REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1918/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vanesi Peruzović Čuić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RH iz [adresa], 14. Trokut 23A, OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Miri Matuško Blažević, odvjetnici u Zagrebu, Ulica Kneza Višeslava 11, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, Ribnjak 40, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 19. siječnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i njene punomoćnice te zamjenika punomoćnika tuženika, 2. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredbe Ugovora o kreditu broj 312141 kojeg su 6. srpnja 2007. sklopili tužiteljica RH, OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB 87939104217, kao kreditor, i to u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati naknadu za odobrenje kredita u visini od 0,75% jednokratno na iznos odobrenog kredita odnosno čl. 5. Ugovora o kreditu broj 312141 od 6. srpnja 2007.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB 87939104217, da tužiteljici RH, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 734,72 eur sa zateznom kamatom od 25. srpnja 2007. pa do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 1.365,61 eur sa zateznom kamatom od 2. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je, tada pod djevojačkim prezimenom R, sa pravnim prednikom tuženika 6. srpnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 312141, kojim je u odredbi čl. 5. određeno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito i naknadu za odobrenje kredita u visini od 0,75% jednokratno na iznos odobrenog kredita. Ističe da je 24. srpnja 2007. uplatila naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 5.535,75 kn (734,72 eur). Nadalje navodi da su predmetni ugovor sklopljen u okolnostima u kojima je pravni prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za odobrenje kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Na opisani način tuženik je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Naime, prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije pojedinačno pregovarao o odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu, već je tužiteljica bila stavljena u poziciju „uzmi ili ostavi", a što ju je dovelo u neravnopravan položaj a time je došlo i do neravnoteže u pravima i obvezama. Također joj tuženik nije prezentirao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u Ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud presudom utvrdi ništetnost ugovorne odredbe čl. 5. i naloži tuženiku da joj isplati iznos od 734,72 eur sa zateznom kamatom od 25. srpnja 2007. pa do isplate, a traži i naknadu parničnog troška.

2. Tuženik osporava zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare pa predlaže zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, prometnu karticu po kreditu, plan otplate i otplatnu tablicu po kreditu te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP)) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulazne naknade te posljedično zahtjev za isplatu.

6. Nema spora o tome da je između tužiteljice, kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao kreditora, zaključen 6. srpnja 2007. Ugovor o kreditu s namjenom kupnje stana u kunskoj protuvrijednosti 168.400,00 CHF po kupovnom tečaju za devize kreditora na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu uz rok otplate kredita 30 godina.

6.1. Prema odredbi čl. 5.1. Ugovora tužiteljica se za odobrenje kredita obvezala platiti naknadu 0,75% jednokratno na iznos odobernog kredita.

7. Tužiteljica je iskazu, kojeg sud kao logičan i okolnosno uvjerljiv u cijelosti prihvaća, navela da su joj sredstva bila potrebna za kupnju stana odnosno rješavanje stambenog pitanja svoje obitelji.

7.1. Uz to je iz Ugovora o kreditu razvidno da je predmetni kredit tužiteljica podigla kao fizička osoba i to za izričitu namjenu ugovorenu u čl. 2. Ugovora, a to je kupnja stana u [adresa].

7.2. Dakle, nema mjesta zaključku da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti tužiteljice, pa stoga iz navedenog proizlazi njeno svojstvo potrošača.

8. Isto tako tužiteljica je u iskazu navela da se radilo o situaciji „uzmi ili ostavi“ jer joj je rečeno da je plaćanje te naknade uvjet za postupak dobivanja kredita. Isto tako da o toj odredbi nije bilo moguće pregovarati a niti joj je bilo što u vezi te odredbe bilo objašnjeno osim da se radi o troškovima koji prate realizaciju kredita.

9. Dakle, proizlazilo bi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao prednik tuženika, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na sadržaj iste, pa su u pitanju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9.1. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o uvjetima – spornoj ulaznoj naknadi i visini iste, a iz prihvaćenog iskaza tužiteljice i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

9.2. Slijedom navedenog, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornoj odredbi čl. 5. Ugovora po pitanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi.

10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužiteljici je ova ugovorna odredba najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Osim što je lako uočljiva u samom tekstu ugovora, odredba o ulaznoj naknadi je jasno i razumljivo sastavljena. Pored toga, ta je odredba omogućavala tužiteljici da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu članka 85. ZZP/03.

12. Međutim, bez obzira da li je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (0,75% od iznosa odobrenog kredita), svejedno sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

13. Odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nije izuzeta iz testa poštenosti uz primjenu članka 84. ZZP/03.

13.1. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13.2. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

13.3. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

13.4. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

13.5. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o kreditu koji se otplaćuje u mjesečnim anuitetima kroz 30 godina kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

13.6. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

13.7. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

13.8. Imajući na umu navedeno, predmetna odredba čl. 5.1. ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

14. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

14.1. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

14.2. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. 5.1. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnose, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

14.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju spornih odredaba terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

14.4. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosno naknade kod prijevremene otplate, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

14.5. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

14.6. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

14.7. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 5.1. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 0,75% njegove visine, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

14.8. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

14.9. Također valja istaći kako u postupku tuženik nije dokazao niti to da se o njegovim općim aktima koji reguliraju materiju kreditiranja bilo moguće pojedinačno pregovarati.

15. Slijedom navedenog, tužitelju na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe čl. 5.1. ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u iznosu od 734,72 eur kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića iz društva Darfin d.o.o.

15.1. Naime, vještak je utvrdio da je banka zaračunala na dan 24. srpnja 2007. naknadu prilikom obrade kredita u iznosu od 734,72 eur.

15.2. Nalaz i mišljenje vještaka sud kao objektivan i sačinjen u skladu s pravilima struke prihvaća u cijelosti.

16. Budući da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njena nepoštenost, tužiteljici je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

17. Prigovor zastare nije osnovan.

17.1. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka I. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP a trošak tužiteljice odnosi se na zastupanje po punomoćnici odvjetnici sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Priznat joj je trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 200,00 eur, za sastav podneska od 6. studenog 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. – 200,00 eur, za zastupanje na ročištu 21. studenog 2024. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 eur te za zastupanje na ročištu 19. siječnja 2026. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 eur, sve uz 25% PDV-a u iznosu od 200,00 eur odnosno trošak u iznosu od 1.000,00 eur. Priznat joj je i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,54 eur te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 67,07 eur, kao i trošak vještačenja u iznosu od 265,00 eur tako da joj je konačno dosuđen trošak u iznosu od 1.365,61 eur.

19. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate.

U Zagrebu 2. ožujka 2026.

Sudac:

Vanesa Peruzović Čuić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika