Poslovni broj: P-4140/2025-13

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužitelja SK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa LK, odvjetnicik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koga zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 16. siječnja 2025., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice te punomoćnice tuženika, 2. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 178-50-6736527, sklopljenog 24. veljače 2015. između tuženika i tužitelja kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 0.75% od iznosa kredita, maksimalno 5.000,00 kn, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita

II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici parnične troškove u iznosu od 793,68 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. ožujka 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 24. veljače 2015. sklopio potrošački Ugovor o kreditu broj 178-50- 6736527 – dalje u tekstu: Ugovor, na iznos od 59.400,00 eur u kunskoj protuvrijednosti, u svrhu zatvaranja prethodno podignutog potrošačkog kredita. Ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade smatra nepoštenima, a slijedom toga i ništetnima. O navedenim odredbama ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Predložio je kao dokaze Ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju, svoje saslušanje i financijsko vještačenje te je predložio usvojiti tužbeni zahtjev kako je naveden u izreci.

2. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ističe prigovor zastare. Tvrdi da je ugovorena naknada jasna i poštena. neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost istih odredbi potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz tih odredbi proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja predmetnih ugovora o kreditu. Smatra da je tužba neosnovana te predlaže odbiti tužbeni zahtjev i traži troškove.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju te je saslušao tužitelja.

4. Na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava stranke su navele da su svi predloženi dokazi potrebni za donošenje odluke u ovom postupku izvedeni, odnosno, da nije potrebno nijedan od predloženih dokaza pribaviti ili dodatno izvoditi.

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu opisan u izreci presude, kao ni da je ugovorena odredba o tzv. ulaznoj naknadi.

6. Sporno je pitanje je li riječ o nepoštenim, a time i ništetnima odredbama predmetnog ugovora.

7. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03/, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

8. Sud nije ocjenjivao dokaze niti utvrđivao činjenice u odnosu na utvrđenja koja među strankama nisu sporne.

9. U svom je iskazu tužitelj naveo da je ovaj kredit uzeo radi zatvaranja kredita pokojnog oca koji je on uzeo radi renovacije obiteljske kuće. Ta obiteljska kuća nije nikad korištena za poslovne svrhe, otac nije bio obrtnik, radio je u ZET-u. Nema ni tužitelj obrt. Ovu banku je izabrao jer je tužitelj u to vrijeme bio njen klijent. Ugovor je bio pripremljen, nije mogao utjecati na njegov sadržaj, bilo mu je bitno samo spasiti kuću da ju ne uzme banka zbog duga po prijašnjem očevom kreditu. Ugovor je pročitao, ne sjeća se je li vidio odredbu o ulaznoj naknadi. U banci mu nisu ništa objašnjavali, ne sjeća se da su mu pojašnjavali koje stvarne troškove podmiruje plaćanjem ulazne naknade. Nije imao pitanja za banku. Bio je samo sretan što je dobio kredit da mi ne uzmu kuću.

10. Navedenom iskazu sud vjeruje jer je tužitelj opisao sklapanje ugovora na način na koji osobe koje nisu ekonomske sruke pristupaju sklapanju ugovora, a ne razumiju materiju o kojoj se radi. Utvrđeno je i da banka nije pojasnila na što se odnosi trošak kao i da je tužitelj sklopio ugovor kao potrošač.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako,suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

12. Iz utvrđenih činjenica proizlazi da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, već je riječ o nepoštenoj naknadi kojoj je tuženik profitirao na račun tužitelja.

13. Iz navedenog proizlazi zaključak da se u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

14. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

15. Nadalje, Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Pojedine direktive ne primjenjuju se izravno u našem pravnom sustavu već ih je potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

16. Iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), pri tome je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

17. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora koji je tužitelj koristio za osobne potrebe, proizlazi zaključak da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Stoga je ovaj na temelju odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, u smislu odredbe čl. 87. ZZP utvrdio da je sporna odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi nepoštena, a time i ništetna te je odlučeno kao u točki I izreke.

19. Stranke su na ročištu 16. siječnja 2026. suglasno navele da je u predmetnom ugovoru o kreditu naplaćena ulazna naknada u iznosu od 547,47 eura te je stoga ovaj sud odredio vrijednost predmeta spora na navedeni iznos. Naime, tužitelj je u tužbi postavio deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbi kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada. Da je istovremeno postavio i kondemnatorni zahtjev radi isplate s te osnove preplaćenog iznosa sa zateznim kamatama, VPS bi se računao prema kondemnatornom zahtjevu (takav je zaključak u skladu sa stavom koji je VSRH zauzeo u predmetima. Rev 1927/17 od 18. siječnja 2022. Revt 156/13 od 7. svibnja 2014., Revr 475/08 od 27. listopada 2008., Revr-774/05 od 13. prosinca 2005., Revr 220/04 od 15. rujna 2004.). Stoga se ne može uzeti da VPS, kad se postavi samo deklaratorni zahtjev, bude viši nego kad se uz takav deklaratorni zahtjev podnese ujedno i kondemnatorni zahtjev. Stoga je određen VPS kako je i navedeno.

20. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP- a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), u skladu s troškovnikom tužitelja predanom na ročištu na kojem je rasprava zaključena. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife) te trošak pristupa na 3. listopada 2025. i 16. siječnja 2026. u iznosu od 150,00 eura za svako (br. 9/1 Tarife). Ukupno je riječ o 450,00 eura što s PDV-om iznosi 562,50 eura, čemu treba pridodati trošak pristojbe na tužbu i presudu po 53,09 eura za svaku, što ukupno iznosi 668,68 eura. Tome treba pridodati trošak pristupa na objavu na ročište u iznosu od 125,00 eura (br. 9/5 Tarife).

21. Tužitelju ne pripada trošak sastavljanja podneska od 12. kolovoza 2025. jer nije bio nužan za odluku, odnosno, ista bi presuda bila donesena i bez tog podneska jer se u njemu iznose pravna shvaćanja koja su sudu opće poznata. Odnosno, tužitelj ih je ukratko mogao iznijeti i na ročištima za koje je dobio pravo naknade troška.

22. Stoga je odlučeno kao u izreci presude i rješenja.

U Zagrebu 2. ožujka 2026.

Sudac

Ivan Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana

- od održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na ročište i pristupila, odnosno - od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćnici