REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4882/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vanesi Peruzović Čuić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PJI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Jugoslavu Puranu, odvjetniku u Bjelovaru, Josipa Jelačića 12, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja, 2. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 538-50-3945091 sklopljenog 1. ožujka 2007. između tužiteljice PJI, OIB [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, u dijelu u kojem je tužiteljica u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 3,30% od iznosa kredita.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu broj 538-50- 3945091 sklopljenog 1. ožujka 2007. između tužiteljice PJI, OIB [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, u dijelu u kojem je tužiteljica u obvezi platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da tužiteljici PJI, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.079,64 eur sa zateznom kamatom od 2. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 1. ožujka 2007. sa tuženikom zaključila Ugovor o kreditu broj 538-50-3945091 kojim joj je odobren kredit u iznosu od 14.691,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita. Otplata kredita ugovorena je u 84 mjesečnih anuiteta te je iskorišten za kupnju vozila. Odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu tuženik je nametnuo ugovornu odredbu kojom je tužiteljica u obvezi platiti naknadu „3,30% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ te joj je 5. ožujka 2007. naplaćeno 2.210,67 kn na ime naknade za obradu kredita. Nadalje, odredbom čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu tuženik je nametnuo ugovornu odredbu kojom: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“ te joj je prilikom prijevremenog zatvaranja kredita naplaćena naknada u iznosu od 426,85 kn. Ističe kako prilikom sklapanja Ugovora o kreditu o navedenim odredbama tužiteljica nije pregovarala niti uopće imala mogućnost pregovarati s tuženikom već je tuženik iste jednostrano formulirao i uvrstio u unaprijed pripremljeni tipski ugovor na čiji sadržaj ona nije imala utjecaja već joj je sklapanje ugovora ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“. Navedene odredbe ne sadrže bilo kakve podatke o visini naknade tuženika niti druge parametre iz kojih tužiteljica može shvatiti koji joj se troškovi i usluge tuženika te u kojem iznosu naplaćuju naknadom za obradu kredita i naknadom za prijevremenu otplatu kredita zbog čega navedene odredbe nisu jasne niti razumljive. Nametanjem navedenih nejasnih i nerazumljivih pa stoga i nepoštenih odredbi u Ugovor o kreditu, tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice zbog čega su navedene odredbe ništetne. Slijedom navedenog predlaže da sud presudom utvrdi djelomičnu ništetnost ugovora u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita, a traži i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik osporava zahtjev u cijelosti te predlaže isti odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu i potvrdu te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP)) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita.

6. Nema spora, a proizlazi i iz dokumentacije u spisu, da su stranke 1. ožujka 2007. zaključile Ugovor o kreditu na iznos od 14.691,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti te da je tužiteljici 5. ožujka 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.210,67 kn.

6.1. Nema spora niti o tome da je tužiteljica iskoristila svoje pravo te izvršila prijevremenu otplatu kredita 4. svibnja 2013. kada joj je naplaćena naknada u iznosu od 426,85 kn.

7. Tužiteljica je kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je teret dokaza da tužiteljica eventualno ne bi bila prosječni potrošač upravo na tuženiku.

7.1. Uz to je iz Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka razvidno da je predmetni kredit tužiteljica podigla kao fizička osoba i to za isključivu namjenu kupnje novog vozila, dok iz logičnog i uvjerljivog iskaza tužiteljice, kojeg sud u cijelosti prihvaća, proizlazi da je vozilo korišteno isključivo za osobne potrebe te se iz ničeg ne može zaključiti da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti tužiteljice, pa stoga iz navedenog proizlazi tužiteljičino svojstvo potrošača.

8. Dakle, proizlazilo bi da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) a tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP time da se tužiteljica obvezala platiti naknadu 3.30% od iznosa kredita kao jednokratnu naknadu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita kao i da je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

9. Nadalje iz iskaza tužiteljice u bitnom proizlazi kako joj nisu objašnjene pojedine ugovorne odredbe niti je bilo mogućnosti pregovaranja o sadržaju ugovora već je dobila gotov tekst ugovora na potpis bez da joj je rečeno da će morati platiti naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita. Isto tako joj je samo rečena da mora platiti naknadu za obradu kredita jer u protivnom kredit neće moći realizirati.

10. Dakle, proizlazilo bi da se o predmetnim ugovornim odredbama o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je iste nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač, niti nije imala utjecaja na sadržaj istih, pa su u pitanju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.1. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o uvjetima – spornoj ulaznoj i izlaznoj naknadi te visini istih, a iz prihvaćenog iskaza tužiteljice i stipulacije spornih odredaba, koje su standardne, proizlazi da se o sadržaju istih nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

10.2. Slijedom navedenog, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornim dijelovima odredaba ugovora po pitanju naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužiteljici su ove ugovorne odredbe najkasnije morale postati poznate u trenutku sklapanja ugovora jer su sadržane u samom njegovom tekstu. Osim što je lako uočljiva u samom tekstu ugovora, odredba o ulaznoj naknadi je jasno i razumljivo sastavljena no nije omogućavala tužiteljici da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

13. Međutim, odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi predmetnog ugovora nisu izuzete iz testa poštenosti uz primjenu članka 84. ZZP/03.

13.1. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13.2. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

13.3. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

13.4. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u njegove ukupne troškove.

13.5. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koji se otplaćuje kroz 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita odnosno prilikom prijevremene otplate kredita prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbama koje utvrđuju bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementima ugovora o kreditu koji definiraju bit tog ugovornog odnosa.

13.6. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

13.7. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženik kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom predmetu navodna nepoštenost odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

13.8. Imajući na umu navedeno, predmetne odredbe ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

14. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

14.1. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredbe poštene, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

14.2. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorne odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos ulazne naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

14.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju spornih odredaba terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

14.4. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosno naknade kod prijevremene otplate, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

14.5. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

14.6. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora odnosno u vrijeme prijevremene otplate kredita, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

14.7. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 3. i čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze koje imaju učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita odnosno prilikom prijevremene otplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

14.8. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. I. i II. izreke presude.

14.9. Također valja istaći kako u postupku tuženik nije dokazao niti to da se o njegovim općim aktima koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji se spominju u ugovoru bilo moguće pojedinačno pregovarati.

15. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP a trošak tužiteljice odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku. Priznat joj je trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč.1. – 200,00 eur, za sastav podneska od 10. listopada 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. – 200,00 eur, za zastupanje na ročištu 3. ožujka 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 eur, te za zastupanje na ročištu 19. siječnja 2026. prema Tbr. 9. toč. 1. - 200,00 eur, sve uz 25 % PDV-a u iznosu od 200,00 eur, a što ukupno iznosi 1.000,00 eur. Priznat joj je i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur i na presudu u iznosu od 53,09 eur tako da joj je dosuđen trošak u iznosu od 1.079,64 eur.

16. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate.

U Zagrebu 2. ožujka 2026.

Sudac:

Vanesa Peruzović Čuić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA.

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika