1

             Poslovni broj Gž-122/2021-3

 

 

   REPUBLIKA HRVATSKA

       Županijski sud u Rijeci

          Žrtava fašizma 7

             Poslovni broj Gž-122/2021-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Vlade Skorupa, predsjednika vijeća, Filke Pejković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. M. pok. M. iz I., Vinjani OIB:....., zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Lj. – V. & p. iz S., protiv tuženih: 1. M. M. pok. M. iz I., OIB:...., zastupan po punomoćniku I.D., odvjetniku  iz I. i 2. B.M. pok. P., iz I., OIB:...., zastupan po punomoćniku K. B., odvjetniku iz I., radi utvrđenja, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda Makarskoj, Stalna služba u Imotskom posl br. P-1570/2019 od  20. studenoga 2020., u sjednici vijeća održanoj 31. listopada 2023.

 

p r e s u d i o        j e

 

 

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje  presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom posl br. P-1570/2019 od  20. studenoga 2020., u točkama I, II i III. izreke.

 

II Odbija se  kao neosnovan zahtjev tužitelja  za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je isključivi vlasnik posebnog dijela obiteljske kuće izgrađene na kč. br. ........ K.O. V., a koji posebni dio predstavlja prvi kat – nadogradnju obiteljske zgrade, u V. D. br......, te da su tuženi dužni predati tužitelju u neposredni posjed  nekretninu slobodnu od osoba i stvari, te da su dužni predati u suposjed i prizemlje predmetne zgrade kao i nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka.

 

              1.2. U točki II. izreke naloženo je  tužitelju  da nadoknadi 1. tuženiku na ime troškova parničnog postupka iznos od  4.313,49 eur/32.500,00 kn[1] sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude 20. studenoga 2020. pa do isplate, te je u toč. III. izreke naloženo tužitelju da  2. tuženiku  B. M. nadoknadi troškove  parničnog postupka u iznosu od 4.313,49 eur/32.500,00 kn u roku   od 15 dana sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

 

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja ili da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovan postupak, te traži i naknadu troškova  žalbenog postupka.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je isključivi vlasnik posebnog dijela obiteljske kuće izgrađene na k.č. br.  .... k.o. V. što predstavlja prvi kat nadogradnje obiteljske zgrade u V. D. broj .....,  navodeći da je stekao pravo vlasništva građenjem u okviru odredbe čl.  156. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 143/12; dalje ZV) jer da je temeljem rješenja o odobrenju za građenje tadašnjeg Sekretarijata za upravno pravne i inspekcijske poslove od  23. lipnja 1970. dobio odobrenje za građenje. Stoga traži od tuženih da mu predaju u neposredni posjed predmetnu nekretninu – 1. kat, slobodnu od osoba u stvari, te da mu predaju u suposjed i prizemlje predmetne zgrade kao i da nadoknade troškove parničnog postupka pozivajući se na odredbu čl. 30. , čl. 161. st. 1. ZV-a i čl. 42. ZV-a.

 

6. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da je  24. siječnja 1999. između stranaka i I. M. zaključen Sporazum o diobi za raspodjelu imovine iza smrti I. M. (majke stranaka) koji se nalazi na listu 33-36 spisa, a iz kojeg proizlazi da je predmetna kuća pripala M. M.u ½  zapadni dio, a 2. tuženiku B. M. ½ predmetne kuće istočni dio, te da je predmetni  Sporazum potpisao i tužitelj a kojemu su pripale nekretnine navedene u tom sporazumu između kojih nije obuhvaćena predmetna kuća. Sud prvog stupnja uvidom u rješenje o nasljeđivanju pod posl. brojem O-395/98 utvrđuje da  iza pok. majke stranaka  I. M. u njezinu ostavinu ulaze nekretnine i to kč. br.  zv. "C.", kč.  zvana "O." iznad M.kuća u S. te stara kuća i okućnica u B. te su nasljednicima proglašene stranke i I. M. svaki u ¼ dijela, te je u ostavinskom predmetu tužitelj osporavao Sporazum o diobi od 24. siječnja 1999. navodeći da taj sporazum on nije potpisao. Nadalje sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj dobio rješenje o odobrenju za nadogradnju predmetne kuće, da je otac tužitelja M. M.  23. lipnja 1970. potpisao izjavu po kojoj dozvoljava nadogradnju predmetne zgrade. Nadalje sud prvog stupnja navodi iskaze stranaka kao iskaze saslušanih svjedoka I.M., K. Đ., Z. Š. te utvrđuje da tužitelj nije vlasnik predmetne nekretnine jer je prihvatio iskaze saslušanih svjedoka i iskaze tuženih koji navode da je započeta izgradnja obiteljske kuće  1963. i da je obitelj M. M. (oca stranaka) preselila iz B. u obiteljsku kuću 1967. kada je bilo dovršeno prizemlje a kat kuće je bio napravljen u grubo. Posebno je prihvaćen iskaz svjedoka I. M., brata  tužitelja i 1. tuženika te strica  2. tuženika, koji tvrdi da se  otac bavio poljoprivredom, da  je za izgradnju kuće bilo potrebno kupiti samo cement, da je brat P. radio u Nj., a da je u izgradnji najmanje sudjelovao  tužitelj koji je radio u E. te da ga tijekom cijelog dana nije bilo u kući jer da je popodne sakupljao inkas, da je prvobitna namjera tužitelja bila da novac od kredita uloži za dovršenje obiteljskog kata i da je u tom pravcu njihov otac potpisao izjavu ali da taj podignuti kredit nije uložen u gradnju kuće već da je od tih novaca tužitelj otplatio prethodni kredit te ostali novac potrošio za svatove.

 

7. Prihvaćeni su iskazi  tuženih i svjedoka I. M. kao vjerodostojni, da je zaključen navedeni Sporazum o diobi kojeg su potpisale stranke i da su nakon 24. siječnja 1999. svi ušli u posjed nekretnina koje su im pripale.

 

8. Sud prvog stupnja  utvrđuje da se ne može prihvatiti kao vjerodostojan iskaz tužitelja da se radi o  lažiranom zapisniku jer da svi dokazi koji su provedeni u ovom postupku ukazuju na zaključak da  tužitelj nije uložio svoja sredstva  u izgradnju prvog kata jer da je i potpisao i zapisnik u kojemu se ne navodi da njemu pripada prvi kat predmetne kuće te da  tužitelj u ostavinskom postupku iza smrti roditelja ne problematizira prvi kat kuće niti je tražio da se prvi kat kuće izdvoji iz ostavinske imovine roditelja. Stoga sud prvog stupnja odbija  tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan dok odluku o troškovima parničnog postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP-a.

 

9. Tužitelj u  žalbi navodi da sud  nije naveo niti jedan propis koji je primijenio prilikom odlučivanja zbog čega da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

10. Navedeni  žalbeni navodi u pogledu činjenice da  presuda ne sadrži materijalni propis temeljem kojeg je odbijen tužbeni zahtjev ne ukazuje da postoji navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka, jer iz sadržaja presude suda prvog stupnja koja se u cijelosti može ispitati proizlazi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dogradnjom, nadogradnjom, preuređenjem i ulaganjem predviđena u čl. 156. st. 1. ZV-a, niti odredbe o vlasničkom zahtjevu za povrat stvari iz čl. 161. st. 1., a niti iz čl. 46. st. 1. ZV-a o zaštiti prava suvlasnika.

 

11. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 338. st. 4. ZPP-a, jer presuda suda prvog stupnja sadrži sve što je  navedeno u odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a, jer je sud naveo zahtjeve stranaka, činjenične koje su iznijeli i dokaze koje su stranke predložile, obrazložio je koju je od tih činjenica utvrđivao i zašto te ocijenio sve provedene dokaze sukladno čl. 8. ZPP-a.

 

12. Sud prvog stupnja je pravilno ocijenio Sporazum o diobi koji je zaključen između stranaka  24. siječnja 1999. koji su stranke potpisale, a iz kojih proizlazi da  tužitelju predmetna kuća nije pripala diobom, jer je pripala tuženima svakom u ½ dijela, pa se stoga ne može prihvatiti kao vjerodostojan iskaz tužitelja da je tužitelj stekao  vlasništvo prvog kata građenjem, a tijekom postupka nije predložio dokaze  da Sporazum nije potpisan od strane tužitelja.

 

13. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da sud prvog stupnja ne obrazlaže toč.  3. tuženog zahtjeva kojom je tužitelj tražio od tuženih da predaju tužitelju u suposjed  prizemlje obiteljske kuće jer je sud prvog stupnja prihvatio navedeni  Sporazum po kojemu  tužitelju ne pripada niti jedan dio u predmetnoj kući, pa stoga nije niti ovlašten tražiti zaštitu iz čl. 46. st. 1.  ZV-a, odnosno predaje u suposjed.

 

14. Također nisu osnovani  žalbeni navodi tužitelja da sud prvog stupnja ne spominje rješenja o nasljeđivanju iza roditelja tužitelja i  1. tuženika i da ne analizira imovinu koja je navedena kao ostavinska imovina, te da ne navodi posljedice pravomoćnosti rješenja i da zanemaruje izjavu o ustupu nasljedstva  tužitelju od strane tete M. M. pa da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Ovo iz razloga što je sud prvog stupnja izvršio uvid u navedena rješenja o nasljeđivanju iza roditelja tužitelja i 1. tuženika, pa je tako utvrdio da je rješenje o nasljeđivanju pod posl. brojem O-395/98 dostavljeno tužitelju 17. listopada 2000.  i da je predmetom tog rješenja bila stara kuća i okućnica u B. i da su zakonski nasljednici N. M., M. M., I. M. i B. M. svaki u  ¼ dijela, da je  doneseno rješenje iza smrti M. M. pod posl. brojem O-164/77 i da je u ostavinsku imovinu ušla i predmetna nekretnina i da su nasljednici temeljem  zakona M. I. u 4/44 dijela kao i M. M., M.S. i mldb. M. N., dok su u 7/44 dijela proglašeni nasljednici tužitelj , M. P., M. M., I. M. i I. M..

 

15. Međutim, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je između suvlasnika predmetne nekretnine ovdje stranaka zaključen sporazumom kojim je izvršena dioba nekretnina i da tom diobom tužitelju nije pripala u suvlasništvo niti jedan dio predmetne nekretnine.

 

16. Žalbeni navodi tužitelja da je uputa o pravnom lijeku na presudi suda prvog stupnja nerazumljiva jer da se presuda naziva rješenjem navodi se da se radi o očitoj  grešci u pisanju da je od strane suda očito počinjena greška u pisanju. Isto tako na raspravi na kojoj je zaključeno raspravljanje 17. rujna 2020. stranke su upozorene da će se objaviti presuda  20. studenoga 2020. u 13,00 sati te da ako stranka ne pristupi na ročište na kojem je presuda  objavljena, a uredno je obaviještena o ročištu da je dostava presude obavljena onoga dana  kada je  održano ročište na kojem se presuda objavljuje, da se toj stranci neće dostavljati presuda prema odredbama ZPP-a nego da će se  pismena istaknuti na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova. Stoga navedenim postupanjem suda prvog stupnja je presuda suda prvog stupnja uredno dostavljena   tužitelju  koji je u zakonskom roku podnio i  žalbu.

 

17. Nadalje,  tužitelj u  žalbi navodi da sud prvog stupnja pogrešno citira sadržaj ostavinskog spisa posl. broj O-395/98 i to sadržaj zapisnika od  25. siječnja 1999., sadržaj zapisnika od  22. veljače  2008. i  26. veljače 2008.,  jer iz sva ta tri zapisnika nedvojbeno proizlazi  da su se stranke dogovorile o diobi i  da su taj  Sporazum potpisale, dok iz dokaznog postupka ne proizlazi da bi bilo koja od stranaka  utvrđivala ništavost navedenog  Sporazuma lili poništenje tog  Sporazuma.

 

18. U odnosu na  žalbene navode tužitelja da se stjecanje prava vlasništva nekretnina vrši upisom  prava vlasništva u zemljišnu knjigu sukladno čl.  119. st. 1. ZV-a, i  da prava  iz navedenog Sporazuma nisu  uknjižena u zemljišnim knjigama, navodi  se da je navedeni Sporazum od  24. siječnja  1999. valjani  pravni osnov za utvrđenje prava vlasništva između stranaka, a činjenica da on nije proveden u zemljišnim knjigama ne utiče na prava vlasništva stranaka iz navedenog  Sporazuma.

 

19. Tužitelj  nadalje u žalbi navodi da je on upisan kao suvlasnik na predmetnim nekretninama i da je  jedno od osnovnih prava suvlasnika pravo na posjed i suposjed kako je to propisano u čl. 42 i čl. 30. ZV-a i da svim suvlasnicima pripada pravo na posjed stvari a da sud prvog stupnja obrazlaže zašto nije udovoljeno  zahtjevu tužitelja za predaju u posjed prvog kata  predmetne zgrade i suposjed prizemlja.

 

20. Opisani  žalbeni navodi nisu  osnovani jer iz vlasničkog lista za predmetnu nekretninu proizlazi da je upisan kao suvlasnik tužitelj kao i stranke u određenim suvlasničkim dijelovima, ali je utvrđeno tijekom postupka da tužitelj ne polaže nikakva prava na predmetnoj kući  s obzirom da je  izvršena navedena dioba 24. siječnja 1999. te da stoga tuženi imaju valjani pravni osnov da se utvrdi da su oni vlasnici predmetne kuće koja im je pripala  diobom dok takva prava tužitelj nema slijedom čega je  i odbijen tužbeni zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva  građenjem. Stoga  da budući tužitelj nije utvrđen vlasnikom predmetne zgrade i ne pripada mu niti pravo tražiti predaju u  posjed prvog kata kao niti pravo na suposjed prizemlja jer  tužitelj nije niti suvlasnik predmetne zgrade.  Stoga nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 166. st. 1. ZV-a za predaju prvog kata u posjed niti pretpostavke iz čl. 42., čl. 46. ZV-a pa je stoga sud prvog stupnja pravilno odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

21. U odnosu na žalbene navode tužitelja da  polovica suvlasnika nije sudjelovala prilikom zaključivanja Sporazuma o diobi  24. siječnja 1999. navodi se  da prema rješenju o nasljeđivanju iza smrti I. M. proglašeni su kao nasljednici stranke tog  Sporazuma, jer su se ostali nasljednici suvlasnici predmetne nekretnine ustupili svoje nasljedničke dijelove strankama iz ovog spora , a što sve proizlazi iz zapisnika od  22. prosinca 1998. u predmetu O-395/98.

 

22. Daljnji  žalbeni navodi tužitelja da sud prvog stupnja nije pravilno ocijenio izjavu M. M. od  23. lipnja  1970. kojom je  dozvolio nadogradnju stambene  zgrade tužitelju i rješenje o  odobrenju  za građenje, a temeljem koje dokumentacije je tužitelj započeo izgradnju, navodi se da ti navodi ne  utječu na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja o tome dao valjane razloge jer je prihvatio iskaze saslušanih svjedoka i tuženih, a posebno iskaz svjedoka I. M. koji je potvrdio da  tužitelj nije svojim sredstvima sudjelovao u izgradnji predmetne kuće, te pravilno utvrđuje da tužitelj u ostavinskim postupcima  iza smrti roditelja nije tvrdio niti tražio da se prvi kat predmetne kuće izdvoji iz ostavinske imovine jer da je stekao pravo vlasništva  građenjem.

 

23.Upravo kako to pravilno sud prvog stupnja utvrđuje predmetni sporazum od  24. siječnja 1999. potvrđuje iskaze tuženih kao i svjedoka I.M. da  tužitelj nije stekao pravo vlasništva građenjem jer je sudjelovao u diobi predmetne  nekretnine i  potpisao je Sporazum od 24. siječnja 1999. kojim je u  ½ dijela kuća pripala  sa zapadne strane  1. tuženiku a sa istočne strane u ½  dijela 2. tuženiku.

 

24. Pravilno je utvrđeno da tijekom ovog postupka  tužitelj nije pokrenuo postupak  radi utvrđenja ništavosti niti poništenja  Sporazuma od  24. siječnja 1999. a temeljem kojeg sporazuma 1. i 2. tuženi imaju valjani pravni osnov za utvrđenje da su suvlasnici predmetne kuće, niti je predložio dokaz grafološkim vještačenjem radi utvrđenja da potpis na navedenom Sporazumu  nije njegov

 

25. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo u okviru odredbe čl. 156., 166. st. 1., te  46. st 1. ZV-a  kada je odbio tužbeni zahtjev  tužitelja kao neosnovan, te kada nije prihvatio kao vjerodostojan iskaz tužitelja koji je protivan provedenim dokazima, posebno saslušanju tuženih te priloženim  Sporazumom od  24. siječnja  1999.

 

26. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da  rješenje o troškovima parničnog postupka nije pravilo  i da je  tuženima priznato zastupanje na  raspravama na kojima se nije raspravljalo o glavnoj stvari, jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu  čl. 154.  st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a te je pravilno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa) te je za rasprave navedene u obrazloženju presude tuženima priznao nagradu za zastupanje na ročištima sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, za  ročišta  na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi, dok je za ostala  ročišta tužitelju priznata nagrada sukladno Tbr.  9. toč. 5. navedene Tarife, jer su ročišta odgođena prije početka  raspravljanja.

 

27. Slijedom obrazloženog žalbu tužitelja kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrditi, pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

 

28. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi  žalbenog postupka jer  tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.

 

 

U Rijeci, 31. listopada 2023.

Predsjednik vijeća

                                                                                                               

                                                                                                                         dr. sc. Vlado Skorup v.r.