1

Poslovni broj: Gž-105/2022-3-

Poslovni broj: Gž-105/2022

                                  U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

            P R E S U D A

              Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Vlade Skorupa predsjednika vijeća, Filke Pejković članice vijeće i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice M. P.iz S., OIB: ......, zastupane po punomoćnici S. F., odvjetnici iz ., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: ....., zastupanog po punomoćniku B. I., odvjetniku iz Z., radi ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika podnesenu protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-613/2019 od 29. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj 31. listopada 2023.,

p r e s u d i o   j e

              I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-613/2019 od 29. listopada 2021.u točkama I, II i IV izreke.

              II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I i III izreke utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 16. kolovoza 2006. a kojim se glavnica kredita veže uz korištenje valutne klauzule i to za švicarski franak i kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa . Po toj osnovi u točki II i IV izreke tužitelju  je priznato pravo na isplatu iznosa od 698,80 eur[1]/5.265,13 kn i 1.776,92 eur/13.388,01 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate te je u točki IV izreke naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.335,19 eur/10.060,00 kn.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22 dalje-ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te da se tuženiku nadoknade troškovi parničnog postupka ili da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje time da se tuženiku nadoknade i troškovi žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništavosti Ugovora o kreditu od 16.  kolovoza 2006. i to odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te resitucijski zahtjev za povrat stečajnog na temelju ništetne ugovorne odredbe u iznosu od 698,80 eur/5.265,13 kn i 1.776,92 eur/13.338,21 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

6. Tuženik u žalbi navodi da je presudom nepotpuno utvrđeno činjenično stanje navodeći da je dokazne prijedloge tuženika sud zanemario jer da nije saslušao javnog bilježnika i djelatnika tuženika.

7. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani jer po mišljenju ovoga suda sud prvog stupnja je dao relevantne razloge za donošenje svoje odluke te je naveo navode stranaka i ocjenu provedenih dokaza, te je pravilno utvrdio činjenično stanje.

8. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka, ona se može ispitati jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a izneseni razlozi nisu proturječni niti u suprotnosti sa ispravama u spisu i provedenim dokazima.

9. Nadalje tuženik navodi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer da su izneseni prigovori koji ukazuju na niz okolnosti zbog kojih sporna odredba nije nepoštena i da se stoga ne mogu primijeniti utvrđena iz postupka kolektivne zaštite te ukazuje na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13 u kojoj je izneseno shvaćanje da na tužitelju leži teret dokaza o postojanju okolnosti koje bi ukazivale na vezanost suda za pravomoćnu odluku iz kolektivnog spora. Nadalje tuženik navodi da je tvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive, da se je o njima pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatnija neravnoteža u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu potrošača, imajući u vidu sve okolnosti i ostale odredbe Ugovora kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja te da je predložio i provođenje personalnih dokaza na te okolnosti.

10. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani. Naime odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine"  41/14, 110/15, 14/19 dalje: ZZP) propisano je da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog Zakona obavezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također čl. 502. c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502. a st. 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem slučaju će sud biti vezan za takva utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle navedene odredne ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen postavljen zahtjev u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

11. S obzirom na direktan učinak presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača a  imajući u vidu sadržaj točke II izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja glasi: "Utvrđuje se da je četvrtotužena ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovor o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana pa je tuženik (tamo četvrtotuženik) postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i čl. 97., a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranoj volji jer nije potrošače informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane obavijesti o promjeni valute u švicarskim francima.

12. Nadalje tuženik u žalbi navodi da sud prvog stupnja nije ni utvrđivao da li je ta odredba o vezanosti glavnice uz valutu švicarski franak i o promjenjivosti  kamatne stope tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te da je sud prvog stupnja propustio utvrditi da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita i promjenjivoj kamatnoj stopi.

13. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani jer, iz stanja spisa je razvidno je da je tuženik predložio saslušanje zaposlenika banke na okolnosti da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita i promjenjivoj kamatnoj stopi, ali na glavnoj raspravi održanoj 11. veljače 2020. je tuženik odustao od prijedloga da se  sasluša navedeni svjedok. U tim okolnostima nije primjenjiva odluka Ustavnog suda pod poslovnim brojem U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., već odluka Ustavnog suda pod poslovnim brojem U-III-5457/2021 od 30. lipnja 2022. Imajući u vidu odluku Ustavnog suda broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. za istaknuti je kako je Ustavni sud prihvatio argumentaciju banaka, da je odbijanje dokaznih prijedloga saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita ostvarena povreda načela jednakosti oružja. Naime Ustavni je sud zaključio da unatoč učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava propisanih odredbom čl. 502c ZPP-a u sporovima o individualnim restitucijskim zahtjevima treba omogućiti banci dokazivanje da bi određenom potrošaču u postupku sklapanju konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama a o čemu nije pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu.

14. Stoga nije bilo potrebe za saslušanjem tužiteljice kao stranke niti javnog bilježnika u svojstvu svjedoka koji nema saznanja o pregovaranjima stranaka o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se stoga tuženik neosnovano poziva na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

15. Također pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetne ugovorne odredbe, dakle, pravo na povrat razlike između plaćenih iznosa zbog promjene tečaja u CHF i promjenjive kamatne stope jer to pravo proizlazi iz čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 45/21-dalje ZOO). Sporni ugovor je zaključen 14. prosinca 2006., pa se toga primjenjuje čl. 1111 ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika obvezao na isplatu utuženog iznosa tužiteljici sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate i to u ukupnom iznosu od 698,80 eur/5.265,13 kn i 1.776,92 eur/ 13.338,21 kn.

16. Vezano za prigovor zastare pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj strani sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga presudom Visokog trgovačkog suda  Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi pa zastarni rok za isplatu novčanih iznosa preplaćenih kamata s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018., a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 12. lipnja 2019., dakle, unutar zastarnog roka od pet roka iz čl. 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.  

17. Sporni ugovor je zaključen 16. kolovoza 2006. pa se stoga primjenjuje čl. 360. ZOO-a pa je stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa tužiteljici sa zakonskim zateznim kamatama od dospjeća pojedine mjesečne razlike do isplate.

18. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika navodeći da sud prvog stupnja ne obrazlaže zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio navedenu odredbu i jer je utvrdio da je tuženik bio nepošten te da je obavezan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. jer banke kao trgovci su bili svjesni rizika po korisnika kredita kao potrošača ugovarajući kredite u CHF i ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu, a da o tome potrošače nisu upozorile o mogućnosti promjene vrijednosti te valute i promjene kamatne stope. S obzirom na izloženo pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđeno da je ništetna navedena odredba ugovora o kreditu i kada je tuženik obvezan na isplatu ukupnog iznosa od  698,80 eur/5.265,13  kn i 1.776,92 eur/ 13.338,21 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

19. U odnosu na žalbene navode tuženika da je sud prvog stupnja dopustio  objektivnu preinaku tužbe i da je   obračuna  kamate na dospjele iznose za razdoblje koje nije obuhvaćeno tužbom, navodi se da je  sud prvog stupnja pravilno primjenio odredbu čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a kada je   dozvolio preinaku tužbe, utvrđujući da je tužiteljica bez svoje krivnje  nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja  prethodnog postupka.

20. Žalbeni navodi tuženika da je presudom  tuženiku nametnuo fiksnu kamatnu stopu, protivno ugovornim odredbama iz spornog ugovora o kreditu, nisu osnovani, jer je pravilno utvrđeno da je promjenjiva ugovorena kamatna stopa  ništetna, pa sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a u kojemu se propisane  posljedice ništetnosti, pravilno je utvrđeno da je  ugovorena fiksna kamatna stopa.

21. Nisu osnovani  žalbeni navodi tuženika da  zadaća vještaka određena u pogrešnom smjeru, jer  da je tužiteljica vraćala kredit  u anuitetima, a  ne ratama, jer iz sadržaja nalaza vještaka  kojeg je sud prihvatio kao stručnog i vjerodostojnog    uzeto je u obzir da je  tužiteljica vraćala kredit u anuitetima.

22. I odluka o troškovima parničnog postupka, donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

23. Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

24. Slijedom obrazloženog žalbu tuženika kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrditi, pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I izreke.

25. Tuženiku nisu priznati troškovi žalbenog postupka jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

U Rijeci 31. listopada 2023.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Vlado Skorup v.r.