REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5872/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužiteljice AV iz [adresa], A [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 10. veljače 2026. u nazočnosti tužiteljice osobno, zamjenice punomoćnika tužiteljice ŽV, odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnika tuženika EV, odvjetničke vježbenice, dana 2. ožujka 2026.

p r e s u d i o j e:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 212300 sklopljenog između tužiteljice AV iz [adresa], A [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tuženika, od dana 15. studenog 2007. godine, sadržana u čl. 6.1. Ugovora o kreditu, a koja glasi: “ 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: "Jednokratno 1,10 % (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.”

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217 naknaditi tužiteljici AV iz [adresa], A [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 954,64 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 2. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 15.11.2007. s pravnim prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu broj 212300, prema kojem je prednik tuženika kao kreditor, tužiteljici kao korisnici kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 18.819,42 CHF. Odredbom čl. 6.1. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,10 %, bez da joj je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 1,10 % od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270 Zakona o obveznim odnosima. Sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

2. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Tužiteljici je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza, koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktički joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši je prilikom isplate kredita 20.11.2007. za iznos od 929,82 kn, odnosno 123,41 EUR. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženi naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj je način prouzročio neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Slijedom svega navedenog, tužiteljica predlaže da sud presudom utvrdi ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita te naloži tuženiku da joj naknadi parnični trošak uvećan za zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate. Tužiteljica uz tužbu kao dokaze prilaže presliku Ugovora o kreditu broj 212300 i potvrdu tuženika da je tužiteljici naplaćena administrativna naknada u iznosu od 929,82 kn.

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjeva u cijelosti kao neosnovanom. Tužiteljica u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu, temeljem koje je navodno naplaćena administrativna naknada u iznosu od 929,82 HRK / 123,41 EUR. Međutim, tužiteljica u konkretnom slučaju nema pravni interes za podizanje isključivo deklaratorne tužbe jer bi joj u slučaju osnovanosti zahtjeva bilo znatno jednostavnije i učinkovitije ostvariti pravnu zaštitu kondemnatornom tužbom, kojom bi mogla neposredno tražiti povrat navedenog iznosa za koji tvrdi da je neosnovano naplaćen. Sukladno načelu ekonomičnosti postupka iz članka 10. ZPP-a, sud je dužan spriječiti vođenje nepotrebnih i neučinkovitih postupaka, osobito kada je očito da bi se eventualna pravna korist tužiteljice mogla ostvariti izravnim zahtjevom na činidbu, a ne zasebnim utvrđenjem koje ne proizvodi neposredne pravne učinke. Slijedom navedenog, tuženik smatra da tužiteljica ne ispunjava pretpostavke za vođenje deklaratorne parnice, budući da je u konkretnom slučaju mogućnost ostvarivanja prava kondemnatornim putem očita, a podizanje ove tužbe predstavlja nepotrebno opterećenje suda i suprotno je svrsi i duhu procesne ekonomije, stoga tuženik predlaže odbaciti zahtjev. Tuženik ističe prigovor zastare. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužiteljica nije dokazala osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužiteljice i prednika tuženika 15.11.2007. na iznos od 18.819,42 CHF, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za isplaćene naknade protekao. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla.

4. Tuženik ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,10% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice). Člankom 6. Ugovora jasno je propisano da se tužiteljica tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 6.1.) pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,10% od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužiteljici. Samim pregledom Ugovora je moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

5. Odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade. Glede tvrdnje tužiteljice da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužiteljica samo paušalno navela svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza.

6. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacija temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužiteljici kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

7. Što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužiteljici, tuženik ističe da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njenoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Neosnovane su i neutemeljene i tvrdnje tužiteljice da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu. su neosnovane i neutemeljene. Nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužiteljica nije predložila niti jedan dokaz kojim bi dokazala suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužiteljice.

8. Tužiteljica je u cijelosti ostala kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Osporava naprijed opisane navode tuženika iz odgovora na tužbu kao paušalne i neosnovane. Ponavlja navode iz tužbe, posebno da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, kao i da je tužiteljica bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku, kako u pogledu njene pregovaračke moći, tako i njenog stupnja znanja. Potvrđuje da ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u konkretnom slučaju ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik tužiteljici nije niti pokušao razjasniti zašto joj je naplatio obradu kredita pa tužiteljica nije znala razloge koji opravdavaju tu naknadu. Osim toga, naknada je ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“ i tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati na istu, obzirom da je Ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed formuliranom obrascu. U odnosu na pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje, tužiteljica se poziva na čl. 187 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25, u nastavku ZPP-a) te ističe da može u mirnom, izvansudskom postupku, po pravomoćnosti presude o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, pozvati tuženika na isplatu nepoštene i nezakonito naplaćene naknade, obzirom da zastarijevanje restitucijskog zahtjeva teče od trenutka pravomoćnosti takve odluke. Tuženik je ostao kod navoda iz odgovora na tužbu.

9. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 212300 koji je tužiteljica dana 15.11.2007. sklopila sa pravnim prednikom tuženika, sadržane u čl. 6.1. koji glasi: “ Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10 % (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita. Sporno je je li citirana ugovorna odredba tužiteljici bila lako uočljiva, nedvosmislena, razumljiva i jasno prezentirana od strane službenika tuženika. Sporno je je li o njoj tužiteljica uopće mogla pregovarati ili ju je tuženik kao jača ugovorna strana, profesionalna financijska institucija, davanjem na potpis unaprijed pripremljenog ugovora doveo u neravnopravan položaj, sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prave, a što sve spornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Sporno je ima li tužiteljica status potrošača te osnovanost prigovora zastare.

10. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i saslušanjem tužiteljice AV. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 ZPP-a sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

11. Tužiteljica AV u svom iskazu navodi da je sam podigla kredit radi kupnje novog automobila za osobne potrebe. Odabir banke je uvjetovala auto kuća u kojoj je pronašla automobil. U banku je došla sa predračunom, odobrili su joj predmetni kredit, oni su uvjetovali valutu i kamatu. O ugovornim odredbama nije mogla raspravljati. Pročitala je ugovor. Nisu je uputili niti obavijestili o svrsi plaćanja naknade, visini, parametrima na temelju kojih se određuje. Rekli su da će morati platiti trošak javnog bilježnika. Izričito je pitala na što se odnosi plaćanje naknade, rekli su da se to uobičajeno naplaćuje i da je već sadržano u naplati anuiteta.

12. Na temelju iskaza tužiteljice te naznake iz predmetnog ugovora o kreditu da je namjena kredita kupnja vozila sud sa sigurnošću utvrđuje da tužiteljica ima status potrošača tj. da je kao fizička osoba sklopila pravni posao sa tuženikom i da djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, sve sukladno čl. 3 st. 1 ZZP-a (NN 96/2003). Dakle, tužiteljica koja je kredit podigla radi plaćanja magisterija ispunjava oba kumulativno postavljena uvjeta: 1. radi se o fizičkoj osobi i 2. sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Povezujući opisani iskaz tužiteljice sa izgledom čitavog Ugovora o kreditu broj 212300 sud utvrđuje da se radi o unaprijed pripremljenom, tipskom ugovoru tuženika te da se o sadržaju sporne odredbe nije niti moglo pojedinačno pregovarati. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

13. Prema čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. i ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. U tom pravcu, zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi određuje da je položaj potrošača podređen jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. 4.1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN br. 78/2012., dalje u tekstu ZID ZZP/12).

14. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, u nastavku ZOO- a), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru st. 1 i st. 2 ). Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavak 2 istog članka propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U čl. 270. ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

16. Odredbom čl. 59 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03,45/97,79/07, u nastavku ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. U članku 81 st. 1 ZZP-a je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. istog članka je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U stavku 3. je propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4 propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. U čl. 84 ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U čl. 87 st.1 ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

17. Tuženik, na kojem je teret dokaza da se o spornoj odredbi, njenoj svrsi i parametrima na temelju kojih je određena njena visina u pojedinačno pregovaralo, navedeno nije dokazao. Stoga sud u cijelosti kao istinite i vjerodostojne prihvaća tvrdnje tužiteljice da o ugovornim odredbama nije mogla raspravljati te da je tuženik nije obavijestio o svrsi plaćanja naknade niti kako je određena njena visina. Sve navedeno spornu ugovornu odredbu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno uočljivom i neodređenom, a opisano dovodi tužiteljicu kao korisnicu kredita i slabiju ugovornu stranu u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu (financijska institucija koja se bavi i odobravanjem kredita i naplaćivanjem kamata) koji je jednostrano donio odluku o spornoj naknadi. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je zbog obrade kredita imao kakve posebne troškove koji ne ulaze u redovno poslovanje bankovnih službenika niti kako je određena njihova visina. Sve navedeno, nepoštenu ugovornu odredbu čini ništetnom slijedom čega je odlučeno kako je opisano u točci I. izreke ove presude.

18. Vezano uz prigovor tuženika da tužiteljica nema pravnog interesa tražiti samo utvrđenje ništetnosti sporne ugovore valja reći da je u čl. 187. st. 1. ZPP-a propisano da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost kakve isprave. Stavkom 2. je propisano da se tužba iz st. 1. može podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje takva prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost takve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kada tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. U čl. 288. st. 2. ZPP-a propisano je da sud donosi rješenje o odbacivanju tužbe, ako utvrdi da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe na utvrđenje.

19. Tužiteljica ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe jer je riječ o pravnom pitanju o kojem ovisi njen eventualni daljnji kondemnatorni zahtjev, tj. bez prethodnog pravomoćnog utvrđenja valjanosti sporne odredbe, tužiteljica od tuženika ne može dalje ostvariti pravo na isplatu pa je prijedlog tuženika da se tužba odbaci neosnovan. Pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se (čl. 328. ZOO-a).

20. Odluka o troška je donesena temeljem čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7 t.1), podneska od 30.1.2025. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8 t.1), zastupanja na ročištu 4.2.26. u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 9.t.1) te pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9.t.3.). Uz vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 EUR i 25 % PDV-a u iznosu od 175,00 EUR, priznati trošak tužiteljice iznosi 875,00 EUR. Navedenom treba dodati plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR pa ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 954,64 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 2.3.2026. pa do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

U Zagrebu 2. ožujka 2026.

Sutkinja

Ivana Markotić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužiteljice uz rj o pristojbi na presudu (53,09 EUR)

2. Pun. tuženika