Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj: P-327/2024-16
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja KV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicama Romani Belovari i Maji Sambolek Grahovec, odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Romana Belovari i Maja Sambolek Grahovec iz Čakovca, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 16. siječnja 2026. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 2. ožujka 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da isplati tužitelju KV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 9.099,44 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku na novčani iznos od:
123,96 EUR od 1.9.2010. do isplate,
118,24 EUR od 1.10.2010. do isplate,
109,04 EUR od 1.11.2010. do isplate,
128,45 EUR od 1.12.2010. do isplate,
147,67 EUR od 1.1.2011. do isplate,
130,39 EUR od 1.2.2011. do isplate,
137,04 EUR od 1.3.2011. do isplate,
129,32 EUR od 1.4.2011. do isplate,
130,73 EUR od 1.5.2011. do isplate,
163,39 EUR od 1.6.2011. do isplate,
166,57 EUR od 1.7.2011. do isplate,
193,87 EUR od 1.8.2011. do isplate,
179,85 EUR od 1.9.2011. do isplate,
164,50 EUR od 1.10.2011. do isplate,
152,44 EUR od 1.11.2011. do isplate,
151,28 EUR od 1.12.2011. do isplate,
158,45 EUR od 1.1.2012. do isplate,
164,69 EUR od 1.2.2012. do isplate,
165,53 EUR od 1.3.2012. do isplate,
161,21 EUR od 1.4.2012. do isplate,
164,12 EUR od 1.5.2012. do isplate,
166,12 EUR od 1.6.2012. do isplate,
162,76 EUR od 1.7.2012. do isplate,
163,64 EUR od 1.8.2012. do isplate,
161,13 EUR od 1.9.2012. do isplate,
155,77 EUR od 1.10.2012. do isplate,
161,56 EUR od 1.11.2012. do isplate,
164,35 EUR od 1.12.2012. do isplate,
162,32 EUR od 1.1.2013. do isplate,
151,38 EUR od 1.2.2013. do isplate,
160,67 EUR od 1.3.2013. do isplate,
161,49 EUR od 1.4.2013. do isplate,
157,84 EUR od 1.5.2013. do isplate,
146,52 EUR od 1.6.2013. do isplate,
146,23 EUR od 1.7.2013. do isplate,
149,01 EUR od 1.8.2013. do isplate,
153,47 EUR od 1.9.2013. do isplate,
159,65 EUR od 1.10.2013. do isplate,
156,46 EUR od 1.11.2013. do isplate,
158,72 EUR od 1.12.2013. do isplate,
161,28 EUR od 1.1.2014. do isplate,
126,93 EUR od 1.2.2014. do isplate,
130,04 EUR od 1.3.2014. do isplate,
129,02 EUR od 1.4.2014. do isplate,
125,58 EUR od 1.5.2014. do isplate,
124,47 EUR od 1.6.2014. do isplate,
124,97 EUR od 1.7.2014. do isplate,
128,88 EUR od 1.8.2014. do isplate,
132,13 EUR od 1.9.2014. do isplate,
131,49 EUR od 1.10.2014. do isplate,
134,33 EUR od 1.11.2014. do isplate,
136,26 EUR od 1.12.2014. do isplate,
135,11 EUR od 1.1.2015. do isplate,
135,44 EUR od 1.2.2015. do isplate,
135,44 EUR od 1.3.2015. do isplate,
135,44 EUR od 1.4.2015. do isplate,
135,44 EUR od 1.5.2015. do isplate,
135,44 EUR od 1.6.2015. do isplate,
135,44 EUR od 1.7.2015. do isplate,
116,72 EUR od 1.8.2015. do isplate,
174,32 EUR od 1.9.2015. do isplate,
135,44 EUR od 1.10.2015. do isplate,
i to od 01.01.2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.015,59 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 02. ožujka 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 11. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), radi isplate, u kojoj se navodi:
- da tužitelj i tuženik sklopili su dana 25.04.2006. Ugovor o kreditu, broj: 146-136/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Ugovor), temeljem kojeg je tuženik tužitelju odobrio i isplatio kredit u novčanom iznosu od 70.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF kod tuženika na dan korištenja kredita, da tužitelj se obvezao na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, svaki u iznosu od po 519,45 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF kod tuženika na dan plaćanja uz primjenu godišnje kamatne stope koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama ili drugog akta tuženika, a da kamata je na dan sklapanja Ugovora iznosila 3,88% godišnje;
- da dana 04.02.2016. tužitelj i tuženik su sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 146- 136/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je predmetni Ugovor konvertiran iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30.09.2015. godine, izračunatim sukladno članku 19.c ZPK-a;
- da odredbe predmetnog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene su i zbog toga ništetne, te ne proizvode nikakve pravne učinke između parničnih stranaka, pri čemu se tužitelj poziva na odluke donesene u parničnom postupku koji je Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača – Potrošač kao tužitelj pokrenuo, između ostalih, i protiv ovdje tužene Addiko Bank d.d. kao tuženika, i to Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013., presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 09.04.2015., odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III- 2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III-2605/215 od 13.12.2016., te presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., te ukazuje na obvezujući učinak navedenih odluka donesenih u kolektivnom sporu, navodeći da je naslovni sud u ovom parničnom postupku, kojega je tužitelj kao potrošač pokrenuo radi povrata preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi, vezan odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kako je to propisano odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje ZPP) te odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15, 14/19, dalje ZZP/14);
- da budući da je naprijed citiranim presudama VTS-a utvrđena povreda prava potrošača, te su ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula utvrđene ništetnima, tužitelj ovom tužbom od tuženika potražuje povrat iznosa kojega je tuženiku temeljem tih ništetnih odredbi isplatio prilikom otplate mjesečnih anuiteta u spornom razdoblju; te da sukladno odredbi čl. 111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, dalje ZOO) tuženik kao stjecatelj bez osnove dužan je tužitelju vratiti cjelokupni novčani iznos kojega je od njega bez osnove primio, uvećan za zakonske zatezne kamate od dana primitka svakog pojedinog preplaćenog anuiteta, pa do isplate;
- da tužitelju konverzijom koja je izvršena Aneksom ugovoru nije priznat, odnosno vraćen cjelokupni novčani iznos kojega je isti tuženiku platio temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u vremenskom razdoblju od dana sklapanja ugovora o kreditu, pa do 30.09.2015.; da naime, kao što je propisano odredbama ZPK-a o konverziji (čl. 19.a – 19.i) i odredbama Aneksa Ugovoru, konverzija je provedena na način da je položaj potrošača u kreditu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF, dakle ovdje tužitelja, izjednačen s položajem potrošača u kreditu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, i da pritom je tuženik u izračunu novčanog iznosa preplate primjenjivao visinu promjenjive kamatne stope i sve ostale uvjete koji su kod tuženika vrijedili za kredite denominirane u valuti EUR u spornom razdoblju; a da međutim, temeljem naprijed citiranih sudskih odluka kojima su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli utvrđene ništetnima, te sukladno odredbama o vraćanju stečenog bez osnove koje je regulirano u čl. 1111. ZOO-a, tužitelju pripada pravo na povrat cjelokupnog iznosa kojega je preplatio s osnova promjenjive kamatne stope i s osnova valutne klauzule, i to na način da se svako povećanje iznosa anuiteta zbog promjene kamatne stope i zbog promjene vrijednosti valute CHF uzima kao da ga nije niti bilo, i to od trenutka sklapanja ugovora o kreditu, pa sve do 30.09.2015., kada je predmetni kredit konvertiran u valutu EUR, da drugim riječima, tužitelj ima pravo od tuženika tražiti povrat novčanog iznosa kojega je preplatio uplatama anuiteta u spornom razdoblju, i to računajući pritom kamatnu stopu kako je početno ugovorena (3,88% godišnje) i tečaj CHF kakav je bio u trenutku sklapanja ugovora o kreditu; da pravo tužitelja na uspostavu potpune ravnoteže u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, neovisno o sklopljenom Dodatku Ugovoru, proizlazi i iz stava suda EU izraženog u presudi broj C-118/17 od 14.03.2019. (predmet Dunai protiv Erste bank Hunagary) u kojem je izričito navedeno da "činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.", a da točnost navedenih tvrdnji tužitelja proizlazi i iz stava sudske prakse;
- da prema tome, tužitelj je prilikom izračuna novčanog iznosa kojega od tuženika ovom tužbom potražuje uzeo u obzir novčani iznos od 26.047,27 kn koji mu je priznat Aneksom Ugovora i kojega je iskoristio za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, te ovom tužbom potražuje razliku preplaćenog iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli;
- da tužitelj, kao korisnik kredita, ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom na osnovu koje bi mogao precizirati svoje potraživanje, da radi se o dokumentaciji koju ima tuženik i koju je tuženik, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužan dati tužitelju, ali je na traženje tužitelja nije dostavio do dana pokretanja ovog postupka; te tužitelj temeljem odredbi čl. 186.b ZPP-a predlaže da sud donese rješenje kojim se nalaže tužitelju da tužitelju preda dokumentaciju po predmetnom kreditu, te određuje knjigovodstveno-financijsko vještačenje na okolnost visine novčanog iznosa kojeg je tužitelj tuženiku preplatio s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli;
- te da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se nalaže tuženiku da isplati tužitelju novčani iznos koji će biti specificiran nakon što bude udovoljeno rješenju kojim se tuženik poziva na dostavu dokumentacije i nakon provođenja vještačenja po toj dokumentaciji, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka I. tužbenog zahtjeva), te da nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate (točka II. tužbenog zahtjeva).
2. U danom odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini, navodeći:
- da tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 146 -136/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (dalje: ugovor o kreditu); te da također, tužitelj je predmetni ugovor izmijenio, u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu od 04. veljače 2016. (dalje: Aneks), sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15);
- da člankom 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i ponudom novog ili izmijenjenog ugovora; da tako je tužitelj sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu; da Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno od dana sklapanja ugovora o kreditu, te da tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu; da stoga je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu; da tuženik ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora na povlači i ništetnost samog ugovora stoga se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor; da sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa, tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno; da budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista nije primjenjiva u ovom postupku; da stoga tužitelj potpuno pogrešno tvrdi kako je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju bi sud kao trebao biti vezan prilikom donošenja odluke; da također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika, da također, tuženik i tužitelj su izmi jenili valutu obveze iz CHF u EUR, Aneksom, prije donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te da stoga, tužitelj ne može isticati prigovor kako je Aneksom izmijenjena ništetna odredba; da tuženik je o svim relevantnim okolnostima tužitelja obavijestio, kao i upozorio na rizike koje valutna klauzula nosi; da tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom ništetna odredba nije konvalidirala, odnosno nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a; a međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom, te tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi, da dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne;
- da tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, osporavajući metodu izračuna potencijalne visine tužbenog zahtjeva; a prema kojoj tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja predstavlja razliku u odnosu na početno ugovorenu (promjenjivu) kamatnu stopu i to kao da se nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate; da nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatom stopom;
- da prema propisanom odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku dakle samo u postupcima za naknadu štete parnična stranka se može pozvati na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu, a da ovdje je riječ o tužbi radi isplate na temelju stjecanja bez osnove; da pored toga pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev; da naime, svrha tzv. individualnih parnica je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju, a da to, međutim, tužitelj ovdje ne dokazuje;
- da tuženik osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva; a navedeno iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima, i to člankom 1021. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita;
- da opreza radi, tuženik dodatno ističe i prigovor zastare.
2.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da obveže tužitelja tuženiku naknaditi trošak postupka.
3. Tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, osporavajući sve navode iz odgovora na tužbu koji su suprotni njegovim navodima.
4. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu. Tuženik ističe da nakon provedene konverzije ne postoji pravna osnova za isplatu koju tužitelj zahtijeva; da sud koji vodi postupak mora samo utvrditi je li Aneks u cijelosti sukladan ZID ZPK-u, te da ako jest takve odredbe valjane su i obvezujuće, a njihovi učinci se moraju primijeniti, da na isto upućuje i pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH, koji je u oglednom postupku Gos 1/2019 utvrdio da sporazum o konverziji ima pravne učinke i u situacijama kada se utvrdi ništetnost pojedinih odredaba osnovnog ugovora; da dakle, konverzija stvara novu pravnu osnovu i ne može se zanemariti kao da nije sklopljena; te stav tužitelja da se zahtjev za isplatu može temeljiti na stanju kao da Aneks nikada nije sklopljen protivan je odlukama VSRH-a, Ustavnog suda RH, praksi županijskih sudova te tumačenjima Suda EU.
5. Tužitelj je podneskom od 25. kolovoza 2025., precizirao tužbeni zahtjev, sve sukladno Nalazu stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić, mag. oec. iz [adresa], od 21.7.2025. godine, na način da pod točkom I. tužbenog zahtjeva tužitelj traži da mu tuženik isplati iznos od 9.099,44 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 123,96 EUR od 1.9.2010., na iznos od 118,24 EUR od 1.10.2010. i nadalje kako je to navedeno u tom sređenom tužbenom zahtjevu , pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
6. Tuženik ostaje kod odgovora na tužbu, te svih iznesenih navoda i prigovora. Protivi se preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 25. kolovoza 2025. Tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.
7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ugovor o kreditu broj: 146-136/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25.04.2006., solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz [adresa] dana 26. travnja 2006. pod brojem OU-674/06-1 (listovi br. 6-12), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 146-136/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 04.02.2016., solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz [adresa] dana 06.02.2016. pod brojem OV-957/16 (listovi br. 13-17 spisa), Djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika (list br. 18 spisa) i Zahtjev za izdavanje dokumentacije po kreditu od 10.05.2019. (list br. 19 spisa); te u dokumentaciju dostavljenu od strane tuženika: Specifikaciju uplata za ugovor o kreditu broj 146-136/2006, partija broj 0025311687 (listovi br. 38-39 spisa), Pregled prometa za ugovor o kreditu broj 146-136/2006, partija broj 25311687 (listovi br. 40-45 spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu za broj ugovora 146-136/2006, broj partije 25311687 (list br. 46 spisa), Početni otplatni plan od 28.04.2006. (listovi br. 47- 49 spisa), Otplatni plan od 28. kolovoz 2019. (listovi br. 50-51 spisa), Mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. od 13. studenoga 2015. (list br. 62 spisa), Podnesak tužitelja Savez "Potrošač" od 1. prosinca 2012. /prva i zadnja stranica/ (listovi br. 63-64 spisa), sudsku praksu (listovi br. 65-86 spisa), Tablicu G1: Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (listovi br. 87-95 spisa), Izvod iz Zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004., broj: Su-IV-222/04 (list br. 96 spisa), sudsku praksu (listovi br. 97-108 spisa), Izjavu svjedoka KVS od 24. kolovoza 2020. (listovi br. 109-113 spisa), sudsku praksu (listovi br. 114-124 spisa) i sudsku praksu (listovi br. 184-250 spisa),
7.1. Nadalje je provedeno saslušanje saslušanje tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja, dok saslušanje po tuženiku predloženih svjedoka HV, OV, KVS i DV nije provedeno jer je od dokaznog prijedloga za njihovo saslušanje tuženik odustao.
7.2. Provedeno je i financijsko vještačenje, po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije, računovodstvo i bankarstvo, Nataliji Jambrečić, mag.oec. iz [adresa], te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 21.7.2025. (listovi br. 149-166 spisa).
8. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje u tekstu: ZPP), tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je u cijelosti osnovanim.
9. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao banka kreditor dana 25. travnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj: 146-136/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine.
10. Po predmetnom Ugovoru o kreditu tužitelju je odobren i isplaćen namjenski stambeni kredit – za kupovinu kuće, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.800,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, sa ugovorenom promjenjivom kamatom, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 3,88 % godišnje, a promjenjivom sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sa rokom otplate 15 godina, u 180 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 519,45 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.
11. Nesporno je da je između pravnog prednika tuženika i tužitelja dana 4. veljače 2016. zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 146-163/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je Aneksom izvršena konverzija predmetnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to pozivanjem na Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015).
12. Nedvojbeno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu broj: 146-163/2006 od 25. travnja 2006. ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.
13. Prema odredbama članka 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu morao je sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.
13.1. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
13.2. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
13.3. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
13.4. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
14. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
15. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
16. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
17. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
18. Tužitelj je saslušan u svojstvu stranke iskazao da živjeli su u jednosobnom stanu i imali su jedno dijete, supruga i on, i dobili su blizance, i jednostavno im je bilo nemoguće živjeti u malom prostoru i počeli su tražiti u početku veći stan, na području [adresa], i u tom trenutku, 2005. - 2006. nije bilo odgovarajućih stanova na tržištu, i onda su krenuli u potragu za kućom, i to je dosta dugo trajalo i dok su našli odgovarajuću i prihvatljivu onda su krenuli u potragu za kreditom koji bi im mogao pomoći da jednostavno riješe stambeno pitanje; da normalno išli su u par banaka, i na kraju toga se iskristaliziralo, ono tak im je predstavljeno, taj kredit da je to najpovoljnije za njih, znači s njihovim primanjima su mogli da kupe tu nekretninu koju su si naumili, da to je bilo u Addiko banci, bilo je predstavljeno kao najniža kamata, sigurna, ono, stabilna valuta i jednostavno su se odlučili za to, da u početku je bilo u redu, dok se nije taj poremećaj s tim kamatama i tečajem, kad se to počelo događati , da u početku nisu niti pridavali nekakvu važnost, jer ono, ali s vremenom se rata drastično povećala i u to vrijeme se negdje i u firmi gdje je radio, isto je bila dosta teška situacija i ovoga, tak da nije više bio čak u mogućnosti plaćati nego je supruga mu je morala prebacivati na njegov račun, jer jednostavno nije bilo na računu sredstava, i uz troje male djece to je bilo dosta, onako, teška situacija je bila, evo. Na pitanje svoje punomoćnice da li se sjeća koji mu je bio početni anuitet, tužitelj je odgovorio da oko 520 švicarskih franaka, što je u početku bilo oko 2.600,00 kuna. Na pitanje koliko mu je maksimalno iznosio taj anuitet u kunama, odgovorio je da oko 3.600,00 kuna. Na pitanje da li se sjeća koji je bio maksimalni iznos kamatne stope, odgovorio je da misli da je rasla negdje do 6 posto, preko 6, ili 6,2 posto, tu negdje, misli da je bila. Na pitanje je li s bankom sklapao kakav aneks, odgovorio je da Aneks su sklapali nakon one odluke Vlade, 2015. je to bilo, odluka, i onda su, misli da su početkom 2016. sklopili taj aneks, to je bilo ovo da se preračunavalo, ostatak u eure. Na pitanje je li mu prilikom konverzije utvrđena kakva preplata i ako da, koja, odgovorio je da bilo je utvrđena preplata u kunama, oko 26.000,00. Na pitanje je li sudjelovao u izračunu te preplate u konverziji, odgovorio je da ne, bio im je taj izračun od strane banke predstavljen samo. Na pitanje da li mu je prilikom konverzije bilo rečeno da se on nečega prema banci odriče ako potpisuje konverziju, odgovorio je da ne, bilo je opet predstavljeno da se bude ta preplata, da će se koristiti za buduće anuitete samo, nije bilo da se nečega odriču, ne zna. Na pitanje da li ga je netko posebno upozorio na to da bi ugovaranje kredita u švicarskom franku za njega predstavljalo poseban rizik, odgovorio je da ništa specijalno, ne, nisu rekli da bi to bilo posebno rizično, to sigurno ne. Na pitanje da li mu je netko obrazložio rizik te valutne klauzule, odgovorio je pa sama valuta bila je predstavljena kao stabilna i sigurna, i tak je on to shvatio, znači da tu nema povećanog rizika. Na pitanje je li pojedinačno pregovarao o kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli, je li imao utjecaja na te odredbe ugovora, odgovorio je da nije, ugovor je bio, odnosno, znači bilo je na temelju iznosa koji su dogovorili, je bila tablica otplate, kamata i anuitet i tu su se oni držali, u tome, prilikom odluke, znači, ugovor je bio sastavljen i nije bilo pregovaranja. Na pitanje je li mu javni bilježnik kod solemnizacije pojašnjavao odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odgovorio je da koliko se sjeća, više je bilo objašnjavanje o otplati i osiguranju banke, znači, ti instrumenti, znači ta hipoteka, pa supruga mu je bila sudužnik, još je bilo nekih tih misli da je bilo, ono da ti sjednu na plaću, ne zna kako se to zove, to se sjeća, ne zna sad da li je bilo još nešto. Na pitanje da li mu je prilikom sklapanja kredita u banci itko spomenuo termin valuta utočišta, odgovorio je da ne, ne sjeća se toga izraza. Na pitanje da li mu je u banci bilo rečeno koju valutu štiti Hrvatska narodna banka, odgovorio je da misli da se to uopće, Hrvatska narodna banka nije spominjala, ništa u tom smislu. Na pitanje je li konverzijom obeštećeni u cijelosti, odgovorio je da misli da nije. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika je li u banci pitao za mogućnost podizanja kredita s valutnom klauzulom u eurima i kredita s fiksnom kamatom, odgovorio je da nisu, to im je bilo jednostavno izreklamirano i predstavljeno kao najpovoljnije. Na pitanje je li pročitao ugovor o kreditu prije nego što ga je potpisao, odgovorio je da je, s tim da je bio skoncentriran na onaj dio o anuitetima, jednostavno dal budu mogli plaćati u onom obliku, t odredbe i to sve, dosta toga i ne razumije. Na pitanje je li imao primjedbi na sadržaj ugovora, odgovorio je da pa kod tog prvog potpisivanja i nisu nešto reagirali, jednostavno su bili u dobroj vjeri, onako da to veli. Na pitanje je li tražio neka dodatna pojašnjenja u pogledu valutne klauzule i u pogledu promjenjivosti kamate, odgovorio je da kod potpisivanja tog prvog ne, kud god, ako su nešto i krenuli, uvijek je završilo da se ništa ne brinu, da je to povoljno i stabilno, misli da je to bilo novo na tržištu, i da ne bi trebalo biti problema. Na pitanje je li mu to bio prvi ugovor o kreditu koji je sklopio u životu, odgovorio je da da. Na pitanje je li pročitao aneks o konverziji prije nego što ga je potpisao, odgovorio je da je, opet vjerojatno ne dovoljno, jer u tom trenutku su bili u tak teškoj situaciji da mu je bilo najvažnije to da ne ostane bez nekretnine i da može nastaviti plaćati dalje. Na pitanje je li imao kakvih primjedbi na sadržaj aneksa, odgovorio je da u tom trenutku ne. Na pitanje zna li je li mu banka u konverziji umanjila neotplaćeni dio glavnice, odgovorio je da ne sjeća se toga.
19. Nesporno je da je tužitelj potpisao predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis tužitelju dao upravo tuženik tj. pravni prednik tuženika, te da radilo se o tipskom ugovoru, a da tužitelj i pravni prednik tuženika kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu.
20. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu.
21. Nije sporno da banke kreditori mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali moraju takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.
22. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
23. Kod nedvojbene činjenice da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte tuženika, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužitelja i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da isti nije mogao ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03. Naime, odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njezine obveze, a koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.
24. Nadalje, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim Ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope ubuduće, odredba o promjenjivosti kamatne stope je nerazumljiva i slijedom toga nepoštena.
25. Nedvojbeno je da se niti o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.
26. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača, ovdje tužitelja, o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
27. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno od redbama Zakona o obveznim odnosima.
28. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.
29. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.
30. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.
31. I prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
32. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku.
33. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
34. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
35. Dakle, imajući u vidu naprijed označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.
36. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/07. Međutim, osnovom provedenih dokaza sud utvrđuje da su tvrdnje tuženika da bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane.
37. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. ZZP/00 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
38 . Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, ovdje tuženika, te kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, nepoštene i time ništetne.
39. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
40. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
41. U presudi HVS i KVSE protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
42. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. To u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu ugovorne kamate ne znači da se navedena kamatna stopa smatra fiksnom kamatnom stopom, već se ista primjenjuje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope. Naime, ugovaranje promjenjive kamatne stope, samo za sebe ne isključuje primjenu početno ugovorene kamatne stope u situaciji kada je u tvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope ništetna.
43. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s početno ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati, dok pozivanje tuženika na činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu a ne fiksnu kamatu stopu nije od utjecaja budući da je takvo ugovaranje bilo protivno gore navedenim odlukama donesenim u kolektivnim sporovima koje su direktno primjenjive u konkretnom slučaju.
44. Zaključenjem dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu tj. Aneksa o konverziji nisu otklonjene posljedice ništetnosti, te se samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.
45. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
46. Prije svega valja navesti da ZID ZPK/15 nije propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog Aneksa uz osnovni Ugovor o kreditu sklopljenog između stranaka u konkretnom slučaju nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita, ovdje tužitelj, provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK/15 je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.
47. Vrhovni sud Republike Hrvatske je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
48. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno je da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.
49. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
50. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.
51. Po ocjeni ovog suda tužitelj se sklapanjem aneksa ugovora nije odrekao tog prava niti je mogao dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.
52. Dakle, konverzija odnosno potpisivanje dodatka tj. Aneksa ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari. Naime, razlog donošenja navedenog ZID ZPK/15 bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz EUR, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak tj. konkretno Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
53. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. dan je slijedeći odgovor na predmetno pravno pitanje: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." U toj je odluci dalje izneseno da naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. Nadalje se u toj odluci navodi da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti, jer u razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.
54. Financijskim vještačenjem provedenim po imenovanom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić, utvrđeno je:
- da zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate do 30.9.2015. godine više je plaćeno 11.016,63 EUR (3.347,47 EUR po osnovi promjene kamatne stope i 7.669,16 EUR po osnovi promjene tečaja CHF);
- da u izračun su uključena razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita; da u razdoblju kada je nominalna kamatna stopa bila niža od početne (3,23% umjesto 3,88%) nisu zabilježene negativne razlike, budući da je unatoč nominalno nižoj kamatnoj stopi anuitet i dalje ostao viši od početno utvrđenog , a da razlog tome je povećanje kamatne stope do 1.1.2014. godine;
- da tuženik je konverziju (CHF-EUR) s financijsko-računovodstvenog gledišta računski izvršio u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15);
- da prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR utvrđene su preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja, pri čemu je provedenom konverzijom kredita tužitelj stavljen u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom (ne dužnika u valuti HRK s nepromjenjivom kamatnom stopom);
- da prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik je tužitelju priznao preplatu u iznosu od 3.457,07 EUR;
- da preplatom utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu HRK u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 1.539,88 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 1.917,19 EUR;
- te da preostala razlika više plaćenog iznosi 9.099,44 EUR (11.016,63 -1.917,19), sa Specifikacijom pojedinačnih mjesečnih iznosa navedenih u Zaključku Nalaza i mišljenja sudskog vještaka.
55. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje imenovanog stalnog sudskog vještaka, jer je dan stručno i objektivno, te u skladu s povjerenim mu zadatkom vještačenja. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, dok su primjedbe tuženika na metodologiju izrade nalaza i mišljenja vještaka, a koje predstavljaju primjedbe pravne prirode već prethodno raspravljene.
56. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a na identičan način ustanovljeno je i u tijeku ovog postupka a imajući u vidu činjenicu da tuženik ne osporava da ne bi bio sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da je predmetni ugovor o kreditu protivan citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.
57. Obzirom da je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepoštenoj klauzuli promjene ugovorne kamatne stope bez unaprijed određenih kriterija, te nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.
58. U odnosu na po tuženiku izneseno protivljenje preinaci tužbe, sud ističe da je tužitelj u ovom predmetu podnio tzv. stupnjevitu tužbu sa manifestacijskim zahtjevom za dostavu dokumentacije, temeljem članka 186. b. ZPP-a, te je tužitelj određeni tužbeni zahtjev postavio nakon što je tuženik dostavio traženu dokumentaciju vezanu uz predmetni ugovor o kreditu, te nakon što je na osnovi te dokumentacije dostavljene od strane tuženika provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Stoga se uopće ne radi o preinaci tužbe, pa se postavljanju određenog tužbenog zahtjeva tuženik ne može ni protiviti.
59. Nadalje valja istaknuti da čak i kad bi se radilo o preinaci tužbi, da uređenje tužbenog zahtjeva prema danom nalazu i mišljenju sudskog vještaka predstavlja dopuštenu preinaku tužbe, sukladno odredbama članka 190. st. 2. ZPP-a, te Zaključku poslovni broj Su IV-162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. prema kojem je Zaključku u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
60. Osnovom iznesenoga, osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 9.099,44 EUR.
61. Tužitelju na navedeni iznos glavnice pripada pravo na isplatu zatezne kamate, od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i st. 8. ZOO- a.
62. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO -a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a). Imajući navedene odredbe u vidu deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valutna klauzula nisu u zastari.
62.1. Nadalje, zastara novčane tražbine tužitelja nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a).
62.2. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
63. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kred ita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
64. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHV pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede promjenjive kamatne stope danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
65. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 11. lipnja 2019., po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan, i to bez obzira što je tužbeni zahtjev za isplatu određeno postavljen nakon provedenog financijsko - knjigovodstvenog vještačenja, imajući u vidu kako je tužba tužitelja podnesena kao stupnjevita tužba. Nadalje, čak i kad bi se radilo o preinaci tužbe, Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio je pravno shvaćanje Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
66. Na temelju svega iznesenoga, tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 9.099,44 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, u cijelosti je usvojen, kako je to odlučeno u točci I. izreke presude.
67. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa/23).
67.1. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 10.6.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 11.10.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 25.1.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 27.1.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 25.8.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 16.1.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 2.3.2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife/23), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 1.300,00 EUR, po stopi od 25 %, u iznosu od 325,00 EUR (Tbr. 42. Tarife / Tbr. 46. Tarife/23), trošak vještačenja u iznosu od 337,50 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR, sveukupno 2.015,59 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
67.2. Tužitelju nije priznat traženi trošak sudske pristojbe na presudu, obzirom da je Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama objavljenim u NN 51/23 dana 12.5.2023., koji je stupio na snagu dana 20.05.2023., izmijenjen članak 11. st. 1. točka 20. prema kojem su plaćanja sudske pristojbe oslobođeni potrošači kao steča jni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a slijedom čega tužitelj nije u obvezi plaćanja sudske pristojbe na presudu u ovom predmetu.
Čakovec, 2. ožujka 2026.
Sutkinja:
Sandra Oletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
O tom obavijest:
1. tužitelj po punomoćnici
2. tuženik po punomoćniku
