REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Čazmi

Trg Čazmanskog kaptola 20

43240 Čazma

Poslovni broj: P-1053/2021-78

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, po sutkinji Almi Horvatinović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Sanele Kontin Miklin i Željka Rožić, odvjetnici u Križevcima, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. [adresa], OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene usmene glavne rasprave dana 15. siječnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka, temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP) dana 02. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102839980 zaključen dana 07.02.2006. godine između tužitelja GR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 kao kreditora, u dijelu u kojemu je ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama tuženika te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102839980 zaključen dana 07.02.2006. godine između tužitelja GR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 kao kreditora u dijelu u kojemu je u točci 10. ugovoreno da je „…Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita 9 odnosno minimalno = 200.00 HRK

(dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.…“

III. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 da tužitelju GR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu od 23.767,11 EUR/179.073,32 kuna sve zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine tužiteljeve uplate tuženiku do dana 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015. do dana 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, u roku od 15 dana, i to na iznose kako slijedi;

- na iznos od 29,74 EUR/ 224,04 kn od dana 07.06.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 79,53 EUR/ 599,25 kn od dana 03.07.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 63,21 EUR/ 476,25 kn od dana 16.08.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 81,92 EUR/ 617,25 kn od dana 08.09.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 63,61 EUR/ 479,25 kn od dana 09.10.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 61,05 EUR/ 460,00 kn od dana 06.11.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 81,62 EUR/ 615,00 kn od dana 13.12.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 100,60 EUR/ 758,00 kn od dana 08.01.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 380,33 EUR/ 2.865,59 kn od dana 18.02.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 114,57 EUR/ 863,24 kn od dana 02.06.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 135,02 EUR/ 1.017,29 kn od dana 15.07.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 173,90 EUR/ 1.310,24 kn od dana 13.08.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 124,13 EUR/ 935,24 kn od dana 16.09.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 120,54 EUR/ 908,24 kn od dana 24.10.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 111,97 EUR/ 843,63 kn od dana 10.11.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 118,21 EUR/ 890,63 kn od dana 13.12.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 131,35 EUR/ 989,63 kn od dana 16.01.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 135,73 EUR/ 1.022,63 kn od dana 23.02.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 132,94 EUR/ 1.001,63 kn od dana 21.03.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 133,74 EUR/ 1.007,63 kn od dana 21.04.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 137,19 EUR/ 1.033,63 kn od dana 21.05.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 114,96 EUR/ 866,15 kn od dana 23.06.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 634,76 EUR/ 4.782,63 kn od dana 03.11.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 630,92 EUR/ 4.753,63 kn od dana 17.12.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 811,89 EUR/ 6.117,17 kn od dana 08.01.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 118,30 EUR/ 891,36 kn od dana 22.02.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 123,27 EUR/ 928,79 kn od dana 21.03.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 125,98 EUR/ 949,20 kn od dana 20.04.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 114,55 EUR/ 863,11 kn od dana 20.05.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 110,23 EUR/ 830,50 kn od dana 20.06.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 111,33 EUR/ 838,81 kn od dana 23.07.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 117,38 EUR/ 884,37 kn od dana 20.08.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 619,81 EUR/ 4.669,99 kn od dana 25.09.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 118,36 EUR/ 891,81 kn od dana 21.10.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 127,53 EUR/ 960,91 kn od dana 21.11.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 31,57 EUR/ 237,88 kn od dana 27.12.2013. godine do potpune isplate,

- na iznos od 42,52 EUR/ 320,39 kn od dana 21.01.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 196,64 EUR/ 1.481,55 kn od dana 17.02.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 117,41 EUR/ 884,64 kn od dana 21.03.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 116,05 EUR/ 874,38 kn od dana 17.04.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 6,48 EUR/ 48,81 kn od dana 19.05.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 573,35 EUR/ 4.319,93 kn od dana 16.09.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 8,51 EUR/ 64,12 kn od dana 18.10.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 9,02 EUR/ 67,98 kn od dana 22.12.2014. godine do potpune isplate,

- na iznos od 1825,47 EUR/ 13.754,04 kn od dana 17.02.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 436,72 EUR/ 3.290,48 kn od dana 25.03.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 809,42 EUR/ 6.098,61 kn od dana 22.05.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 1673,27 EUR/ 12.607,26 kn od dana 17.07.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 164,98 EUR/ 1.243,05 kn od dana 18.08.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 162,60 EUR/ 1.225,13 kn od dana 21.09.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 656,05 EUR/ 4.942,99 kn od dana 28.10.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 772,51 EUR/ 5.820,48 kn od dana 13.11.2015. godine do potpune isplate,

- na iznos od 743,82 EUR/ 5.604,30 kn od dana 23.01.2016. godine do potpune isplate,

- na iznos od 231,65 EUR/ 1.745,37 kn od dana 22.02.2016. godine do potpune isplate,

- na iznos od 262,13 EUR/ 1.975,04 kn od dana 15.03.2016. godine do potpune isplate,

- na iznos od 746,25 EUR/ 5.622,62 kn od dana 22.07.2016. godine do potpune isplate,

- na iznos od 402,25 EUR/ 3.030,78 kn od dana 17.08.2016. godine do potpune isplate,

- na iznos od 420,02 EUR/ 3.164,66 kn od dana 14.12.2016. godine do potpune isplate,

- na iznos od 174,24 EUR/ 1.312,80 kn od dana 18.01.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 55,03 EUR/ 414,66 kn od dana 18.02.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 78,27 EUR/ 589,69 kn od dana 23.03.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 111,77 EUR/ 842,12 kn od dana 18.08.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 963,70 EUR/ 7.260,97 kn od dana 18.09.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 55,31 EUR/ 416,73 kn od dana 17.10.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 205,04 EUR/ 1.544,88 kn od dana 20.11.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 52,26 EUR/ 393,73 kn od dana 23.12.2017. godine do potpune isplate,

- na iznos od 108,32 EUR/ 816,13 kn od dana 02.01.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 140,52 EUR/ 1.058,73 kn od dana 19.02.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 202,71 EUR/ 1.527,29 kn od dana 02.03.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 111,30 EUR/ 838,60 kn od dana 30.04.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 112,06 EUR/ 844,35 kn od dana 18.05.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 51,46 EUR/ 387,73 kn od dana 19.06.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 196,74 EUR/ 1.482,31 kn od dana 19.07.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 52,11 EUR/ 392,63 kn od dana 11.08.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 223,73 EUR/ 1.685,68 kn od dana 07.12.2018. godine do potpune isplate,

- na iznos od 688,56 EUR/ 5.187,95 kn od dana 07.05.2019. godine do potpune isplate,

- na iznos od 336,69 EUR/ 2.536,76 kn od dana 16.09.2019. godine do potpune isplate,

- na iznos od 785,15 EUR/ 5.915,68 kn od dana 11.10.2019. godine do potpune isplate,

- na iznos od 1199,43 EUR/ 9.037,13 kn od dana 03.07.2020. godine do potpune isplate,

- na iznos od 1063,85 EUR/ 8.015,56 kn od dana 26.11.2020. godine do potpune isplate, a sve u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 da tužitelju GR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 570,54 EUR/4.298,75 kuna na ime uplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos tekućim od dana 13. veljače 2006. do dana 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje, od dana 01. siječnja 2008. do dana 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015. do dana 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu, broj 2402006- 1031262160/51400607-5102839980 zaključen dana 07.02.2006. godine između tužitelja GR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 kao kreditora, a solemniziran kod Javnog bilježnika Nataše Jelić-Veršić iz Križevaca pod posl. brojem OU-50/06."

VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

„4. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 da tužitelju GR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu od 2.681,00 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine tužiteljeve uplate tuženiku po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje do dana 31.12.2007. godine, od dana 01.01.2008. godine do dana 31.07.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl. 29. st.2. i 8. ZOO-a, u roku od 15 dana, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 114,61 kn od dana 11.5.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 114,06 od dana 1.6.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 112,49 kn od dana 30.6.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 112,49 kn od dana 30.6.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 112,57 kn od dana 10.8.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 113,78 kn od dana 21.8.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 112,46 kn od dana 29.10.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 114,35 kn od dana 23.12.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 115,76 kn od dana 4.1.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 117,03 kn od dana 29.1.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 117,09 kn od dana 5.3.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 121,03 kn od dana 2.4.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 119,21 kn od dana 29.4.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 122,76 kn od dana 7.6.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 126,39 kn od dana 3.7.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 126,40 kn od dana 16.8.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 133,08 kn od dana 8.9.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 128,36 kn od dana 9.10.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 70,40 kn od dana 6.11.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 73,84 kn od dana 13.12.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 76,63 kn od dana 8.1.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 74,67 kn od dana 18.2.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 74,55 kn od dana 19.2.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 75,37 kn od dana 21.3.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 75,37 kn od dana 26.4.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 5,09 kn od dana 2.6.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 5,31 kn od dana 15.7.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 5,65 kn od dana 13.8.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 5,15 kn od dana 16.9.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 5,05 kn od dana 24.10.2011. godine do potpune isplate.“

VII. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika s osnove otkaza kredita, manje plaćenih iznosa s osnove tečaja i kamatne stope (tzv. negativnih razlika), s osnove razlike u depozitu, kao ni protutražbine tuženika ukoliko sud utvrdi ništetnom odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 9.335,42 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od 61.589,62 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

VIII. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 da tužitelju GR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 6.260,77 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 02. ožujka 2026. pa do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

IX. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 6.260,77 EUR do zatraženog iznosa od 7.823,27 EUR, odnosno za iznos od 1.562,50 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 02. ožujka 2026. pa do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 06. prosinca 2021. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj u bitnome navodi kako Ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5102839980, sklopljen 7. veljače 2006., sadrži niz nepoštenih i ništetnih odredbi koje su povrijedile njegova prava potrošača. Tužitelj ističe kako je kamatna stopa (točka 8. Ugovora) ugovorena kao promjenjiva „u skladu s važećim odlukama Banke“, pri čemu tužitelj nije imao nikakvu mogućnost nadzora ili pregovaranja o promjenama. Budući da visina kamatne stope nije bila određena niti odrediva na temelju ugovora, tužitelj tvrdi da je odredba ništetna (čl. 270. i 272. ZOO-a). Nepravedna jednostrana izmjena kamate dovela je do nezaslužene preplate od 2.681,00 kn. Tužitelj u odnosu na valutnu klauzulu u švicarskim francima (točka 7. Ugovora) navodi kako je iznos anuiteta izražen u CHF, premda je kredit isplaćen i vraćan u kunama. Tužitelj navodi da mu banka nije dostavila potpune informacije o parametrima (tečaju, rizicima aprecijacije/franaka i utjecaju na mjesečne rate), pa nije mogao donijeti informiranu odluku. Takva klauzula, koja je imala zaštitnu svrhu, pretvorila se u izvor neosnovane dobiti banke uslijed snažnog jačanja CHF prema euru i kuni. Prema tužitelju, banka je „kreditni proizvod“ prezentirala kao jeftiniji, što se kasnije pokazalo netočnim. Posljedično, tužitelj navodi da je tuženik stekao bez osnove 127.689,25 kn. Tužitelj u tužbi nadalje navodi kako mu je „ulazna“ naknada za obradu zahtjeva (točka 10. Ugovora) od 1 % na iznos kredita naplaćena netransparentno, bez specifikacije stvarnih troškova ili pruženih usluga. Tužitelj tvrdi da nije imao mogućnost pregovaranja niti uvida u opravdanje te visine naknade. Poziva se na praksu Europskog suda (odluke broj 224/19 i 84/19) prema kojoj su takve netransparentne naknade ništetne. Prema podacima, na ime te naknade tužitelju je 13. veljače 2006. naplaćeno 4.298,75 kn. Prema Zakonu o zaštiti potrošača (2003), nepoštena ugovorna odredba je ona koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama (čl. 81.–87. ZZP-a), a takve su odredbe ništetne. Zakon o obveznim odnosima propisuje da je činidba neodređena ili nezakonito prepuštena jednoj strani ništetna (čl. 270. i 272. ZOO-a). Tužitelj dodatno navodi načela savjesnosti i poštenja, zabranu zloupotrebe prava i dužnost transparentne obavijesti prema potrošačkom i bankarskom zakonodavstvu. Trgovački sud u Zagrebu (P-1401/2012 od 4. 7. 2013.) i Visoki trgovački sud (Pž-7129/13-4 od 13. 6. 2014.; Pž-6632/17-10 od 14. 6. 2018.) utvrdili su ništetnost sličnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i CHF klauzuli u kreditima sklopljenima od 10. 9. 2003. do 31. 12. 2008. Vrhovni sud RH je odbio sve revizije (Revt-249/14-02 od 9. 4. 2015.; Rev-2221/18 od 3. 9. 2019.) i potvrdio razloge ništetnosti tih odredbi.

Tužitelj stoga zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamati, valutnoj klauzuli u CHF i naknadi za obradu kredita te obvezati tuženika na povrat neosnovane dobiti i preplaćenih iznosa (2.681,00 kn zbog kamate; 127.689,25 kn zbog valutne klauzule; 4.298,75 kn ulazne naknade), uz zakonske zatezne kamate i sudske troškove.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako u potpunosti odbacuje tvrdnje tužitelja. Osporava aktivnu legitimaciju navodeći kako tužitelj ne može tražiti povrat svih uplata jer ih dio nije izvršio on osobno nego treće osobe (npr. sudužnik PR). Prema čl. 43. ZOO-a i praksi Vrhovnog suda (Rev-478/2008), samo onaj tko je faktički platio može zahtijevati povrat. Zbog toga tužba treba biti odbačena u dijelu koji se odnosi na uplate koje tužitelj nije sam izvršio. Tuženik ističe i prigovor zastare navodeći kako potraživanja po navodnim preplatama kamata i kursnim razlikama podliježu trogodišnjem roku zastare (čl. 118. ZZP-a i čl. 230. ZOO-a). Kako je tužba podnesena 7. 12. 2021., većina navodnih potraživanja je zastarjela. Čak i ako se zastara prekine kolektivnom tužbom iz 2012., za ništetne kamatne stope rok je ponovno istekao 13. 6. 2019. Tuženik osporava tužitelju i status potrošača smatrajući kako tužitelj mora dokazati da je sklapanje ugovora bilo u osobne, nekomercijalne svrhe (čl. 3. ZZP-a). Status potrošača se ne presumira i teret dokaza o tome snosi tužitelj.

Odredba o valutnoj klauzuli u čl. 7. Ugovora odražava dispozitivnu normu čl. 22. ZOO-a, po kojoj se ako nema drukčijeg sporazuma obveza računa po srednjem tečaju na dan plaćanja. Prema stajalištu Suda EU (predmeti C-81/19 i C-243/20), takve zakonske ili regulatorne odredbe ne podliježu ispitivanju poštenosti Direktivom 93/13/EEZ niti nacionalnim propisima o zaštiti potrošača.

Tuženik tvrdi da je tužitelj bio adekvatno informiran o riziku: u reklamnim materijalima i brošurama Erste Banke (CHF, EUR, USD), u obrascu „Pojam valutne klauzule“, u letcima i pri usmenom savjetovanju (potpisom na ugovoru potvrđeno je da je upoznat s posljedicama tečajnih kretanja).

Kao instrument osiguranja, ugovoren je oročeni depozit koji je tužitelju omogućio profit (kn 22.127,92) na rastu tečaja CHF između 2006. i 2021., što pokazuje da rizik valutne klauzule tužitelj nije ni preuzeo niti bio izložen bez mogućnosti povrata. Banka nije ostvarila ekstra profit: sama je bila izložena CHF-poziciji, strogo je pratila eksponiranost prema HNB-ovoj Odluci o ograničavanju valutnog rizika i redovito zatvarala otvorene pozicije u CHF, pa promjena tečaja ne može rezultirati neto dobiti banke.

Sve promjene kamatne stope bile su u skladu s tadašnjim propisima (čl. 175. Zakona o bankama, čl. 308. ZIK-a) i Direktivom 93/13/EEZ (siva lista), koja izričito dopušta jednostrane promjene stope pri valjanom razlogu uz obavijest i pravo potrošača na raskid, a od 1. 1. 2014. primjenjena je ZIDZPK-om propisana Metodologija za utvrđivanje promjenjive kamate, a istog dana je stopa fiksirana na 3,23 % (čl. 11.a ZPK-a), što je zakonska restitucija na koju se tužitelj nije pozvao. Nadalje, kamatna stopa je više puta spuštana ispod inicijalnih 5,39 %, što uklanja mogućnost značajne neravnoteže između stranaka.

U čl. 10. Ugovora jasno je naznačeno 1 % ulazne naknade na iznos kredita, lako uočljivo i razumljivo (čl. 84. ZZP-a, Direktiva 93/13, načelo transparentnosti). U to vrijeme nije bilo zakonskog ograničenja za ovakvu naknadu; tek Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite (2014.) i ZSPK-om (2017.) reguliran je njihov opseg za buduće ugovore. Ulazna naknada pokriva stvarne troškove obrade (rad djelatnika, IT, troškovi materijala, arhiviranja, provjere podataka i sl.), čemu svjedoči interna analiza procesa za 2004.–2011. i obračun naknade. Sud EU u predmetu C- 621/17 potvrdio je da u ugovoru nije nužno detaljno navoditi sve pojedinačne usluge obrade kredita, ako je iz cjelovitog konteksta jasno koji se troškovi naplaćuju. Tuženik iznosi i prigovor prijeboja budući raspolaže protutražbinom za cijeli neotplaćeni iznos kredita (kn 213.910,55 glavnice + kamate i zatezne kamate) i predlaže sudu konstitutivni prijeboj s eventualnim tužiteljevom potraživanjem. Također iskazuje dodatni prigovor prebijanja s osnove niže plaćenih anuiteta u razdobljima kada je tečaj CHF bio ispod tečaja na dan isplate.

Zaključno, tuženik traži da sud odbije sve dijelove tužbenog zahtjeva kao neosnovane, zastarjele ili nelegitimne, a u slučaju da neki dio prihvati, da ga u cijelosti prebije s vlastitim potraživanjem te potražuje trošak postupka.

3. Tuženik je istaknuo i prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, a koji je sud rješenjem poslovni broj P-1053/2021-7 od 17. veljače 2022. prihvatio te se oglasio mjesno nenadležnim, a koje rješenje je povodom žalbe tužitelja preinačeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1113/2022-2 od 29. lipnja 2022.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao prigovor zastare potraživanja po osnovi promjenjive kamatne stope nakon čega je tužitelj povukao tužbu za to potraživanje. Tuženik se protivio povlačenju tužbe u tom dijelu, pa kako je tužba povučena za plaćenu kamatu u iznosu od 2.681,00 kn, nakon što se tuženik upustio u raspravljanje taj dio tužbenog zahtjeva valjalo je odbiti kao neosnovan te presuditi kao u izreci pod toč. VI.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 17.873,65 eura (134.669,00 kn) na ime preplaćenih iznosa ugovorene kamate, promjene tečaja i naknade za obradu kredita, temeljem dijela ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102839980 sklopljenog dana 07. veljače 2006.

5.1. Podneskom od 27. svibnja 2022. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da više ne potražuje preplaćeni iznos po osnovi kamatne stope.

Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, konačno uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka podneskom od 31. kolovoza tako da potražuje ukupno 24.337,65 eura, od čega 23.767,11 eura na ime preplaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja i 570,54 eura na ime plaćene naknade za obradu kredita, sve uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinačnog iznosa do isplate, kako je to detaljno navedeno u podnesku.

5.2. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva.

6. Dakle, tužitelj je nakon dostavljenog nalaza i mišljenja preinačio tužbu povećavši tužbeni zahtjev, čemu se tuženik protivio. Iako je tužitelj preinačio tužbu nakon zaključenja prethodnog postupka i povisio tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, ovaj sud je preinaku dopustio, jer je tuženik osporavao visinu tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi pa je stoga bilo potrebno provesti dokaz financijskim vještačenjem, jer ni tužitelj ni sud nemaju stručnog znanja za utvrđenje iznosa tražbine, a taj se dokaz prema pravilima parničnog postupka provodi tek nakon zaključenja prethodnog postupka. U takvoj situaciji zabrana preinačenja tužbe značila bi organičenje prava tužitelja na pristup sudu, tim više što on u pogledu povišenog iznosa tužbenog zahtjeva nema pravo pokrenuti niti ikakav drugi postupak zbog zabrane dvostruke litispendencije budući da je riječ o istom zahtjevu.

5.3. Također i člankom 190 st. 2. ZPP-a propisano je kako tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, dok je čl. 191 st. 1. ZPP-a propisano kako je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Stavkom 2. istog članka propisano je da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

6. Među strankama nije sporno da su dana 07. veljače 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102839980, a kojim ugovorom je tuženik omogućio tužitelju korištenje kredita u novčanom iznosu od 91.400,54 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj i redovnu kamatu od 5,39 % godišnje, promjenjivu, na rok otplate od 240 mjesečnih anuiteta, iznos anuiteta je 623,07 CHF. Kredit je stambeni, za kupovinu nekretnine.

7. Među strankama je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, prigovor zastare, aktivna legitimacija tužitelja u dijelu u kojem tužitelj nije osobno uplaćivao anuitete kredita, kao i status tužitelja kao potrošača.

8. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u: Pregled prometa po partiji kredita 5102839980 za razdoblje od 10.2.2006. do 2.4.2021. (list 217-238, 439-460), Otplatni plan za kredit od 29. svibnja 2019. (list 239-244), Obavijest o promjeni kamatne stope od 01. travnja 2009. (list 245-246), Obavijest o promjeni kamatne stope od 01. travnja 2009., Obavijest za poslodavca (list 247), Otplatni plan od 01. travnja 2009. (list 248-250), Obavijest o promjeni kamatne stope od 12. listopada 2010. (list 251), Otplatni plan (list 252-254), Obavijest o promjeni kamatne stope od 03. svibnja 2011. (list 255, 318), Otplatni plan od 03. svibnja 2011. (list 256-258, 319-321), Obavijest o promjeni kamatne stope od 06. listopada 2011. (list 259, 335), Otplatni plan od 06. listopada 2011. (list 260-262, 336-338), Obavijest o promjeni uvjeta po kreditu (list 263-264), Obavijest o kreditu (list 265), Otplatni plan (list 266-268), Potvrdu privatne isprave (solemnizaciju) javnog bilježnika Nataše Jelić- Veršić iz [adresa], broj Ou-50/06 od 13. veljače 2006. (list 269-271) uz Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102839980 od 07. veljače 2006. (list 272-278), Izvadak iz zemljišne knjige od 26. siječnja 2006, za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 279), Obavijest o kreditu za vrijeme aprecijacije tečaja više od 20% od 15. siječnja 2014. (list 331), Otplatni plan od 15. siječnja 2014. (list 332-334), Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (list 342-348), Tekst HNB Trgovačkom sudu u Zagrebu ur.br. 417-810-ŽI/MK-2013 od 7. lipnja 2013. (list 350-352), Obrazac VR-1 izvješće o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama (list 353), Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 1. prosinca 2025. i Opće odredbe Erste & Steiermärkische bank d.d., Sektor građanstva (list 354-359), Prosječnu ponderiranu kamatnu stopu uz koju su hrvatske kreditne institucije odobravale stambene kredite u CHF i kunama uz valutnu klauzulu u CHF (list 360), e-mail korespondenciju (list 361-363), Pitanja i odgovori za stambene kredite (list 365-366), Obračun naknade za bankarske usluge (list 367), Neke činjenice o kreditima u švicarskim francima i nekim mogućnostima državne intervencije (list 368-378), Izvod prometa po računu od 24. siječnja 2022. (list 397), Pisani iskaz KR od 27. siječnja 2020. (list 398-399), Reklamni materijal (brošure) o stambenim i adaptacijskim kreditima Erste & Steiermärkische bank d.d. (list 404-406), Poziv na plaćanje korisniku kredita – otkaz kredita s povratnicom (list 408-410), Poziv na plaćanje sudužniku po kreditu – otkaz kredita s povratnicom (list 411-413), Reklamni materijal (brošure) o stambenim kreditima Erste & Steiermärkische bank d.d. (list 414-437), Postotak izloženosti ukupne devizne pozicije banke u odnosu prema jamstvenom kapitalu (list 438), Proces obrade kredita od 2004. do 2011. u IBIS-u vrijeme po službama (list 461-462), Priopćenje za javnost Ministarstva financija od 14. siječnja 2014. (list 463), Deviznu poziciju u CHF u odnosu na ukupni jamstveni kapital 2004-2012 (list 464), Priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 16. ožujka 2015. (list 465-466), Informaciju Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom (list 467-472), Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004. (list 489), Ugovor o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom broj 2402006-1031262160 / 85406010-8301070241 od 07. veljače 2006. (list 490), Izvod iz zapisnika, Vrhovni sud RH, posl. br. Su IV- 308/2020 od 05. studenog 2020. (list 503-505),

9. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (list 760).

10. Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka AR budući je tuženik tijekom postupka odustao od tog dokaznog prijedloga podneskom od 01. travnja 2026.

11. Izveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Sanji Pernjak, univ.bacc.oec. (list 617-655, 694-695).

12. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a.

13. Specificirani tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

14. Iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102839980 od 07. veljače 2006. , proizlazi kako je istim tuženik omogućio tužitelju korištenje kredita u novčanom iznosu od 91.400,54 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj i redovnu kamatu od 5,39 % godišnje, promjenjivu, na rok otplate od 240 mjesečnih anuiteta, iznos anuiteta je 623,07 CHF. Kredit je stambeni, za kupovinu nekretnine. Ugovor je potvrđen kod javnog bilježnika Nataše Jelić Veršić iz [adresa], pod posl. brojem OU-50/06, dana 13. veljače 2006.

15. Iz dostavljenih Pregleda prometa po partiji kredita vidljiva je visina anuiteta, dinamika troškova, kretanja kamate i uplata rata kredita.

16. Uvidom u Obavijesti o promjeni kamatne stope utvrđeno je kako istima tuženik obavještava korisnika kredita o promjeni kamatne stope na kredit. Obavijesti o promjeni kamatne stope upućivane su i poslodavcu i prileži im novi otplatni plan.

17. Iz pisanog iskaza KR od 27. siječnja 2020., zaposlenice tuženika proizlazi kako je ona u trenutku uvođenja stambenog kredita vezanog za valutnu klauzulu u EUR, CHF i USD, u travnju 2004. kao djelatnik Službe za upravljanje ciljnim proizvodima, poslala e-mail na cijeli Sektor građanstva, dakle svim djelatnicima koji su u direktnom odnosu s klijentima s detaljnim pojašnjenjima tog proizvoda te načina na koji djelatnici trebaju komunicirati s klijentima. Navedeni e- mail između ostalog je sadržavao naglašene smjernice kojima se djelatnike upućivalo da klijentima trebaju naglasiti važnost valutne klauzule uz koju se kredit odobrava kako bi bili svjesni rizika tj. mogućnosti promjene tečaja. Uz e-mail djelatnicima je dostavljen i grafički prikaz povijesnog kretanja tečaja valuta EUR, USD i CHF i to za razdoblje od posljednjih 6 godina. Svaki klijent mogao se odlučitit za financiranje u bilo kojoj od tri ponuđene valutne klauzule, a djelatnicima banke je eksplicitno bilo naglašeno da klijentima pojasne mogućnost promjene tečaja te da se uvjere da su klijenti svjesni promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja strane valute. Djelatnicima je poslan i dokument s učestalim pitanjima i odgovorima u kojem je također eksplicitno naglašeno što odgovarati klijentima na njihova moguća pitanja. U poslovnicama je također postojao i letak Informacija Pojam "valutna klauzula " i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, u kojem se detaljno objašnjava pojam valutne klauzule i pripadajući rizici . Taj letak morao je stajati na stolu svakog djelatnika i predstavljao je sastavni dio dokumentacije koja se uobičajeno prezentirala klijentima u fazi pregovora oko uvjeta pojedinog kreditnog odnosa. Svi letci bili su dostupni klijentima u poslovnicama, ali i na web stranici Banke. Uobičajeni način rada djelatnika Banke bio je da s klijentom prolaze kroz letke i pojašnjavaju ponudu i uvjete kredita. Banka nije stavljala poseban naglasak niti se na bilo koji način navodilo klijente na financiranje vezivanjem isključivo za jednu valutu, nego je svakom klijentu prezentirano više opcija kreditiranja. Navedeni iskaz ovjeren je po javnom bilježniku Mladenu Matošu, u Zagrebu, pod posl. brojem OV- 1386/2020 dana 10. veljače 2020.

18. Tužitelj GR, saslušan kao stranka u postupku, naveo je kako je u to vrijeme, prije 19 godina, radio u Italiji i želio je kupiti kuću za sebe i svoju obitelj. Došao je u poslovnicu tuženika gdje mu je AR, zaposlenik banke, rekao da je za njega najpovoljniji kredit u švicarcima, nije mu nudio kredit niti u eurima niti u kunama i on mu je povjerovao te je podigao kredit od kojeg je kupio kuću zajedno sa suprugom i dvoje djece. Kuću nikada nije iznajmljivao niti ju je koristio u poslovne svrhe. Nema obrt niti svoju firmu. U trenutku kada je podizao taj kredit AR ništa mu nije govorio o kamatama, o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli, već mu je samo rekao da je to za njega najpovoljniji kredit. Ugovor je pročitao i mislio je da razumije sve što u njemu piše i činilo mu se da je ugovor "top", ali kasnije se sve promijenilo na najgore. Od banke nije dobio nikakve obavijesti o povećanju rate kredita. Nije imao mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, već ga je čekao napisan. Nitko ga nije upozorio ni o kakvim rizicima, ili kako će se kretati rate kredita. Nije obraćao posebnu pažnju na odredbe ugovora jer mu je kredit bio potreban.

19. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke budući je isti iskazivao životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju stvari.

20. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Sanje Pernjak, univ.bacc.oec. zaprimljenog 1. veljače 2023. proizlazi kako razlika između anuiteta po Ugovoru o kreditu broj 5102839980, od 01.04.2006. godine i anuiteta po promjenama kamatne stope za razdoblje od 01.04.2006. do 01.04.2021. godine, ukupno iznosi CHF - 5.842,49, odnosno preračunato po tečaju na dan korištenja od 1 CHF=4,707100 kuna, iznosi ukupno kuna -27.500,43.

Kamatna stopa je bila u rastu od 23. anuiteta 01.02.2008.g. pa sve do 67.anuiteta 01.10.2011., kada je tužitelj preplatio zbog promjene kamatne stope iznos od CHF 633,61 odnosno preračunato po tečaju od 1 CHF=4,707100 iznos od 2.982,60 kuna, a od 68. anuiteta 01.11.2021. pa sve do 181. anuiteta 01.04.2021. kamata je bila u neprekidnom padu te razlika anuiteta zbog promjena kamatne stope u ovom razdoblju iznosi CHF -6.476,10 odnosno preračunato po tečaju od 1 CHF=4,707100 iznos od 30.483,03 kuna stoga razlika anuiteta zbog promjena kamatne stope u cijelom otplatnom razdoblju iznosi ukupno iznosi CHF -5.842,49 (633,61-6476,10 =- 5.842,49 CHF), odnosno preračunato po tečaju na dan korištenja od 1 CHF=4,707100 kuna, iznosi ukupno kuna -27.500,43 (2.982,60-30.483,03 =- 27.500,43kn).

Vještak je nadalje sačinio obračun razlike preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja po Ugovoru o kreditu 5102839980 u razdoblju od 01.04.2006. -01.04.2021.g. Razlika obveza radi promjene tečaja u razdoblju od 01.04.2006.-01.04.2021.g. ukupno je kuna 179.073,32.

Razlika obveza radi promjene tečaja prema Ugovoru o kreditu 5102839980 obračunata prema otplatnom planu koji je upotrebljavala Banka, gdje su obveze preračunate prema početnom tečaju na dan korištenja kredita ukupno iznosi 179.073,32 kuna odnosno ukupno 23.767,11 EUR-a.

21. Provedenim vještačenjem utvrđena je razlika između anuiteta kredita koje je tužitelj bio dužan platiti primjenom tečaja CHF u vrijeme odobravanja kredita, odnosno plaćene otplate i plaćenih anuiteta nakon rasta tečaja CHF.

22. Stranke su prigovarale nalazu vještaka, na koje je prigovore vještak odgovorio pisanim putem, nakon čega je tužitelj izjavio da nema prigovora na nalaz vještaka.

23. Na prigovore tuženika vještak dala očitovanje 01. lipnja 2023. u kojem navodi kako je dana 02. studenog 2022. tražila od tuženika, da radi nerazumljive dokumentacije odnosno knjigovodstvene kartice iz koje je otežano razlučiti koje točno uplate ulaze u korist plaćanja po Ugovoru o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102839980, dostavu specifikacije uplata u kunama tijekom otplatnog razdoblja, na što joj je od strane punomoćnika tuženika odgovoreno podneskom od 11.studenog 2022.g. da se sva dokumentacija koju traži nalazi u spisu, iz čega je jasno da tuženik nije želio dostaviti točnu specifikaciju uplata. Uplate koje su evidentirane u nalazu i mišljenju nalaze se na kartici koja je priložena u spisu.

Nadalje na prigovore tužitelja vještak je istako da su u Tablici 7. nalaza i mišljenja iskazane obveze prema tečaju na dan korištenja kredita prema otplatnom planu koji je tijekom otplatnog razdoblja upotrebljavala Banka, u Tablici 7. također su i prikazana dospijeća pojedinih anuiteta sukladno otplatnom planu, a specifikacija pojedinih uplata u kunama kako je tužitelj i uplaćivao u korist kredita, prikazana je u Tablici 5. nalaza i mišljenja, naime, tužitelj nije uplaćivao iznose u valuti CHF, već u kunama. Prikazanim uplatama zatvarane su obveze prema dospijećima, što je naročito vidljivo u Tablici 8. nalaza i mišljenja (stupac 11, Tablice 8.) gdje je evidentno da je obračunom prikazala kada je tužitelj uplatio veći iznos od iznosa obveze prikazane gore objašnjenom metodologijom, zatvarala se obveza koja je dospijevala kasnije u iznosu preplate koja je nastala nakon zatvaranja obveze koja je u dospijeću.

24. Na glavnoj raspravi 15. siječnja 2026. konstatirano je da stranke nemaju daljnjih dokaznih prijedloga.

25. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno čl. 8 ZPP-a.

26. Kako sud ocjenjuje nalaz vještaka jasan, razumljiv i stručan, u cijelosti ga je prihvatio.

27. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 6. mjeseca 2010. do otkaza kredita, odnosno zaključno sa 11. mjesecom 2020. zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj CHF više uplatio 23.767,11 eura.

28. Osim navedenog prigovora tuženik je naveo da treba uzeti u obzir i isplatu preplate u iznosu od 8.989,54 kn, ali nije naveo kada bi ta preplata bila isplaćena tužitelju i zbog čega je do toga došlo. Iz dokumentacije tuženika proizlazi da je 08. siječnja 2013. izvršena uplata na konto preplate od Basler osiguranja d.d. Zagreb u iznosu od 1.436,30 odnosno 8.989,54, a 18. siječnja 2013. izvršena isplata preplate tog istog iznosa, iz čega valja zaključiti da tuženik nije tužitelju vršio isplate po osnovi preplate kredita.

29. Slijedom navedenog ovaj sud ocjenjuje da je djelomično osnovan tužbeni zahtjev za više plaćenih anuiteta kredita temeljem ništetne ugovorne odredbe, kako je to presuđeno u izreci.

30. Tužitelj je tvrdio da je ništetna i odredba ugovora za plaćanje naknade za obradu kredita na iznos u visini 4.298,75 kn odnosno 570,54 eura. Nije sporno da je tuženik sastavio ugovor, dakle unaprijed formulirao ugovor pa i ugovornu odredbu iz čl. 10 o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita.

31. U smislu članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003, dalje ZZP), jer je to važeći zakon u vrijeme sklapanja ugovora koji je bio na snazi, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. propisano je kako činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

Dakle, vrijedi presumpcija nepoštenosti ugovorne odredbe iz unaprijed formuliranog ugovora, a u smislu stavka 4. čl. 81. ZZP-a teret dokaza da se pregovaralo je na trgovcu, odnosno tuženiku.

32. U odgovoru na tužbu tuženik je tvrdio da je ova ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te da je tuženik informirao tužitelja o njegovoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita na način da je TR jasno iskomunicirao da postoji obveza plaćanja naknade, dakle ispoštovao načelo transparentnosti propisano direktivom Vijeća Europske unije 93/13 / EEZ. Obrazložio je i troškove obrade kredita kojima se pokriva naknada koja uključuje trošak rada djelatnika banke, materijalni troškovi-trošak energenata, korištenja opreme i druge troškove. Iznošenjem ovih činjenica tuženik nije dokazao da se o ovoj ugovornoj odredbi pregovaralo, jer iako je tužitelj bio obaviješten o ovoj obvezi to ne znači da se o njoj pregovaralo, već ukazuje na praksu „uzmi ili ostavi“. Što sve obuhvaća te troškove kao posebne troškove obrade podataka i odobravanja kredita kao dokaz opravdanja naplaćivanja te naknade neprihvatljivi su, jer se radi o troškovima zaposlenika tuženika i korištenja opreme tuženika, dakle ne o posebnim troškovima, već redovnim troškovima tuženika, a da to nisu realni troškovi obrade kredita, proizlazi iz činjenice da se naplaćuju u postotku od odobrenog kredita. Stoga, ovo uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, slijedom čega je to ništetna odredba iz čl. 87. st. 1. ZZP-a.

33. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

34. Tužitelju kao korisniku kredita nisu objašnjeni razlozi ugovaranja kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, parametri promjene tečaja niti mu je pruženo dovoljno informacija o rizicima vezanim za zaključenje ugovora uz valutnu klauzulu CHF. O odredbama ugovora nije se moglo pojedinačno pregovarati te korisniku kredita kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247 ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4 ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg korisnik kredita mora vratiti tuženiku.

35. Visina plaćene naknade nije sporna, ali kako nije bilo osnove za njezinu naplatu tuženik je dužan tužitelju vratiti naplaćenu naknadu za obradu kredita u iznosu od 570,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama od plaćanja do isplate.

36. Tuženik je podnio i prigovor radi prebijanja i to s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta zbog nižeg tečaja CHF od početnog u iznosu od 3.209,02 kn sa pripadajućom kamatom i s osnova razlika u depozitu koji je u razdoblju kada ja isplaćivan iznosio 22.197,92 kn više nego u trenutku zaključenja ugovora. Stoga predlaže da sud utvrdi postojanje potraživanja tuženika koji iznosi 9.335,42 CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti 61.589, 62 kn sa kamatama na svaki mjesečni iznos za razdoblje od 6. mjeseca 2011. do 11. mjeseca 2021. Zahtjev koji se odnosi na tečajnu razliku dokazuje otplatnim planom.

37. Što se tiče depozita isti je osnovan prilikom odobrenja odnosno isplate kredita u visini 10% kredita u iznosu od 9.140,05 kn, a taj iznos je u tri navrata prenesen na račun kredita, što proizlazi iz Izvoda predmeta po računu i to 11. listopada 2019. iznos od 1.476,93, 03. srpnja 2020. iznos od 2.216,97 i 26. studenog 2021. iznos 5.483,49, time da nedvojbeno proizlazi da su i deponirani iznosi i isplate vršene u valuti CHF.

Tuženik nije iznio činjenice na koji je način utvrdio razliku s osnova depozita u iznosu od 22.127,92, a na koji iznos potražuje kamate na iznose: 3.104,94 od 12. listopada 2019. do isplate, 5.352,33 od 04. srpnja 2020. do isplate i 13.670,65 od 27. studenog 2021. do isplate.

38. Nadalje, tuženik postavlja zahtjev da sud utvrdi postojanje njegovog potraživanja u iznosu od 9.335,42 CHF/61.589,62 eura što ne odgovara zbroju 3.209,02 (manje plaćena kamata) i 22.197,22 kn.

Potraživanje tuženika po osnovu manje plaćene kamate nije osnovano iz razloga što je tužitelj plaćao anuitete kredita prema izračunu tuženika, dakle uplaćivao je upravo one iznose koje je tuženik od njega zahtijevao pa tuženiku ne pripada pravo zahtijevati plaćanje razlike kamate, jer se ne radi niti o jednom od razloga iz članka 1111. stav. 1. ZOO-a iz kojeg bi to pravo imao, slijedom čega je valjalo utvrditi da ne postoji to potraživanje tuženika.

39. Zahtjev za utvrđenje da postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u preostalom iznosu od 58.380,60 kn odnosno 9.335,22 CHF tuženik nije dokazao da postoji, jer uopće nije naveo činjenice na kojima temelji to svoje potraživanje, odnosno one koje je naveo da su osnove razlike u depozitu koji je u vrijeme kada je isplaćivan je iznosio 22.127,92 kn više nego u trenutku zaključenja ugovora o kreditu pa traži da se utvrdi postojanje tog potraživanja tuženika i prebije s potraživanjem tužitelja zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 3.104,94 kn od 12. listopada 2019. do isplate, na iznos od 5.352,33 kn od 4. srpnja 2020. do isplate i na iznos od 13.670,65 kn od 27. studenog 2021. do isplate, a nakon toga stavlja konačni prijebojni zahtjev sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose što se ne podudara sa činjenicama koje je naveo kao osnov postojanja svoje tražbine.

39.1. Kako tuženik nije dokazao postojanje naprijed navedene tražbine nije bilo osnove da se izvrši prebijanje sa dosuđenom tražbinom tužitelja.

40. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

41. Nadalje tuženik je istakao i prigovor da tužitelj nije dokazao status potrošača, a koja činjenica je odlučna u ovom postupku.

41.1. Iz sadržaja ugovora o kreditu evidentno je da se radi o stambenom kreditu i iskaza tužitelja koji sud prihvaća proizlazi da je kredit podignut za kupnju kuće za stanovanje tužitelja i obitelji pa sud utvrđuje da je tužitelj potrošač u smislu čl. 3 ZZP.

42. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovor o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 01. listopada 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96 i 97 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. je odbio revizije I-VII-tuženika kao neosnovane.

43. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl.502.c ZPP, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106 st.1 Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

44. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt- 249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

45. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-8 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

46. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

47. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. U ovom predmetu tužitelj potražuje preplaćeno s druge osnove, odnosno s osnove koja se odnosi na valutnu klauzulu.

48. VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dodatno, Ustavni sud odbio je 3. veljače 2021. sve ustavne tužbe banaka protiv revizije Vrhovnog suda RH kojom je potvrđena pravomoćna presuda P-1401/12.

49. Sukladno odredbi čl. 81 st.1 ZZP (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81 st.2 ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

50. Sukladno odredbi čl.269 st.2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl.272 ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270 st.1 ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

51. Iz svih izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81 st. 1 ZZP, odnosno kako su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na kamatnu stopu i valutnu klauzulu, ništetne.

52. U smislu odredbe članka 502c ZPP sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske s obzirom da se tužitelj pozvao na ta pravna utvrđenja. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u bitnom je izrazio stajalište kako ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredba u Ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

53. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik sa tužiteljem prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao ni oko odredaba o plaćanju naknada i troškova – konkretno o odredbi o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita jer je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu (čl. 10. Naknada) pa tužitelj nije imao mogućnost utjecati na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, i iz iskaza tužitelja, pa je samim time prigovor tuženika da se o toj odredbi pregovaralo neosnovan.

54. Sukladno odredbi čl.53.st.1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 53.st.2. ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 53.st.4. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

55. Sukladno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272 ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl.270 st.1 ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

56. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

57. Navedena odredba iz čl. 10. predmetnog ugovora u kojoj je samo navedeno: “ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.“, nije sročena jasno i razumljivo, o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, te je kao takva prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik.

58. Obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, sud je stajališta da gore citirani članak 10. Ugovora o kreditu; predstavlja ništetnu ugovornu odredbu. Tužitelju je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužitelj mogao objektivno predvidjeti da li je to za njega tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe.

59. Člankom 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna i primjenom ZOO-a.

60. Sukladno odredbi čl. 323 st.1 ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323 st. 2 ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

61. Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

62. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

63. Predmetni ugovor o kreditu je unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih poziva, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu

obvezuju kao i ova. Između ostaloga, u članku 10. Ugovora o kreditu se navodi kako naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznosi 01,000% (jedan posto) na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, a naplaćuje se prilikom isplate plasmana. Dakle, budući tuženik ne nevodi precizirani iznos naknade, već je ista sastavljena na način da se može primijeniti općenito, u svakom ugovoru o kreditu, očigledno se radi o standardiziranom tipskom ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik. Opće je poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, stoga se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 01,000% (jedan posto) iznosa očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni.

64. Iz svega navedenog sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, obzirom da sukladno odredbama čl. 4. ZOO-a poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana. Obzirom da je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako je odredba čl.10. Ugovora o kreditu 2402006-1031262160/51400607-51028399805, od 07. veljače 2006. nepoštena i kao takva ništetna, valjalo je odlučiti kao u toč. II. izreke ove presude.

65. Dakle, tuženik, a u smislu odredbe stavka 4. članka 96. ZZP, nije dokazao da se o spornoj odredbi, sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj sporne odredbe, stoga se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 96. ZZP, a posljedica koje je ništetnost. Stoga je tuženik dužan tužitelju vratiti plaćeni iznos od 570,54 eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 13. veljače 2006. do isplate, slijedom čega je odlučeno kao u toč. IV. izreke presude.

66. Tuženik je u odgovoru na tužbu iznio procesnopravni prigovor radi prebijanja svoje protutražbine prema tužitelju koji se odnosi na vraćanje cjelokupnog nepodmirenog iznosa kredita na način da traži da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika u iznosu od kn 218.316,49, a koji iznos se sastoji od glavnice (kn 213.910,55), zajedno sa redovnom kamatom (kn 3.993,19), zateznom kamatom (kn 412,75), uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku na glavnicu u iznosu od 213.910,55 od dana 11. studenog 2021. godine do isplate.

Također tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 3.209,02 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) i sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 3.209,02 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose. Nadalje, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik ističe i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu koji je u razdobljima kada je isplaćivan iznosio kn 22.127,92 više nego u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu te predlaže sudu da utvrdi tražbinu tuženika i to u iznosu od 22.127,92 kn zajedno sa zateznim kamatama. Ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik predlaže sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi CHF 9.335,42 odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta iznos od kn 61.589,62 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Za sve iznesene prigovore radi prijeboja tuženik predlaže sudu konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

67. Nije osnovan prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije u dijelu u kojem tužitelj nije osobno uplaćivao anuitete kredita budući je nesporno da je upravo tužitelj sa tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu. Iz pregleda prometa po kreditu jest vidljivo da su određene uplate anuiteta izvršile i druge osobe, međutim vidljivo je i to da je uplata izvršena u ime tužitelja i u korist kreditne partije koja je predmet ovog postupka. Jedino tužitelj ima pravo postaviti obveznopravni zahtjev prema tuženiku, a to pravo proizlazi iz predmetnog ugovora o kreditu pa je samim time i aktivno legitimiran na podnošenje predmetne tužbe. Ukoliko je netko drugi izvršio kakva plaćanja za tužitelja, to je stvar odnosa tužitelja i te osobe, a ne tuženika, te će se takav njihov odnos rješavati kroz eventualni regres između njih. Nadalje, ako je po stajalištu tuženika uplatu izvršila osoba koja to nije bila ovlaštena učiniti, postavlja se pitanje zbog čega je onda banka (ovdje tuženik), takvu uplatu zadržala i evidentirala anuitet plaćenim.

68. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor zastare. Sud je primijenio odredbu članka 225 ZOO. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241 ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13. lipnja 2014., odnosno zastara nastupa 14. lipnja 2019. u odnosu na potraživanja preplata po promjenjivoj kamatnoj stopi. Pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud je utvrdio: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ Pojednostavljeno, to znači da se sve tužbe na temelju kolektivne presude u slučaju franak moraju podnijeti najkasnije do 14. lipnja 2023. kako bi tražili sav preplaćeni tečaj i pripadajuće zatezne kamate, dok više ne mogu tražiti preplaćene kamate, jer su taj dio tužbenog zahtijeva morali podnijeti najkasnije do 13. lipnja 2019. Budući je tužitelj specificiranim tužbenim zahtjevom povukao tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na potraživanje po osnovi preplaćenih kamata, sud o prigovoru zastare tuženika u tom dijelu nije posebno odlučivao, dok u preostalom dijelu koji se odnosu na preplatu po osnovi tečaja (valute), potraživanje tužitelja nije u zastari budući je tužba u ovom predmetu podnesena 06. prosinca 2021.

69. Prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje s osnove naplaćene ulazne naknade također nije osnovan. U ovom konkretnom slučaju nema zastare na isplatu bez obzira što je ugovor zaključen 07. veljače 2006. iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020., zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Takav stav je osim VSRH zauzela i brojna sudska praksa nakon tog mišljenja. (Gž-2406/18 ŽSZG).

70. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik Ugovorom o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102839980, koji je zaključio sa tužiteljem dana 07. travnja 2006. povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81, 82 i 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje: ZZP). Prednik tužitelja, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, trebao ga je upozoriti i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati. Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti ovdje tužiteljima, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111 ZOO). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115 ZOO). Iako su odredbe predmetnog ugovora o kreditu proglašene ništetnima u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, one nisu bile valjane od samog ugovaranja i ne proizvode valjani pravni učinak. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO.

71. Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su ugovorne odredbe iz članka 7., 8. i 10. predmetnog Ugovora o kreditu na način na koji su koncipirane, suprotne načelu savjesnosti i poštenja, i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe te su ništetne u smislu odredbe članka 322 stavak 1 ZOO jer je protivna prisilnim propisima i moralu društva slijedom čega u smislu članka 323 stavak 1 istog zakona je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ove ništetne ugovorne odredbe.

72. Slijedom navedenog sud je udovoljio tužbi te kumuliranom i specificiranom tužbenom zahtjevu i presudio kao u toč. I. -IV. izreke ove presude.

73. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi čl. 155 ZPP.

74. Tužitelj je potraživao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 7.823,27 eura, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate. Sud je tužitelju kao nužan i opravdan priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura, sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa), sastava obrazloženih podnesaka od 16. veljače 2022., 27. svibnja 2022., 13. veljače 2023. i 31. kolovoza 2023. za svaki u iznosu od 500,00 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 06. travnja 2023., 26. lipnja 2023. i od 16. listopada 2023. za svaki u iznosu od 250,00 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife, trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura, sukladno Tbr. 10. toč. 4. Tarife, trošak zastupanja na ročištima dana 19. listopada 2022. i 15. siječnja 2026., za svako u iznosu od 500,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, kao i trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, sve uvećano za pripadajući PDV 25%, sukladno Tbr. 46 Tarife, troška vještačenja u iznosu od 398,17 eura, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 112,60 eura, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18, 51/23), sve kako je navedeno u toč. VIII. izreke ove presude.

Budući se u prvostupanjskom postupku može priznati trošak najviše četiri obrazložena podneska, tako je tužitelju za trošak sastava podnesaka od 06. travnja 2023., 26. lipnja 2023. i od 16. listopada 2023., priznato 50% zatraženog iznosa, sukladno Tbr. 8. toč. 1. i 3. Tarife. Sud nije tužitelju priznao trošak podneska od 18. listopada 2022. budući je isti dostavljen sudu neposredno prije ročišta, stoga je tužitelj navode iz istog mogao iznijeti na ročištu, sve kako je navedeno u toč. IX. izreke presude.

75. Svi parnični troškovi priznati strankama bili su u smislu čl. 155 st. 1 ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u granicama postavljenih određenih zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, te u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

76. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.

U Čazmi, 02. ožujka 2026.

Sutkinja:

Alma Horvatinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda.

Naredba:

I Presuda nepravomoćna

II. DNA -punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

U Čazmi, 02. ožujka 2026.