Poslovni broj: 19 Gž-713/2022-2

1

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Blanke Pervan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Igora Delina, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M., OIB: …, Z., …, zastupanog po punomoćnicima M. Z., M. Z. i I. B., odvjetnicima iz O. društva „Z., B. i partneri“ d.o.o. iz Z., protiv tuženice R. H., OIB: …, zastupane po O. državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravnom odjelu, radi ispravka pogrešnog upisa, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-89/2022-17 od 26. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 31. listopada 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe tužitelja M. M. i tuženice R. H. kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-89/2022-17 od 26. svibnja 2022.

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Ispravlja se pogrešan upis određen rješenjem Općinskog suda u Zadru sadržanim u zapisniku broj Z-6428/2008/564, na način da se vlasnikom nekretnina oznake čest. br. 1222, „Slanci“, pašnjak pov. 4559 m2, i čest. zem. 2118, „Lušci“, šuma pov. 9236 m2, upisanih u zk.ul. … k.o. P., upisuje tužitelj M. M., OIB: …, Z., …, za cijelo, uz istovremeno brisanje toga prava sa imena upisanog zk. vlasnika.

 

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim se traži ispravak pogrešnog upisa određenog rješenjem Općinskog suda u Zadru sadržanom u zapisniku broj Z-6461/2008/441 u odnosu na čest. zem. 98, „Gaj“, šuma pov. 9280 m2, upisane u zk.ul. …k.o. P. B..

 

III. Dužan je tužena naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.370,00 kuna u roku od 15 dana.“

 

2. Protiv citirane presude u toč. II. i III. izreke žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. U žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude u odnosu na čest. zem. 98 k.o. P. počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Isto tako počinio je i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 8. istog Zakona, jer nije sagledao i cijenio dokaze u njihovoj ukupnosti. Utvrđene činjenice nije pravilno cijenio niti je katastarsko stanje doveo u svezu s ostalim provedenim dokazima, a posebno iskazima svjedoka koji dokazi u svojoj ukupnosti svjedoče o posjedu tužitelja barem preko 100 godina. Predmetno zemljište je djedovina tužitelja od koje su živjeli i uzdržavali obitelj, jer drugog izvora sredstava, osim zemljoradnje, poljoprivrede i stočarstva nisu imali. S predmetnim zemljištem R. H. nije imala nikakve veze, unatoč činjenici da u zemljišnoj knjizi egzistira njezin formalni upis. U P. se zna što je privatna, a što državna zemlja te je državno zemljište zv. ''Demanija'' udaljeno više od 4 km od prijepora i mještani nikada nisu zahtijevali utvrđenje vlasništva državne zemlje. Prvostupanjski je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je odbio njegov tužbeni zahtjev u pogledu čest. zem. 98 k.o. P. B.. Tzv. ''gajevi'', odnosno područje istočno od sela kojima pripada čest. zem. 98 k.o. P. B. stečeni su još početkom 19. stoljeća kada su temeljem kraljevskog proglasa doseljenicima koji su tada naseljavali to područje dodjeljivane parcele i to poljoprivredna zemljišta i šuma koja je bila neophodna za preživljavanje, kao glavni izvor grijanja i pripreme hrane. Stoga se u selu P. oduvijek znalo čija je koja šuma odnosno kome pripada koji gaj, a znalo se i što predstavlja državnu šumu - područje položeno više od kilometra od predmetne nekretnine. Prilikom katastarske izmjere 1955. u zapadnom su dijelu sela, području ''poljičkog polja'' geodeti i katastarska komisija započeli izmjeru i podaci revizije s tog područja pretežito su točni i pouzdani, a po završetku obrade istočnog dijela i početku revizije za područje ''gajeva'' na istoku, mještani su načuli da će se na tom području graditi aerodrom, pa su u strahu gubitka svojih gajeva potjerali geodete iz sela i revizija tog područja nikada nije dovršena te su nekretnine s tog područja knjižene kao posjed Š. ili R. H.. Majka tužitelja M. M. ud. N. prilikom katastarske izmjere iz 1986. bila je upisana kao posjednica stare čest. zem. 604 k.o. P. i to za površinu od 16700 m2, a tužitelj je u posjedovnom listu broj 611 k.o. P. evidentiran za 1300 m2. Sud zanemaruje diobu tužitelja s braćom, o čemu je iskazivao i njegov brat M. koji je potvrdio da je diobom čest. zem. 98 k.o. P. B. u cijelosti pripala tužitelju te da u postupku preoblikovanja zemljišne knjige, a ni u kasnijim parnicama proizašlim iz tih postupaka nikakve treće osobe nisu potraživale pravo vlasništva te nekretnine, što su potvrdili i saslušani svjedoci. Prigovara odluci o troškovima postupka. Predlaže žalbu uvažiti, presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu preinačiti i usvojiti postavljeni tužbeni zahtjev i u cijelosti mu priznati parnični trošak.

 

3. Protiv citirane presude u toč. I. i III. izreke žalbu je izjavila tuženica R. H. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u toč. I. i III. izreke preinači uz obvezu naknade parničnog troška tuženici, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Tvrdi da sud prvog stupnja pobijanu presudu nije mogao temeljiti na odredbama čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima jer je očito da je svoje utvrđenje o vlasništvu temeljio na presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske bez da je naveo odlučne razloge na kojima bi temeljio takvo utvrđenje. Nije proveo test razmjernosti i utvrdio da je tužitelju povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva u smislu čl. 1. Konvencije uz istovremeni izostanak štete u odnosu na prava trećih osoba. Stav je tuženice da tužitelj nije dokazao kakvoću kvalificiranog posjeda u smislu odredbe čl. 118. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pa ukoliko posjed ne bi imao kakvoću propisanu odredbom čl. 159. st. 2. tog Zakona, odnosno ukoliko posjed ne bi bio istovremeno zakonit, istinit i pošten ne bi mogla biti riječ o redovnoj dosjelosti i potrebnom roku dosjedanja od 20 godina na nekretnini uknjiženoj kao vlasništvo R. H.. U spisu je potvrda H. š. iz koje je razvidno da je predmetna nekretnina bila obuhvaćena Programom gospodarenja šumama i šumskim područjem, koji dokaz sud nije cijenio. Osim toga, Zakon o šumama je u odredbi čl. 55. st. 2. propisivao da se na šumama i šumskom zemljištu u državnom vlasništvu ne može steći pravo vlasništva dosjelošću, koju je odredbu ukinuo Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-I-374/1998 od 12. siječnja 2000. Stoga je rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na šumama i šumskom zemljištu počeo teći tek od odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske tj. od 12. siječnja 2000., pa je u vremenu od 6. travnja 1941. do 12. siječnja 2000. na šumama i šumskom zemljištu u vlasništvu R. H. bio zastoj dosjedanja. Prigovara odluci o troškovima postupka

 

4. Na žalbe nije odgovoreno.

 

5. Žalbe nisu osnovane.

 

6. Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 80/22), a na koju ukazuje žalba, jer je u obrazloženju presude dao razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, pa se ista može ispitati.

 

7. Nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. ZPP.

 

8. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP, jer je prvostupanjski sud u postupku izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju koje je, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, za koje se može provjeriti imaju li pravnu i činjeničnu osnovu.

 

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi ispravka pogrešnog upisa određenog rješenjem prvostupanjskog suda sadržanim u Zapisniku broj Z-6428/2008/564 i zapisnika broj Z-6461/2008/441 na način da se utvrdi vlasnikom nekretnina oznaka čest. zem. 1222 ''Slanci'', čest. zem. 2118 ''Lušci'' upisanih u zk. ul. … k.o. P. te čest. zem. 98 ''Gaj'' upisane u zk. ul. …k.o. P. B. te radi uknjižbe prava vlasništva na predmetnim nekretninama uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženice.

 

10. Svoj tužbeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je predmetne nekretnine stekao nasljeđivanjem prednika, diobom te dosjedanjem, kako osobno tako i putem pravnih prednika, jer njegov miran, pošten i zakonit posjed traje dulje od 100 godina. Tvrdi da je nekretninu zv. ''Slanci'' otac tužitelja N. M. kupio od sumještana M. P. U. o kupoprodaji od 21. ožujka 1933., a zemlju zv. ''Lušci'' stekao zamjenom s B. Z. U. od 25. listopada 1935. Šumu zv. ''Gaj'' tvrdi da je stekao nasljeđivanjem prednika, a oni kraljevskim proglasom još s početkom 19. stoljeća kada se zemlja dijelila tadašnjim doseljenicima.

 

11. Prvostupanjski je sud pobijanom presudom usvojio postavljeni tužbeni zahtjev u odnosu na čest. zem. 1222 k.o. P. zv. ''Slanci'' i čest. zem. 2118 k.o. P. zv. ''Lušci'' i utvrdio da su prednici tužitelja predmetnu nekretninu nesmetano posjedovali od davnina i to otac tužitelja najkasnije od 1955. jer je od tog vremena, u trenutku revizije Katastra i bio evidentiran kao posjednik čest. zem. 473/1 i čest. zem. 474 k.o. P. stare izmjere, koje odgovaraju oznakama čest. zem. 1222 i čest. zem. 2118 k.o. P.. Osim toga, iz pismena naznačenog kao ''Pismo'' od 25. listopada 1935. proizlazi da je otac tužitelja N. M. nekretninu čest. zem. 2118 zv. ''Lušci'' stekao zamjenom s B. Z., što su na pismenu potvrdili i potpisani svjedoci B. M. i K. M. (l.s. 42), dok je nekretninu oznake čest. zem. 1222 k.o. P. zv. ''Slanci'' stekao kupoprodajom od M. P., na temelju Kupoprodajnog ugovora od 21. ožujka 1933. (l.s. 43).

 

12. Glede nekretnine oznake čest. zem. 98 k.o. P. B. u površini od 9280 m2 prvostupanjski je sud zahtjev tužitelja radi utvrđenja vlasništva na toj nekretnini odbio kao neosnovan.

 

13. Čest. zem. 98. k.o. P. B. odgovara starim čest. zem. 602/1 (kojoj je matična čest. zem. 602 k.o. P. i na kojoj je još od 1883. kao posjednik evidentirana O. P., a od 1964. Š. g. Z.) i nikada kao posjednik nije bio evidentiran tužitelj, a ni njegovi prednici te čest. zem. 604/1 k.o. P., koje je u posjedovnom listu broj 611 U. za katastar Z. tužitelj M. M. evidentiran kao posjednik, ali u površini od svega 1300 m2. Sud prvog stupnja je u odnosu na tu nekretninu odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

14. Prvostupanjski je sud, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno našao utvrđenim činjenice iz kojih proizlazi zaključak da je tužitelj osobno i putem svojih pravnih prednika, oca N. M. pok. L. i majke M. M. ud. L. te diobom sa sunasljednicima stekao pravo vlasništva nekretnina oznake čest. zem. 1222 k.o. P. zv. ''Slanci'', pašnjaka i oranice u površini od 4559 m2, kao i čest. zem. 2118 k.o. P. zv. ''Lušci'' u naravi šume u površini od 9236 m2, kao zakoniti, istiniti i pošteni posjednici u vremenu od 40 godina, odnosno 20 godina, kao zakoniti posjednik koje je vrijeme isteklo do 17. studenoga 1999.

 

15. Dosjelost je originarni način stjecanja prava vlasništva na temelju zakona, što znači da onaj kojemu se glede neke stvari ispune zakonom određene pretpostavke stječe samim tim pravo vlasništva na stvari u trenutku ispunjenja tih pretpostavki.

 

16. Prema odredbi čl. 159. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje: ZVDSP) propisano je da samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

 

17. Prema odredbi st. 3. istog članka Zakona propisano je da samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, dok je odredbom st. 4. istog članka ZVDSP propisano da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je  barem pošteni i samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog iz st. 2. i 3. tog članka Zakona.

 

17.1.  Tužitelj je zakoniti posjednik jer je imao pravni temelj za svoj posjed na čest. zem. 2118 i čest. zem. 1222 k.o. P. (čl. 18. st. 1. ZVDSP).

 

18. Odredbom čl. 160. st. 1. ZVDSP propisano je da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. U vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika nekretninu neprekidno posjedovali kao pošteni samostalni posjednici.

 

19. Izvornom odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP („Narodne novine“, broj 91/96 i 68/98) propisano je da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana, a koja odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenog 1999. („Narodne novine“, broj 137/99.).

 

20. Europski sud za ljudska prava primjenjuje shvaćanja izražena u odlukama Trgo protiv Hrvatske (broj zahtjeva 35298/04) i Jakeljić protiv Hrvatske (broj zahtjeva 22768/12/10).

 

21. U presudi Trgo protiv Hrvatske izraženo je shvaćanje da je tužitelj kao pošteni posjednik posjedovanjem nekretnine u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od 40 godina, ex lege, na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, stupanjem na snagu tog Zakona 1. siječnja 1997. postao vlasnik posjedovane nekretnine.

 

22. U presudi Jakeljić protiv Hrvatske izraženo je i daljnje shvaćanje, da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe za utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenoga 1999. kao dana donošenja navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, kojom je odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP ukinuta.

 

23. Pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 974/2017-2 od 7. svibnja 2019. glasi:

 

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“.

 

24. Uzimajući u obzir da je prednik tužitelja N. M. pok. L., tužiteljev otac u posjedovnim evidencijama U. za katastar Z. evidentiran kao posjednik čest. zem. 473/1 i čest. zem 474 k.o. P., koje odgovaraju čest. zem. 1222 i čest. zem. 2118 k.o. P. i to sve od najkasnije 1955., da je N. M. pok. L. naslijedila supruga M. M., da su predmetne nekretnine utvrđene dijelom njezine ostavinske imovine sukladno Rješenju o nasljeđivanju poslovni broj O-495/1990 od 18. rujna 1990. te da su iste na temelju Diobenog ugovora nasljednika N. M. i M. M. od 5. siječnja 1991. i Aneksa Diobenog ugovora od 22. rujna 2002. pripale u samostalno vlasništvo upravo tužitelju, te vodeći računa da iz iskaza saslušanih svjedoka M. M. (l.s. 142), B. M. (l.s. 142), M. Ć. i M. K. (l.s. 145) proizlazi da su tužitelj i njegovi prednici bili u samostalnom vlasničkom posjedu tih nekretnina, a koje je N. M. pok. L. stekao kupoprodajom od M. P. (čest. zem. 1222 k.o. P. zv. ''Slanci''), odnosno zamjenom s B. Z. (čest. zem. 2118 k.o. P. zv. ''Lušci''), kako to proizlazi iz Ugovora o kupoprodaji od 21. ožujka 1933., odnosno Ugovora o zamjeni od 25. listopada 1935., to je prvostupanjski sud osnovano zaključio da je do 17. studenoga 1999. proteklo daleko više od 20 godina zakonitog, poštenog i istinitog posjedovanja potrebnog za stjecanje dosjelošću ovih nekretnina.

 

25. Glede čest. zem. 98 k.o. P. B. nove izmjere za kazati je da nekretnina odgovara staroj čest. zem. 604/1 k.o. P. te da se ista sastoji i od dijela stare čest. zem. 602/1 k.o. P. koja prema povijesti posjedovanja U. za katastar Z. nikada nije bila evidentirana kao posjed tužitelja ili njegovih prednika (l.s. 44). Čest. zem. stare oznake 602/1 k.o. P. još od 1883. bila je evidentirana kao posjed O. P., a prvom revizijom Katastra za k.o. P. evidentirana je kao općenarodna imovina.

 

26. Na čest. zem. 604/1 k.o. P. stare izmjere, a koja je također dijelom čest. zem. 98 k.o. P. B. kao posjednik od 1955. upisan je N. M. pok. L., otac tužitelja, ali u površini od 1300 m2, pa s obzirom da je za stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti bitan i opseg odnosno površina zemljišta koja je u faktičnom posjedu, pa kako je tužbeni zahtjev tužitelja postavljen u odnosu na ovu nekretninu u površini od 9280 m2, to je prvostupanjski sud i po ocjeni ovog suda drugog stupnja, pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na ovu nekretninu kao neosnovan, jer tužitelj nije dokazao da je cijela površina ove nekretnine bila u njegovom samostalnom i vlasničkom posjedu.

 

27. Osim toga, čest. zem. 604 k.o. P. stare izmjere s površinom od 595 250 m2 bila je obuhvaćena Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem zadarskog užeg područja krša za razdoblje od 1982. do 1991., pa i na dan 16. listopada 1990. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama (''Narodne novine'' broj , 41/90 - dalje: ZID ZŠ).

 

28. Prema odredbi čl. 18. ZID ZŠ propisano je da šume i šumska zemljišta koja su bila u društvenom vlasništvu na dan stupanja na snagu ZID ZŠ postale su vlasništvo Republike Hrvatske, neovisno od toga da li su se iste nalazile unutar ili izvan područja građevinskog zemljišta, ukoliko su se nalazile u Programu gospodarenju šumama i šumskim zemljištem, te neovisno o kulturi, odnosno oznaci zemljišta, što je u konkretnome, slučaj i u odnosu na čest. zem. 98 k.o. P. B..

 

29. Takvo je pravno shvaćanje zauzeto u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-450/2011-2 od 11. studenoga 2012., Rev-2696/2013-2 od 8. ožujka 2016., Rev-2247/2010 od 23. listopada 2013.).

 

30. Stoga žalbe stranaka nisu osnovane.

 

31. Prvostupanjski je sud isto tako pravilno odlučio kada je tužitelju zbog djelomičnog uspjeha u sporu pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. st. 2. ZPP dosudio parnični trošak, odnosno odlučio kao u toč. III izreke pobijane presude.

 

32. Na osnovi iznesenog trebalo je, po čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja i žalbu tuženice te potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

 

             

U Zadru 31. listopada 2023.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Katija Hrabrov, v.r.