ovog dodatka 1."

IV. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 1.1. Dodatak br. 2. Ugovora o kreditu broj 416-45-000121, a koja glasi: "od 135.000,00 CHF ( slovima: stotridesetpettisućašvicarskihfranaka ) obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita…..promjenjivu u skladu s relevantnom odlukom banke."

V. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 3.1. Dodatak br. 2. Ugovora o kreditu broj 416-45-000121, a koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva za produljenje roka otplate u visini 0,75% ( slovima: nulacijelihsedamdesetpet posto), jednokratno i naknadu za izradu sporazuma u iznosu 0,25% ( slovima: nulacijelihdvadesetpet posto ) jednokratno."

VI. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 3.2. Dodatak br. 2. Ugovora o kreditu broj 416-45-000121, a koja glasi: " Naknada iz prethodnog stavka obračunava se na ostatak glavnice koji u trenutku produljenja ovog kredita iznosi 118.984,55 CHF ( slovima: stoosamnaesttisućadevetstoosamdesetčetiri CHF i 55/100 )."

VII. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 3.1. Dodatak br. 3. Ugovora o kreditu broj 416-45-000121, a koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva za produljenje roka otplate u visini 0,50% ( slovima: nulacijelihpedeset posto), jednokratno."

VIII. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 3.2. Dodatak br. 3. Ugovora o kreditu broj 416-45-000121, a koja glasi: " Naknada iz prethodnog stavka obračunava se na ostatak glavnice koji u trenutku produljenja ovog kredita iznosi 40.299,53 CHF ( slovima: četrdesetisućadvjestodevedesetdevet CHF i 53/100 )."

IX. Nalaže se tuženiku PARTNER BANKA d.d., Zagreb, Vončinina ulica 2, OIB: 71221608291 u roku od 15 dana isplatiti tužitelju TP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.289,40 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama određenim do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01.01.2023. pa do 31.12.2023. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 01.01.2024., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim od 03.10.2009.g. pa do isplate.

X. Nalaže se tuženiku PARTNER BANKA d.d., Zagreb, Vončinina ulica 2, OIB: 71221608291 u roku od 15 dana isplatiti tužitelju TP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 330,41 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama određenim do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01.01.2023. pa do 31.12.2023. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 01.01.2024., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim od 24.12.2011. pa do isplate.

XI. Nalaže se tuženiku PARTNER BANKA d.d., Zagreb, Vončinina ulica 2, OIB: 71221608291 u roku od 15 dana isplatiti tužitelju TP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 992,31 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama određenim do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01.01.2023., pa do 31.12.2023. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 01.01.2024., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim od 22.05.2012., pa do isplate.

XII. Nalaže se tuženiku PARTNER BANKA d.d., Zagreb, Vončinina ulica 2, OIB: 71221608291 u roku od 15 dana isplatiti tužitelju TP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 170,54 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama određenim do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01.01.2023., pa do 31.12.2023. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 01.01.2024., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim od 28.11.2014., pa do isplate.

XIII. Nalaže se tuženiku PARTNER BANKA d.d., Zagreb, Vončinina ulica 2, OIB: 71221608291 u roku od 15 dana isplatiti tužitelju TP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 36.076,81 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama određenim do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01.01.2023. pa do 31.12.2023. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 01.01.2024., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim:

-na iznos od 4,01 EUR od 14.11.2009. pa do isplate,

-na iznos od 2,82 EUR od 10.12.2009. pa do isplate,

-na iznos od 20,55 EUR od 15.01.2010. pa do isplate,

-na iznos od 26,74 EUR od 06.03.2010. pa do isplate,

-na iznos od 24,07 EUR od 06.03.2010. pa do isplate,

-na iznos od 38,18 EUR od 14.04.2010. pa do isplate,

-na iznos od 97,80 EUR od 01.07.2010. pa do isplate,

-na iznos od 101,17 EUR od 01.07.2010. pa do isplate,

-na iznos od 72,02 EUR od 30.07.2010. pa do isplate,

-na iznos od 128,50 EUR od 31.08.2010. pa do isplate,

-na iznos od 107,25 EUR od 21.09.2010. pa do isplate,

-na iznos od 106,23 EUR od 16.10.2010. pa do isplate,

-na iznos od 133,06 EUR od 01.12.2010. pa do isplate,

-na iznos od 154,08 EUR od 21.12.2010. pa do isplate,

-na iznos od 135,21 EUR od 15.02.2011. pa do isplate,

-na iznos od 135,21 EUR od 15.02.2011. pa do isplate,

-na iznos od 145,62 EUR od 22.03.2011. pa do isplate,

-na iznos od 147,00 EUR od 16.04.2011. pa do isplate,

-na iznos od 170,34 EUR od 24.05.2011. pa do isplate,

-na iznos od 208,63 EUR od 17.06.2011. pa do isplate,

-na iznos od 235,95 EUR od 26.07.2011. pa do isplate,

-na iznos od 279,24 EUR od 20.08.2011. pa do isplate,

-na iznos od 222,36 EUR od 13.09.2011. pa do isplate,

-na iznos od 198,83 EUR od 15.10.2011. pa do isplate,

-na iznos od 198,19 EUR od 19.11.2011. pa do isplate,

-na iznos od 211,30 EUR od 24.12.2011. pa do isplate,

-na iznos od 230,71 EUR od 14.01.2012. pa do isplate,

-na iznos od 241,71 EUR od 28.02.2012. pa do isplate,

-na iznos od 215,62 EUR od 31.03.2012. pa do isplate,

-na iznos od 229,89 EUR od 17.04.2012. pa do isplate,

-na iznos od 1.526,57 EUR od 21.04.2012. pa do isplate,

-na iznos od 1.548,30 EUR od 26.04.2012. pa do isplate,

-na iznos od 218,04 EUR od 08.05.2012. pa do isplate,

-na iznos od 191,67 EUR od 27.06.2012. pa do isplate,

-na iznos od 178,52 EUR od 19.07.2012. pa do isplate,

-na iznos od 182,39 EUR od 22.08.2012. pa do isplate,

-na iznos od 170,51 EUR od 20.09.2012. pa do isplate,

-na iznos od 178,34 EUR od 20.10.2012. pa do isplate,

-na iznos od 1.120,77 EUR od 20.11.2012. pa do isplate,

-na iznos od 614,46 EUR od 06.11.2012. pa do isplate,

-na iznos od 168,22 EUR od 21.12.2012. pa do isplate,

-na iznos od 156,59 EUR od 23.01.2013. pa do isplate,

-na iznos od 163,58 EUR od 22.02.2013. pa do isplate,

-na iznos od 148,20 EUR od 19.03.2013. pa do isplate,

-na iznos od 174,73 EUR od 24.04.2013. pa do isplate,

-na iznos od 151,68 EUR od 14.05.2013. pa do isplate,

-na iznos od 1.255,27 EUR od 14.05.2013. pa do isplate,

-na iznos od 150,93 EUR od 03.06.2013. pa do isplate,

-na iznos od 135,90 EUR od 03.07.2013. pa do isplate,

-na iznos od 145,80 EUR od 03.08.2013. pa do isplate,

-na iznos od 150,69 EUR od 03.09.2013. pa do isplate,

-na iznos od 154,63 EUR od 03.10.2013. pa do isplate,

-na iznos od 155,69 EUR od 03.11.2013. pa do isplate,

-na iznos od 153,15 EUR od 03.12.2013. pa do isplate,

-na iznos od 160,67 EUR od 03.01.2014. pa do isplate,

-na iznos od 164,95 EUR od 03.02.2014. pa do isplate,

-na iznos od 774,84 EUR od 06.02.2014. pa do isplate,

-na iznos od 147,27 EUR od 03.03.2014. pa do isplate

-na iznos od 161,20 EUR od 03.04.2014. pa do isplate,

-na iznos od 151,18 EUR od 03.05.2014. pa do isplate,

-na iznos od 154.45 EUR od 03.06.2014. pa do isplate,

-na iznos od 3.012,97 EUR od 01.07.2014. pa do isplate,

-na iznos od 150,44 EUR od 03.07.2014. pa do isplate,

-na iznos od 135,08 EUR od 03.08.2014. pa do isplate,

-na iznos od 3.135,00 EUR od 15.08.2014. pa do isplate,

-na iznos od 3.148,71 EUR od 26.08.2014. pa do isplate,

-na iznos od 2.400,29 EUR od 30.08.2014. pa do isplate,

-na iznos od 114,90 EUR od 03.09.2014. pa do isplate,

-na iznos od 65,00 EUR od 03.10.2014. pa do isplate,

-na iznos od 68,14 EUR od 03.11.2014. pa do isplate,

-na iznos od 59,86 EUR od 03.12.2014. pa do isplate,

-na iznos od 62,31 EUR od 24.01.2015. pa do isplate,

-na iznos od 6.595,26 EUR od 16.01.2015. pa do isplate,

-na iznos od 34,97 EUR od 17.03.2015. pa do isplate,

-na iznos od 12,66 EUR od 17.03.2015. pa do isplate,

-na iznos od 14,06 EUR od 01.05.2015. pa do isplate,

-na iznos od 1.323,08 EUR od 01.05.2015. pa do isplate,

-na iznos od 612,60 EUR od 27.06.2015. pa do isplate.

XIV. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva, koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 5.1. Ugovora o kreditu broj 416-45-000121 a koja glasi:„ u kunskoj protuvrijednosti=135.000,00 CHF (slovima: stotridesetpettisućašvicarskihfranaka) po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća i ugovornu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s Općim uvjetima poslovanja sa građanima, a na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 11,00% (slovima: jedanaestcijelihposto) godišnje.“

2. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 5.2. Ugovora o kreditu broj 416-45-000121, a koja glasi: "Banka ima pravo obračunati i naplatiti ugovornu kamatu za zakašnjenje temeljem Odluke Banke po stopi jednakoj stopi ugovorne kamate iz stavka 1. ovog članka. Ugovorna kamata i zatezna kamata obračunava se i naplaćuje u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB za CHF utvrđenom na dan plaćanja.“

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 2. prosinca 2024. i kasnijem podnesku.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 9.492,81 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. ožujka 2026. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom kao kreditorom 22.09.2009. sklopio Ugovor o kreditu broj 416-45-000121, kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 135.000,00 CHF u kunama preračunato po srednjem tečaju za devize za CHF iz tečajnice Hrvatske narodne banke važeće na dan puštanja kredita u tečaj. Također ugovoreno je u čl. 5.1. da je korisnik dužan banci, pored iznosa glavnice, u kunskoj protuvrijednosti od 135.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća platiti i ugovornu kamatu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s općim uvjetima poslovanja s građanima, a na dan sklapanja ugovora iznosi 11,00 % godišnje. Navedene odredbe Ugovora o kreditu, po kojem banka svojevoljno mijenja kamatnu stopu, ovisno o svojoj odluci, su neodređene, neodredive i nerazumljive potrošačima i kao takve su dovele iste u neravnopravan položaj. Naime, o istima se nije pojedinačno pregovaralo, već je o promjenama iste, banka odlučivala samostalno, bez ikakvog utjecaja potrošača (ovdje tužitelja), dok potrošač (ovdje tužitelj) s druge strane, čak nije ni znao na temelju kojih parametara se ista određuje, budući da u navedenom ugovoru o kreditu se nikakvi parametri ni ne spominju. Naime tuženik nije uopće na valjan i razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno, koji sve čimbenici utječu na njeno formiranje tijekom trajanja ugovornog kreditnog razdoblja, a na temelju čega je tužitelj mogao kao potrošač spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

1.1. Također, tužitelj ističe da se radi o tipskoj odredbi banke, koja je unaprijed bila formulirana u standardnim ugovorima o kreditima od strane banke te potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Na taj način dolazi do situacije značajne neravnopravnosti, odnosno neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer banka jednostrano određuje obvezu potrošača koje promjene potrošač ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može čak ni provjeriti, budući da nema nikakvih egzaktnih kriterija. Navedena neravnopravnost i neravnoteža čini navedenu odredbu nepoštenom i kao takvu ništetnom sukladno čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003). Naime, člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, u istom članku je navedeno da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

1.2. Također, tužitelj ukazuje da je u članku 6.1. ugovora ugovoren način otplate kredita, prema kojem se tužitelj obvezuje vratiti kredit zajedno s ugovorenim kamatama i troškovima u roku od 26 mjeseci od dana kada je iskorišten. Glavnica dospijeva na naplatu u cijelosti po isteku roka otplate, dok se kamata obračunava i plaća svaki mjesec. Također, ugovoreno je u čl. 5. da je korisnik dužan banci vratiti iznos glavnice u kunskoj protuvrijednosti od 135.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća. Navedena klauzula u ugovoru je nepoštena u odnosu na potrošača te kao takva ništetna. Naime, člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, u istom članku je navedeno da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Citirane odredbe prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u čl. 3. st. 2. koji glasi: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“. Tužitelj prilikom sklapanja ugovora nikako nije mogao utjecati na navedenu odredbu, odnosno o navedenoj odredbi uopće nije pojedinačno pregovaralo, već je ista bila sadržana u tipskom ugovoru tuženika.

1.3. Tužitelj još ističe da mu tuženik nije predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koja za njega proizlaze iz valutne klauzule u švicarskom franku. Naime, u vrijeme kada je sklapao ugovor, tužitelj nije ništa znao o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula u CHF niti ga je tuženik uredno i u razumnoj mjeri obavijestio i upozorio na konkretne rizike, koje ugovaranje valutne klauzule u CHF donosi. Samim time, tužitelj nije ni mogao razumjeti sporne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor, koji sadrži te odredbe ili ne. Naime tužitelj nije bio upozoren da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima te da isto predstavlja sigurno ulaganje samo za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače kao primatelje kredita. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, uključujući i ovdje tuženika, a ne prosječni potrošač, pa tako ni ovdje tužitelj. S navedenom okolnosti kao i opasnosti, koje donosi ugovaranje valutne klauzule u Švicarskom franku kao specifične valute, tuženi je kao banka zbog svog stručnog znanja svakako znao odnosno bio je svjestan navedenog, dok s druge strane tužitelj kao obični građanin, to isto nije mogao znati, a banka, odnosno tuženik, protivno načelu savjesnosti i poštenja, nije tužitelja na navedeni rizik upozorila.

1.4. Unatoč navedenom, cjelokupni rizik navedenog ugovornog odnosa prebačen je na tužitelja, koji je kao potrošač nesumnjivo slabija strana u ugovornom odnosu. Dakle, navedena odredba o kojoj se između ugovornih strana nije pojedinačno pregovaralo, a koja je sastavni dio tipskog ugovora, koji je banka unaprijed sastavila, upravo zbog već opisanog nesavjesnog i nepoštenog postupanja banke predstavlja značajnu neravnotežu među ugovornim stranama, i to na štetu potrošača. Tuženik kao stručnjak nije upozorio niti informirao tužitelja kao potrošača o rizicima, koji se vežu uz ugovaranje valutne klauzule u švicarskom franku, pa samim time tužitelj nije ni bio svjestan rizika koji preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredbi, kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu ovdje tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno nudi kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima kao najpovoljniju priliku u odnosu na druge valute, bez da potrošača upozori o rizicima koji su vezani uz tu valutu. Na taj način potrošač je, protivno načelu poštenja i savjesnosti, navođen na sklapanje ugovora s rizičnom valutom. Pri tome dolazi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao potrošač i dužnik ima obvezu vratiti tuženom i neizvjesna je cijena, jer se kamata plaća u istoj valuti, švicarskom franku. Dakle oba bitna elementa ugovora su promjenjivi i neizvjesni, s tim da tuženik kao vjerovnik zna da uz valutu u švicarskom franku postoji poseban rizik koji na kraju snosi kao potrošač isključivo tužitelj jer on navedeni kredit otplaćuje u kunama, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju tužitelj otplaćuje u kunama. Navedenim postupanjem, odnosno ugovaranjem odredbe kojom se glavnica veže uz švicarski franak, došlo je do znatne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača jer banka kao kreditor prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći i posebni rizik valutne klauzule koji je vezan uz švicarski franak kao valutu utočišta, uz činjenicu da tuženik kao kreditor navedenu odredbu razumije, a potrošač uopće ne razumije kakav je rizik preuzeo. Također, neravnoteža postoji već u samoj činjenici da se radi o tipskom ugovoru tužitelja s navedenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a kojima je tužitelj preuzeo rizik franka na sebe, ne znajući za njega jer ga banka nije o tome informirala.

1.5. Tuženik je nadalje, temeljem odredbe čl. 7.1. Ugovora o kreditu naplatio tužitelju i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 1,50% od iznosa kredita, odnosno ukupno 2.205,00 CHF te se naknada obračunava u CHF, a uplaćuje u kunama primjenom srednjeg tečaja za devize za CHF po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja odnosno 9.740,25 kn odnosno 1.292,75 EUR. Naknadno je tužitelj dana 30.11.2011.g. sklopio s tuženikom i dodatak br. 1. ugovora o kreditu broj 416-45- 000121 kojim je u čl. 3. ugovoreno naknada za produženje roka otplate kredita u iznosu od 0,30% od iznosa odobrenog kredita. Navedeno iznosi 2.466,05 kn odnosno 327,35 EUR. Dana 27.04.2012.g. sklopljen je dodatak br. 2. Ugovora o kreditu broj 416-45- 000121 kojim je ugovoreno naknada za obradu kreditnog zahtjeva za produljenje roka otplate u visini od 0,75 % jednokratno te naknadu za izradu sporazuma u iznosu od 0,25% jednokratno. Naknada se obračunava na iznos kredita od 118.984,55 CHF odnosno u iznosu od 1.189,84 CHF a što iznosi 7.436,50 kn odnosno iznos od 986,96 EUR. Također dana 28.10.2014. sklopljen je dodatak br. 3. ugovora o kreditu broj 416- 45-000121, kojim je ugovoreno da će tužitelj platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% jednokratno te da se naknada obračunava na ostatak glavnice koji u trenutku produljenja ovog kredita iznosi 40.299,53 CHF odnosno iznos 201,49 CHF, odnosno iznos od 1.273,41 kn, odnosno iznos od 169,01 EUR. Vezano za navedenu ugovornu odredbu tužitelj navodi kako se o istoj nije posebno pregovaralo, a kako se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe te je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/03, odnosno ista bi bila i ništetna prema odredbi čl. 102. u svezi odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, nigdje u Ugovoru se ne navodi od čega se sastoji naknada za obradu kredita, kao niti način na koji se došlo do iznosa koji je tužiteljica kao korisnik kredita platila. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskim ugovorima, to je očito da se o odredbama tih ugovora po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se je moglo pojedinačno pregovarati. Nadalje, o nepoštenosti odredaba o ulaznoj naknadi govori i presuda Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19. Tužitelj stoga predlaže sudu donijeti presudu sadržaja, koji je pobliže naveden podneskom od 23.10.2025., kojim je konačno specificiran tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti jer je potraživanje tužitelja u zastari, koji prigovor detaljno obrazlaže. Dalje osporava tužitelju status potrošača i ističe da se utvrđenja iz kolektivne tužbe udruge Potrošač ne mogu primijeniti na ovaj parnični postupak. To stoga jer tuženik nije bio stranka u postupku, niti je utvrđeno kako je svojim postupanjem ili propuštanjem tuženik povrijedio zaštićene interese, pa se presude ne mogu primijeniti na konkretan slučaj, već protiv točno osam određenih banaka. Tuženik dalje ukazuje kako je nesporno da je na temelju odredbe članka 5.1. Ugovora, kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, sukladno općim uvjetima poslovanja te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 11,00 % godišnje. Tuženik i tužitelj su naknadno, sklapanjem Dodatka 2. Ugovora o kreditu ovu redovnu promjenjivu kamatnu stopu smanjili na 10,00 % da bi je Dodatkom 3. Ugovora o kreditu dodatno smanjili na 8,90 % te je ugovorili kao fiksnu. Naime, za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa između stranaka, tuženik je tužitelju obračunavao kamatu u iznosu, koji je bio određen Ugovorom o kreditu te njegovim dodatcima te niti jedan puta nije jednostrano odlukom promijenio iznos te kamatne stope. To znači da je tužitelju, nakon sklapanja Ugovora o kreditu, kamata obračunavana prema kamatnoj stopi od 11,00 %, nakon sklapanja Dodatka 2 Ugovoru o kreditu po stopi od 10,00 % te nakon sklapanja Dodatka 3 Ugovora o kreditu po stopi od 8,90 % koja je tada ugovorena i kao fiksna. Ove kamatne stope u niti jednom trenutku nisu bile više o zakonskih zateznih kamata.

2.1. Tuženik dalje navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli ispunjene dvije pretpostavke

– jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, kako je sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti ove odredbe sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopuštena.

2.2. Uz navedeno, tuženik je napomenuo da, u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba, nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, tuženik smatra da u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Naglašava da za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF.

2.3. Tuženik dalje ističe kako tužitelj u tužbi navodi da se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknade za obradu kreditnog zahtjeva te naknadu za produženje roka otplate kredita. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorne odredbe, prema kojoj tuženik ima pravo na naknade, su nepoštene, odnosno ništetne. Stoga je ovaj dio tužbenog zahtjeva neosnovan iz istih razloga iz kojih je neosnovan u odnosu na valutnu klauzulu i odnosu na promjenjivu kamatnu stopu. Posebno se ističe kako su predmetne naknade tužitelju naplaćene prvenstveno radi obrade kreditnog zahtjeva, a zatim u odnosu na obradu zahtjeva tužitelja za produljenjem roka otplate, sukladno važećim tarifama tuženika te su kao takve na vrlo jasan i nedvosmislen način ugovorene između stranaka. Naime, suprotno tvrdnjama tužitelja u Ugovoru o kreditu i njegovim dodatcima vrlo je jasno navedena osnova obračunavanja naknade kao i njezina visina. Slijedom svega navedenog predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Sud je tijekom postupka proveo dokaze pročitavši kompletnu spisu priloženu dokumentaciju i to: presliku liste prometa kredita 41645000121 (list 11-47 spisa), presliku Ugovora o kreditu br. 416-45-000121 (list 48-51 spisa), presliku Dodatka br. 1 Ugovoru o kreditu br.: 416-45-000121 (list 52-53 spisa), presliku Dodatka br. 2 Ugovoru o kreditu br.: 416-45-000121 (list 54-55 spisa), Dodatak br. 3 Ugovoru o kreditu br.:

416-45-000121 (list 56-57 spisa), otplatni plan (list 58-62 spisa), ispis kamatnih stopa (list 76 spisa), saslušan je tužitelj (list 102-103 i 175 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 107-138 spisa) te je pročitana priložena sudska praksa (list 84-99, 155-160 spisa). Drugih dokaza stranke nisu predlagale niti ih je sud izvodio.

4. Na temelju tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, kako je to navedeno u izreci presude. Ovdje treba navesti da se tuženik protivio preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 2.12.2024., a i kasnije u podnesku od 23.10.2025., međutim sud je odlučio da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje spora među strankama i odlučeno je kao u izreci rješenja pod točkom I., a primjenom odredbe čl. 190.st.3. ZPP-a. Povrh toga, ukazuje se na Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. sukladno kojem u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Tuženikovo protivljenje preinaci stoga je potpuno neosnovano i odlučeno je kao u izreci gornjeg rješenja.

5. Čitanjem preslike Ugovora o kreditu br. 416-45-000121 od 22.9.2009. (list 48- 51 spisa) utvrđeno je da je zaključen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita i to za iznos kredita od 135.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize za CHF iz tečajnice HNB važeće na dan puštanja kredita u tečaj. Člankom 5.1. Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa u visini 11,00%, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Prema odredbi čl.5.3. banka ima pravo obračunati i naplatiti ugovornu kamatu za zakašnjenje na temelju Odluke Banke po stopi jednakoj stopi ugovorne kamate iz st.1. tog članka. Ugovoreni rok otplate iznosi 26 mjeseci (čl.2.). Člankom 5.3. Ugovora ugovoreno je da ugovorena kamata i zatezna kamata obračunava se i naplaćuje u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB za CHF utvrđenom na dan plaćanja. Prema članku 7. Ugovora o kreditu (list 49 spisa) ugovoreno je da korisnik kredita plaća za obradu kreditnog zahtjeva i vođenja kredita jednokratnu naknadu u iznosu od 1,50% od iznosa odobrenog kredita.

6. Stranke su 30.11.2011. zaključile Dodatak br.1. Ugovoru o kreditu br. 416-45- 000121 (list 52,53 spisa), kojim je produžen rok otplate kredita do 2.5.2012. Prema članku 3. Dodatka br. 1 (list 52 spisa) ugovoreno je da za produženje roka otplate kredita Korisnik plaća jednokratnu naknadu u iznosu 0,30% od iznosa odobrenog kredita. Također, stranke su 27.4.2012. zaključile Dodatak br.2. Ugovoru o kreditu br. 416-45-000121 (list 54,55 spisa), kojim se mijenja redovna kamata, koja od 2.5.2012. iznosi 10,00% godišnje promjenjiva. Istim se produžuje rok otplate kredita za 30 mjeseci i traje zaključno do 2.11.2014. Dalje se mijenja i način otplate tako da se kamata i dalje plaća mjesečno i o dospijeću, a glavnica sukcesivnim uplatama u minimalnom iznosu 50.000,00 kn svakih 6 mjeseci (čl.2.). Prema članku 3. Dodatka br. 2. (list 54 spisa) ugovoreno je da korisnik kredita obvezuje se platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva za produljenje roka otplate u visini od 0,75%, jednokratno i naknadu za izradu Sporazuma u iznosu 0,25%, jednokratno, naknada se obračunava na ostatak glavnice, koji u trenutku produljenja iznosi 118.984,55 CHF.

7. Konačno, stranke su 28.10.2014. zaključile Dodatak br.3. Ugovoru o kreditu br. 416-45-000121 (list 56,57 spisa), kojim se mijenja redovna kamata, koja od 2.11.2014. iznosi 8,90% godišnje fiksna, a istim se opet produžuje rok otplate kredita za 6 mjeseci i traje zaključno do 2.5.2015. Navedenim se Dodatkom mijenja način otplate tako da se kamata i dalje plaća mjesečno i o dospijeću, a glavnica sukcesivnim uplatama (čl.2.). Prema članku 3. Dodatka br. 3 (list 56 spisa) korisnik kredita obvezuje se Banci platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva za produljenje roka otplate u visini od 0,50%, jednokratno. Sve navedene okolnosti predmetnog Ugovora i njegovih Dodataka nisu sporne među parničnim strankama.

8. Među strankama je u ovom postupku sporna ništetnost pojedinih odredaba predmetnog Ugovora i njegovih Dodataka kao i obveza tuženika da tužitelju vrati ono što je, prema tvrdnji tužitelja, neosnovano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i ulaznim naknadama, a sporan je i nastup zastare tužiteljevog potraživanja. Sporan je tužiteljev status potrošača, a tuženik je istaknuo i prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

9. U svom iskazu na ročištu 9.9.2024. tužitelj je izjavio da mu je kredit bio potreban za zatvaranje drugog kredita i to potrošačkog, a pomoću kojeg je uredio nekretninu za svoje stanovanje i svoju obitelji i gdje i dalje stanuju. U banci mu je ponuđen predmetni kredit, ali mu ništa nije posebno objašnjavano niti je bilo riječi o valuti kao ni o tome da bi anuiteti mogli rasti. Tužitelj je naveo da je ugovor, prije potpisivanja, pročitao i nije bilo nikakvih nejasnoća, a kod javnog bilježnika je ugovor samo pročitan bez objašnjavanja. Obzirom nije mogao plaćati anuitete, zaključio je dodatke ugovoru, a isti je otplaćivao od 2009.-2015. Nije se sjećao da je od banke dobivao obavijesti kada su se povećavali anuiteti, a iste je plaćao odlaskom na šalter u banku. Dopunski saslušan na ročištu 2.2.2026. naveo je da se za ugovor o kreditu i svaki njegov reprogram morala platiti naknada za obradu i to su bili uvjeti, a da on nije pitao može li ugovor biti bez tih naknada jer ga je prethodno pročitao i vidio je da se radi o uvjetima kredita. Naveo je da mu nitko nije objasnio od čega se sastoji ta naknada.

10. Tuženik je ustrajao kod prigovora da tužitelj nema status potrošača jer nema dokaza o potrošačkom kreditu, kojeg je prema iskazu zatvarao predmetnim kreditom te da je sredstva kredita uložio, kako je tvrdio, pa je istaknuo i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan jer tužitelj je bez ikakve sumnje ugovorna strana kreditnog odnosa s tuženikom i kao takav svakako aktivno legitimiran tražiti ništetnost pojedinih odredaba Ugovora i njegovih Dodataka kao i isplatu s osnova ništetnosti. Budući je iz samog Ugovora o kreditu jasno da je isti zaključio tužitelj kao fizička osoba i nema nigdje podatka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, to je takav tuženikov prigovor ocijenjen neosnovanim. Povrh toga, sud je na tu okolnost saslušao tužitelja i u cijelosti ocijenio njegov iskaz vjerodostojnim, a tuženik baš ničim nije potkrijepio svoju tvrdnju da tužitelj nije potrošač niti je u tom pravcu predlagao izvođenje kakvih dokaza.

11. U konkretnoj situaciji očito je da se, prije zaključenja Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo o kamati i tuženik nije ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, međutim, to prema mišljenju ovog suda, ipak nije imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. To stoga jer se kamata od početno ugovorene od 11% smanjivala Dodacima na konačnu fiksnu od 8,90%, pa da se desilo jednostrano mijenjanje početno ugovorene stope kamatne stope na veću odlukom tuženika, onda bi se ta odredba mogla smatrati ništetnom, međutim, kako je tuženik mijenjao kamatnu stopu na manju, u korist samog tužitelja, navedena odredba Ugovora o kreditu nije ništetna jer nije primijenjena na štetu tužitelja. Tužitelj i tuženik su suglasnim očitovanjem volje ugovorili promjenjivu kamatnu stopu od 11%, ista je Dodacima smanjivana konstantno u korist tužitelja, dakle, Ugovor o kreditu sa Dodacima je u tom dijelu valjani pravni posao. Početno ugovorena kamatna stopa bila je u interesu obje stranke, ista je smanjivana u korist tužitelja kroz vrijeme, dakle, u ovom slučaju predmetni pravni posao ne predstavlja ništetan pravni posao iz odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO), isti nije protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ni moralu društva. Predmetni pravni posao je specifičan jer se radi o velikom iznosu plasiranog novca, a kako se radilo o nenamjenskom kreditu na kraći vremenski rok (26 mjeseci) i na veliki novčani iznos u valuti CHF protuvrijednosti u kunama, to je tužitelj očito pristao na tako stipuliranu odredbu o kamatama. Dakle, u trenutku zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu te kasnije Dodataka tom ugovoru, sama promjenjiva kamatna stopa nije tužitelju išla na štetu, nego u korist.

12. Naime, prema odredbi čl. 247. ZOO-a ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Potpisom ugovora tužitelj je pristao na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dakle, stranke su, prilikom sklapanja ugovora, postigle suglasnost kako u pogledu iznosa kredita, tako i u pogledu ugovorene kamate. Prema tome, ne može se prihvatiti tvrdnja tužitelja o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ukoliko za to nisu ispunjeni i drugi uvjeti u smislu odredbi tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14. – dalje: ZZP/07.). Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom a time i ništetnom u smislu odredbe članka 102. stavak 1. navedenog zakona ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, nesporno je da se prije zaključenja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o načinu određivanja kamatne stope, a samim ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna kamate, no takvo postupanje tuženika nije rezultiralo narušavanjem pravične ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, slijedom čega nema niti uvjeta za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena kamata (čl.5.).

13. Prema odredbi čl. 26. ZOO-a stopa ugovornih kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora. Prema odredbi čl. 29. st. 2. stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila . 8. tog članka Hrvatska narodna banka dužna svakog 1. siječnja i 1. srpnja objaviti eskontnu stopu u Narodnim novinama. Na dan zaključenja ugovora (22.9.2009.) eskontna stopa Hrvatske narodne banke iznosila je 9% godišnje (objavljena u Narodnim novinama 76/2009), pa je tako, obzirom na ranije citiranu odredbu iz čl. 26. te čl. 29. st. 2. ugovorna kamata nije mogla biti veća od 14%, a kako je tuženik ugovaranjem kamate postupio u skladu sa ranije citiranim odredbama, a tužitelj nije dokazao da bi se kamatna stopa povećavala tijekom trajanja ugovora to, po stajalištu ovog suda, nije riječ o ništetnoj odredbi i zato je zahtjev tužitelja kao neosnovan odbijen u dijelu u kojem je tražio utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, kojima je ugovorena kamata pod točkama 5.1. i 5.2. i odlučeno je kao u točci

XIV. Izreke presude.

14. Što se tiče ništetnosti odredbe, kojom je ugovorena primjena valutne klauzule valja istaknuti, a kako je već navedeno u točci 12. obrazloženja, da je odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom a time i ništetnom u smislu odredbe čl. 102. st. 1. navedenog zakona ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da nije bio valjano informiran od strane djelatnika tuženika o valuti obveze kao i da mu tuženik nije predočio informacije, koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužitelj, kao prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice, koja za njega proizlaze iz valutne klauzule u švicarskom franku. Naime, nedvojbeno iz iskaza tužitelja proizlazi da, kad je sklapao ugovor, tuženik ga nije uredno i u razumnoj mjeri obavijestio i upozorio na konkretne rizike, koje ugovaranje valutne klauzule u CHF donosi. Samim time tužitelj nije ni mogao razumjeti sporne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor, koji sadrži te odredbe ili ne. Naime, tužitelj nije bio upozoren da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima te da isto predstavlja sigurno ulaganje samo za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače kao primatelje kredita. S navedenom okolnosti kao i opasnosti, koje donosi ugovaranje valutne klauzule u švicarskom franku kao specifičnoj valuti, tuženik je kao banka, zbog svog stručnog znanja, svakako znao, odnosno bio je svjestan navedenog, dok s druge strane tužitelj kao obični građanin, laik u pogledu bankarskih pojmova, to nije mogao znati, a banka, odnosno tuženik, protivno načelu savjesnosti i poštenja, nije tužitelja na navedeni rizik upozorila.

14.1. Prema tome, cjelokupni rizik navedenog ugovornog odnosa prebačen je na tužitelja, koji je kao potrošač nesumnjivo slabija strana u ugovornom odnosu. Dakle, navedena odredba o kojoj se između ugovornih strana nije pojedinačno pregovaralo, a koja je sastavni dio tipskog ugovora, koji je banka unaprijed sastavila, upravo zbog opisanog nesavjesnog i nepoštenog postupanja banke, predstavlja značajnu neravnotežu među ugovornim stranama, i to na štetu potrošača. Tuženik kao stručnjak nije upozorio niti informirao tužitelja kao potrošača o rizicima, koji se vežu uz ugovaranje valutne klauzule u švicarskom franku, pa samim time tužitelj nije ni bio svjestan rizika koji preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredbi, kojima se glavnica veže za švicarski franak, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu ovdje tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno nudi kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima, bez da potrošača upozori o rizicima, koji su vezani uz tu valutu. Na taj način potrošač je, protivno načelu poštenja i savjesnosti, navođen na sklapanje ugovora s rizičnom valutom. Pri tome dolazi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao potrošač i dužnik ima obvezu vratiti tuženom i neizvjesna je cijena, jer se kamata plaća u istoj valuti, švicarskom franku. Dakle oba bitna elementa ugovora su promjenjivi i neizvjesni, s tim da tuženik kao vjerovnik zna da uz valutu u švicarskom franku postoji poseban rizik, koji na kraju snosi kao potrošač isključivo tužitelj jer on navedeni kredit otplaćuje u kunama, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica, koju tužitelj otplaćuje u kunama. Navedenim postupanjem, odnosno ugovaranjem odredbe, kojom se glavnica veže uz švicarski franak, došlo je do znatne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača jer banka kao kreditor prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći i posebni rizik valutne klauzule, koji je vezan uz švicarski franak kao valutu utočišta, uz činjenicu da tuženik kao kreditor navedenu odredbu razumije, a potrošač uopće ne razumije kakav je rizik preuzeo. Također, neravnoteža postoji već u samoj činjenici da se radi o tipskom ugovoru tužitelja s navedenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je tužitelj preuzeo rizik franka na sebe, ne znajući za njega, jer ga banka nije o tome informirala.

15. Slijedom izloženih razloga, a kako je na temelju gore citiranih odredbi ZZP/07 utvrđeno da je odredba, kojom je ugovorena valuta CHF nepoštena, a time i ništetna, sud je prihvatio kao osnovan, zahtjev tužitelja za isplatu iznosa, koji su preplaćeni na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića, dipl. oec. iz društva Darfin d.o.o (list 107-138 spisa) utvrđena je razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos. Ukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 271.820,60 kn, za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi ukupno 36.076,81 EUR.

16. Tužitelj je nadalje zahtijevao utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog Ugovora o kreditu kao i Dodataka osnovnom Ugovoru o kreditu u dijelovima kojima je ugovoreno pravo tuženika da naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i zahtjeva za produljenje roka. Tako je osnovnim Ugovorom u čl. 7.1. predviđeno da korisnik kredita plaća za obradu kreditnog zahtjeva i vođenje kredita jednokratnu naknadu u iznosu od 1,50% od iznosa odobrenog kredita, a naknada se plaća prilikom puštanja kredita u tečaj te se čl. 7.2. ovlašćuje banku da, prilikom isplate kredita, iznos kredita umanji za iznos jednokratne naknade. Nadalje, kako je to već navedeno u točkama 6. i 7. obrazloženja ove presude, stranke su Dodacima ugovora dogovarale produženja roka otplate kredita i plaćanja daljnjih jednokratnih naknada u različitim iznosima postotaka od iznosa kredita. Tužitelj je u svom iskazu naveo da mu ništa nije objašnjeno glede obveze i strukture plaćanja naknada, već mu je samo rečeno da za reprogram kredita mora platiti naknadu za obradu jer je to uvjet. Sud je ocijenio vjerodostojnim iskaz tužitelja i ocjenjuje da se o predmetnim naknadama evidentno nije pojedinačno pregovaralo, već su iste unesene u sadržaj Dodataka ugovora na inicijativu tuženika, a bez da su tužitelju prethodno objašnjene navedene naknade, odnosno od čega se sastoje i iz kojih razloga ih je tuženik dužan platiti.

17. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadama za obradu kredita i visini tih naknada. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetnih odredaba Ugovora o kreditu i njegovih Dodataka proizlazi da se radi o standardnim stipulacijama ugovora koje sadrže odredbe, prema kojima se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita, odnosno različite iznose postotaka kako su navedeni u Dodacima ugovora, a iz kojih je jasno vidljivo da je riječ o standardiziranim uvjetima o kojima se ne pregovara.

18. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o predmetnim odredbama kreditora, koji reguliraju materiju uvjeta kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru i njegovim dodacima, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama predmetnog Ugovora i njegovih Dodataka. Samim čitanjem predmetnog Ugovora i njegovih Dodataka jasno je utvrđeno da ih je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru i dodacima, pa je očito da se o tim odredbama ugovora i njegovih dodataka nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati.

19. Nadalje, nije utvrđeno na što se konkretno predmetne naknade odnose, tj. koji su to troškovi nastali tuženiku obradom kreditnog zahtjeva kao i sastavljanjem dodataka ugovoru radi produženja roka otplate kredita. Tuženik je tijekom postupka trebao dokazati koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno imao obradom kreditnog zahtjeva i dodacima ugovoru radi produljenja roka otplate kredita, ali to nije dokazao, niti je dokazao na što se točno odnose visine tih troškova, već se paušalno poziva na to da je iste obračunao sukladno važećim tarifama, dakle svojim internim aktima. Stoga, ovaj sud zaključuje da pravilo naplaćivanja naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za obradu zahtjeva za produljenje roka otplate kredita predstavljaju nepoštene odredbe, kojima je uzrokovana znatna neravnoteža u pravima o obvezama tužitelja i tuženika iz kreditnog odnosa.

20. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 7.1. i 7.2. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kredita, a Dodacima Ugovoru o kreditu tužitelj je plaćao i daljnje naknade za obradu zahtjeva za produljenje roka otplate, to je očito da su te odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su nepoštene navedene odredbe članka 7.1. i 7.2. Ugovora o kreditu te čl. 3. Dodatka br. 1., čl. 1.1., 3.1. i 3.2. Dodatka br. 2. kao i čl. 3.1.i 3.2. Dodatka br. 3. Ugovoru o kreditu, primjenom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07) te ništetna u smislu čl. 102. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

21. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetni navedeni članci 7.1. i 7.2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1,50% na iznos kredita kao i da se ovlašćuje banka umanjiti iznos (točka I. i II. izreke presude). Nadalje, ništetnim su utvrđeni i čl. 3. Dodatka br. 1., čl. 1.1., 3.1. i 3.2. Dodatka br. 2. kao i čl. 3.1.i 3.2. Dodatka br. 3. Ugovoru o kreditu i odlučeno je kao u izreci pod točkama III. do VIII. Presude.

22. Imajući u vidu da su navedene odredbe Ugovora o kreditu i njegovih Dodataka ništetne u dijelovima kojima su ugovorene naknade za obradu to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredaba, odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu navedenih naknada za obradu, a u odnosu na visinu izveden je dokaz financijskim vještačenjem. Nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića, dipl. oec. iz društva Darfin d.o.o (list 107-138 spisa) utvrđeno je da je, prema čl. 7. Ugovora o kreditu (list 49 spisa) ugovoreno da korisnik kredita plaća za obradu kreditnog zahtjeva i vođenja kredita jednokratnu naknadu u iznosu od 1,50% od iznosa odobrenog kredita: Ukupno naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1.289,40 EUR.

22.1. Prema članku 3. Dodatka br. 1 (list 52 spisa) ugovoreno je da za produženje roka otplate kredita Korisnik plaća jednokratnu naknadu u iznosu 0,30% od iznosa odobrenog kredita. Ukupno naplaćena naknada za produženja roka otplate iznosi 330,41 EUR.

22.2. Prema članku 3. Dodatka br. 2 (list 54 spisa) ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva za produljenje roka otplate u visini od 0,75%, jednokratno i naknadu za izradu Sporazuma u iznosu 0,25%, jednokratno, naknada se obračunava na ostatak glavnice koji u trenutku produljenja iznosi 118.984,55 CHF. Ukupno naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva za produljenje roka otplate iznosi 744,23 EUR. Ukupno naplaćena naknada za izradu Sporazuma iznosi 248,08 EUR.

22.3. Prema članku 3. Dodatka br. 3 (list 56 spisa) korisnik kredita obvezuje se Banci platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva za produljenje roka otplate u visini od 0,50%, jednokratno. Ukupno naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva za produljenje roka otplate iznosi 170,54 EUR.

23. Slijedom navedenog, sud je tužitelju dosudio plaćene iznose naknada za obradu kreditnog zahtjeva i za obradu zahtjeva za produljenje roka otplate kredita u iznosima, koje je utvrdio stalni sudski vještak jer je njegov nalaz ocijenjen vjerodostojnim u cijelosti i kao objektivan, stručan i razumljiv prihvaćen od strane ovog suda.

24. Na dosuđene iznose preplaćenih anuiteta s osnova ništetne valutne klauzule kao i s osnova plaćenih naknada za obradu kredita kao i za obradu zahtjeva za produljenje roka za otplatu tužitelju pripadaju zakonske zatezne, sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate više obračunatih iznosa i samih naknada), jer je tuženik bio nepošten već u trenutku naplate, pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja i to za iznose preplaćene po osnovi valutne klauzule po datumima kako ih je vještak utvrdio u nalazu i mišljenju te za iznose plaćenih naknada također kako je to vještak utvrdio nalazom i mišljenjem. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

25. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i to imajući na umu pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), sukladno kojem: zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, kako je u konkretnoj situaciji tek ovom presudom utvrđena ništetnost spornih odredaba osnovnog ugovora i njegovih Dodataka, tako predmetno potraživanje tužitelja za isplatu s pripadajućim kamatama na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, nije zastarjelo.

26. Odluka o parničnim troškovima se temelji na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje: OT). Tužitelj nije uspio sa dijelom zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe o kamatnoj stopi i ugovorenoj kamati, a u odnosu na koji dio, po ocjeni ovog suda, nisu nastali posebni troškovi jer se u odnosu na taj dio zahtjeva nisu izvodili nikakvi dokazi, pa je stoga odluka ovog suda da tuženik ima snositi sve troškove tužitelju i to, kako slijedi:

-za sastav tužbe 500 bodova (Tbr. 7. t. 1. OT),

-za pristup na ročišta 13.3.2024., 15.5.2025. i 2.2.2026. po 500 bodova za svako (Tbr. 9.t.1. OT),

-za sastav podnesaka od 4.8.2023., 2.12.2024. i 23.10.2025. po 500 bodova za svaki (Tbr.8. toč.1. OT),

- za sastav podneska od 28.1.2025. 25 bodova (Tbr. 8/4 OT), što ukupno iznosi 3525 bodova, a uz vrijednost jednog boda od 2,00 € prema važećoj Tarifi iznosi 7.050,00 €, a uvećano za PDV od 25% (1.762,50 €) iznosi 8.812,50 €, a kojem iznosu valja pridodati plaćen trošak predujma za vještačenje u iznosu od 300,00 € (list 104) te plaćenu sudsku pristojbu na tužbu od 126,77 € kao i pristojbu na presudu od 253,54 €, tako da je ukupan dosuđeni iznos troškova 9.492,81 €. Tužitelj ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak od presuđenja, po odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO-a.

27. Tuženik je spor izgubio, pa mu je odbijen kao neosnovan zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka

Zagreb, 2. ožujka 2026

S u d a c:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- pun. tužitelja uz pristojbu na presudu 253,54 €

- tuženiku