Poslovni broj: 13 Pn-…/20…-…

1

             

       Poslovni broj: 13 Pn-…/…-…

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja Zavod, Z., OIB:..., protiv tuženika C. O., OIB…, zastupanog po punomoćnicima iz OD H. iz Z., radi naknade štete, nakon zaključene glavne javne rasprave 22. rujna 2023. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, te objave presude 31. listopada 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku C.O. Z., OIB: … isplatiti tužitelju Zavod, Z., OIB… iznos od 11.160,51 EUR / 84.088,90 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 7.244,63 EUR / 54.584,64 kn od 23. prosinca 2020. do isplate,

- na iznos od 3.915,89 EUR / 29.504,26 kn od dana podnošenja tužbu sudu do

  isplate,

  prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku od 15 dana."

 

              II/ Nalaže se tužitelju Zavod, Z., OIB… da tuženiku C.O. d.d. Z., OIB…, naknadi parnične troškove u iznosu od 497,50 EUR / 3.748,41 kn (četiristo devedeset sedam eura i pedeset centi / tri tisuće sedamsto četrdeset osam kuna i četrdeset jedna lipa)[1] sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

             

Obrazloženje

 

              1. Tužitelj Zavod podnio je 20. rujna 2021. tužbu protiv tuženika C.O. d.d. Z. u kojoj navodi da je dana … 19... osiguranik tužitelja P. F., rođen … stradao u prometnoj nesreći za koju je presudom Općinskog suda u Č. broj K-…/…-… od … 19... proglašen krivim I. O., rođen … koji je upravljao automobilom registracijske oznake VŽ… osiguranim kod tuženika, broj police .... U postupku medicinskog vještačenja u kojem je utvrđivana uzročno-posljedična veza između ozljeda zadobivenih u predmetnoj nesreći i invalidnosti osiguranika tužitelja, od strane ovlaštenog vještaka utvrđeno je da je kao posljedica zadobivenih ozljeda kod osiguranika tužitelja nastupila invalidnost, te je zbog gubitka radne sposobnosti rješenjem tužitelja istome priznato pravo na invalidsku mirovinu. Isplatama invalidske mirovine za tužitelja je nastajala šteta koju je prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju imao pravo potraživati od tuženika. Tuženik je u mirnom postupku podmirio tužitelju štetu do 31. prosinca 2014., dok je za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2018. u tijeku sudski postupak protiv tuženika. Kako je daljnjim isplatama invalidske mirovine za tužitelja nastajala daljnja šteta, tužitelj je odštetnim zahtjevom od 2. prosinca 2020. pozvao tuženika da mu podmiri štetu za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. rujna 2020. u iznosu od 54.584,64 kn. Tuženik je otklonio odštetni zahtjev tužitelja uz obrazloženje da je osiguranik tužitelja ispunio uvjete za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu, te da tužitelj ima pravo na naknadu štete ako bi postojala razlika između invalidske mirovine i eventualne starosne mirovine, no da tužitelj o istome nije dostavio dokaze. Tužitelj je i nadalje svojem osiguraniku vršio isplate invalidske mirovine te je u razdoblju od 1. listopada 2020. do 31. kolovoza 2021. izvršio isplatu u ukupnom iznosu od 29.504,26 kn, a koja isplata za tužitelja predstavlja štetu. Tužitelj stoga potražuje naknadu štete temeljem odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/2021), i to odredbe čl. 161. koja je odredbom čl. 41. Zakona o Izmjenama o dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 115/18) izmijenjena na način da je izričito propisano da tužitelj ima pravo na naknadu štete u punim iznosima izvršenih isplata sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, dok je odredbom čl. 164. propisano da su za utvrđivanje visine stvarne štete u odnosu na tuženika mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Prema zauzetom pravnom stavu Vrhovnog suda RH tužitelj štetu ima pravo potraživati prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme izvršenih isplata. Stoga ovom tužbom tužitelj zahtijeva da se tuženiku naloži da mu isplati ukupan iznos od 11.160,51 EUR / 84.088,90 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako je to navedeno u izreci presude.

 

              2.1. U odgovoru na tužbu tuženik priznaje pasivnu legitimaciju i nastanak štetnog događaja te odgovornost svojeg osiguranika za nastanak istog, no osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor iscrpljene svote osiguranja navodeći da je u trenutku štetnog događaja svota osiguranja za štete na osobama iznosila 1.000.000,00 HRD, dok je samo oštećenom P. F. tuženik isplatio za pretrpljenu štetu preko 1.300.000,00 kn, a kako se šteta sukcesivno tijekom godina isplaćuje i tužitelju, to je dosadašnjim isplatama u cijelosti iscrpljena svota osiguranja. Osim toga tuženik ističe da nije u obvezi naknaditi tužitelju štetu za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. kolovoza 2021. budući da bi osiguranik tužitelja P. F., rođen 7. prosinca 1951., ispunio zakonske uvjete za odlazak u starosnu mirovinu napunivši 65 godina života. Naime, tužitelj bi navršenjem 65 godina života svog osiguranika bio u obvezi istome isplaćivati starosnu mirovinu, te ukoliko bi ta mirovina bila manja od invalidske mirovine koju tužitelj faktično isplaćuje, tek tada bi tužitelj trpio štetu i to u visini razlike koliko je invalidska mirovina veća od starosne mirovine. Pri tome ističe i kako je osiguranik tužitelja do štetnog događaja na ime starosne mirovine uplaćivao i izvjesne doprinose tužitelju, pa se, barem u određenom dijelu može raditi i o dvostrukom stjecanju po istoj osnovi. Nadalje, tuženik smatra da se tužitelj pogrešno poziva na primjenu Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/2013) kao lex specialis, za koji navodi da se primjenjuje na odnose nastale nakon 1. siječnja 2014., smatrajući da bi valjalo primijeniti zakon koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja i to Zakon o osiguranju (NN broj 9/94) prema kojem je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji.

              2.2. U podnesku od 6. listopada 2021. tuženik nadopunjuje odgovor na tužbu navodeći da je iz sudske nagodbe sklopljene kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu dana 29. prosinca 2017. pod brojem Pn-865/09 vidljivo da je predmetnom isplatom u cijelosti iscrpljena svota osiguranja.

 

              3. U podnesku zaprimljenom 19. listopada 2021. tužitelj navodi kako ne osporava navode tuženik da je osigurana svota isplaćena do limita, no navodi da je tuženik tu tvrdnju dužan dokazati izračunom ovlaštenog aktuara uz dokaze o izvršenim isplatama. Sama sudska nagodba koju je priložio tuženik nije dokaz o iscrpljenosti svote osiguranja pri čemu tužitelj navodi i kako je tuženik prilikom sklapanja nagodbe bio dužan voditi računa i o tražbini tužitelja budući da je u to vrijeme znao za tužitelja kao oštećenika te je bio dužan izračunati kapitalizirani iznos invalidske mirovine na dan 1. prosinca 2017. i rezervirati taj dio sredstava za namirenje štete tužitelju, a kako to nije učinio, ne može isticati prigovor iscrpljenosti svote osiguranja. Nadalje, tužitelj se protivi prigovoru tuženika o određivanju naknade štete u visini razlike između isplaćivane invalidske mirovine i starosne mirovine kao pravno neosnovanom pozivajući se na odredbe članka 161. i članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/2021). Ističe i da uplaćeni doprinosi nisu ni u kakvoj vezi s potraživanom naknadom štete te navodi i da bi osiguranik tužitelja, kada ne bi bilo štetnog događaja, i nadalje bio u radnom odnosu te uplaćivao doprinose te bi tužiteljeva obveza na isplatu mirovine nastala upravo na temelju svih uplaćenih doprinosa, a ne zbog štetnog događaja za koji je odgovoran osiguranik tužitelja. Protivi se i tuženikovim navodima o primjeni materijalnog prava, pozivajući se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem tužitelj ima pravo potraživati štetu prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelju nastupila šteta, a to nije trenutak štetnog događaja, već prilikom svake isplate iz mirovinskog osiguranja. U daljnjim podnescima od 24. studenog 2021. i 21. rujna 2023. tužitelj u bitnome ponavlja već ranije iznesene navode dodajući i da prigovor iscrpljenosti svote osiguranja nije od utjecaja na ovaj spor jer se ne radi o tužbi oštećenika iz članka 80. stavak 2. i stavak 3. Zakona o osiguranju smatrajući da se taj Zakon ne odnosi na tužitelja kao tijelo javnog prava s obzirom na članak 10. stavak 2. istog Zakona.

 

              4.1. Na ročištu 22. rujna 2023. tuženik se protivi tužiteljevim navodima o neprimjeni Zakona o osiguranju na konkretan spor budući da i sam tužitelj u tužbi navodi da potražuje naknadu štete temeljem police obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a prava i obveze po tom osiguranju određene su upravo odredbama Zakona o osiguranju.

              4.2. Na istom ročištu tužitelj navodi kako je iz tužbe evidentno da naknadu štete tužitelj potražuje temeljem odredaba ZOMO, a ne po polici autoosiguranja odnosno podredno Zakonu o osiguranju. Na upit suda tužitelju postoji li u konkretnom slučaju razlika u visini konkretno utvrđene i isplaćivane invalidske mirovine osiguraniku tužitelja P. F. i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a to u smislu članka 27. stavak 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, tužitelj navodi da je u konkretnom slučaju osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog povrede izvan rada te bi konkretno utvrđena i isplaćivana mirovina osiguraniku tužitelja svakako bila manja od invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu budući da se takva mirovina utvrđuje izračunom staža od 40 godina, a u ovdje konkretnom slučaju invalidska mirovina utvrđena je na temelju 24 godine, 6 mjeseci i 1 dan staža. Tužitelj dodaje i da doslovno tumačenje odredbe članka 27. stavak 3. ZOOP dovodi do situacije da tužitelj niti u jednom slučaju zapravo ne bi imao pravo na naknadu štete, a kako je to i ranije obrazloženo u podnescima tužitelja.

 

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju priloženu u spisu te je izvršio uvid u spis Općinskog građanskog suda u Z. broj Pn-…/20…, dok je kao nepotrebne odbio sve preostale dokazne prijedloge istaknute tijekom postupka, budući da je sve relevantnije činjenice utvrdio uvidom u dokumentaciju. Sud je izvršio uvid i u sudsku praksu dostavljenu uz podneske stranaka iako se ne radi o dokaznim sredstvima kojima stranke dokazuju činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, već o posrednom izvoru prava na koji se stranke pozivaju u prilog svojeg tumačenja primjene prava.

 

6. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka te nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), sud je odlučio kao u izreci presude.

 

7. Predmet spora je tužiteljev regresni zahtjev za isplatu iznosa od 84.088,90 kn / 11.160,51 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po osnovi invalidske mirovine isplaćene osiguraniku tužitelja P. F. i to u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. kolovoza 2021., koji zahtjev tužitelj postavlja prema tuženiku kao osiguratelju štetnika – vozača (I. O.) koji je odgovoran za nastanak prometne nesreće od 8. svibnja 1994. u kojoj je osiguranik tužitelja zadobio ozljede zbog kojih je kod njega nastupila invalidnost i gubitak radne sposobnosti, zbog čega mu je rješenjem tužitelja broj IN-… od … 19... priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog bolesti i povrede izvan posla.

 

8. Među strankama nije sporan nastanak predmetne prometne nesreće dana … 99... u kojoj su sudjelovali osiguranik tužitelja P. F. i osiguranik tuženika I. O. koji je i odgovoran za njezin nastanak, kako to proizlazi i iz presude Općinskog suda u Č. broj K-…/…-… od … 19... Nije sporno ni da je u navedenoj prometnoj nesreći osiguranik tužitelja zadobio tjelesne ozljede te da mu je upravo zbog zadobivenih ozljeda i nastalog invaliditeta rješenjem tužitelja broj IN-… od … 19... priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog bolesti i povrede izvan posla koja je mirovina imenovanome u utuženom razdoblju i isplaćivana, kao što je to i utvrđeno uvidom u navedeno rješenje s priležećim nalazom i mišljenjem invalidske komisije tužitelja te tužiteljeve podatke o isplatama mirovine. Nije sporna niti pasivna legitimacija tuženika kao društva za osiguranje s kojim je štetnik sklopio ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti.

 

9. Sporne su činjenice nastanka i visine štete za tužitelja (za koju tuženik smatra da se može utvrditi samo kao eventualna razlika između isplaćivane invalidske mirovine i starosne mirovine koju bi osiguranik tuženika ostvario s navršenih 65 godina života) kao i iscrpljenosti svote osiguranja, a sporna je i pravna osnova tužiteljevog zahtjeva.

 

10. Tužitelj svoj zahtjev temelji na odredbama čl. 161. st. 1. i st. 2. te čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 118/18, 62/18, 115/18, 102/19 i 84/21, dalje: ZOMO) kao odredbama koje su bile na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, a koja mu je nastala isplatom svake invalidske mirovine. Odredbom čl. 161. st. 1. ZOMO propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a prema st. 2. istog članka naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostaloga novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Nadalje, prema čl. 164. st. 1. ZOMO Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

 

11. S druge strane, tuženik smatra da valja primijeniti odredbe Zakona o osiguranju ("Narodne novine" broj 9/94) koje su bile na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja. Odredbom čl. 81. navedenog zakona propisano je da kad pravna osoba koja obavlja poslove zdravstvenog, invalidskog ili mirovinskog osiguranja istakne odštetni zahtjev, društvo za osiguranje dužno je u okviru odgovornosti svojeg osiguranika platiti naknadu u visini troškova liječenja i drugih nužnih troškova koji su učinjeni u skladu s propisima o zdravstvenom osiguranju, odnosno razmjerni iznos doprinosa za invalidsko i mirovinsko osiguranje, a razmjerni iznos doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje određuje se u kapitaliziranom iznosu prema preostalom vremenu radnog staža i godina života fizičke osobe potrebnih za stjecanje prava na starosnu mirovinu.

 

12. Ovdje valja istaknuti da sud u parničnom postupku sukladno čl. 186. st. 3. ZPP nije vezan pravom osnovom tužbenog zahtjeva koju je tužitelj naveo u tužbi. Tako ovaj sud smatra da kod odlučivanja o pravnoj osnovi zahtjeva prvenstveno treba imati u vidu da je tuženik društvo za osiguranje koje je u konkretnom slučaju sklopilo ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti s jednim od sudionika prometne nesreće, a materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti uređena je odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje: ZOOP) kako je to navedeno u čl. 1. ZOOP. Naime, tuženik kao osiguratelj ne nalazi se u istom pravnom statusu kao i sam vozač (štetnik), već njegova obveza proizlazi iz činjenice sklapanja ugovora o osiguranju s vozačem odnosno korisnikom motornog vozila, tako da tuženik može odgovarati samo u okviru ugovorom preuzetih obveza te odredaba ZOOP koje reguliraju ugovor o osiguranju. Osiguravajuća društva, dakle, nisu štetnici, nego temeljem sklopljenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu, u slučaju ispunjenja zakonom propisanih pretpostavki, naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe tj. štetnika i to, kako je rečeno, u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema odredbi čl. 8. st. 1. ZOOP (koja regulira ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak) društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja (st. 11.). Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP kojima je uređen i opseg osiguranog pokrića odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obujam i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja. Upravo slijedom navedenog ovaj sud smatra da se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obujma obveze tuženika kao osiguratelja treba primijeniti materijalno pravo koje regulira ugovor o osiguranju, dakle ZOOP i to upravo naprijed citirane odredbe članka 27. ZOOP. Napominje se da je u brojnim recentnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj kojem je, između ostaloga, jedna od zadaća osiguranje jedinstvene primjene prava (čl. 20. toč. 1. Zakona o sudovima) zauzeto pravno shvaćanje o primjeni odredaba ZOOP kao mjerodavnog propisa u pravno i činjenično istovrsnim slučajevima

 

13. Odredbom čl. 27. ZOOP propisani su subrogacijski zahtjevi nositelja socijalnog osiguranja pa je tako u st. 1. propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovora o osiguranju. Prema čl. 27. st. 2. ZOOP stvarnom štetom u smislu st. 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Sukladno čl. 27. st. 3. ZOOP razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

 

14.1. Prema tome, sukladno članku 27. ZOOP obveza tuženika kao društva za osiguranje postoji samo ukoliko bi iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku Zavod bio veći od iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, pa je u konkretnom slučaju valjalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja u konkretnom slučaju (rješenje broj IN-… od … 19...) i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Slijedom navedenog sud je od tužitelja na ročištu 22. rujna 2023. zatražio očitovanje postoji li kakva razlika između invalidske mirovine u konkretnom slučaju priznate rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, sukladno članku 27. stavak 3. ZOOP, na što se tužitelj, kako je ranije rečeno, očitovao da je u konkretnom slučaju osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog povrede izvan rada te bi konkretno utvrđena i isplaćivana mirovina osiguraniku tužitelja svakako bila manja od invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu budući da se takva mirovina utvrđuje izračunom staža od …, a u ovdje konkretnom slučaju invalidska mirovina utvrđena je na temelju … staža. Dakle, sam tužitelj, kao stranka koja postavlja tužbeni zahtjev te je dužna iznijeti činjenice na kojima isti temelji, ne tvrdi da u konkretnom slučaju postoji razlika u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP, slijedom čega nije bilo ni potrebe provoditi financijsko vještačenje na tu okolnost, kakvo vještačenje tužitelj, na kojem je teret dokaza činjenica na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev, niti nije predložio, dok je tuženik, koji je tijekom postupka istaknuo dokazni prijedlog za provođenje financijskog vještačenja, isto predložio na okolnost razlike između starosne i invalidske mirovine, dakle kao dokaz svojih tvrdnji, a ne i na okolnost razlike propisane u čl. 27. st. 3. ZOOP.

14.2. Slijedom navedenoga sud zaključuje kako je u konkretnom slučaju nesporna činjenica, kako to iznosi i sam tužitelj, da je u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP invalidska mirovina utvrđena u konkretnom slučaju manja od invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, te je slijedom navedene nesporne činjenice utvrdio kako tužitelju nije nastala stvarna šteta na način kako je ista određena odredbama čl. 27. st. 2. i st. 3. ZOOP, zbog čega ocjenjuje tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki I/ izreke.

 

15.  S obzirom na to da je zbog činjenice kako ne postoji stvarna šteta na strani tužitelja sud ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim, to nije bilo niti potrebe provoditi bilo kakve daljnje dokaze kao ni utvrđivati osnovanost tuženikovog prigovora iscrpljene svote osiguranja, zbog čega je sud i odbio kao nepotrebne sve preostale dokazne prijedloge stranaka, osim uvida u priloženu dokumentaciju i spis.

 

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP pa je tako tužitelj, koji je spor u cijelosti izgubio, dužan tuženiku naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka i to troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno čl. 155. st. 1. ZPP. Tuženiku su kao takvi troškovi priznati troškovi zastupanja na ročištima od 12. studenoga 2021. i 22. rujna 2023. u iznosima od po 199,00 EUR za svako ročište sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa). Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno VPS i vrijednosti boda u iznosu od 15,00 kn / 1,99 EUR propisanoj u tbr. 50. Tarife, a to temeljem tbr. 48. stavak 3. Tarife. Nije priznat trošak podneska od 15. studenoga 2021. budući da je ovim podneskom tuženik samo dostavio dokaze o isplatama koje je predložio u odgovoru na tužbu te ih je mogao dostaviti i u ranijem tijeku postupka (uz odgovor na tužbu ili na pripremno ročište), zbog čega taj trošak sud ne ocjenjuje potrebnim za vođenje parnice, a nije priznat ni trošak ročišta za objavu presude budući da punomoćnik tuženika nije pristupio na to ročište. Na sve ranije navedene priznate troškove u ukupnom iznosu od 398,00 EUR dosuđen je i zatraženi PDV sukladno tbr. 42. Tarife u iznosu od 99,50 EUR. Tuženiku su tako priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 497,50 EUR / 3.748,41 kn koje mu je dužan nadoknaditi tužitelj i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno čl.  151. st. 3. ZPP.

 

U Varaždinu, 31. listopada 2023.

                                                                                                                        Sutkinja

Dubravka Kraljić

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

 

 

 

Dostaviti

1/ Tužitelj Zavod, putem Područne službe u V.

2/ Tuženik C. O. d.d., Z. po punomoćnicima iz OD H. i partneri iz Z.