REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-582/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sutkinji Tanji Marušić, u pravnoj stvari tužitelja US, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Darku Samardžiji, mag. iur., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Igor Golovrški, mag.iur. i Darko Samardžija, mag.iur. u Novoj Gradiški, protiv tužene Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćniku Toniu Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave 21. siječnja 2026., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom i u nenazočnosti punomoćnika tužene, te nakon objave presude 2. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

I Određuje se predmet spora u ovoj pravnoj stvari u iznosu od 145,20 eura (stotinučetrdesetpet eura i dvadeset centi).

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2025 sklopljenog 19. kolovoza 2005. između tužitelja US, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] kao korisnika kredita i slavonske banke d.d. kao kreditora i pravnog prednika tužene Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, a kojom odredbom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema odluci o visini naknade za obavljanjem bankarskih usluga koja iznosi 1,00% jednokratno, unaprijed.

II Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužitelju US, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 145,20 eura (stotinučetrdesetipet eura i dvadeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja od 20. kolovoza 2005. do 31. prosinca 2015. teče u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne tope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za eferentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do naplate po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 tužitelju US, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknaditi trošak parničnog postupka za zastupanje u iznosu od 321,07 eura (tristotinedvadeset jedan euro i 07 centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodišta primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koja teče od presuđenja, 2. ožujka 2026. do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi od 13. prosinca 2024., tužitelj navodi da je kao korisnik kredita s pravnim prednikom tužene kao kreditorom, Slavonskom bankom d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj 5140030242-26000049939/2005 19. kolovoza 2005.. Slavonska banka d.d. pripojena je trgovačkom društvu Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d., koje je promijenilo naziv u Addiko Bank d.d. Odredbom članka 6. stavka 1. navedenog Ugovora ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja iznosi 1,00%, jednokratno, unaprijed. Predmetni ugovor je tipski, o ugovorenim odredbama nije se moglo pregovarati. Europski sud je u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima. Sukladno navedenoj odredbi, tužna je tužitelju 19. kolovoza 2005. naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.094,00 kuna. Stoga tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem ništetnom te odredbe te postavlja restitucijski zahtjev temeljem kojeg potražuje protuvrijednost u eurima iznosa od 1.094,00 kuna tj. iznos od 145,20 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od sljedećeg dana kad je navedeni iznos naplaćen. Tužitelj se je putem punomoćnika obratio tuženoj zahtjevom za dostavom dokumentacije i isplatu te je tužena dostavila traženu dokumentaciju, ali je odbila sklapanje nagodbe.

2. Tužena, u odgovoru na tužbu od 30. siječnja 2025. smatra tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim iz razloga:

2.a. Prigovor zastare

Ugovor o kreditu sklopljen je 19. kolovoza 2005., dok je tužitelj tužbu podnio 13. prosinca 2024. S obzirom da tužena pretpostavlja da je pravna osnova tužbe stjecanje bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, a kakvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi Rev x 183/2011-2: „Prema prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993.. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“

Dosljednom primjenom ovakvog shvaćanja, sva potraživanja tužitelja iz tužbe bila bi zastarjela jer sukladno tom shvaćanju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu.

Cjelokupno potraživanje tužitelja je u zastari čak i ako se u ovom slučaju primijeni opći zastarni rok od 5 godina od dana navodnog plaćanja utužene naknade. Utužena naknada navodno je naplaćena 2005. pa je zastara nastupila 2010.

U prilog navedenom stavu tužene govori i aktualna sudska praksa pa tužena citira dijelove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 2637/2023 od 9 travnja 2024.

U slučaju da je pravna osnova tužbe naknada štete, primjenjivao bi se zastarni rok od 3 godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) tako i objektivni (petogodišnji) rok zastare davno protekao.

2.b. Tužitelj nema aktivnu legitimaciju ni svojstvo potrošača

Čak i kad bi se uzelo u obzir da tužitelj uživa zaštitu sukladno Zakonu o zaštiti potrošača koji regulira njegov status, tužitelj nije dokazao da bi ispunjavao pretpostavke koje navedeni Zakon predviđa kao uvjet pružanja posebne zaštite. Sukladno članku 3. stavku 1. točki 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, potrošačem se smatra „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti“.

Prema tome, ni jedna odredba Ugovora o kreditu ne može biti ništetna na temelju Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, dalje: ZZP/07), a ni na temelju ranijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje ZZP/03). Tužitelj nije dokazao da bi uživao zaštitu propisa kojima se uređuju prava potrošača, a životno je nelogično kako tužitelj nije bio u mogućnosti razumjeti utužene odredbe Ugovora o kreditu.

O tome da je na tužitelju teret dokazivanja da ima svojstvo potrošača zauzela je stav sudska praksa te tužena u tom smislu ističe odluku Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1562/2021-2.

Slijedom navedenog, s obzirom da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača, a tužena mu je to svojstvo osporila, isti nije dokazao ni svoju aktivnu legitimaciju u ovom postupku.

2.c. Osnovanost tužbenog zahtjeva

Nesporno je da su stranke postupka sklopile Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF. Sporno je između tužitelja i tužene (A) jesu li odredbe o ulaznoj naknadi ništetne te (B) posljedično navodnoj ništetnosti spomenutih odredbi . je li tužena stekla određene iznose bez osnove.

A) Odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi nisu ništetne

Tužitelj nije priložio ni jedan dokaz kojim bi dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva te nije naznačio s koje pravne osnove ima pravo potraživati isplatu spornog iznosa na ime navodno naplaćene naknade.

Tužena ističe kako ni jedna odredba Ugovora o kreditu nije ništetna jer nije protivna niti jednom primjenjivom propisu, a niti je tužitelj dokazao isto.

Tužena obrazlaže razloge zbog kojih odredba o naknadama troškova obrade kredita ne bi bila ništetna.

a) Odredba o naknadi kredita nije ništetna jer je preuzeta iz prisilnih propisa Republike Hrvatske.

Tužena ističe da u smislu članka 59. ZZP/03 Ugovor o kreditu morao sadržavati odredbu o troškovima ugovora koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

Iz odredbe 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje u tekstu: ZPK) proizlazi da: Ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“. Pri tome ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku.

Tužena tvrdi da ne postoji niti jedan razlog koji bi upućivao na ništetnost odredaba Ugovora o kreditu, a pogotovo zato što je takva ugovorna odredba o naknadi smisleno sadržana u važećim propisima, o svim odredbama Ugovora o kreditu se pojedinačno pregovaralo (pa tako i o odredbama o naknadi troškova) zato što su prvo zaposlenik banke, a kasnije i javni bilježnik protumačili tužitelju sve odredbe Ugovora o kreditu te je tužitelj na iste pristao što je potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Osim toga, takve naknade u stvari predstavljaju odredbe o cijeni koje su jasne, razumljive i lako uočljive, slijedom čega ugovorna odredba o utuženoj naknadi nije i ne može biti ništetna.

b) Odredba Ugovora o kreditu o naknadi troškova nije nepoštena u smislu ZZP/03

Da bi utužena odredba bila nepoštena potrebno je da su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

- da je ona i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva,

- da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Prvo, s tužiteljem se je pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi. U članku 15. Ugovora o kreditu stoji da su ugovorne strane izričito prihvatile odredbe poslovnih uvjeta tužene, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge banke. Spomenuti opći akti tužene služe kao dopuna posebnih pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i posebne pogodbe.

Drugo, odredba o naplati naknade za obradu kredita je jasna jer je napisana jednostavnim rječnikom i nema dvojbe oko sadržaja tužiteljeve obveze; uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena, nije pisana sitnim slovima niti je dio općih uvjeta na koje upućuje ugovor, već se nalazi u samom ugovoru punopravno s ostalim odredbama; razumljiva iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koji pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina, te je i dužan primijeniti očekivanu pažnju. Teret dokaza da ne bi bilo tako leži na tužitelju, koji to u tužbi nije obrazložio.

Temeljem članka 84. ZZP/03 uopće nije dozvoljeno ocjenjivati je li utužena odredba nepoštena budući je jasna, uočljiva i razumljiva.

Da bi utužena odredba, kad bi za nju bilo utvrđeno da se o njoj prethodno nije pregovaralo te da je i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, bila ništetna potrebno je još utvrditi i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

c) Predmetna odredba nije protivna načelu savjesnosti i poštenja te ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

Jednokratni troškovi obrade služe namirenju općenitih troškova koji nastaju tuženiku prilikom obavljanja njegove poslovne djelatnosti. Kako bi korisnici kredita uspješno pozajmili novčana sredstva, banka mora provesti vrlo složen proces koji se sastoji od mnogo koraka prije same isplate pozajmljenih sredstava potrošaču. Tužena nabraja koji su to koraci.

Tužitelj očito smatra da tužena sve ove procese naplati kroz ugovorene kamate na kredit. Međutim, troškove koji nastaju uslijed složenog procesa kako bi korisnici uspješno pozajmili novčana sredstva, tužena ne uračunava u kamatnu stopu. Kamatna stopa predstavlja samo cijenu za korištenje tuženikovog novca koji je tuženik odlučio pozajmiti potrošaču.

U prilog činjenici da odredba o jednokratnoj naknadi za troškove obrade kredita nije nepoštena i ništetna, govori činjenica da je takva ugovorna odredba uobičajena u bankarskom poslovanju.

Svi izneseni navodi tužene potvrđeni su recentnom praksom sudova u RH, točnije presudom Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-517/2018-31 od 5. ožujka 2020, koja je potvrđena pravomoćnom presudom Županijskog suda u Splitu Gž-1215/2020-2 od 24. veljače 2021.

Stoga plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita služi kao simbolična naknada kojom se nadoknađuje barem dio svih troškova koje banke nužno snose kako bi uspješno pozajmile novac korisnicima kredita.

Europski sud u točki 23. presude u predmetu C-226/12 PS navodi kako znatnija neravnoteža postoji ako „dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač“.

U ovom slučaju sporna odredba ne samo da ne oštećuje dovoljno ozbiljno, nego ne oštećuje uopće prani položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač. Spornom odredbom Ugovora o kreditu potrošaču nije nametnuta obveza plaćanja koja u suprotnom ne bi postojala.

Tužena ističe da položaj potrošača u ovom slučaju nipošto nije znatno ugrožen imajući u vidu iznos kojeg je tužitelj bio dužan podmiriti.

Tužena ističe kako su ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita dopuštene, moguće i odredive sukladno članku 269. ZOO te imaju dopuštenu pravnu osnovu, odnosno nisu protivne Ustavu RH, prisilnim propisima te moralu društva sukladno članku 269. ZOO.

2.d. Relevantna sudska praksa

- presuda Županijskog suda u Splitu, GŽ-230/2023-3 od 9. veljače 2023.

- presuda Županijskog suda u Splitu, Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023.

- presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, P-2657/2020 od 13. listopada 2021.

- presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju, P-517/2018-31 od 5. ožujka 2020.

- presuda ECJ-a od 3. listopada 2019, predmet C-621/17 (ĆS vs. CIB Bank Trt., ĐS, U Kiss)

- Europski sud u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19

- Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (NN 15/2014) (vjerovnik je ovlašten naplatiti ulaznu naknadu).

2.e. U odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu navodno stečenog bez osnove i visinu tužbenog zahtjeva za isplatu

Tužena ništa nije stekla bez osnove, već na temelju valjane osnove – Ugovora o kreditu. Ističe da u ovom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno članku 1111. stavku 1. ZOO, isto dolazi u obzir isključivo kad prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Te su osnove: obogaćenje na strani stjecatelja, na teret imovine druge osobe, koje nije opravdano niti ima bilo kakvu pravnu osnovu.

Sukladno članku 1112. stavku 1. ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta, Ako tužitelj smatra da nije bio dužan platiti iznose koje je utužio, postavlja se pitanje zašto isti zahtjev nije istakao ranije. Sukladno navedenom članku, tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje s obzirom na to da nije zadržao pravo na povrat navodno preplaćenog iznosa. Također, tužitelj nije platio da bi izbjegao prisilu, a isplata nije zavisila od ispunjenja uvjeta.

Osim toga, tužitelj je uz Ugovor o kreditu sklopio i Sporazum o osiguranju novčane tražbine pa je razumno za očekivati da je prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu uložio posebnu pažnju.

Tužitelj je također sklopio i Aneks uz Ugovor o kreditu te ni kod tog sklapanja aneksa nije prigovorio ugovorenoj naknadi, već tek sada, skoro 10 godina nakon sklapanja Aneksa.

2.f. Zatezne kamate

Iz odredbe članka 1115. ZOO-a proizlazi, čak i da se utvrdi da je utužena odredba Ugovora o kreditu ništetna, tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu zateznih kamata od dana stjecanja s obzirom da tužena nije bila nepošteni stjecatelj: Prva sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda od 5. ožujka 2004.

Tužena ističe kako je sudska praksa zauzela stav kako se nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja vezuje uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe: presuda Općinskog suda u Splitu, P-3811/2017, presuda Općinskog suda u Splitu, P-1798/19.

S obzirom da tužitelj ni ne tvrdi da je prije podnošenja tužbe pozvao tuženu da mu vrati stečen novac, tužitelj nema pravo na kamate na dan stjecanja.

3. Tužitelj se je na navode odgovora na tužbu očitovao podneskom od 14. veljače 2025. pa tako u odnosu na prigovor zastare ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. Su-IV- 33/2022-2 zauzeo pravno shvaćanje kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavaka 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Točkom I tužbenog zahtjeva tužitelj traži utvrđenje ništetnom odredbe temeljem koje mu je naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva tako da je evidentno kako prigovor zastare nije osnovan.

Povodom izjavljene revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4155/2021-13 od 8 lipnja 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 13. veljače 2024. u revizijskoj odluci poslovni broj Rev-673/2022-2 dao odgovor na postavljeno pitanje koje je glasilo:

"Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., dalje: ZZP), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP?"

Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je reviziju navodeći:

„12. U ovom postupku tuženica je predložila dokaz na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe te je shodno tomu proveden dokaz saslušanjem svjedokinje S. T. V. koja je iskazala da je tužitelja informirala o potrebi plaćanja predmetne naknade time da u pravilu klijent nije pregovarao o tome jer su svi uvjeti bili u skladu s odlukom banke.

13. Budući da već iz iskaza svjedokinje - osobnog bankara, ali i iz stranačkog iskaza tužitelja, proizlazi da se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi, to je provođenjem tih dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

14. Prema tome, osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP jer je tužitelj s tuženicom sklopio Ugovor o kreditu prema Posebnoj ponudi stambenih kredita za kupce stanova S. L. d.o.o. u projektu „X1“ (na koju ga je uputio graditelj stanova i to u točno određenu poslovnicu tuženice), koja ponuda je sadržavala i odredbu o naknadi za obradu i odobravanje kredita u visini od 0,80% od iznosa kredita, tijekom postupka je i utvrđeno da se doista o spornoj odredbi nije pregovaralo.

15. Prvostupanjski sud smatra da je okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP.

16. Drugostupanjski sud, dodatno prednjem, navodi da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Smatra da, time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

17. Revidentica uglavnom osporava rezultate provedenog testa nepoštenosti u konkretnom slučaju smatrajući da sudovi nisu imali u vidu cjelinu sadržaja odredbi čl. 81. st. 1., čl. 83. i čl. 85. ZZP.

18. Vijeće revizijskog suda prihvaća utvrđenje i zaključak drugostupanjskog suda da se, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

19. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

19.1. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

19.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

20. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

20.1. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

20.2. Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj pristupio u poslovnicu tuženice na temelju Posebne ponude koja je sadržavala i odredbu o predmetnoj naknadi, što upućuje na to da je tužitelj već i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

21. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već Posebnom ponudom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

21.1. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (iskaz djelatnice tuženice), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

22. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

23. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

23.1. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Z. B. d.d. i dr. a među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

23.2. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

23.3. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci ovog suda broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i dr., jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

24. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

25. Stoga je odgovor na postavljeno pitanje:

"Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

26. Nižestupanjski sud je imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna.

26.1. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“

Slijedom navedenog, argumentacija iz odgovora na tužbu u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva protivna je stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

3.a. U odnosu na navode o tijeku zateznih kamata na utuženi iznos tužitelj ističe kako je sudska praksa zauzela stav kako u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio tuženik, tužitelju pripada zatezna kamata od dana kad je nešto naplaćeno temeljem ništetene odredbe: presuda Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-1079/2022-3 od 7. lipnja 2023.

4. U podnesku od 26. lipnja 2025. tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako je to naznačio tužitelj. Tužitelj tužbenim zahtjevom zahtjeva isplatu iznosa od 145,20 eura te upravo to može biti i vrijednost predmeta spora, a ne 1.472,43 eura.

4.a. Tužiteljevi navodi kako se njegov zahtjev ne nalazi u zastari su pogrešni. Kad bi se zastara računala tek od utvrđenja u ništetnosti u svakom pojedinom sporu, u potpunosti bi se isključila bit zastare.

4.b. Tužitelj i dalje nije dokazao da ima status potrošača.

4.c. Tužiteljeve tvrdnje u odnosu na način kako je utužena odredba formulirana u Ugovoru o kreditu potpuno su paušalne i neutemeljene. Čak i da se radi o ništetnoj odredbi, ovdje se može raditi jedino o zabrani manjeg značaja. Tužitelj je mogao prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, ako je smatrao da je takva odredba suprotna bilo kakvim propisima ili ako njemu samom nije odgovarao način na koji je sastavljena, svoje prigovore istaknuti već prilikom sklapanja Ugovora. Tužitelj je također mogao takve svoje prigovore postaviti kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa između tužitelja i tužene, sve do 2020. kad je kredit zatvoren.

4.d. Što se tiče navoda tužitelja da je odredba o ulaznoj naknadi nepoštena i posljedično ništetna, tužena navodi da je takva odredba preuzeta iz prisilnih propisa Republike Hrvatske i da nije nepoštena u smislu ZZP/07, a ni ništetna po primjenjivim odredbama ZOO-a.

4.e. Do utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi trebalo bi doći samo u situacijama kad sud utvrdi iznimno grubu povredu ugovora. Tužitelj nije dokazao da se u ovom predmetu radi o takvoj povredi odredbe Ugovora.

4.f. Tužena i dalje posebno ističe kako tužitelj ničime nije dokazao da je tužena bila nepošteni stjecatelj te time u potpunosti osporava tijek zateznih kamata kako ih tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom. Tužitelj nije dokazao da bi imao pravo na zatezne kamate od dana navodnog plaćanja utužene ugovorne odredbe pa do isplate: odluke Vrhovnog suda, Rev 2781/2011 od 16. lipnja 2015., Rev 1147/2002 od 21. rujna 2004., Rev 2288/2000 od 28. siječnja 2004.

5. Na pripremnom ročištu održanom 27. studenog 2025. sud je donio rješenje kojim se kao vrijednost predmeta spora određuje iznos od 145,20 eura.

6. Na ročištu održanom 22. siječnja 2026. saslušan je tužitelj ŠS, koji je u bitnome iskazao da se ne može sjetiti je li prednik tužene Addiko Bank d.d., Slavonska banka d.d. prilikom sklapanja ugovora o kreditu broj 5140030242- 26000049939/2025. od 19. kolovoza 2005. vama kao korisniku kredita obračunao naknadu, a prema odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1%, jednokratno unaprijed. Prilikom sklapanja kredita sa Slavonskom bankom d.d. kao kreditorom nije pojedinačno pregovarao o odredbama kredita pa između ostalog i odredbom članka 6. stavka 1. navedenog ugovora, a koja se odnosi na naknadu, nego su ga u banci dočekali sa ugovorom i rekli: idemo kod javnog bilježnika te su tamo ovjerili papire iz banke. Iskazuje da je ugovor već bio pripremljen, da ga je trebalo samo ovjeriti te je nakon toga bila isplata. Nije imao nikakvog utjecaja na odredbe ugovora o kreditu. Pojašnjenja radi izjavljuje da nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu, a da ukoliko bi on kao korisnik kredita imao mogućnost utjecati na pojedine odredbe ugovora o kreditu bi li došlo do realizacije kredita ne može se sjetiti. Iskazuje da banka koja mu je dala kredit nije pojasnila odredbu članka 6. stavka 1. ugovora o obvezi naplate naknade u visini od 1%. Iskazuje da je nešto čitao u Ugovoru o kreditu, ali da se ne razumije u same pojmove ugovora te dodaje da bankarski službenik koji je radio obradu njegovog kredita nije obrazlagao svaku konkretnu odredbu ugovora o kreditu. Ne može se sjetiti je li mu banka uz ugovor o kreditu dala još kakvu dokumentaciju uz ugovor. Ne može se sjetiti je li dobio opće uvjete poslovanja banke, tablice iz kojih je vidljivo kad i koliko otplaćuje kredit. Iskazuje da mu bankarski službenik kod kojeg je realizirao kredit nije objašnjavao način poslovanja, visine naknade i na što se sve odnose te naknade. Ne zna što je efektivna kamatna stopa tužitelj izjavljuje te da mu bankarski službenik nije objasnio što je efektivna kamatna stopa. Novčana sredstva iz kredita utrošio je za adaptaciju obiteljske kuće. Nije se nikada doškolovavao na način da bi imao nekakvo iskustvo u području ekonomske struke. Iskazuje da kada je došao u banku realizirati taj kredit sve skupa trajalo vrlo kratko jer ga je već sve čekalo gotovo, a ne može se sjetiti jesu li odmah išli na ovjeru kod javnog bilježnika, a za kojeg se ne može sjetiti kako se zove. Ne sjeća se je li mu djelatnik kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora pojasnio svaku točku ugovora. Ne može se sjetiti koliko je dugo bio kod javnog bilježnika. Kredit je još u otplati te tužitelj izjavljuje da ga uredno otplaćuje. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik nikakvog obrta ili nositelj poslovnih udjela u trgovačkom društvu.

7. Sud je proveo dokaze uvidom u priloge uz tužbu: ugovor o Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2025 zajedno s ovjerom potpisa korisnika kredita i sudužnika kod javnog bilježnika Dražena Zime, poslovni broj OV-8767/2005 (str. 5-11 spisa), podatke iz sudskog registra za tuženu (str.12-18 spisa, povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženu (str.19 spisa), e-mail tužene punomoćniku tužitelja u kojem tužena navodi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva za predmetni kredit naplaćena 19. kolovoza 2005. prilikom korištenja kredita u visini od 1.094,00 kuna (str. 20 spisa), dopis punomoćnika tužitelja tuženoj sa zahtjevom za povrat iznosa naplaćenog temeljem članka 6 stavka 1. Ugovora zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana kad je taj iznos naplaćen (str. 21 spisa), u odgovor na tužbu (str. 25.146 spisa), u dostavljenu sudsku praksu, u podneske stranaka, u iskaz saslušanog tužitelja US.

8. Nije sporno da su 13. kolovoza 2005. tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) i prednik tužene kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2025 (koji je ovjeren kod javnog bilježnika sa 19. kolovoza 2005.) u iznosu kunske protuvrijednosti od 23.000,00 CHF, te da je u čl. 6. stavku 1. Ugovora o kreditu navedeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% od iznosa odobrenog kredita.

Iznos od 1.094,00 kuna odnosno 145,20 eura je prema priznanju tužene u e-mailu punomoćnika tužitelja od 20. svibnja 2024. naplaćen prilikom korištenja kredita. U navedenom e-mailu tužena navodi da u prilogu dostavlja Odluku o naknadama Banke koja je bila važeća u vrijeme ugovaranja kredita, međutim takav dokument ne postoji u spisu, tako da sud nema uvid u navedenu Odluku.

9. Među strankama je sporno je li odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita od 13. kolovoza 2005., broj Ugovora: ništetna prema Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), nastavno i Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009.), odnosno je li se u skladu sa odredbom članka 81. stavkom 1. ZZP-a/2003 o toj odredbi članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo na način koji podrazumijeva načelo savjesnosti i poštenja, je li takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i je li tužena dužna vratiti tužitelju iznos od 145,20 eura sa zateznim kamatama tekućim od 20. kolovoza 2005. do isplate.

10. Prigovor zastare potraživanja restitucijskim zahtjevom istaknut po tuženoj u odgovoru na tužbu nije osnovan, budući da je u predmetnoj parnici utvrđena ništetnom odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu od 13. kolovoza 2005., sklopljenog između tužene kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita (točke 15., 16. i 17. obrazloženja). Rok zastare od pet godina radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i broj Su-IV33/2022-2 31. siječnja 2022.).

11. Navedeno tumačenje početka roka zastare je i u duhu europskog prava, odnosno presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj se između ostalog navodi: "… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., SS i ZS, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., P, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja, "… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja, "… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja, "… obveza usklađenog tumačenja ograničena općim načelima prava, među ostalim, načelom pravne sigurnosti, u smislu da ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava, nacionalni sudovi, uključujući one koji odlučuju u posljednjem stupnju, moraju ipak, prema potrebi, izmijeniti ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije spojivo s ciljevima Direktive (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2019., Pohotovosť, C-331/18, EU:C:2019:665, t. 56. i od 5. ožujka 2020., OPR-Finance, C- 679/18, EU:C:2020:167, t. 43. i 45.)." - točka 73. obrazloženja. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23 - dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

12. Prema odredbi članka 81. stavku 2. ZZP-a/2003 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je trgovac dužan dokazati da se o konkretnoj odredbi, unaprijed formuliranoj, pojedinačno pregovaralo ako to tvrdi (članak 81. stavak 4. ZZP-a/2003) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (članak 87. stavak 1. ZZP-a/2003).

13. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: - da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); - da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

14. Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 – BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13 navodi: - "… potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 43.)" - točka 52. obrazloženja, - "…radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača”, na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C-779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa)" - točka 53. obrazloženja,"… kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" - točka 92. obrazloženja.

15. Sagledavajući predmetni spor u navedenom kontekstu, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza u spisu: Ugovor o kreditu, nespornog priznanja tužene o visini naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 145,20 eura i iskaza tužitelja, odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu po ocijeni suda jest nepoštena, a time i ništetna iz razloga što se radi o odredbi ugovora koju je unaprijed formulirao prednik tužene (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati.

15.a. Ispitivanje znatnije neravnoteže ne može se ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

16. Pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao prednik tužene na način da je u članku 6. stavku 1. naveo da je naknada za obradu kredita 1,00% od iznosa kredita jednokratno, te se tako određena naknada naplaćuje jednokratno unaprijed prilikom realizacije kredita bez navođenja u kojem iznosu i od kojeg iznosa i bez naznake u ugovoru po kojoj odluci davatelja kredita isti takvu naknadu određuje. Jednokratni iznos naknade koji je utužen u ovom predmetu u iznosu od 145,20 eura obuhvaća sve naknade povezane sa odobrenim kreditom koje se plaćaju Kreditoru kod odobrenja kredita, time da se o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, a što potvrđuje i tužitelj u svom iskazu kad navodi da mu bankarski službenik tužene nije objašnjavao način poslovanja, visine naknade i na što se sve odnose te naknade.

Sud je prihvatio navode iz iskaza saslušanog tužitelja da nije mogao utjecati na sadržaj uručenog mu pisanog ugovora o kreditu te da s prednikom tužene nije raspravljao o pojedinim odredbama ugovora. U vrijeme podizanja kredita bio je zaposlen kao hrvatski vojnik te je kredit kao nenamjenski utrošio na obnovu obiteljske kuće. Tužena strana tvrdi suprotno i na njoj je teret dokazivanja da tijekom predmetnog postupka objasni na što se s obzirom na odredbu članka 6. stavka 1. ugovora, jednokratna naknada u utuženom iznosu odnosi. Prema navodu iz članka 6. stavka 1. ugovora, ista se odnosi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, time da nije poznato kojim kriterijem se kreditor ovdje prednik tužene rukovodio kad ju je odredio sa iznosom od 1,00% jednokratno i unaprijed, a za koji kriterij je to tužitelj mogao znati. Svi navodi tužene u konkretnom slučaju nisu primjenjivi jer tužitelj se je u svom iskazu očitovao da je s kreditorom nije razgovarao o nakadi po članku 6. stavku 1. Ugovora o nenamjenskom kreditu.

17. Sud smatra da je odredba čl. 6. stavka 1. Ugovora o kreditu, nepoštena, a time i ništetna.

Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. Zakonom o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i u daljnjem tekstu: ZOO-a/), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

18. Kako je tužena povrijedila interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada od 1,00% bez precizne naznake od kojeg iznosa je taj postotak, a najčešće se uzima od iznosa odobrenog kredita za obradu kreditnog zahtjeva, a o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa je zbog toga ta odredba nepoštena i ništetna. Kako je otpala osnova po kojoj je tužena od tužitelja sa 19. kolovoza 2005. naplatila iznos od 1.094,00 kuna/ 145,20 eura, to je tužena dužna vratiti tužitelju isti iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO- a), odnosno 145,20 eura s obzirom da je od 1. siječnja 2023. euro službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj (članak 13. stavak 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 55/2022./, točka II. stavak 1. i 2. Odluke o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 85/2022., u daljnjem tekstu: Odluka/) sa zateznim kamatama od idućeg dana naplate do isplate (članak 1115., članak 29. stavka 2., 7. i 8. ZOO-a), budući da je tužena i prije obraćanja tužitelja imala razloga vjerovati da je stekla bez osnove predmetni iznose, a time bila i nesavjesna od dana stjecanja.

19. O stopi zatezne kamate za razdoblje od 20. kolovoza 2005. do isplate odlučeno je na temelju odredbe članka 2. ZID ZOO-a/2022 (Narodne novine, broj: 114/2022.) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 156/2022.), kojim je izmijenjena odredba članka 29. stavka 2., tako što je propisano da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena, koja izmijenjena odredba se primjenjuje od 1. siječnja 2023. (članak 5. ZID ZOO-a/2022), kada je euro postao službene valute u Republici Hrvatskoj (točka II. stavak 1. Odluke). Poslovni broj 34 Gž-2781/2022-2 7

20. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu od 13. kolovoza 2005., te isplata iznosa od 145,20 eura na ime ništetne odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora.

U postupku je utvrđeno i nije sporno: - da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tužene kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu za obnovu kuće, a kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita, - da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu koja iznosi 1,00% iznosa odobrenog kredita jednokratno, unaprijed (članak 6. stavak 1. Ugovora).

Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u visini 1,00% sadržana u članku 6. stavku 1. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporna je i visina navedene naknade. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP). Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Imajući na umu sve navedeno, odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena odn. njezin prednik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 6. stavka 1. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00%). Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

21. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 6. stavak 1. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja, te je izvršen uvid u Ugovor o kreditu od 13. kolovoza 2005. ovjerenog sa 19. kolovoza 2005.

Sud je kao vjerodostojan prihvatio iskaz saslušanog tužitelja koji je u bitnome iskazao da nije pojedinačno pregovarao o odredbama kredita pa između ostalog i odredbi članka 6. stavka 1., da nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj ugovora o kreditu, mogućnosti pregovaranja o postupku naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita te da mu nije posebno od strane bankara objašnjeno na što se odnosi naknada za vođenje računa za otplatu kredita. Navodi da mu bankarski službenik nije objašnjavao način poslovanja, visine naknade i na što se sve odnose te naknade.

21.a. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud utvrđuje da se u odnosu na naknadu za obavljanje bankarskih usluga od 1,00% navedeno u čl. 6. stavak 1. ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% iznosa kredita. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

22. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 1,00% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Budući se o odredbi članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP- a.

Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 6. stavku 1. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima visine naknade za obavljanje bankarskih usluga od 1,00% unaprijed.

Punomoćnik tužitelja je u spis dostavio dopis kojim je od tužene (između ostalog) zatražio podatak o datumu i visini naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva te je povodom tog dopisa tužena tužitelju dostavila e-mail u kojem se je izjasnila da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva za predmetni kredit naplaćena 19. kolovoza 2005. prilikom korištenja kredita u visini od 1.094,00 kuna, odn. preračunato 145,20 eura. Tužbeni zahtjev postavljen je u euro protuvrijednosti te dostavljeni e-mail tužene od 20. svibnja 2024. dokazuje visinu tražbine kao i datum dospijeća iste.

23. Kako je odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna, to je tužena sukladno odredbi članka 323. ZOO-a kojom je propisano da su u slučaju restitucijskog zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, dužna vratiti tužitelju ono što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pošto je tužena povrijedila interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to u visini od 1,00%, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tužena, nepošten stjecatelj. Tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Na ime ništetne odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu tužitelj je tuženoj isplatio iznos od 1.094,00 kuna/145,20 eura, a koja visina iznosa naknade je nesporna po tuženoj.

Kako je tužena utuženi iznos primila s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, dužna vratiti ga tužitelju zajedno s zakonskom zateznom kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Visina stope zatezne kamate za razdoblje od 20. kolovoza 2005. određena je sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 20/18., 126/21., 156/22.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.).

24. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22, 155/23 i 146/25) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 i 107/25 - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 145,20 eura, a obzirom da se tužbeni zahtjev sastoji od deklaratornog dijela kojim se traži utvrđenje ništetnim jedne odredbe ugovora te dijela u kojem se traži isplata iznosa od 145,20 eura. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 13. prosinca 2024. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 14. veljače 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu 27. studenog 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu od 22. siječnja 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu presude 2. ožujka 2026. u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife), PDV-a u iznosu od 56,25 eura (Tbr. 46 Tarife), trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,55 eura, a što zbrojeno daje iznos od 321,07 eura. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju su dosuđene i zatezne kamate koje teku od dana presuđenja 2. ožujka 2026. po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koja teče od presuđenja, 2. ožujka 2026. do isplate.

U Novoj Gradiški 2. ožujka 2026.

Sutkinja

Tanja Marušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste na e-oglasnoj ploči. Žalba se podnosi pisano ovom sudu u 3 istovjetna primjerka. Rok za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude računa se od dana primitka pisanog otpravka presude.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U postupku povodom žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Darko Samardžija, mag.iur, odvjetnik u ZOU Igor Golovrški, mag.iur. i Darko Samardžija, mag.iur. u Novoj Gradiški – e-komunikacijom

2. Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu – e-komunikacijom