Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-706/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Osijeku, posl.br. P-1074/2024-10 od 11. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 2. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1074/2024-10 od 11. ožujka 2025., u točkama I. do III. izreke.
Obrazloženje
1.Citiranom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 3. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 27. kolovoza 2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 30. kolovoza 2007. po javnom bilježniku Zdenku Frid iz Zagreba, pod br. OV-26411/07, u dijelu koji glasi: “3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita” (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 293,24 eur (točka II. izreke) i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 901,55 eur (točka III. izreke), dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška (točka IV. izreke).
2.Protiv točke I. do III. izreke citirane presude žalbu je podnio tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5.Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnom odredba članka 3. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 27. kolovoza 2007. između parničnih stranaka u dijelu koji glasi: “3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita”, te zahtjev za restituciju iznosa od 293,24 eur.
6.1.Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su 27. kolovoza 2007. tužiteljica, kao korisnik kredita, i tužena, kao kreditor, sklopile Ugovor o [broj kredita] kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 15.015,19 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita; da je ugovoreno da se korisniku kredita naplaćuje naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, prilikom prvog korištenja kredita (članak 3.); da je kredit odobren za kupnju vozila i da je tužena tužiteljici na ime predmetne naknade naplatila iznos od 293,24 eur.
6.2. Prvostupanjski sud se poziva na odredbe članka 81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07; daljnje: ZZP) i utvrđuje da tužiteljica nije mogla utjecati na promjenu bilo koje odredbe Ugovora jer da je Ugovor sačinjen od strane djelatnika banke, dakle nije mogla pregovarati o predmetnoj, niti o ostalim odredbama. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu da proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora prema kojoj je korisnik kredita obvezan prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita. Tužena, na kojoj je teret dokaza, da nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već da se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Tužiteljici da je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe Ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga Ugovora proizlaze, što da podrazumijeva i predmetnu odredbu Ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice. Plaćanje troškova obrade kredita u visini od čak 3,30% iznosa kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, da je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga da je navedena odredba Ugovora o kreditu nepoštena, te ništetna, pa je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev.
7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sve odlučne činjenice su pravilno utvrđene i na iste je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je udovoljeno tužbenom zahtjevu, te nije počinjena niti jedna bitna povreda iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tuženika.
8.1. Ovaj sud prihvaća navode tuženika da je predmetna ugovorna odredba transparentna. Međutim, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti potrebno ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
8.2. Cijeneći sadržaj sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da naknada za korištenje kredita iznosi 3,30% od iznosa kredita jednokratno, međutim nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove ona pokriva, niti da su tužitelju kao potrošaču prezentirani ti podaci. Tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Štoviše, tuženik niti tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.
8.3. Provedenim dokaznim postupkom utvrđeno je da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade. Stoga navedena odredba i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud. Valja istaknuti da je na tuženiku, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, bio teret dokazivanja da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini. Navedenu činjenicu tuženik nije dokazao, niti je na te okolnosti predložio provođenje bilo kakvih dokaza, a činjenica da je Ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika ne znači da se pregovaralo o spornoj odredbi, a javni bilježnik, protivno žalbenim navodima, nije prilikom solemnizacije ugovora nastupao u svojstvu povjerenika suda.
8.4. Točno navodi tuženik da se u ovom predmetu ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora (pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača u kojem je utvrđena nepoštenost i ništetnost valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Međutim, prvostupanjski sud se u obrazloženju presude nije niti pozvao na utvrđenja iz kolektivnog spora.
9. Stoga je odlučeno kao u izreci, sukladno odredbi čl. 368. stavka 1. ZPP-a.
10. Prvostupanjska presuda u točki IV. izreke, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena.
U Rijeci, 2. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća
Larisa Gačanin
