Poslovni broj: Us I-3911/25-5
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Valentine Pergar kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: SĐG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po opunomoćeniku Almiru Dervišbegoviću, odvjetniku iz Zagreba, Vrapčanska putina 5C, protiv tuženika:
Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poništavanja rješenja, 02. ožujka 2026. godine
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/22- 01/518, URBROJ: 513-04-25-2 od 18. srpnja 2025. godine, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troška.
Obrazloženje
Tužiteljica tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 18. srpnja 2025. godine, kojim je odbijena njezina žalba protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 17. kolovoza 2022. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem je tužiteljici za 2020. godinu utvrđeno korištenje poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona i ostvar ivanje primitaka koji imaju obilježja nesamostalnog rada od 297.943,39 kn, u vezi čega su joj utvrđene obveze poreza na dohodak, prireza i obveznih doprinosa, uz nalaganje plaćanja. Tužiteljica u tužbi iznosi nekoliko prigovora koji će detaljnije biti analizirani u nastavku ove presude.
Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.
Tužbeni zahtjev je neosnovan.
Nesporno je da je tužiteljica tokom 2020. godine bila vlasnica obrta [obrt], registriranog za ostale uslužne djelatnosti u vezi s informacijskom tehnologijom, i da je kao takva bila obveznik paušalnog poreza na dohodak.
Upravna tijela su utvrdila da je tokom 2020. godine jedini (100%) tužiteljičin isplatitelj (u redovnim i nejednakim, ali približnim mjesečnim iznosima) bilo belgijsko društvo Prezly BV, s kojim je od 11. veljače 2020. godine imala potpisan ugovor o poslovnoj suradnji. Utvrđeno je da se tužiteljica nije sama oglašavala te da je na stranicama društva Prezly BV i na LinkedInu imala otvoren profil na kojem je stajalo da je product manager u društvu Prezly BV. Ugovorena je bila fiksna mjesečna naknada od 5.000,00 € i osobno ugovoren rad, uz pravo na povrat sredstava za ograničene troškove. Također je utvrđeno da su tužiteljica i društvo Prezly BV obavljali iste poslove.
Institut korištenja poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona je prvenstveno propisan u čl. 12.a st. 1. Općeg poreznog zakona (NN 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 42/20 - OPZ), u kojem je propisano da će se smatrati kako porezni obveznik koji ostvaruje porezne pogodnosti koristeći porezni sustav kroz organizacijske oblike koji su oporezivi nižim poreznim stopama, a koje nisu bile namijenjene za određenu skupinu poreznih obveznika, koristi porezne pogodnosti protivno svrsi zakona, osobito u slučaju kada isplatitelj primitka za posao koji ima obilježja nesamostalnog rada ugovara s poreznim obveznikom druge načine za obavljanje posla ili koristi organizacijske oblike koji su oporezivi nižim poreznim stopama (čl. 12.a st. 1. t. 1. OPZ- a).
U tom će slučaju za porezne obveze, koje će se obračunati kao da korištenja poreznih pogodnosti nije bilo, odgovarati porezni obveznik koji se u tom odnosu smatra posloprimcem (čl. 12.a st. 2. OPZ-a).
Nadalje, u čl. 27.a st. 2. Zakona o porezu na dohodak (NN 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 138/20) je propisano da se obilježja nesamostalnog rada u tom slučaju određuju na temelju ispunjenja kriterija kontrole ponašanja, financijske kontrole i odnosa stranaka.
U čl. 32.a st. 2. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 10/17, 128/17, 106/18, 1/19, 80/19, 1/20 i 74/20 - Pravilnik) je propisano da će se postupak obračuna poreza i doprinosa u tom slučaju provesti nezavisno od načina na koji je ugovoren posao, nezavisno od toga je li izvršitelj posla osoba koja je registrirana za obavljanje samostalne djelatnosti obrta (i kao takva ugovorila posao) i nezavisno o rezidentnosti isplatitelja primitka.
Na temelju čl. 32.a st. 3. Pravilnika za utvrđivanje obilježja nesamostalnog rada sagledavat će se cjelovitost odnosa isplatitelja primitka i poreznog obveznika izvršitelja posla, a na temelju čl. 32.a st. 4. Pravilnika prilikom utvrđenja obilježja nesamostalnog rada svi kriteriji odnosno svi elementi kriterija obilježja nesamostalnog rada ne trebaju biti istovremeno ispunjeni, jer se postojanje tih obilježja utvrđuje presudnim utjecajem bilo kojeg od propisanih kriterija (čl. 32.a st. 5. Pravilnika).
Pojedini elementi kriterija kontrole ponašanja, financijske kontrole i odnosa stranaka su detaljnije propisani u čl. 32.f, 32.g i 32.h Pravilnika, ali je u čl. 32.i Pravilnika također navedeno da je ovisno o posebnostima pojedinog posla dozvoljeno dokaziva ti obilježja nesamostalnog rada i prema kriterijima koji nisu navedeni, a koji u konkretnom odnosu mogu predstavljati tipično obilježje nesamostalnog rada.
Sud je o osnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno o pravilnosti i zakonitosti rješenja iz upravnog postupka odlučio imajući u vidu spomenuti relevantni zakonodavni okvir.
Stoga je za utvrđivanje obilježja nesamostalnog rada bilo nužno razmotriti cjelovitost odnosa tužiteljice i društva Prezly BV tokom 2020. godine (čl. 32.a st. 3. Pravilnika) i utvrditi presudni utjecaj propisanih kriterija obilježja nesamostalnog rada (čl. 32.a st. 5. Pravilnika).
Osim utvrđenja u rješenjima iz upravno-poreznog postupka, sud utvrđuje i to da iz ugovora o poslovnoj suradnji od 11. veljače 2020. godine proizlazi mogućnost nadzora društva Prezly BV nad tužiteljičinom aktivnošću bez prethodne najave, zatim ugovorna zabrana natjecanja te mogućnost korištenja imena tužiteljice za promicanje poslovanja društva Prezly BV. Pritom su obveze tužiteljice sasvim općenito definirane (nema nikakvog konkretnog posla ili projekta) te je navedeno da je tužiteljica od društva Prezly BV zadužila hardver.
Stoga se ne može prihvatiti navod iz tužbe o tome da društvo Prezly BV ne usmjerava i ne kontrolira tužiteljicu u obavljanju njezinih ugovorenih poslova. Vezano uz navod da društvo Prezly BV ne kontrolira financijske i poslovne aspekte njezinog rada, sud ponavlja da tužiteljica nije imala nikakav poslovni rizik jer joj je društvo Prezly BV isplaćivalo 100% njezinih prihoda tokom 2020. godine, čija je isplata bila ugovorena u jedinici vremena. Ujedno je bila ugovorena zabrana natjecanja i osobno ugovoren rad.
U odnosu na navod iz tužbe o tome da je u ugovoru izričito navedeno kako tužiteljica nije zaposlenik društva Prezly BV i da profil na LinkedInu samo ukazuje na to za što je ekspert, a ne da radi za nekoga - sud ponavlja da je tužiteljica na stranicama društva Prezly BV i na LinkedInu imala otvoren profil na kojem je stajalo da je product manager u društvu Prezly BV. Iz toga slijedi zaključak da je tužiteljica predstavljena kao zaposlenik društva Prezly BV, i to na konkretnom radnom mjestu.
U konkretnom slučaju je dakle riječ o tužiteljičinom kontinuiranom radu, uz novčanu naknadu vezanu uz jedinicu vremena (a ne uz količinu obavljenog posla, odnosno uz izvršenje određenog konkretnog posla), što nadalje nije ni u kakvoj vezi s nekim konkretnim ugovorenim projektom. Imajući u vidu i isti predmet poslovanja tužiteljice i društva Prezly BV te mogućnost korištenja imena tužiteljice za promicanje poslovanja društva Prezly BV, sud zaključuje da u konkretnom slučaju u dovoljnoj mjeri postoje elementi kriterija odnosa stranaka koji ukazuju na nesamostalni rad tužiteljice tokom 2020. godine (čl. 32.h Pravilnika).
Elemente kriterija kontrole ponašanja (čl. 32.f Pravilnika) koji ukazuju na nesamostalni rad predstavljaju ugovorena mogućnost nadzora tužiteljičinog rada, osobno ugovaranje rada, ugovorena zabrana natjecanja te korištenje opreme (hardvera) društva Prezly BV.
Elementi kriterija financijske kontrole (čl. 32.g Pravilnika) su redovne svakomjesečne isplate u približno sličnim iznosima i činjenica da je društvo Prezly BV tokom 2020. godine sudjelovalo u 100% tužiteljičinih primitaka (što znači izostanak njezinog bilo kakvog poslovnog rizika), ali također i ugovoreno pravo tužiteljice na naknadu (povrat) ograničenih troškova.
Prema tome, sagledavajući cjelovitost odnosa društva Prezly BV kao isplatitelja primitka i tužiteljice kao poreznog obveznika izvršitelja posla (čl. 32.a st. 3. Pravilnika), uzimajući u obzir pojedina konkretna tipična obilježja nesamostalnog rada (bez obzira na to jesu li ona ili nisu ujedno i obilježja kriterija kontrole ponašanja, financijske kontrole i odnosa stranaka; čl. 32.i Pravilnika) i utvrđivanjem presudnog utjecaja konkretnih kriterija obilježja nesamostalnog rada (čl. 32.a st. 5. Pravilnika) - sud zaključuje da je tužiteljica doista koristila svoj status obveznika paušalnog poreza na dohodak za ostvarivanje primitaka s obilježjima nesamostalnog rada od belgijskog društva Prezly BV, koji primici kao takvi onda nisu bili oporezovani u Republici Hrvatskoj (RH).
Na takvo utvrđenje ne može utjecati nesporno postojanje i niza elemenata koji bi mogli upućivati i na samostalno projektno obavljanje ugovorenih poslova, jer cjelovitost odnosa društva Prezly BV i tužiteljice ipak ukazuje na to da u konkretnom slučaju pretežu obilježja nesamostalnog rada (čl. 32.a st. 4. Pravilnika). Na taj način je tužiteljica u poreznom smislu (iako je poslovala u zakonom dopuštenoj formi obrta) predstavljala nelojalnu konkurenciju zaposlenicima na istim poslovima u RH, a istovremeno je oštetila i državni proračun, što i jesu bili razlozi za uvođenje instituta utvrđivanja korištenja poreznih pogodnosti protivno njihovoj svrsi i posljedično sankcioniranje.
Zbog svega navedenog sud smatra da su rješenja iz oba stupnja upravnog postupka u cijelosti pravilna i zakonita pa je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog drugostupanjskog rješenja kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).
Tužiteljica je izgubila ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njezin zahtjev za naknadu troška.
U Zagrebu, 02. ožujka 2026. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
DNA:
1. odvj. Almir Dervišbegović
2. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak,
Zagreb, Koturaška 43/IV
