Poslovni broj P.106/2025-18

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji tog suda Ani Poljanić, u pravnoj stvari tužitelja NK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 4, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Mariu Puškaru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 26. siječnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja odvjetnice Slavice Butigan Boras, i odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 2. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 266-133/2005 od 20.04.2005., sklopljenog između tužitelja NK, [adresa] i prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, danas Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, a koja:

- u dijelu čl. 5. glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 da isplati tužitelju NK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 984,60 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 29.04.2005. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 29. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je bila na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referntna stopa koja je na snazi 1. srpnja, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 platiti tužitelju NK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 EUR-a sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, od 2. ožujka 2026. do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se sa ostatkom zatraženog iznosa od 995,36 EUR tužitelj odbija.

Obrazloženje

1.1.Tužitelj u tužbi od 10. veljače 2025. i tijekom postupka tvrdi da je s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. dana 20. travnja 2005, sklopio Ugovor o kreditu, broj ugovora 266-133/2005, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 124.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju HNB- a na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 5. navedenog ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (tzv. „ulazna naknada“). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju defin iraju odredbe čl. 81. st. 1 i st. 2 i čl. 82., alineja 10 . Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima, te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 7.418,46 kn (984,60 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način, tužitelj smatra, prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja.

1.2. Tužitelj se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupcima koji su se vodili pod posl.br. Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., Revd-1974/2023-2 od 14. lipnja 2023., Revd.1601/2024 od 30. travnja 2024., te Rev-1035/2024-2 od 6. studenog 2024. U navedenim odlukama VSRH smatra da je odredba o tzv. „ulaznoj naknadi“ nepoštena, time i ništetna, to stoga jer se o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, ta je odredba unaprijed formulirana od strane banke i na nju potrošač nije imao utjecaja, te posljedično ona uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama među ugovornim stranama na štetu potrošača, kojem nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i za to pruženih usluga. VSRH zaključuje i da banke nisu postupale u dobroj vjeri i nisu dale mogućnost potrošaču da pregovara oko sporne odredbe, ili je ne prihvati. Osim navedenog, poziva se i na praksu suda EU iz odluka u predmetima C-224/19, C-259/19, C.84/19, C-222/19 i C- 252/19. Slijedom svega nabrojenog predlaže sudu da donese presudu kojom će prihvatiti njegov tužbeni zahtjev.

2.1. U odgovoru na tužbu od 19. ožujka 2025.g. tuženik navodi da se u cijelosti protivi tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Najprije osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu jer se svojstvo potrošača ne presumira već je na tužitelju teret dokaza da sporni ugovor nije sklopio u poslovne nego u privatne svrhe.

2.2. Smatra da se tužitelj neosnovano poziva na odluke Visokog trgovačkog suda pod posl.br.Pž.7129/13 i Pž. 6632/2017 te presudu Vrhovnog suda RH Revt -249/2014 jer naknada za obradu kredita nije bila predmetom tih sporova.

2.3. Ugovornu odredbu čl. 5 ugovora koji su sklopile stranke ocjenjuje kao jasno i razumljivo sastavljenu, te zaključuje da je tužitelj iz te odredbe mogao shvatiti ekonomske i pravne posljedice te odredbe. Ona na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obvezu tužitelja da jednokratno podmiri troškove u iznosu od 1,25 %, čime je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, a to je potvrdio svojim potpisom na samom ugovoru. Sporna naknada je prije ugovaranja bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu.

2.4. Zahtjev iz Direktive 93/137EEZ tužitelj tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena naknada, odnosno da je ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. Stav je pogrešan je najprije jer u skladu sa sudskom praksom suda EU zahtjev transparentnosti traži da potrošači samo budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovom smislu, u konkretnom slučaju da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. No taj zahtjev vodi računa da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje za tuženika i od njega bi se time zahtijevalo da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. To bi se protivilo smislu iznimke propisane čl. 4. st.2. Direktive, a to je upravo izbjegavanje nužnosti da se prodavatelj robe ili pružatelj usluga opravdavaju za svoje pristojbe i da se spriječe sudovi u zadiranju u njihove cjenovne strategije. U tom smislu nisu od utjecaja na postupak ni navodi tužitelja da bi mu naknadom za obradu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući da je pitanje primjerenosti naknade izuzeto od provjere eventualne nepoštenosti budući da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Kako načelo transparentnosti ne predviđa da konkretni troškovi budu povezani sa konkretnim uslugama na način kako to tumači tužitelj, tako ni da tuženik detaljno navede što čini troškove obrade kredita. Zato je spona ugovorna odredba jasna i razumljiva i tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge obrade kredita, a osim toga shvatiti da ne postoji preklapanje ove naknade sa drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru ugovora naplaćuju. Pravna priroda ugovorne naknade i njene financijske posljedice na tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja ugovora, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa sa dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem ugovora pristao na naplatu troškova koji su u trenutku naplate bili određeno navedeni (1,25 %) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Da je tužitelj razumio tu odredbu proizlazi i iz samih navoda tužbe u kojima pokušava osporiti tu istu odredbu ističući primjerice da bi troškovi obrade kredita ulazili u opis radnog mjesta kreditnog referenta. Dalje ističe da čl. 5. st.1 točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima i potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102 EEZ u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njen članak 10. st.2. točka (g) koji sadržavanju informacije koje trebaju biti jasno i točno definirane predviđaju obvezu informiranja potrošača o „ukupnom iznosu koji plaća potrošač“, koji je u članku 3. točki (h) te Direktive definiran kao „zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita na potrošaču“. U tim odredbama nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima ili metodi njihova izračuna. Zakonom o zaštiti potrošača, kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe spomenute Direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih kako je ranije navedeno. Slijedom navedenog nisu osnovani navodi tužitelja da bi sporna ugovorna odredba bila nejasna ili nerazumljiva.

2.5. Tuženik dalje obrazlaže da bi tužiteljevo pozivanje na praksu suda EU u predmetu C-224/19 bilo neosnovano, jer se navedena odluka odnosi na pitanje usklađenosti nacionalnog propisa kojim su bili propisani stroži uvjeti, sa Direktivom 93/13. Ona je neprimjenjiva u ovom slučaju jer Zakonom o zaštiti potrošača niti nekim drugim propisom u RH citirani uvjet ili sličan uvjet nije predviđen, odnosno hrvatskim zakonodavstvom takav uvjet nije propisan. Ističe da naplata naknade za obradu kredita nije zabranjena ni jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu RH, prisilnim normama, ni moralu društva, zbog čega nema razloga da se ocjeni nepoštenom. Ona je uobičajena u bankarskim poslovima i obuhvaćena je pojmom „ukupni troškovi kredita na potrošača“ u smislu Direktive 2008/48 EZ, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošača može obvezati u okviru ugovora o kreditu, kao ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Tuženiku je dopušteno potrošača obvezati na naplatu troškova u vezi sa gospodarskom djelatnošću tuženika, kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja, kako je potvrđeno u praksi suda EU. Slijedom svega navedenog u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke na temelju kojih bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom.

2.6. Sama činjenica da je tuženik napisao ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ugovorne strane su prethodno sklapanju ugovora pregovarale i postigle suglasnost volje o sadržaju ugovora vezano za namjenu, visinu iznosa kredita, valutu uz koju je vezan, rok otplate, način otplate, dospijeće otplate kredita, poček s otplatom, vrstu kamatne stope, visinu kamatne stope, instrumente osiguranja plaćanja. Kada bi se iz ugovora eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Time je razvidno da je upravo tužitelj taj koji je u bitnom odredio sadržaj ugovora, jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, te iz toga proizlazi da ugovor nije unaprijed formuliran, a teret dokaza da bi bilo suprotno je na tužitelju. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, tako i spornu, mogao utjecati odnosno pregovarati o njezinu sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje odredbe. Ako se uzme u obzir definicija prosječnog potrošača tada je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu i tražiti pojašnjenja ako mu je nešto nejasno ili nerazumljivo i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Čak i kada bi se u postupku utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo to još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, ali ne da je ništetna. Međutim ta pretpostavka po tuženiku nije ispunjena sukladno ranije obrazloženom.

2.7. Naposlijetku ističe prigovor zastare s obzirom da ista nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora postupao savjesno i u dobroj vjeri zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate za razdoblje prije podnošenja tužbe sve i kad bi njegov zahtjev bio osnovan, što tuženik u cijelosti opovrgava. Poziva se na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH koje kaže da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214 . Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

2.8. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev i tužitelja obvezati na podmirenje parničnih troškova.

3. Tužitelj je sudu dana 25. ožujka 2025.g. dostavio podnesak (stranica 59-62 spisa) u kojem se (iako nije pozvan na očitovanje) očituje na dostavljeni odgovor na tužbu, te ponavlja da je nedvojbeno da je tuženik tužitelju ponudio tipski, unaprijed formulirani ugovor o kreditu, te da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a da će se to lako utvrditi izvođenjem dokaza saslušanjem tužitelja. Ponavlja da je nejasno od čega bi se ulazna naknada sastojala. Smatra da tuženik bezuspješno pokušava praksu suda EU interpretirati u svoju korist i ističe da Sud EU nije ni na koji način utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavati odredbe ugovora o kreditu. Vezano za prigovor zastare poziva se na shvaćanje Vrhovnog suda RH na sjednici Građanskog odjela od dana 30. siječnja 2020. i smatra da pošto se tužba sastoji od deklaratornog i kondemnatornog dijela, da zastara za kondemnatorni dio ne može početi teći do presuđenja vezano za deklaratorni dio.

4. Tuženik u podnesku od dana 10. travnja 2025. (stranica 63-65 spisa) navodi da suprotno navodima tužitelja na spornu odredbu svakako se odnosi isključenje propisano odredbom čl. 84 ZZP/03 u kojoj je navedeno da nije dopušteno ocjenjivati da li su poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Navedeno iz razloga što je odredba o naknadi za obradu kredita sastavni dio cijene Ugovora o kreditu. To potvrđuju i odredbe važećeg ZPK koji navodi da ukupni troškovi kredita na potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi sa ugovorom o kreditu, te da ukupni iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača. Iz formulacije odredbi jasno je da je zakonodavac tim zakonom kao lex specialis za ugovore o kreditu propisuje što je obuhvaćeno cijenom ugovora. Da je tako potvrđuje i odluka Županijskog suda u Splitu pod posl.br.Gž.1215/2020 od 24. veljače 2022. Sporna odredba je isključena iz ocjene poštenosti u skladu sa čl. 84 ZZP/03, a sve imajući u vidu da je ugovorena na jasan način tako da svaki poslovno sposobni potrošač koji primjeni minimalni stupanj dužne pažnje može razumjeti značenje, točno odrediti visinu, kao i posljedice koje proizlaze ugovaranjem iste. U prilog tome da je razina informiranosti potrošača (a iz same stilizacije odredbi proizlazi da je potrošač bio u cijelosti informiran) jedna od odlučujućih činjenica za određivanje ništetnosti u sporovima poput ovog govori i odluka Ustavnog suda posl.br.U -III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. Smatra da suprotno navodima tužitelja Direktiva 93/13 nije primjenjiva u ovom sporu jer je ugovor o kreditu sklopljen prije nego je Hrvatska postala članicom EU, pa je pozivanje na praksu suda EU neosnovano. Činjenica ugovaranja postotka je dokaz o jasnoći, razumljivosti i transparentnosti sporne odredbe, sve u odnosu na test transparentnosti, dok u prilog tvrdnji da se pregovaralo i da su potrošači imali utjecaja na istu ugovornu odredbu govori činjenica da svi potrošači nisu imali isti postotak ugovorene naknade iz čega proizlazi da se pojedinačno sukladno dogovoru sa svakim potrošačem pregovaralo oko odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita. Potpuno neosnovanima ocjenjuje tvrdnje tužitelja da bi obveza tuženika bila prezentirati troškove sadržane u naknadi za obradu kredita jer bi navedeno predstavljalo prekomjeran teret za tuženika. Također smatra da tužitelj pogrešno tumači pravno shvaćanje VSRH jer je isto potrebno tumačiti imajući u vidu shvaćanje izraženo u Objedinjenom pravnom shvaćanju VSRH od 1. ožujka 2022. iz kojeg jasno proizlazi da pojedinačna tužba dovodi do prekida tijeka zastarnog roka, a samim time upućuje na činjenicu da je zastarni rok otpočeo teći suprotno navodima tužitelja.

5. U podnesku od dana 22. travnja 2025. (stranica 66-67 spisa), ponovno dostavljenog bez odobrenja za podnošenje obrazloženog podneska, tužitelj se protivi navodima iz podneska tuženika, ponavlja navode iz tužbe i ranijeg podneska, te navodi da je RH od potpisivanja pristupnog sporazuma sa EU bila obvezna tumačiti svoje pravo u svjetlu prava Europske unije, a tako i primijeniti i implementirati shvaćanja i utvrđenja iz Direktive 93/13.

6. Tuženik u podnesku od 29. travnja 2025. u bitnom sažetije ponavlja svoje navode iz dotad dostavljenih podnesaka.

7. Tužitelj opet dostavlja podnesak dana 7. svibnja 2025. (stranica 70 -71 spisa) u kojem naglašava da tuženik prvo ističe da se Direktiva 93/13 ne primjenjuje, pa se onda poziva na odredbe i uvjete koje sadržava ta ista Direktiva.

8.1 U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to potvrdu Addiko Banke d.d. od 30. siječnja 2025. (stranica 6 spisa), Isplatni nalog – obračun od 29. travnja 2005. (stranica 7 spisa), Ugovor o kreditu broj 266-133/2005 od 20. travnja 2005.(stranica 8-20 spisa), Odluku o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d. (stranica 31-58 spisa).

8.2. Sud nije provodio dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku kao nepotreban, s obzirom da je na ročištu 11. rujna 2025. tuženik naveo da ne spori visinu naknade ukoliko je zahtjev postavljen na iznos od 7.418,46 kuna, tako da nije bilo nikakve potrebe za stručnom pomoći vještaka pri utvrđivanju tog iznosa.

8.3. Saslušan zamolbenim putem pred Općinskim sudom u Pazinu na ročištu održanom dana 19. prosinca 2025. tužitelj u svom iskazu (stranica 87-88 spisa) navodi da kada treba reći nešto o sklapanju ugovora o kreditu i o ulaznoj naknadi koja je naplaćena, da prilikom sklapanja ugovora nije bilo nikakvog pregovaranja već je on došao u banku gdje je njemu banka samo ponudila svoje uvjete kreditiranja koje je on mogao samo prihvatiti ili ne, ali na njih nije mogao utjecati. Nije mu bilo ništa posebno rečeno vezano za samu naknadu za obradu kredita, rečeno mu je samo koje uvjete treba zadovoljiti da dobije kredit i da predmetnu naknadu mora platiti. Nije imao mogućnosti pregovarati o uvjetima kreditirana niti utjecati na od strane banke određenu mu obvezu plaćanja sporne naknade. Koliko se sjeća ta naknada bila je izražena u postotku, ne u nekom iznosu, a od strane djelatnika nije mu rečeno na što bi se ta naknada odnosila odnosno koji troškovi bi se od nje podmirivali. Ugovor je sastavila banka i on je to prihvatio kako je mu je bilo ponuđeno. Pojam valutne klauzule mu je objašnjen kao osiguranje banke za slučaj da vrijednost valute u kojoj je sklopljen ugovor počne padati. Stan koji je kupljen sredstvima iz kredita kupljen je za rješavanje stambenog pitanja, a nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

9. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a zaključak je suda da je tužbeni zahtjev određen na iznos od 984,60 EUR osnovan.

10.1. Predmet spora je u ovom predmetu je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita (tzv. „ulazna naknada“) i sukladno tome zahtjev za isplatom stečenog bez osnove (onog što je plaćeno po osnovi ništetne odredbe).

10.2. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu br. 266- 133/2005 od 20. travnja 2005.g. kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 124.000,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, da je u čl. 8. st.1. tog ugovora predviđeno da se korisnik kredita obvezuje temeljem tog ugovora platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,25% od iznosa kredita. Nije sporan ni iznos navedene naknade od 1.559,95 EUR.

10.3. Sporan je najprije tužiteljev status potrošača, te pitanje da li je dio odredbe predmetnog ugovora sadržan u čl. 5 istog, a koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulaznu naknadu nepošten, a time i ništetan, kao i da li je osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja.

11.Tuženik spori tužiteljev status potrošača. Pojam potrošača definiran je čl. 3. toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine br.96/03 – dalje ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), a koji potrošačem definira svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Time se ovdje tužitelj, koji je ugovor sklopio osobno (ne ni kao obrtnik ni kao član nekog društva) radi kupnje stana za rješavanje stambenog pitanja, smatra potrošačem u smislu citiranih zakonskih odredbi.

12.1. Odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno, prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima što je (sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 - u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 8. stavka 1. predmetnog ugovora, kojom je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“, su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C- 252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

12.2. Odredbom čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Iz toga je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna čl. 1021 ZOO.

12.3. Sukladno odredbi čl. 323 st.1 ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323 st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

12.4. Tužitelj u svom iskazu navodi da je tijekom razgovora (jer bi pojam pregovora podrazumijevao da je tužitelj mogao nešto tražiti i/ili mijenjati po svojoj volji ) ugovor bio unaprijed formuliran i ponuđen u smislu “uzmi ili ostavi”, te da mu je rečeno da naknadu mora platiti, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv, a proizlazi i iz dostavljene dokumentacije. Također, potrebno je naglasiti da je teret dokaza da se o ugovornim odredbama pregovaralo na tuženiku, ne na tužitelju, a ovdje tuženik ne nudi nikakve dokaze na tu okolnost, štoviše, stava je da nije bilo potrebno tužitelja posebno upoznavati sa sadržajem navedene odredbe, niti mu pojašnjavati na što se ona odnosi. Osim navedenog tuženik se poziva na svoje pravo da naplaću je naknade za svoje poslovanje i da bi ikakvo pojašnjavanje ikom (tužitelju ili sudu) na što se konkretno ona odnosi predstavljala prekomjeran teret za tuženika.

12.5.. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu i to u visini od 1,25 % od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac (odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca), zbog čega tužitelj, potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, niti je mogao tražiti da mu se odobri traženi kredit bez plaćanja bilo kakve naknade, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, a niti se pregovaralo o smanjenju te naknade, već je i ograničenje te naknade posljedica jednostrane odluke tuženika, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i njen iznos formuliran u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Dalje treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, s time da su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Osim navedenog sud smatra da je neravntotežu u pravima i obvezama stranaka uzrokovala i činjenica da je tuženik tužitelju nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kredita, obračunavao kamate i naknade na cijelokupni odobreni iznos, iako mu je faktički isplatio drugi iznos.

13. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 8. st.1. ugovora o kreditu koji su stranke sklopile ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije početi teći, odnosno počinje teći od dana donošenja ove odluke, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

14. Kako je u postupku utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada i to u visini od 1,25 % od iznosa kredita, koju je tužitelju i naplatio), o kojoj nametnutoj ugovornoj obvezi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

15. Slijedom navedenog a temeljem citiranih zakonskih odredbi sud je utvrdivši da je odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza tužitelja platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, te vodeći računa da je visina postavljenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva nesporna, usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 984,60 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2007. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. i točkom II. izreke presude.

16.1. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

17.2. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir naznačenu vrijednost predmeta spora (jer tuženik na istu nije imao prigovora), te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), zastupanje na ročištima od 11. rujna 2025., 19. prosinca 2025. i 26. siječnja 2026. u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 9.t.1.), dakle ukupno 400 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 800,00 EUR-a, uvećano za PDV od 25 % iznosi 1000,00 EUR-a. Sud nije tužitelju priznao trošak sastava podnesaka od 25. ožujka 2025.g., 22. travnja 2025. i 7. svibnja 2025. jer isti nisu bili potreban za vođenje postupka, sud nije pozvao tužitelja na očitovanje (podnesak mimo odredbi čl. 299a ZPP-a), a sve izneseno u tim podnescima moglo se iznijeti i raspraviti na pripremnom ročištu, za kojeg je zatražen i odobren trošak. Sud je tužitelju priznao zatraženi trošak pristojbi u iznosu od 79,64 EUR (26,55 EUR koliko je tužitelj naveo pri podnošenju tužbe da je platio pristojbu i 53,09 EUR pristojbe na presudu), dok je za ostatak zatraženog iznosa od 120,36 EUR zahtjev odbijen.

17.3. Stoga je tužitelju priznat iznos od ukupno 1.079,64 EUR-a te je naloženo tuženiku naknaditi isti, u roku od 15 dana.

U Dubrovniku 16. siječnja 2026.

Sutkinja

Ana Poljanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika