Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-446/2025-11

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan p punomoćniku Goranu Devrnja, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, po generalnoj punomoći R485/16, utvrđenja ništetnosti isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 19. siječnja 2026., održane u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Vinka Pivac, odvjetnika i zz za Goran Devrnja, odvjetnika iz Zagreba i ŠJ, odvjetničkog vježbenika i zz za punomoćnike odvjetnike u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba,po generalnoj punomoći, Su-485/16, dana 02. ožujka 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 9012127131 od 28.11.2006. solemniziranog po javnom bilježniku Zoran Jelavić, broj OU-1042/2006 sklopljenog između tužitelja RJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, a koja:

- u čl. 11.3. glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % (slovima: dva posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.''

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da isplati tužitelju RJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 168,06 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 26.05.2025. do isplate po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da isplati tužitelju ANDREAS PINTARIĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 268,91 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 26.05.2025. do isplate po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da isplati tužitelju RJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 296,99 EUR.

V. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50,

Zagreb, OIB: 02535697732 da isplati tužitelju RJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 475,20 EUR.

VI. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50,

Zagreb, OIB: 02535697732 da isplati tužitelju RJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 449,77 EUR sa zateznim kamatama od dana 02. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

VII. Odbija se tužitelj RJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] sa zahtjevom za platež zatezne kamate na uglavnične iznose zatezne kamate koji su tužitelju dosuđeni kao pod toč. IV. i toč. V. izreke ove presuda.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 24.01.2025. godine podnio tužbu ovom sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj navodi da je dana 28.11.2006. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 9012127131, a kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.776,98 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

2. Odredbom čl. 11.3. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (tzv. ulazna naknada).

3. Tužitelj navodi da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste, a slijedom toga, tužitelj nije mogao komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima, te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija, pa je tako tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 266,65 CHF (168,06 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Uz navedeno, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, pa je na navedeni način tuženik prouzročio neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Tužitelj se za opravdanost svojih tvrdnji poziva na brojne presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i na odluke Suda EU i to: u predmetima: C-224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19 i C-252/19.

4. Odredbom čl. 11.3. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, zbog čega baš u tom postotku tereti tužitelja, u kojem periodu i konačnom iznosu, kod kojeg osiguravajućeg društva te ima li korisnik kredita mogućnost odabira želi li osigurati predmetni kredit i kod kojeg osiguravajućeg društva, što sve navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini također u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, a te sporne odredbe u potpunosti odgovaraju pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st. 2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbama koje su unaprijed paušalno formulirane u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojima se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom su tužitelju nametnute obveze sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njima mogao pregovarati i utjecati na sadržaj istih. Tužitelj slijedom iznesenog, nije mogao komparirati visinu naknada niti s drugim kreditorima, niti drugim osiguravajućim društvima te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Tako je na opisani način tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove osiguranja kredita kod osiguravajućeg društva, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 426,65 CHF (268,91 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši naknadu za osiguranje kredita, te je tuženik, uz navedeno, nakon isplate i terećenja po osnovi naknade za osiguranje kredita koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom naknadom za osiguranje kredita, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita i time prouzročio neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. I u ovom slučaju se tužitelj poziva na bogatu domaću sudsku praksu, kao i na odluke Suda EU.

5. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da Naslovni sud po provedenom postupku donese sljedeću presudu:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 9012127131 od 28.11.2006. solemniziranog po javnom bilježniku Zoran Jelavić, broj OU-1042/2006 sklopljenog između tužitelja RJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta

50, Zagreb, OIB: 02535697732, a koja:

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da isplati tužitelju RJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 168,06 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 30.11.2006. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01.01.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da isplati tužitelju ANDREAS PINTARIĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 268,91 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 30.11.2006. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01.01.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da isplati tužitelju RJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana. “ 6. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj se podneskom od 26.05.2025. godine očituje na navode tuženika iz odgovora na tužbu, te osporava osnovanost svih tuženikovih prigovora i to tužitelj detaljno elaborira.

7. Tužitelj ovim svojim podneskom od 26.05.2025. godine vrši uglavničenje zateznih kamata i navodi da isto čini sukladno čl. 31. st. 2. ZOO-a, te da slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku donese sljedeću presudu:

50, Zagreb, OIB: 02535697732, a koja:

IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da isplati tužitelju RJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 296,99 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 26.05.2025. do isplate po stopi koja se od 01.01.2024. određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da isplati tužitelju RJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 475,20 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 26.05.2025. do isplate po stopi koja se od 01.01.2024. određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da isplati tužitelju RJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže naslovnom sudu po provedenom postupku usvojiti tužbeni zahtjev i obvezati tuženika na nadoknadu parničnih troškova tužitelju.“

8. Kod ovako konačno specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelj ustraje u cijelosti do zaključenja glavne rasprave, potražuje troškove postupka prema troškovniku i na troškove potražuje zatezne kamate počev od presuđenja pa do isplate.

9. Tuženik u odgovoru na tužbu, a prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, ističe prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora, navodeći da je tužitelj očito suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora, budući se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, slijedom čega tuženik predlaže Naslovnom sudu, sukladno odredbi čl. 35. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), na brz i prikladan način, najkasnije na pripremnom ročištu, utvrditi vrijednost predmeta spora. S navedenim u vezi, tuženik ističe kako deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Drugim riječima, vrijednost predmeta spora računa se isključivo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.

10. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na istaknuti regresni zahtjev odnosno potraživanje tužitelja u iznosu od 436,97 EUR, te se poziva na odluke Suda EU koje navodi u samom odgovoru na tužbu. Vezano uz navedeno, tužitelj napominje budući Vrhovni sud Republike Hrvatske u objedinjenom pravnom shvaćanju nije doveo u pitanje petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima te da su naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada na ime premije osiguranja na temelju čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu plaćene dana 14. srpnja 2006. godine, a predmetna tužba podnesena dana 03. travnja 2025. godine, očito je kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno u zastari.

11. Tuženik osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te odredbe o naknadi za osiguranje kredita (dalje u tekstu: sporne naknade), kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 436,97 EUR na ime, kako to tužitelj navodi, neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Prije nego se upusti u detaljno obrazlaganje razloga iz kojih je evidentno kako su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja neosnovani u cijelosti, tuženik kao najbitnije ističe sljedeće:

-ugovaranje spornih naknada izrijekom je dopušteno pozitivnim propisima;

-ugovorne odredbe o spornim naknadama nisu nepoštene, a posljedično niti ništetne:

-ugovorne odredbe o spornim naknadama ne uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

-ugovorne odredbe o spornim naknadama su transparentne;

-Odredbe o spornim naknadama izrijekom su dopuštene pozitivnim propisima.

12. Tuženik ističe da ugovorne odredbe o spornim naknadama nisu protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako su iste odredbe u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, a da je ugovaranje spornih naknada izrijekom dopušteno pozitivnim propisima. Tuženik u prilog toj svojoj tvrdnji navodi da su sporne naknade upravo naknade za usluge tuženika, a na koje naknade tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te su takve ugovorne odredbe sastavljene sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002, 141/2006), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknada, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje ovakvih naknada. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu spornih naknada.

13. Tuženik uz već izneseno, navodi da je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti sporne naknade. S navedenim u vezi, tuženik naglašava kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženiku dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti sporne naknade, već je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo detaljnije, na razini podzakonskog akta, normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takvih naknada. Dakle, navedeno upravo upućuje na zaključak o dopuštenosti ugovaranja odnosno naplaćivanja spornih naknada i prije stupanja na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a da je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023), kreditnim institucijama nije dopušteno potrošaču naplatiti neke naknade, čega se tuženik pridržava u cijelosti.

14. Dakle, budući je ugovaranje spornih naknada izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takvih naknada ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pa tako odredbe o spornim naknadama nisu nepoštene, a posljedično niti ništetne, a tuženik se poziva na odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dalje u tekstu: (Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također su sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 85. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

15. Tako Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti jesu li ugovorne odredbe o spornim naknadama nepoštene, a posljedično tome i ništetne. Pozivanje tužitelja na eventualni izostanak pregovora o predmetnim ugovornim odredbama nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa Republike Hrvatske. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Tuženik osporava da bi izostanak pojedinačnih pregovora bio dostatna pretpostavka za utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe potvrđuje i VSRH u svojoj presudi posl.br. Rev-673/2023-2 od dana 13. veljače 2024. godine, pa naglašava da je citiranom presudom, VSRH jasno odredio da je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a nakon toga utvrditi i druge okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve u smislu odredbe čl. 81. ZPP-a.

17. Tuženik navodi da tužitelj argumentirajući tužbeni zahtjev, tužitelj neosnovano problematizira činjenicu kako je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u fiksnom iznosu. Tuženik ističe da obzirom je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 17.776,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 168,06 EUR i iznos premije osiguranja od 268,91 EUR ne može uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, ali i kada bi ugovorne odredbe o spornim naknadama uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, prima facie je vidljivo kako se naplaćeni iznosi naknada nikako ne bi mogli smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Tuženik naglašava kako tužitelj ne iznosi bilo kakve argumente ili dokaze kojima bi eventualno dokazao da bi se iznos sporne naknade mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

18. Uzimajući u obzir okolnosti ovog konkretnog predmeta, a osobito postojanje izričite zakonske odredbe koja dopušta ugovaranje i naplatu predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, razumni iznos obračunate i naplaćene naknade te okolnosti da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, evidentno je kako nije ispunjena niti jedna opća ili posebna pretpostavka za utvrđenje predmetne odredbe o obračunu i naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetnom, na temelju odredbe čl. 81. ZZP-a.

19. Tuženik naglašava da su odredbe o spornim naknadama su transparentne, a u prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovornih odredaba o spornim naknadama, jasno govori činjenica da su predmetne odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 84. ZZP-a.

20. Tuženik naglašava kako su tužitelju iznosi spornih naknada prije samog sklapanja ugovora bili dobro poznati obzirom su isti određeni u fiksnom iznosu i nisu vezani nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njihovu visinu. Ističe se kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužitelju predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade itekako bio poznat te da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu, upravo proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Naime, tužitelj je slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženikom, pa na osnovi svega navedenog, tuženik smatra da je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a, odnosno transparentnost nije niti upitna obzirom su sporne ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, tuženik naglašava kako nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a. Odredbe o spornim naknadama naplaćene su u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika, a sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Obzirom je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022, dalje u tekstu: ZOKI), jasno je kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojim je predviđena naplata spornih naknada.

21. Nadalje, tuženik osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem, pa tuženik slijedom svega navedenog, predlaže se Naslovnom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.

22. U daljnjem tijeku postupka, tuženik u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu i svih svojih navoda, te prigovora, a posebno onog vezanog uz VPS, te predlaže da sud odredi VPS u ovoj pravnoj stvari. Tuženik navodi da u odnosu na utuženu naknadu za osiguranje kredita skreće sudu pažnju na presudu Gž-4146/2003, te čini nespornim visinu utuženih iznosa naknade, kao i visinu izračuna uglavničene zatezne kamate, ali i dalje osporava osnovanost tužbenog zahtjeva kao i kod prigovora zastare.

23. U tijeku postupka, do zaključenja glavne rasprave, stranke čine nespornim da su sporazumne da ne treba provoditi ranije predloženo financijsko vještačenje.

24. Sud je u tijeku postupka proveo slijedeće dokaze: uvidom u cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, saslušao je tužiteljicu osobno kao stranku, pa kako stranke nakon ovako provedenog dokaznog postupka ističu da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te da suglasno predlažu da se ne provodi financijsko vještačenje, već da predlažu da sud donese presudu temeljem stanja spisa, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

25. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude, pod točkama I-VI.

26. Treba napomenuti da je sud na prigovor tuženika utvrdio VPS ovog spora sa 436,97 EUR prema visini kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva iz same tužbe, a sve u skladu s postojećom ustaljenom sudskom praksom vezanom uz ovakvu vrstu sporova i tužbenog zahtjeva, a prema odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a, cijeneći iznos neosnovano plaćene naknade za obradu kredita, te naknade za osiguranje kredita kao VPS u ovoj pravnoj stvari kao visinu tužbenog zahtjeva, te je sud utvrdio da se tuženik osnovano poziva na recentne sudske odluke obrazlažući osnovanost ovog svog prigovora, jer deklaratorni dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 11.3., služi isključivo za utvrđenje osnovanosti tužbenog zahtjeva na isplatu. Kako je tužitelj svojim podneskom od 26.05.2025. uglavničio zateznu kamatu na ove utužene iznose naknade, to sud naglašava obzirom da uglavničene zatezne kamate ne čine u ovoj parnici glavno novčano potraživanje, to VPS i nadalje ostaje utvrđenih 436,97 EUR, pa je o tome sud vodio računa kod odlučivanja o troškovima postupka. Sud je prihvatio i dozvolio specifikaciju tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 26.05.2025. godine svojim raspravnim rješenjem od dana 19.01.2026. godine, a primjenom odredbe čl. 190. st. 1., st. 2. u vezi odredbe čl. 190. st. 3. i st. 4. ZPP-a, jer tužitelj i nadalje potražuje glavnicu i zatezne kamate, s time da je sada zatezne kamate zatražio uglavničene za period od početka dospjelosti glavnih utuženih potraživanja pa do 26.05.2025., te nastavio tražiti zatezne kamate na iznose neosnovano plaćenih naknada i nadalje od 26.05.2025. godine pa do isplate, kao i što je zatražio zatezne kamate na uglavničene iznose zateznih kamata od 26.05.2025. pa nadalje (o čemu je sud odlučio pod toč. VII. izreke ove presude).

27. Sud je utvrdio da je tuženik u tijeku postupka učinio nespornim visine utuženih naknada i da nije sporno kada su te naknade plaćene, te je učinio nespornim i visinu obračuna uglavničenih zateznih kamata na tako plaćene naknade, a koje uglavničene zatezne kamate tužitelj potražuje prema konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 26.05.2025. godine za koje je tužitelj dostavio izračun, ali da je sporno da li su ništetne odredbe iz čl. 11.3. Ugovora na način kako to navodi tužitelj u svojoj tužbi i tužbenom zahtjevu, da li je nastupila zastara, da li je ugovaranje predmetnih odredbi bilo zakonom dopušteno, da li je predmetnim ugovornim odredbama uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, da li su ugovorne odredbe o spornim naknadama transparentnim, status tužitelja kao potrošača, te sam osnov tužbenog zahtjeva.

28. Sud je iz iskaza tužitelja saslušanog osobno kao stranke, utvrdio da je tužitelj 1973. po zanimanju policajac, te da on prije dizanja predmetnog kredita nije bio klijent banke tuženika. Kredit je tužitelj trebao za kupnju osobnog auta za osobne potrebe te ga je koristio isključivo za osobne potrebe tužitelja i njegove obitelji.

29. U autokući su mu preporučili da digne kredit kod tuženika jer mu je kredit trebao za kupnju vozila. Tužitelj je poslušao savjet iz autokuće, otišao u banku tuženika i tražio kredit u visini cijene vozila, a oni su mu preporučili kredit vezan uz CHF kao najpovoljniji i tužitelj je poslušao taj savjet. Nitko mu u banci niti kod javnog bilježnika gdje je tužitelj solemnizirao ugovor nije objašnjavao o kojim se tu naknadama radi i od čega se sastoje, niti zašto ih tužitelj mora platiti, ali je bilo jasno da mora platiti tj. da tužitelj mora platiti sve što se od njega traži ako želi dobiti kredit. Tužitelj je iskazao da je on platio sve što se od njega tražilo, iako nije znao temeljem čega se to od njega traži i za što su te naknade namijenjene, iako je tužitelj pročitao ugovor prije njegova sklapanja.

30. Na poseban upit punomoćnika tuženika tužitelj odgovara da je dobio sudsku presudu i isplatu temeljem iste vezano uz ništetnost valutne klauzule u CHF. Predmet ovog spora tamo nije bio obuhvaćen. Za nepoštenost ovdje obuhvaćenih odredbi saznao je kada se to javno, glasno i često počelo govoriti u javnom prostoru.

31. Sud je iskaz tužitelja saslušanog osobno kao stranke prihvatio cijelosti kao istinit, jer je dan logično, uvjerljivo, životno i u skladu je sa spisom priležećom dokumentacijom. Sud je iz tog iskaza utvrdio da se radilo o potrošačkom ugovoru o kreditu, a što proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu, da je čl. 11.3. sadržavao odredbu o obvezi tužitelja plaćanju ulazne naknade od 1,50% od iznosa kredita, kao i naknade za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, kako to tužitelj navodi u svojoj tužbi i tužbenom zahtjevu kao što je i konačno specificiran, a pod toč. I. petita tužbenog zahtjeva. Sud je utvrdio iz spisu priležeće dokumentacije, kao i iz iskaza tužitelja, da je tužitelj iste naknade iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu platio, te da nije sporno da je tužitelj izvršio tu svoju ugovornu obvezu i isplatio jednokratno naknade koje je od njega tuženik tražio.

32. Sud je utvrdio iz iskaza tužitelja, da je vozilo kupljeno ovim kreditom koristio u osobne svrhe, kako tužitelja, tako i njegove obitelji, pa je tako tužitelj dokazao svoj status potrošača, kao i da niti u banci tuženika niti kod javnog bilježnika nije bio upoznat s time od čega se i kojih točno pojedinačnih usluga i iznosa tih usluga sastoje predmetne naknade obuhvaćene toč. I. petita tužbenog zahtjeva i toč. I. izreke presude, niti zašto bi tužitelj bio u obvezi istu naknadu platiti prema odredbi čl. 11.3. Ugovora, upravo u tamo propisanom postotku, a ugovor je tipski sačinio sam tuženik, a utjecaj na njegov sadržaj imao je tužitelj navodeći koji joj novčani iznos kredita treba, te ugovaranjem roka otplate. Nadalje, sud je utvrdio da tužitelj nije bio upoznat niti od kuda i zašto mu je nametnuta obveza da plati prema čl. 11.3. Ugovora naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% iznosa kredita i to upravo u Ugovoru navedenom postotku, od čega bi se taj naplaćeni postotak naknade stvarno sastojao i nastao za tuženika, te zbog čega ga je tužitelj morao platiti.

33. Sud je utvrdio da u odnosu na sadržaj ovdje spornih dijelova ugovornih odredbi tuženik nije dokazao da bi bile dostatno obrazložene tužitelju, a teret dokaza je ove činjenice na njemu, kao što tuženik nije dokazao da bi tužitelj imao utjecaja na visinu ovih naknada, da bi na njihove visine mogao tužitelj utjecati, te da bi se o visini tih naknada pojedinačno pregovaralo, kao i da bi mu tuženik ili netko treći (iako ne postoji obveza trećih za to, pa niti javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor) objasnio od kojih se točno to troškova i u kojim iznosima nominalnim sastoji sam trošak obrade kredita. Tužitelj je dokazao, prema utvrđenju ovog suda, svoj status potrošača, aktivnu legitimaciju, pravni interes za podizanje ove tužbe, kao i osnov i visinu svog tužbenog zahtjeva, te tuženikovu pasivnu legitimaciju.

34. Sud je utvrdio da niti iz samog teksta Ugovora kao niti iz Općih akata tuženika koji su prema odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio Ugovora, ne proizlazi za koje točno svrhe i radnje koje treba poduzeti tuženik za sklapanje predmetnog kredita nastaje navodni trošak za koji se naknada naplatila tužitelju za obradu kredita, kao i za naknadu iz čl. 11.3. Ugovora, od čega bi se te naknade sastojale i u čemu su u kojim iznosima nastali ti troškovi, a tuženik ne navodi niti u odgovoru na tužbu, te nisu navedeni niti u Ugovoru niti u općim aktima tuženika koji nesporno u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a čine sastavni dio Ugovora, a niti u odgovoru na tužbu ne daje tuženik sudu dokaz, kao niti u tijeku ovog parničnog postupka, koji su to nominalno navedeni pojedini iznosi tih troškova. Dakle, tuženik je samoinicijativno, naplatio tužitelju koliko je sam odredio i htio za obradu kredita, kao i naknadu za osiguranje kredita, a plaćanje koje je bio uvjet za dobivanje istog kredita. Prema ocjeni suda, ovdje se sigurno ne radi o načelu savjesnosti, ravnopravnosti stranaka, jednakosti davanja i sl., kao i ostalim osnovnim načelima obveznog prava iz ZOO-a, koja sva načela je, prema utvrđenju suda tuženik prekršio. Prema utvrđenju ovog suda, tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o visini ulazne naknade, kao niti naknade iz čl. 11.3., niti ih odbiti platiti, ako je želio dobiti kredit, kao i što je tužitelj dokazao da ga tuženik nije upoznao od čega bi se ta naknada nominalno sastojala i to upravo u ugovornim odredbama navedenim postotcima. Sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju zasigurno ne radi o tužiteljevu zahtjevu za naknadu štete u ovoj pravnoj stvari, ili potraživanju tužitelja s naslova povremenih davanja, već se radi o potraživanju tužitelja s naslova neosnovano stečenog po tuženiku zbog ništetnosti dijelova ugovornih odredbi po kojima je tužitelj izvršio tuženiku isplate koje su predmet ovog spora i potraživanja tužitelja.

35. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je tužitelj dokazao ništetnost odredbi čl. 11.3. Ugovora, obzirom da u odnosu na iste nije dobio ikakva pojašnjenja i obrazloženja od čega se iste naknade sastoje, zašto baš u tim dijelovima Ugovora navedenim postocima, koju to uslugu, odnosno, trošak tuženika tužitelj je bio obvezan platiti, a takvo obrazloženje vezano uz visinu postotka, kao i sastav stvarno nastalih troškova, tužitelj nije dobio niti u općim aktima tuženika, bez obzira na primjenu odredbe čl. 295. ZOO-a. Nadalje, teret dokaza da bi tužitelju bilo obrazloženo sve navedeno je upravo bio na tuženiku, a tuženik isto, prama utvrđenju ovog suda nije dokazao.

36. Sud je utvrdio da među strankama nije sporno da je tužitelj po osnovi 11.3. tuženiku isplatio sadašnjih 168,06 EUR za ulaznu naknadu, a za troškove osiguranja kredita kod osiguravajućeg društva, također prije isplate kredita, i iznos od sadašnjih 268,91 EUR.

37. Sud je utvrdio da tužitelj od utuženja pa nadalje potražuje na ove iznose i zateznu kamatu počev od 30.11.2006. godine pa do isplate, da bi tužitelj svojim podneskom od 26.05.2025. uglavničio svoje potraživanje na ova dva glavna novčana potraživanja, izračunom uglavničenih zateznih kamata za period počev od 30.11.2006. godine pa zaključno do 26.05.2025., tako da na iznos plaćen za ulaznu naknadu potražuje iznos uglavničene zatezne kamate od 296,99 EUR, a za naknadu za osiguranje kredita uglavničenu zateznu kamatu od 475,20 EUR.

38. U odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je nametnuta tužitelju tvz. jednokratni troškovi obrade kredita, tj. ulazne naknade i njezino plaćanje tuženiku u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita, kao i obveza iz čl. 11.3. na način i u postotku kao u čl. 11.3., vezano uz naknadu za osiguranje kredita u visini od 2% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

39. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 11.3. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade za obradu kredita, koja je predmet ovog spora, kao i odredba čl. 11.3. vezano uz plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajuće kuće, sud je uočio da su odredbe bile lako uočljive, dakle te odredbe su bile transparentne, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome jesu li te odredbe tužiteljici bile razumljive kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

40. Sud smatra da pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U tom smislu ovaj sud je cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, kao i odredbe u vezi plaćanja naknade za osiguranje kredita, te da mu te odredbe nisu tužitelju bile pojašnjene kao i da nije bilo obrazloženja tuženika zašto ih točno tužitelj, kao korisnik kredita mora platiti i od čega se taj trošak nametnut tužitelju u stvari sastoji, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi tužitelj mogao predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

41. Sud je utvrdio da eventualno neuspješno isticanje ništetnosti dijela ugovorne odredbe obzirom da je isti ugovor solemniziran, ne bi bilo osnovano, jer na isto, prema utvrđenju ovog suda, ukazuje vrlo bogata sudska praksa, a niti prema jednom propisu, pa niti prema Zakonu o javnom bilježništvu, nije zadatak javnog bilježnika da prilikom solemnizacije ugovora objašnjava i rasčlanjuje korisniku kredita od čega se sastoji tvz. ulazna naknada, tj. naknada za obradu kredita, kao i naknada za osiguranje kredita, jer je to bio zadatak tuženika, za koji tuženik nije dokazao da bi ga izvršio.

42. U odnosu na visinu naknada, treba navesti da je ona u samom Ugovoru navedena naknada samo naznačena u postotku od iznosa kredita, te je utvrđeno da je tužitelju naknada naplaćena u utuženim iznosima kao pod toč. II. od 168,06 EUR čl. 11.3. i kao i pod toč. III. od utuženih sadašnjih 268,91 EUR prema čl. 11.3. Ugovora, kako je tužitelju dosuđeno pod toč. II. i III. izreke ove presude. Sud je utvrdio da te sporne odredbe ne sadrže podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio te visine, dakle, iz tih odredbi nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita, tj. radi osiguranja kredita kod osiguravatelja, a rad službenika i stručnih službi tuženika koji su zaposlenici tuženika na obradi kredita, i provođenju obveze osiguranja kredita, što su odredbe koje je sam tuženik stavio u Ugovor, sastavni je dio poslova radi obavljanja kojih su i zaposleni i plaćeni po tuženiku, pa dio obrazloženja tuženika o osnovnosti tako naplaćenih troškova za sud neprihvatljiv kao uvjerljiv i istinit. Dakle, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade, tj. postotak iznosa kredita, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio u ugovoru samo kao obvezu tužitelja u postotku od visine kredita, kako tužitelj nije mogao pregovarati o visini predmetne naknade i kako je ista bila uglavljena u tipski ugovor dan tužitelju na potpis, tako i ovaj sud zaključuje da su te ovdje utužene naknade nametnute tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknada iz čl.11.3. Ugovora, da te naknada koje su naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u ovom parničnom postupku, prema utvrđenju ovog suda, nije dokazao.

43. Navodi tuženika da ta naknade nisu uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, povezujući je s visinom naknade u utuženom iznosu, te dovodeći visinu naknade u odnos s visinom odobrenog kredita, ovaj sud je stava da ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga jer plaćanje naknade za obradu kredita je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa tako postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

44. Konačno, sud napominje da prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita kao i za osiguranje kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Ove odluke koje se odnose na trošak naknade za obradu kredita, se analogno mogu i trebaju primijeniti i na naknadu za osiguranje kredita, jer su jednako jednostrano od tuženika i fluidno, bez dokaza stvarno nastalog troška, naplaćene tužitelju.

45. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu, te presudio o istoj odredbi kao u presudi pod toč. I. izreke usvojivši deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u cijelosti, a iz svih već ranije obrazloženih razloga. Sud je utvrdio je tužitelj dokazao da ima pravni interes za isticanje ništetnosti ovog dijela ugovornih odredbi, kao i da se ovdje ne bi radilo o manjoj zabrani u realiziranom ugovoru, pa da tima tužiteljica ne bi mogla utužiti za ništetnost.

46. Sud je utvrdio da je tuženik svojim nametanjem ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita da plati jednokratne troškove obrade, te da je na osnovi već iznesenog, da je utuženi dio ugovorne odredbe čl. 11.3. gdje je tuženik svojim nametanjem obveze tužitelju da plati jednokratnu naknadu za osiguranje kredita kao je to propisano čl. 11.3. Ugovora, a sve kao pod toč. I. izreke ove presude nepošten i ništetan, a primjenom propisa čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a, te utvrdio da je ništetan tužbenim zahtjevom obuhvaćen pojedini dio konkretnog ugovora, kao i da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, te da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, utvrdio da je deklaratorni dio tužbenog zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kao u izreci ove presude. Sud je utvrdio da činjenica što je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku nije ni od kakvog utjecaja na uspješnost tužitelja vezano uz ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao što je sud presudio pod toč. I. izreke ove presude. Sud je utvrdio da je osnovan i tužbeni zahtjev kao što je postavljen pod toč. II. petita tužbenog zahtjeva za isplatu plaćenog iznosa naknade, što je potraživanje tužitelja spram tuženika s naslova stečenog bez pravne osnove, kako je sud i dosudio tužitelju kao pod toč. II. i III. izreke ove presude, a sud je obrazložio da je utvrdio da je neosnovano tuženikovo isticanje da bi se radilo o manjoj zabrani u realiziranom kreditu, čime bi tužitelj, kako to neosnovano tvrdi tuženik, ostao bez prava da ističe ništetnost konkretnog dijela ugovorne odredbe čl.11.3.

47. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranje spornih naknada, su argument koji ide u korist tužitelja, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužitelja kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je sud utvrdio predmetne odredbe ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I.). Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a.

48. Kako se prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ne gasi, tj. za njega nema zastare, a nema osnova za primjenu odredbi ZOO-a o zabranama manjeg značaja i ispunjenju ugovora, to je sud deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zasigurno nije u zastari, a sud je utvrdio da u odnosu na tužiteljev kondemnatorni zahtjev, nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti izreke ove presude pod toč. I. izreke ove presude, obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, tj. naknadi za obradu kredita. Utvrdivši ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao pod toč. I. izreke ove presude, sud je dosudio tužitelju pod toč. II. i toč. III. izreke ove presude zatražene iznose plaćenih naknada, jer su ti iznosi postavljeni u visini koja odgovora dokumentaciji koju je o tom plaćanju načinio sam tuženik.

49. Obzirom da visina novčanih naknada koje tužitelj postavlja kao potraživanje spram tuženika, u ranije navedenim i utvrđenim iznosima koji su dosuđeni pod toč. II. i III. izreke ove presude, nisu sporni, a visini zatražene uglavničene zatezne kamate na te iznose, tuženik nije osporio, već je učinio nespornim te iznose, ali osporava osnovanost tih tražnja, to je sud utvrdio da je tužitelj dokazao i visinu tih uglavničenih iznosa zatezne kamate, a sve kao što je sud presudio pod toč. IV. i V. izreke te presude i dosudio te obračunate uglavnične zatezne kamate tužitelju u cijelosti.

50. Sud je utvrdio da je tužitelj osnovano zatražilo tijek zatezne kamate na utuženi iznos plaćene naknade zbog ništetnosti toč.11.3. Ugovora, te da je točno izračunala uglavničene zatezne kamate na te naknade za period od 30.11.2006. pa do 26.05.2025. godine, kao i da zatezne kamate na utužene naknade teku i nadalje, sada od 26.05.2025. godine pa do isplate, a primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, što proizlazi iz dokumentacije, to je sud tako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja usvojio kao pod toč. II. i III. u cijelosti. Sud je na osnovi provedenog postupka utvrdio da tuženik, suprotno svojim tvrdnjama, nije bio savjestan u vrijeme stjecanje utuženog iznosa bez pravnog osnova od strane tužitelja, zbog čega je tuženik dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od stjecanja (utuženi tijek zateznih kamata) a kako je sud presudio pod toč. II. i III. izreke ove presude, te dosudio tužitelju zatražene iznose naknada s nastavkom tijeka zateznih kamata sve do isplate, a nakon uglavničenja zateznih kamata na te iznose, koje uglavničene zatezne kamate je sud dosudio tužitelju kao pod toč. IV. i toč. V. izreke ove presude.

51. Sud je o uglavničenju zateznih kamata odlučio primjenom odredbe čl. 31. st. 2. ZOO-a, te primjenom ustaljenje sudske prakse prema odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje uglavničene zatezne kamate ne ulaze u VPS sve dok ne postanu glavno novčano potraživanje, tj. nakon što je podmiren glavni novčani zahtjev za koji su izračunate, pa VPS i nadalje u predmetu ovog spora ostaje prema iznosima utuženih naknada, bez zbrajanja uglavničenih zateznih kamata u VPS.

52. Nadalje, sud je utvrdio da prema odredbi čl. 31. st. 1. i čl. 31. st. 2. ZOO-a, tužitelj nema pravo potraživati zatezne kamate na uglavnične zatezne kamate, sve dok postoji glavno potraživanje, a što je ovdje i slučaj, pa je sud tako zahtjev tužitelja na platež zatezne kamate na uglavničene iznose zatezne kamate odbio kao neosnovan, a sve kao pod toč. VII. izreke ove presude, dok je na glavne iznose potraživanja tužitelja i nakon uglavničenje nastavila teći kamata, te na uglavnične iznose zatezne kamate ne može teći zatezna kamata sve dok postoji glavno novčano potraživanje, što je i ovdje slučaj. Sud je uz već ranije navedeni članak ZOO-a primijenio i odredbu čl. 29. st. 1. ZOO-a, odlučujući o istome, kao i pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluka Rev 327/2013 od 06.03.2019., Rev 2290/2013 od 02.10.2019., te Rev 2364/2017 od 09.06.2021.

53. Sud je utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužitelja, a cijeneći isto pitanje u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

54. Sud je utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, jer se prema utvrđenju ovog suda tuženik prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem, te da je tuženik bio nesavjestan i u vrijeme primanja uplate tog iznosa od tužitelja, pa je sud slijedom iznesenog, prigovor zastare, kao i prigovor tijeka zatezne kamate utvrdio neosnovanim u cijelosti na glavno novčane iznose.

55. Obzirom da je utuženi dio ugovorne odredbe iz čl.11.3. Ugovora ništetan (toč. I. izreke), to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao i odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate tužitelja utuženog iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. II. i III. izreke ove presude, u vezi toč. IV. i V. izreke ove presude, a sve to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu počev od stjecanja istog od strane tuženika, kao i uglavničenu kamatu na zatraženi dio razdoblja, te daljnju zateznu kamatu na glavne novčane iznose koja teče i od uglavničenja dijela zatezne kamate nadalje, sve do isplate, kako su zatražene u petitu tužbenog zahtjeva pod toč. II. i toč. III. petita tužbenog zahtjeva i izreke presude, a obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove neupitna, a kamate su postavljene od tog tuženikova stjecanja bez osnova, pa do isplate, s time da je dio zateznih kamata na zatražene iznose naknada tj. glavnih potraživanja tužitelj uglavničio do 26.05.2025., te je sud dosudio tako uglavnične iznose kao pod toč. IV. i toč. V. izreke ove presude, kao i daljnji tijek zatezne kamate na utužene naknade kao glavno novčano novčano potraživanje, sud tužiteljici dosudio zatezne kamate i nadalje od uglavničenja pa do isplate (toč. II. i toč. III. izreke ove presude).

56. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao svoj status potrošača, osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, a zbog čega je sud isti tužbeni zahtjev tužitelja i usvojio kao u izreci pod toč. I. -VI, a odbio u dijelu kao pod toč. VII. izreke, jer tužiteljica nema pravo na zateznu kamatu na uglavničene iznose zatezne kamate obzirom da glavni dug nije podmiren.

57. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. prosinca 2007. godine donesena je primjenom odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude.

58. Odluka suda o troškovima postupka zasniva se na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a i sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, troška plaćene sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu, a sve prema VPS-u koji je sud odredio na prigovor tuženika.

59. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 26.06.2025., ročište 19.01.2026. – svaka od ovih parničnih radnji po 50 bodova, što čini ukupno 150 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 300,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 75,00 EUR, te čini zbir od 375,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak sudske pristojbe plaćene na tužbu u iznosu od 48,23 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR, što čini ukupan trošak tužitelja u ovoj parnici u iznosu od 449,77 EUR i dosuđen je tužitelju kao pod toč. VI. izreke ove presude.

60. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 02. ožujka 2026. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

61. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 02. ožujka 2026.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz poziv na plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR

2. tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte