Poslovni broj: P-2517/2023-20

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

PRESUDA NA TEMELJU ODRICANJA

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jesenki Jurić Šojat kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Draženu Ivaniću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupan po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12.02.2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja, tužitelja osobno i punomoćnika tuženika, dana 02. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe čl. 1., čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 48168/06 zaključenog dana 31. srpnja 2006. godine između tuženika OTP banka d.d., Split, Ul. Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 i tužiteljice ZM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj].

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Ul. Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 isplatiti tužiteljici ZM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 4.977,10 EUR preplaćen s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:

-1,01 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18.09.2006. godine,

-0,49 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17.10.2006. godine

-0,95 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.03.2008. godine,

-0,05 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.10.2008. godine,

-5,36 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17.11.2008. godine,

-0,39 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.12.2008. godine,

-13,34 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.01.2009. godine,

-14,68 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.02.2009. godine,

-12,93 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.03.2009. godine,

-10,92 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10.04.2009. godine,

-10,07 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.05.2009. godine,

-8,30 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.06.2009. godine,

-9,37 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.07.2009. godine,

-7,38 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.08.2009. godine,

-8,84 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.09.2009. godine,

-6,87 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.10.2009. godine,

-8,56 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.11.2009. godine,

-10,07 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.12.2009. godine,

-13,37 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04.02.2010. godine,

-17,35 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19.04.2010. godine,

-25,27 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12.08.2010. godine,

-34,34 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24.11.2010. godine,

-42,25 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.03.2011. godine,

-45,08 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12.05.2011. godine,

-72,38 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.08.2011. godine,

-61,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24.02.2012. godine,

-61,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24.02.2012. godine,

-56,90 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.01.2014. godine,

-56,90 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.01.2014. godine,

-56,90 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.01.2014. godine,

-56,90 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.01.2014. godine,

-55,80 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.01.2014. godine,

-55,80 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.01.2014. godine,

-55,79 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.01.2014. godine,

-55,80 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.01.2014. godine,

-55,80 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.01.2014. godine,

-55,80 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.01.2014. godine,

-59,02 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25.02.2014. godine,

-59,02 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25.02.2014. godine,

-59,30 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.03.2014. godine,

-3.735,75 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29.02.2016. godine,

s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, 21000, Split, naknaditi tužiteljici ZM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], parnični trošak u iznosu 1.577,26 €, s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 02.03.2026.g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

i

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.068,18 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate s osnova preplate Ugovora po kreditu zbog primjene promjenjive kamatne stope.

Obrazloženje

1.

Tužitelj u tužbi od 11.04.2023. navodi da je s prednikom tuženika, tada Societe Generale – Splitska banka dana 31.07.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj: 48168/06, solemniziran po javnom bilježniku kojim Ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u svoti od 30.500,00 CHF-a obračunato po prodajnom deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Namjena kredita je za adaptaciju nekretnine, a rok otplate je 15 godina u 180 anuiteta.

2.

U čl. 1., 4. i 6. Ugovora o kreditu od 31.07.2006. ugovorene su ništetne odredbe koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule vezane za valutu CHF i jednostrano promjenjivu kamatnu stopu. Inicijalno tužiteljica je tražila preplatu temeljem učinjene jednostrano promjenjive kamatne stope kao i temeljem promjene valutne klauzule. Na ročištu održanom dana 12.02.2024. tužiteljica se odrekla dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti dijelova Ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu kao i zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope u iznosu od 2.068,18 €.

3.

Obzirom da se tužiteljica na pripremnom ročištu odrekla dijela tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijela Ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu kao i zahtjeva za isplatu svote od 2.068,18 € sud je donio presudu na temelju odricanja jer su se stekli uvjeti iz odredbe čl. 331.a. st. 2. ZPP-a te je bez daljnjeg raspravljanja taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice odbijen.

4.

Međutim, zahtjev tužiteljice koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti i isplatu preplate temeljem valutne klauzule je pravodoban i dopušten te je sud nastavio odlučivati o tom tužbenom zahtjevu.

5.

Tužitelj u navedenom kreditnom odnosu nije bio ravnopravna strana jer s tuženikom nije mogao pregovarati o sadržaju Ugovora, pa isto tako niti o odredbama Ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te na pravo banke da svojim jednostranim odlukama tijekom otplate kredita mijenja prvobitno ugovorenu kamatnu stopu.

6.

Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013.g. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. u dijelu vezanom uz ugovaranje kamatnih stopa gdje je pod točkom 6. izreke te presude utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a prije sklapanja ugovora i prilikom sklapanja ugovora tužitelj kao korisnik kredita nije s tuženikom pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa.

7.

Povodom revizije tuženika u naprijed navedenom trgovačkom sporu Vrhovni sud RH je svojom presudom i rješenjem posl. broj Revt-249/14 od dana 09.04.2015.g. reviziju odbio kao neosnovanu, a ove presude su potvrđene presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13.12.2016.g.

8.

Tužitelj nadalje ističe vezano za valutnu klauzulu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. utvrdila nepoštenim i ništetnim odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom VTS-a pod brojem Pž-6632/17 od 14.06.2018.g., te presudom i rješenjem VSRH pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako VSRH ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka Ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita), kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.

9.

Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje dok prema čl. 324. ZOO-a ništetnost neke odredbe Ugovora ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen.

10.

Neravnopravnost stranaka dovela je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što nije u skladu s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a koji definira da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

11.

Tužitelj navodi da nije nastupila zastara njegove tražbine, jer je pokretanjem parničnog postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnošenjem tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.04.2012. došlo do prekida zastare temeljem čl. 241. st. 5. Zakona o obveznim odnosima, te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a to je bilo na dan 14.06.2018. kada je VTS donio presudu i rješenje u predmetu broj Pž-6632/17. Tužba u ovom predmetu je podnesena dana 11.04.2023., slijedom čega je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

12.

Prema dokumentaciji koja postoji u spisu razvidno je da je banka tužitelju dana 31.10.2011. proglasila kredit dospjelim u cijelosti.

13.

Tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog vještačenja predlaže da sud u cijelosti usvoji njezin tužbeni zahtjev na način da joj dosudi preplatu temeljem valutne klauzule gdje je otplata kredita vezana za valutu CHF uz utvrđenje ništetnim odredaba dijelova kredita koji se odnose na valutnu klauzulu.

14.

U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare tražbine. Nadalje, navodi da nije sporno da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu, mijenjao kamatnu stopu, međutim potrebno je u ovom postupku utvrditi jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno, je li tužitelju nastala šteta. Tuženik tvrdi da se u postupku kolektivne zaštite potrošača na općenit i apstraktan način ispitivalo je li određeno postupanje trgovaca protivno odredbama o Zaštiti potrošača ne ulazeći u konkretno ispitivanje pojedinačnih slučajeva.

15.

U predmetu Potrošač utvrđeno je da ugovaranje promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke nije u skladu sa odredbama o zaštiti potrošača, ali u tom postupku nisu izvođeni dokazi radi ocjene jesu li banke pa tako i tuženik doista i zloupotrebljavale te odredbe na štetu potrošača. Ovo jasno proizlazi iz obrazloženja navedene presude Visokog trgovačkog suda iz koje se dade razumjeti da nije isključeno da su u pojedinačnim slučajevima banke predmetnu odredbu koristile sukladno načelu savjesnosti i poštenja, ali to nije bilo predmetom ispitivanja u postupku kolektivne tužbe imajući u vidu njen apstraktni i preventivni karakter.

16.

Promjena kamatne stope tijekom trajanja ugovora o kreditu koja je učinjena po tuženiku nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, sukladno svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik nije niti imao obvezu ugovarati egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjene ugovorne kamate. Nije sporno da je tuženik koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava.

17.

Osim toga tuženik se i poziva na tržišne prilike, budući je rizik banaka koje su davale kreditne plasmane u RH bio veći od Europskog tržišta, pa su stoga strane banke u RH hrvatskim državljanima naplaćivale veće kamatne stope, a koje su mogli naplaćivati jer su im to dopuštali pozitivni propisi.

18.

Konačno navodi da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom, a što je među strankama neprijeporno, pa stoga tužitelju ne pripada zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopio ugovor s fiksnom kamatnom stopom.

19.

Tuženik nadalje navodi da je u predmetnom razdoblju na koje se odnosi sklopljeni kredit između stranaka tuženik postupao sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o bankama.

20.

Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača), jer je iz samog Ugovora moguće zaključiti da je valutna klauzula jasna i lako uočljiva odredba. Pri tome se tužitelj morao kao savjesna ugovorna strana sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz navedenog Ugovora.

21.

Isto tako niti tuženik nije znao, niti mogao znati kakva će biti buduća kretanja tečaja CHF-a jer je tečaj CHF-a u razdoblju od 2003. do 2008.g. uglavnom padao, a i tuženik je kao i sam tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule.

22.

Stoga tuženik osporava da bi se tužitelj imao pravo pozivati na utvrđenja pravomoćnih presuda sudova iz razloga što ovaj parnični sud nije vezan za utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda, a sve kada bi se i uzelo da se odredba čl. 502.c ZPP- a može primijeniti na Ugovor o kreditu, tužitelj navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnih parnicama za naknadu štete, a kako tužitelj u ovom postupku ne traži naknadu štete već isplatu to mu ne pripada pravo pozivati se na utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

23.

Stoga, tuženik čineći nespornim da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, te da je imao zakonsku ovlast jednostrano po svojoj odluci mijenjati visinu te kamatne stope i da je ugovorena valutna klauzula koja nije ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja i da slijedom toga nije dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i predlaže da sud tužitelja u cijelosti odbije s tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka.

24.

U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva od 31.07.2006. (list 15-21 spisa), solemnizacija privatne isprave (list 22 spisa), inicijalni otplatni plan kredita (list 23-27), pregled uplata po kreditu (list 28-30, list 35-46), obavijest o promjeni kamatnih stopa (list 47-49), potvrda da je u cijelosti otplaćen kredit u Splitskoj banci d.d. (list 50), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku CENTAR ZA FINANCIJSKA VJEŠTAČENJA d.o.o. (list 80-86), saslušana je tužiteljica kao stranka (list 102-104).

25.

Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

26.

Među strankama je neprijeporno da su tužitelj i tuženik dana 31.07.2006.g. sklopili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva u iznosu od 30.500,00 CHF na rok od 15 godina u 180 anuiteta, određena je kamatna stopa u visini od 4,30% promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama banke, neprijeporno je da je taj kredit u cijelosti otplaćen.

27.

Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, prijeporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine unatoč pravnom shvaćanju VRSH u presudi Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužitelja jer tužitelj nije bio stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe.

28.

Prijeporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi.

29.

U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

30.

Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018. te presudom i rješenjem VSRH pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.

31.

Jednostrano promjenjiva kamatna stopa je utvrđena nepoštenom i ništetnom presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 04.07.2013., u presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09.04.2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13.12.2016.g. Time je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom po svim instancama sudova Republike Hrvatske.

32.

Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g.

33.

Prema odredbi članka 142. stavak 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

34.

Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

35.

Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz Općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

36.

Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

37.

Stoga su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita i otplata anuiteta) vežu za valutu švicarskog franka (CHF) i u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama banke.

38.

U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

39.

Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

40.

ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

41.

Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

42.

Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

43.

Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

44.

Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja“.

45.

Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

46.

S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

47.

Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

48.

Time je sud utvrdio da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

49.

Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 2. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.

50.

Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

51.

Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

52.

Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

53.

Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. - 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

54.

Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 6. Ugovora o kreditu.

55.

Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

56.

Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

57.

Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

58.

Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

59.

Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

60.

Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Z i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

61.

Istaknuti prigovor po tuženiku da je nastupila zastara tražbine je neosnovan iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od 20.03.2018.g. jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

62.

Kako je pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 13.06.2014. donošenjem presude VTS-a Pž- 7129/13, počeo je toga dana teći zastarni rok od 5 godina, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 12. lipnja 2019.g. to nije nastupila zastara tražbine tužitelja glede zahtjeva za preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope, a glede valute zastara je nastupila 14.06.2023.

63.

Radi ostvarivanja načela jednakosti u oružju sud je prema prijedlogu tužitelja i tuženika izveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

64.

Tužiteljica ZM saslušana kao stranka iskazala je da je najprije dignula kredit u Splitskoj banci d.d. kredit na 7 godina vezan uz valutu euro. Ona je kao samohrani roditelj gradila kuća i imala dvoje djece na školovanju. Uselila se u potpuno praznu kuću, taj kredit joj je bio užasno veliki teret i strašno se mučila. Tada joj je njezina kolegica s posla rekla da njezina sestra radi u Splitskoj banci i da oni imaju nešto povoljnije kredite vezano za valutu CHF, te joj je rekla da nekako onda sa tim novim kreditom zatvori eure, da produži rok otplate i da joj ostanu manji anuiteti.

65.

Vrlo brzo po podizanju tog kredita vezanog za valutu CHF tečaj je počeo rasti, ali i banka je povisivala kamatne stope i njoj je taj početni anuitet koji je bio jako kratko vrijeme počeo rasti i to je bilo svaki mjesec sve više i više. Ona je ostala bez posla i jedva je podmirivala te anuitete pa je neke rate platila, pa onda nije mogla platiti i tako joj je postojalo sve gore i gore. Više nije mogla na kraj sa tim kreditom i morala je napustiti Hrvatsku i potražiti posao u Austriji. U tom trenutku kada je tužiteljica izgovorila da je morala napustiti Hrvatsku se rasplakala sjećajući se tih trenutaka. Tužiteljica dalje navodi da je uspjela otplatiti taj kredit radeći u inozemstvu i kada je konačno dobila brisovnicu iz banke mislila je da je cijeli Zagreb njezin. Dalje tužiteljica dodaje da je u banci nitko nije upozorio, pa čak niti javni bilježnik, da se radi o visoko rizičnom kreditu, da tečaj kune u odnosu na CHF ne štiti Hrvatska narodna banka, da će joj anuitet jako porasti i ona uopće nije znala u koji rizični kredit ulazi. Obzirom da joj je taj kredit preporučen od kolegice i da je kontaktirala sa njezinom sestrom koja je službenica u banci, ona je duboko vjerovala da one njoj nude nešto što je zaista dobro za nju, međutim nažalost tome nije bilo tako nego je zapravo užasno nastradala.

66.

Tužiteljica nije zaista ništa znala o kreditu, niti joj je javni bilježnik nešto posebno objašnjavao osim onog dijela koji se odnosio na solemnizaciju Ugovora o kreditu, ali i to je trajalo vrlo kratko i tamo su joj zapravo gurnuli papire ispred nje da ona to potpiše, plati i neka ide. Ona se i danas tako nerado svega toga sjeti. Sud utvrđuje da se tužiteljica doista prilikom svakog sjećanja na to razdoblje teško rastuži i plače.

67.

Da tužiteljica danas diže kredit, doista bi sasvim drugačije pristupila tome i tražila da joj se puno drugačije stvari objasne, ali tada je bila u nevolji, a i nije ništa znala o tim kreditima jer joj je taj eurski kredit bio prvi u životu, zatvarala ga je i dizala CHF misleći da će joj kao samohranom roditelju biti lakše, a zapravo je time sasvim nehotice otvorila put u pakao. Namjena toga kredita u CHF-u je bila za adaptaciju kuće u kojoj stanuje.

68.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice saslušane kao stranke jer je iskazivala vrlo logično i uvjerljivo i posve je jasno da tužiteljici tuženik nije predočio što je čeka u ugovornom odnosu s bankom tijekom otplate kredita.

69.

Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

70.

Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

71.

Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom. 72.

Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

73.

Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije CENTAR ZA FINANCIJSKA VJEŠTAČENJA d.o.o.

74.

Zadaća vještačenja je bilo utvrditi koliko je tužitelj preplatio kredit temeljem promjene tečaja valute CHF-a tijekom otplate kredita. Nakon provedenih izračuna vještakinja je utvrdila da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita do dana otkaza kredita nije mogao mijenjati tečaj, da ukupan iznos preplata s osnova valutne klauzule iznosi 4.977,10 €.

75.

Ukoliko bi sud uzimao u obzir i ono što je tužiteljica manje platila posljedično u odnosu na pad tečaja, tada bi njezinu tražbinu valjalo umanjiti za iznos od 89,20 €.

76.

Na nalaz i mišljenje vještaka stranke nisu imale primjedaba, pa je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je dan stručno i nepristrano.

77.

Nadalje tuženik je tijekom postupka naveo da je sud trebao uzeti u obzir i negativne razlike na način da se bez isticanja prigovora prijeboja odnosno isticanja protutužbenog zahtjeva odluči o istaknutom prigovoru negativnih razlika. O ovom pitanju VSRH je u proširenom sastavu donijelo konačni stav dana 18.12.2023. u predmetu Rev- 549/23.

78.

U toj presudi je VSRH zauzeo jasan stav u svezi negativnih razlika i naveo je da:

- kada tuženik ističe prigovor radi prijeboja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne, te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena.

79.

Isto to vrijedi i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a.

80.

U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

81.

Dakle da bi sud uopće mogao razmatrati prigovor radi prijeboja mora biti istaknut procesnopravni prigovor radi prijeboja ili u slučaju kompenzacije ( građanskopravni prijeboj), a ti zahtjevi moraju biti istaknuti kao protutužbeni zahtjev i to do zaključenja prethodnog postupka.

82.

Time je promijenjen stav VSRH glede negativnih razlika iz predmeta Rev-1277/22.

83.

Postavljeno pitanje za koje je dopuštena revizija je glasilo:

"Može li sud u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalno pravnih prigovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita?"

84.

Odgovor na to pitanje gasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

85.

S obzirom da je sud provedenim vještačenjima u cijelosti utvrdio visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, sud je tužitelju dosudio zatraženi iznos glavnice temeljem valutne klauzule s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo.

86.

Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano mu naplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

87.

Naime, u ovoj pravnoj stvari tuženik je nedvojbeno nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo on odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčani iznos.

88.

Slijedom toga, odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja Zahtjeva. Po shvaćanju ovog suda tuženik je nepošten od dana stjecanja, pa je slijedom toga dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

89.

Dospijeće svakog pojedinog iznosa dosuđeno je na način kako je to tužitelj zatražio.

90.

Nadalje sud je tužitelju dosudio i preplate koje su dospjele 2006. g. jer je njegov zahtjev cjeloviti restitucijski zahtjevi i za taj zahtjev je zastara prekinuta pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača a ta tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača je podnesena pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 i koja tužba je podnesena dana 04.04.2012.g. pa se prema tome prekid zastarijevanja računa od 04.04.2012., ali ne u odnosu na pojedinačne iznose već u odnosu na cjeloviti restitucijski zahtjev.

91.

Osim toga odredbom čl. 323. ZOO-a, propisana je posljedica ništetnosti pa je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a banka je primila preplatu i u 2006. godini.

92.

Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29 st. 2 ZOO-a i Odluke o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a i na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

93.

Parnični trošak će se odrediti primjenom Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 138/23), a koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku.

94.

Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, troška zastupanja na 2 ročišta (12.02.2024. i 12.02.2026.), svako po 100 bodova i troška sastava 1 podneska od 26.06.2025. u iznosu od 100 bodova, te troška sastava 2 podneska od 17.04.2025. i 26.06.2025. svako po 25 bodova, a sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 8/3, Tbr 9/1 i Tbr 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Vrijednost boda iznosi 2,00 € prema Tbr. 54. Odvjetničke tarife.

95.

Zbrojeno parnični trošak tužitelja iznosi 450 bodova / 900,00 €.

96.

Ovom iznosu pribrojen je trošak 25% PDV-a u iznosu od 225,00 €, te trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 270,00 €, te doplate predujma u iznosu od 130,00 €, nadalje sud je tužiteljici dosudio i plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 52,26 € koju pristojbu je tužiteljica platila dana 11.04.2023., čime je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.577,26 €.

97.

Sud nije odlučivao o zatraženom trošku sudske pristojbe na presudu iz razloga što je dana 20.05.2023 stupio na snagu novi Zakon o sudskim pristojbama (" Narodne novine" 118/18 i 51/23) koji izričito propisuje u čl. 11. st. 1. toč. 20., da su Potrošači ex lege oslobođeni troška sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, radi čega tužitelj nije u obvezi plaćati sudske pristojbe.

98.

Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a. 99.

Radi navedenog odlučeno je kao u točkama I. do III. izreke presude i kao u izreci presude na temelju odricanja.

U Zagrebu, dana 02. ožujka 2026. godine

Sutkinja

Jesenka Jurić Šojat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda na Županijski sud.

Dostaviti:

- pun tužitelja

- pun tuženika