Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-114/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Ivani Požar kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku CU iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-550/2023-7 od 19. studenog 2025., dana 2. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-550/2023-7 od 19. studenog 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti toga suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

2. Navedeno rješenje pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud ukine pobijano rješenje i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili da pobijano rješenje preinači sukladno žalbenim navodima. Tuženik traži trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Polazeći od utvrđenja da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102737071 dana 28.11.2005. kojim su u čl. 16. ugovorile da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Banke, ovdje tuženika, a da je adresa sjedišta tužitelja u Rijeci, prvostupanjski je sud, pozivajući se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora te čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 od 21. travnja 1993 – dalje: Direktiva) utvrdio da se navedena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru, kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača , treba smatrati nepoštenom. Prvostupanjski sud smatra da čl.16. st. 5. predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja ugovornu odredbu unaprijed formuliranog ugovora trgovca, ovdje tuženika, o kojoj nije posebno pregovaralo, tako da potrošač, ovdje tužitelj, nije mogao utjecati na njeno postojanje i na njen sadržaj, a da ista odredba uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, obzirom da bi isti, vezano uz mogućnost pristupa sudu u mjestu sjedišta banke u Rijeci, bio izvrgnut znatnim dodatnim troškovima za dolazak do Rijeke te ulaganju dodatnog vremena obzirom na udaljenost od svojeg mjesta prebivališta do [adresa], što za tužitelja djeluje odvraćajuće u smislu prava na pristup sudu. Zaključno tome prvostupanjski sud utvrđuje da je ugovaranjem mjesne nadležnosti suda prema mjestu sjedišta banke nepoštena ugovorna odredba koja je temeljem čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništava, pa da se u konkretnom slučaju valja primijeniti odredba čl. 59. ZPP-a obzirom da je predmetni ugovor o kreditu zaključen u Čakovcu, gdje tuženik ima svoju poslovnicu te obavlja registriranu djelatnost, zbog čega da je nadležan i sud na čijem području se navedena poslovna jedinica nalazi, odnosno u konkretnom slučaju je mjesno nadležan prvostupanjski sud u kojem je tužba u ovoj pravnoj stvari i podnesena.

6. U žalbi tuženik navodi da sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka na ovakav način donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, odnosno ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i ponajprije, saslušanje stranaka. Smatra da je prvostupanjski sud u cijelosti zanemario i zahtjeve iz odredbe članka 55. ZZP-a, te drži da je prvostupanjski sud povodom odlučivanja o nepoštenosti i ništetnosti prorogacijske klauzule pogrešno utvrdio da je predmetna odredba ugovora ništetna, jer je kod odlučivanja o poštenim odnosno nepoštenim ugovornim odredbama nužno posebno prosuđivati svaki konkretni spori. Smatra da se udaljenost tužiteljeva prebivališta od nadležnog suda u [adresa] ne može cijeniti kao značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama. Ističe da se na konkretni slučaj ne može primijeniti odredba čl. 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16 – dalje: Zakon o potrošačkom kreditiranju) jer je stupio na snagu dana 1. siječnja 2010. a sam propisuje u odredbi čl. 29. da se ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu toga zakona. Ponavlja da, sve i da se iz bilo kojeg razloga ima smatrati da je odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog ugovora o kreditu nepoštena, pa time i ništetna, da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu čl. 46. i 48. ZPP-a te bi opet za suđenje u ovoj pravnoj stvari bio nadležan Općinski sud u Rijeci, dok u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 59. ZPP -a iz razloga što se za primjenu te odredbe pojam poslovna jedinica ima tumačiti kao u sudski registar upisana podružnica, a što poslovnica tuženika u Čakovcu nije, niti je ikada bila.

7. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, ovaj sud smatra da ista nije opterećena niti bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju sadržajno opisuje tuženik, a niti i jednom drugom na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, s obzirom da ista nema manjkavosti ni nedostataka zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno i okolnosno određeni, te bez proturječja sa stanjem spisa.

9. Pritom je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalnopravnu odredbu čl. 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora 2005., kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), a identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja prvostupanjskog postupka.

10. Nadalje, tuženik osporava pobijano rješenje i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ali žalbom ne osporava činjenična utvrđenja na kojima je prvostupanjski sud temeljio odluku o neosnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti, a to je da se o ugovornoj odredbi o prorogaciji nadležnosti nije pregovaralo, da tužitelj živi u [adresa] (na području Međimurske županije) te da je sjedište tuženika u Rijeci. U tom kontekstu i prema stavu ovog drugostupanjskog suda očito je da sporna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, kako to opisuje prvostupanjski sud u pobijanom rješenju, jer je životno i logično da bi u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Rijeci on bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, što zasigurno djeluje odvraćajuće u smislu prava na pristup sudu.

11. Kako je upravo na tim odlučnim činjenicama prvostupanjski sud temeljio zaključak da bi tužitelju odlazak na sud u Rijeku uzrokovao dodatne materijalne troškove i gubitak vremena, a vodeći računa i o pravu tužitelja da neposredno prisustvuje raspravama i bude saslušan kao stranka u sjedištu suda koji vodi postupak, takav zaključak prvostupanjskog suda pravilnim prihvaća i ovaj sud jer je općepoznato da je udaljenost između [adresa] i [adresa] kao sjedišta tuženika znatna.

12. Vezano za pozivanje prvostupanjskog suda na Zakon o potrošačkom kreditiranju, ističe se da je pogrešno je stajalište suda prvog stupnja o primjeni odredbe čl. 19. l toga zakona jer se ta odredba odnosi na sporove s međunarodnim elementom, što u ovom predmetu nije slučaj. Nadalje, neosnovani su i razlozi pobijanog rješenja kojima se upućuje na Direktivu 93/13, jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje, s obzirom da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, dana 1. srpnja 2013. Međutim, niti jedno od navedenog nije utjecalo na pravilnost pobijane odluke, koja u sebi sadrži i pozivanje na ispravne odredbe materijalnog prava.

13. Konačno, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da njegova mjesna nadležnost proizlazi iz odredbe članka 59. ZPP-a, kojom je propisano da za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području nalazi ta poslovna jedinica. Pritom iz Ugovora o kreditu proizlazi da je zaključen u poslovnici tuženika u Čakovcu, a to da li predmetna poslovnica tuženika ima ili nema status podružnice upisane u sudski registar u smislu odredbe članka 8. st. 1. u svezi sa odredbama članka 7. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 i 136/24), nije odlučno za ocjenu mjesne nadležnosti suda u smislu čl. 59. ZPP- a, jer se pojam podružnice ne može poistovjetiti s pojmom poslovne jedinice. U konkretnom slučaju iz same činjenice da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen u Čakovcu nedvojbeno proizlazi da je u vrijeme odobrenja kredita iz navedenog Ugovora o kreditu tuženik svoju poslovnu djelatnost kreditiranja građana obavljao i izvan svog registriranog sjedišta, i to konkretno u svojoj poslovnici u Čakovcu, a povodom djelatnosti koje je poslovne jedinice tuženika i nastao ovaj spor između parničnih stranaka, dok za primjenu članka 59. ZPP-a poslovna jedinica banke ne mora biti registrirana u sudskom registru, a sklapanje pravnih poslova u vezi kreditiranja građana spada u djelatnost poslovne jedinice.

14. Slijedom navedenog valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijano rješenje.

15. Budući tuženik nije uspio u žalbenom postupku odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

U Varaždinu 2. ožujka 2026.

Sutkinja

Ivana Požar