Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj: P-154/2025-12
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 16. siječnja 2026. u nazočnosti tužitelja i zamjenice punomoćnika tužitelja, dana 2. ožujka 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj: 146 - 18/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog dana 23.01.2007. godine, ovjeren po javnom bilježniku Jasenki Crnčec, dana 24.01.2007. godine, pod posl.br. OU-110/07, u dijelu koji glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju JB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 139,35 EUR-a, zajedno sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 14.12.2011.g. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se do 31.07.2015.g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju JB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 1.821,95 EUR-a, zajedno sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 25.02.2012.g. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se do 31.07.2015.g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.204,64 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 2. ožujka 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj se navodi:
- da stranke su dana 23.01.2007.g. sklopile Ugovor o kreditu broj 146-18/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca, pod brojem OU-110/2007, i to tuženik kao kreditor (pod ranijom tvrtkom Hypo Alpe-Adria-bank d.d.) i tužitelj kao korisnik kredita; da radilo se o namjenskom stambenom kreditu u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u iznosu od 88.800,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom; da člankom 8. predmetnog ugovora propisano je da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka – tuženik je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci i naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.; da tužitelj je predmetni iznos kredita u cijelosti isplatio tuženiku;
- da odredba čl. 8. predmetnog Ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita je ništetna, te ne proizvodi nikakve pravne učinke među strankama, a iz razloga kako slijedi; da predmetnim ugovorom o kreditu, a koji je sastavljen i pripremljen od strane tuženika po principu „uzmi ili ostavi“, u čl. 8. ugovorena je i naknada u slučaju prijevremene otplate kredita, no ista nije određena niti fiksno tj. u nominalnom iznosu, niti u postotku; da tako je tužitelj dana 13.12.2011.g. izvršio prijevremeni djelomični povrat glavnice u iznosu od 41.999,99 kn, a prilikom čega mu je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu u iznosu od 1.049,97 kn / 139,35 EUR-a, a dana 24.02.2012.g. izvršio je prijevremeni konačni povrat kredita, prilikom čega mu je naplaćena naknada za konačnu otplatu kredita u iznosu od 13.727,45 kn / 1.821,95 EUR-a; da predmetne naknade naplaćene su tužitelju bez ikakvog posebnog obrazloženja ili pozivanja na odluku i parametre na temelju kojih su takve naknade određene;
- da izlazna naknada koju je platio tužitelj prijevremeno djelomično otplativši kredit je ništetna jer nije određena niti odrediva sukladno odredbi čl. 269. i 270. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u svezi s čl. 322. ZOO -a; da jednako tako, tuženik istu nije bio ovlašten naplatiti ni temeljem odredbe čl. 1024. ZOO-a jer isti nije pretrpio nikakvu štetu tužiteljevom prijevremenom otplatom kredita ; da naime, prema sadržaju ugovora, jasno je kako je tužitelj potrošač slijedom čega se u ovom slučaju imaju primijeniti i odredbe Zakona o zaštiti potrošača kao i recentna sudska praksa nacionalnih sudova, ali i Europskog suda pravde; te se tužitelj poziva na čl. 81. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, odredbu čl. 87. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, te stajališta Europskog suda pravde u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ - Presuda od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13;
- da slijedom navedenog, obzirom da tužitelj nije mogao pregovarati o citiranoj odredbi (kao ni o bilo kojim drugim odredbama ugovora) te obzirom da nije primio razumljive, potpune obavijesti na kojima se temelji izračun izlazne naknade, citirana ugovorna odredba je ništetna, a tuženik se ima smatrati nepoštenim stjecateljem sukladno čl. 1115. ZOO-a i istu naknadu mora vratiti zajedno s zateznom kamatom; te budući je ugovorna odredba spornog ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o naplati naknade za obradu kredita ništetna, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.
1.1. Tužbenim zahtjevom iz tužbe tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu broj: 146-18/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog dana 23.01.2007. godine, ovjeren po javnom bilježniku Jasenki Crnčec, dana 24.01.2007. godine, pod posl.br. OU-110/07, u dijelu koji glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe - Adria-Bank d.d.“ (točka I tužbenog zahtjeva); da naloži se tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos od 139,35 EUR-a, zajedno sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 14.12.2011.g. pa do isplate (točka II tužbenog zahtjeva); da naloži se tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos od 1.821,95 EUR-a, zajedno sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 25.02.2012.g. pa do isplate (točka III tužbenog zahtjeva); te da naloži se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate (točka III tužbenog zahtjeva).
2. U danom odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te navodi:
- da tuženik ne spori da je tužitelju temeljem ugovora o kreditu broj 146 -18/2007 od dana 23. siječnja 2007. (dalje: Ugovor), prilikom: prijevremene djelomične otplate kredita naplaćena naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu u iznosu kako je navedeno u tužbi; te prijevremene otplate kredita naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu kako je navedeno u tužbi;
- da međutim, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, te da tuženik ističe kako je ugovorena odredba tijekom cijelog trajanja ugovornog odnosa bila jasna, lako razumljiva, uočljiva te odrediva u smislu članka 269. Zakona o obveznim odnosima (dalje: „ZOO“), da naime, visinu naknada bilo je moguće utvrditi pregledom važećih Odluka o naknadama tuženika koje su bile javno dostupne za predmetno razdoblje; da nadalje, proizlazi kako je za nepoštenost odredbe potrebno da su ispunjene sljedeće pretpostavke - da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a da u odnosu na savjesnost i poštenje tuženikovog postupanja tuženik ukazuje kako je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju, te da tako je Zakonom o obveznim odnosima u čl. 1024. određeno da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita (ovdje tuženik) pretrpio, te da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti; da naknade takve vrste nisu bile zabranjena, niti je tuženik u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno, zaobilazio neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno, dapače, iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju), proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno; da u odnosu na (ne)ravnotežu u pravima i obvezama tuženik ističe kako je ugovorom za tužitelja predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate, da u takvom slučaju, tuženiku nastaje šteta, a naknade za prijevremenu i prijevremenu djelomičnu otplatu kredita su unaprijed ugovorene jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima, da tuženik u nastavku obrazlaže i dokazuje predmetnu štetu, navodeći d tuženik (kreditor) sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu), da međutim, tuženik, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta, da također, tuženik uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta, da stoga je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu također nastaje šteta; da o pitanju dopuštenosti naknade za prijevremenu otplatu kredita Europska komisija je zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita; da tako se u Mišljenju Europskog socijalnog i gospodarskog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU zaključuje kako banke zbog prijevremene otplate kredita trpe štetu odnosno da „prijevremena otplata predstavlja i opterećenje za pružatelja“, dok u Aneksu br. 3. uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a stoji: „Pravo na prijevremeni povrat izvor je potencijalnog gubitka za hipotekarnog zajmodavca jer se hipotekarni zajmodavac suočava s troškovima otplate kredita tj. ovisno o vrsti proizvoda, refinanciranja i administrativnih troškova.“; te da tuženik prilaže ovjerene izjave g. ŠB, izvršnog direktora riznice tuženika te gđe BB, voditeljicu administracije kredita tuženika i to na okolnost nastanka i visine pretrpljene štete i troškova uslijed prijevremene otplate kredita; da zaključno, tuženik smatra kako poštenost sporne odredbe uopće nije dopušteno procjenjivati, no i kad bi sud smatrao potrebnim provoditi test poštenosti, ističe se kako tužitelj nije dokazao da bi tuženik ugovaranjem iste postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja niti da je stvorena znatna neravnoteža, da dapače, tuženik je dokazao kako je postupao sukladno propisima te da mu je nastala šteta, kao i da sporna naknada predstavlja upravo unaprijed ugovorenu naknadu štete; te da osim toga, tužitelj ne može isticati ništetnost čl. 8. ugovora budući da je ugovor u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značaja;
- da pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate; da naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe, a tuženik osporava da bi bio nepošten stjecatelj;
- da tuženik ističe prigovor zastare; da u odnosu na zahtjev za povratom sporne naknade, tuženik ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja; da tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesenoj na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, bilo bi bespredmetno; da osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava, da stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe kada iste postoje, te da tumačenje zastare ovisno o subjektivnom stavu svakog pojedinog suda ili suca u ovom kontekstu dovodi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske; da ovakvim arbitrarnim mišljenjem ukinuo bi se institut zastare, odnosno stvorilo novo pravno pravilo za koje ne postoji zakonska odredba; te da stoga je potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu u zastari;
2.1. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.
3.. Tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te svih navoda, osporavajući prigovore tuženika iz odgovora na tužbu. Tužitelj ističe da u konkretnom slučaju radi se o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke (tuženika), koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne ; da predmetni ugovor sadrži u čl. 8. odredbu koja se odnosi na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada; da tuženik u svojem podnesku, osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplate kredita ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova; da nadalje, predmetni Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, niti podatak o tome hoće li je se primjenjivati Odluka koja je važila u vrijeme nastanka ugovornog odnosa ili Odluka koja će važiti u trenutku prijevremene otplate kredita; da Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke , dok se u Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva; da stoga, a obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za prijevremene otplate kredita to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba te obveza vraćanja uplaćenog iznosa na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita; da tužitelju je trebalo svakako na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora, kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što ujedno podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja; te da s obzirom na navedeno, u konkretnom predmetu se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
4. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu te svih iznesenih prigovora, prijedloga i navoda, te ističe kako ne spori datum i iznos naplate predmetnih naknada. Tuženik i nadalje predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.
5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Pregled prometa za klijenta od 10. ožujka 2025. (list br. 7 spisa), Specifikaciju uplata (listovi br. 8-9 spisa), Pregled prometa za klijenta od 21. svibnja 2019. (listovi br. 10-15 spisa), Ugovor o kreditu broj 146/18/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23.01.2007., solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca dana 24.01.2007. pod brojem OU-110/07 (listovi br. 16-23 spisa), Otplatni plan od 30.01.2007. (listovi br. 24-32 spisa) i Otplatni plan od 21. svibnja 2019. (listovi br. 33-34 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: Izračun kamate od prijevremene otplate do ugovorenog datuma otplate prema ugovoru o kreditu (listovi br. 45-50 spisa), Odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d. (listovi br. 51-78 spisa), Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5.3.2004. (list 79 spisa), sudsku praksu (listovi br. 80-83 spisa), Mišljenje Europskog socijalnog i gospodarskog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU“ (listovi br. 84-90 spisa), Izjavu ŠB (listovi br. 91-93 spisa), Izjavu BB (listovi br. 94-97 spisa) i Aneks br. 3. uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a (listovi br. 98-156 spisa); u dokumentaciju dostavljenu po tužitelju: sudsku praksu (listovi br. 165-177 spisa); te dokumentaciju dostavljenu po tuženiku: Izvod iz Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Tarifa za građane (listovi br. 183- 186 spisa).
5.1. Provedeno je i saslušanje tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja.
6. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 , 155/23; dalje u tekstu: ZPP), tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je u cijelosti osnovanim.
7. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor, dana 23.01.2007 zaključili Ugovor o kreditu broj 146/18/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine.
8. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je istim tužitelju odobren namjenski stambeni kredit za izgradnju kuće, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 88.800,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, sa ugovorenom kamatom od 3,88 % dekurzivno godišnje, promjenjiva sukladno Odluci o kamatnom stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sa rokom otplate 25 godina.
9. Nesporno je da je tužitelj kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu u cijelosti otplatio.
10. Također je nesporno da je u članku 8. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena tzv. izlazna naknada za prijevremenu otplatu kredita, na način da je u st. 1. članka 8. Ugovora o kreditu navedeno: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke."; te u daljnjem st. 2. članka 8. Ugovora o kreditu navedeno: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“
11. Prema odredbi članka 1024. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a prema st. 3. istog članka u tom slučaju korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio.
12. Nesporno je da je tužitelju dana 13.12.2011. prilikom prijevremene djelomične otplate kredita izvršenim prijevremenim djelomičnim povratom glavnice u iznosu od 41.999,99 kn, naplaćena naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu u iznosu od 1.049,97 kn / 139,35 EUR-a; te dana 24.02.2012. prilikom prijevremene otplate kredita izvršenim prijevremenim konačnim povratom kredita, naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 13.727,45 kn / 1.821,95 EUR-a.
13. Odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
13.1. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
13.2. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
13.3. Istovjetne odredbe sadržane su u člancima 96. do 102. kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07– dalje: ZZP/07).
14. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Navedenom Direktivom određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, Nadalje, prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
15. Prema Direktivi 2008/48/EEZ ugovaranje naknade za korist banke kod potrošačkih ugovora o kreditu samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca. Dakle, da bi navedena odredba kojom je ugovoreno plaćanje nakade bila ništetna, potrebno je utvrditi da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik, kao trgovac, i tužitelj kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu te naknade, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
16. Nadalje, prema stavu sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. posl. br. Su IV – 308/2020, ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo:
17. Odredbom članka 3. ZOO-a je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
18. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
19. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
20. Tužitelj je saslušan u svojstvu stranke iskazao da kredit je uzimao za stambene potrebe, krajem 2007., 88.800,00 švicarskih franaka, u, onda je bila Hypo Alpe Adria Bank, znači tražio je kredit da si riješi stambeno pitanje i to mu je bilo prezentirano kao najbolja opcija; da kako je švicarac rastao, nikakvo rješenje se nije vidjelo, a s obzirom da je onda to još mogao napraviti, misli, financijski mu je dopuštalo, uzeo je drugi kredit u kunama, misli da je bila Wustenrot štedionica, pa je otplatio taj kredit u švicarcima. Na pitanje na koje vrijeme otplate je bio sklopljen taj ugovor o kreditu uzet u Hypo Alpe Adria Bank, odgovorio je da na 25 godina. Na pitanje, a nakon koliko vremena ga je platio u cijelosti, odgovorio je da negdje za pet godina, čini mu se. Na pitanje da li je trebao banci nešto platiti prilikom te prijevremene otplate kredita, odgovorio je da da, izlaznu naknadu. Na pitanje koliko je ista iznosila, odgovorio je da ukupno skoro 2.000,00 EUR-a. Na pitanje kad je uzimao taj kredit, u švicarcima, u Hypo Alpe Adria banci da li je znao da će trebati platiti tu tzv. izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, odgovorio je da da. Na pitanje zamjenice svog punomoćnika da li je kredit uzeo kao fizička ili pravna osoba, odgovorio je da kao fizička. Na pitanje da li je prilikom sklapanja ugovora pregovarao oko pojedinih ugovornih odredaba ili su mu dali na potpis unaprijed formulirani obrazac ugovora, odgovorio je da gotov ugovor je bio predloženi. Na pitanje da li je imao onda mogućnost pregovora, odgovorio je da ne. Na pitanje da li je prije potpisivanja pročitao ugovor, odgovorio je da je. Na pitanje da li mu je službenik banke obrazložio na što se izlazna naknada odnosi, odgovorio je da ne. Na pitanje da li mu je službenik banke obrazlagao bilo što u vezi te naknade, odgovorio je da ne.
21. Nedvojbena je činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu sačinio i već popunjen Ugovor na potpis tužitelju dao upravo prednik tuženika.
22. Uzimajući u obzir da se u konkretnom slučaju radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika, da se naknada koju je banka ovlaštena zaračunati u slučaju prijevremene otplate kredita određuje jednostranom Odlukom o naknadama koju je donio tuženik odnosno pravni prednik tuženika, te da tužitelj nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj, to se opravdano može zaključiti da se o odredbi članka 8. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se ta odredba smatra nepoštenom jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
23. Naime, u konkretnom slučaju radi se o odredbi koja nije razumljiva jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina naknade, tako da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati njezina visina, a koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju tužitelj ne može utjecati, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03.
24. Navodi tuženika da je u konkretnom slučaju radi prijevremene otplate predmetnog kredita pretrpio štetu u vidu administrativnih troškova te rizika poslovanja, nisu dokazani.
25. Po tuženiku priložene pisane izjave GB i BB, zaposlenika tuženika, zasigurno nisu ni adekvatan ni dostatan dokaz nastanka tuženiku štete uslijed prijevremene otplate predmetnog kredita.
26. U odnosu na po tuženiku priloženo Mišljenje Europskog socijalnog i gospodarskog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU i Aneks br. 3. uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a, sud utvrđuje da ovi dokumenti ne sadrže niti jednu odlučnu činjenicu za prosudbu u ovoj pravnoj stvari, jer radi se o analizama i dokumentima sačinjenima nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a slijedom čega isti tužitelju nisu mogli biti poznati u momentu sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, koji je sklopljen 2007.
27. Nadalje, niti temeljem ostale priložene dokumentacije nije moguće utvrditi konkretne troškove financiranja koje bi tuženik imao s osnova deponiranja viškova likvidnosti novčanih sredstava primljenih uslijed prijevremene otplate upravo predmetnog kredita, obzirom da nije moguće utvrditi što je doista tuženik učinio sa tim konkretnim primljenim sredstvima odnosno na koji ih je način dalje plasirao i sa kakvim financijskim efektima na njegovo poslovanje.
28. Iz provedenih dokaza također nije razvidno kakvu je to štetu tuženik pretrpio s osnova administrativnih troškova, budući nije utvrđeno koje je to administrativne poslove trebalo obaviti vezano uz predmetnu prijevremenu otplatu kredita, a koje tuženik ne bi imao kod redovne otplate kredita.
29. Međutim, iz predmetnog Ugovora o kreditu, niti ne proizlazi da bi se radilo o naknadi za pretrpljenu štetu. Naime, šteta se dokazuje po osnovu i visini, a odredba spornog članka 8. Ugovora o kreditu nije tako sročena, niti je tuženik naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita tako formulirao. Stoga ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u konkretnom slučaju ne može predstavljati niti unaprijed ugovoreni iznos naknade štete.
30. Naime, već je ranije izneseno kako je odredbom članka 1024. st. 2. ZOO-a propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a prema st. 3. istog članka u tom slučaju korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, a nastanak štete tuženik u ovom postupku nije dokazao.
31. Nadalje, prema odredbi članka 1024. st. 4. ZOO-a banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.
32. Obzirom na prednje citiranu zakonsku odredbu tuženik nema pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata (neostvarene kamate). Kako je kamata po pravnoj prirodi cijena koju potrošač plaća banci radi korištenja glavnice, u slučaju prijevremene otplate kredita otpada kako ekonomska tako i pravna svrha kamate za dio duga otplaćenog prije dospjelosti.
33. Stoga ugovaranje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita vodi do neosnovanog obogaćenja banaka (tuženika), budući da banke naplaćuju uslugu stavljanja novca na raspolaganje kreditoru, koju u pogledu prijevremeno otplaćenog iznosa kredita uopće nisu izvršile, u prilog čemu govori i sudska praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske u odlukama broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023.
34. Slijedom navedenoga, utvrđen je osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti navedene odredbe članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu, koji je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, a koje odredbe se odnose na plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita (tzv. izlazne naknade).
35. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na tzv. izlaznu naknadu ništetne.
36. U presudi JBF i JBFE protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
37. Kako je već ranije izneseno, nesporno je da je tuženik prilikom djelomične prijevremene otplate kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu dana 08.06.2012. tužitelju naplatio tzv. izlaznu naknadu u iznosu od 1.049,97 kn / 139,35 EUR; te prilikom konačne prijevremene otplate kredita dana 24.02.2012. tzv. izlaznu naknadu u iznosu od 13.727,45 kn / 1.821,95 EUR, odnosno sveukupno 1.961,30 EUR.
38. Obzirom da je navedena odredba članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, to tužitelju osnovom odredbe članka 233. st. 1. ZOO-a pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ugovorne odredbe Ugovora o kreditu primio, i to primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO-a, u kojem je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer se, kako je prethodno utvrđeno, radi o nepošteno ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita.
39. Slijedom navedenog tužitelju na utuženi iznos glavnice od 139,35 EUR pripada pravo na isplatu zatezne kamate tekuće od 14. prosinca 2011. do isplate, te na utuženi iznos glavnice od 1.821,95 EUR pravo na isplatu zatezne kamate tekuće od 25. veljače 2012. do isplate, sve po stopi zatezne kamate propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
40. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO -a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a). Imajući navedene odredbe u vidu deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi iz članka 8. i članka 21. Ugovora o kreditu nije u zastari.
41. Neosnovan je prigovor zastare i u odnosu na novčani tužbeni zahtjev tužitelja, budući u odnosu na novčanu tražbinu tužitelja zastara nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da je sporna odredba ugovora ništetna (čl. 215. st. 1. ZOO-a), a kako to proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a isti stav o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito proizlazi i iz pravnog shvaćanja sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda održane 31. siječnja 2022.
42. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a koji petogodišnji zastarni rok u smislu prednje izloženog bi počeo tek od pravomoćnosti ove sudske presude kojom se utvrđuje ništetnost sporne odredbe Ugovora o kreditu, pa stoga u konkretnom slučaju zastara nije ni počela teći.
43. Slijedom iznijetog, tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je usvojen, te odlučeno kao točkama I., II. i III. Izreke.
44. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa).
44.1. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 15.5.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 11.7.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 13.10.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 16.1.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 2.3.2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 900,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 225,00 EUR (Tbr. 46. Tarife), te trošak sudske pristojbe na tužbu u traženom iznosu od 26,55 EUR i sudske pristojbe na presudu u traženom iznosu od 53,09 EUR, sveukupno 1.204,64 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
Čakovec, 2. ožujka 2026.
Sutkinja:
Sandra Oletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
O tom obavijest:
1. tužitelj po punomoćniku
2. tuženik po punomoćniku
