Poslovni broj: P-1232/2025-10

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužiteljice OE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnica Mira Matuško Blažević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ul. 4, OIB: 87939104217, koga zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 15. siječnja 2026., u prisutnosti tužitelja te punomoćnika tužitelja ŽE, odvjetničkog vježbenika te punomoćnika tuženika Roman Mihalić, odvjetnika, 2. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 207818 kojeg su 18. 5. 2007. sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor i to u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita u visini od 1,10% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva po premijskoj stopi od 1,95% na iznos glavnice uvećane za 20% odnosno čl. 6.1. i 6.2. tog Ugovora u kreditu.

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju 384,18 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 24. 05. 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici parnične troškove u iznosu od 849,54 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. ožujka 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sklopila s prednikom tuženika Slavonska banka d.d. Osijek Ugovor o kreditu broj 5140060242-63000110169/2005 od 21.6.2005., kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 60.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade smatra nepoštenima, a slijedom toga i ništetnima. O navedenim odredbama ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. U Ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Predložila je kao dokaze Ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju, svoje saslušanje i financijsko vještačenje te je predložila usvojiti tužbeni zahtjev kako je naveden u izreci.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je potraživanje tužitelja u zastari, tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene. ističe da odredba o ulaznoj naknadi i odredba za osiguranje kredita propisuju jasne i nedvosmislene iznose naknada koji se imaju naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Priznao je visinu tužbenog zahtjeva. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev te zatražio troškove ovog postupka.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu (listovi 6-11 spisa), financijsku dokumentaciju (13-27) te je saslušao tužiteljicu (207).

4. Na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava stranke su navele da su svi predloženi dokazi potrebni za donošenje odluke u ovom postupku izvedeni, odnosno, da nije potrebno nijedan od predloženih dokaza pribaviti ili dodatno izvoditi.

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu opisan u izreci presude, kao ni da su ugovorene odredba koje glase kako je navedeno u izreci. Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva kao ni tijek kamata.

6. Sporno je pitanje je li riječ o nepoštenim, a time i ništetnim odredbama te je li nastupila zastara za isplatu traženog iznosa.

7. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03/, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

8. Sud nije ocjenjivao dokaze niti utvrđivao činjenice u odnosu na utvrđenja koja među strankama nisu sporne.

9. U svom je iskazu tužiteljica navela da je kredit uzela radi kupnje automobila za osobne potrebe, a u autosalonu su joj rekli u koju poslovnicu banke se mora javiti i tamo ju je dočekao pripremljeni ugovor. Ugovor je pročitala, razumjela i vidjela postotke koji se navode, ali to je bio tipski ugovor. Na sadržaj ugovora nije mogla utjecati, a stekla je dojam da nije pristala na ove odredbe da ne bi mogla ni uzeti kredit. U vrijeme dizanja kredita se još školovala. Nije imala nikakva pitanja, dat joj je ugovor koji je pročitala i potpisala. Što se tiče osiguranja ni ne zna na što se to točno odnosilo, a nije ni kasnije korišteno. Što se tiče ulazne naknade, nije joj objašnjavano koji su stvarni troškovi koje sam ja time platila.

10. Navedenom iskazu sud vjeruje jer je tužitelj opisao sklapanje ugovora na način na koji osobe koje nisu ekonomske sruke pristupaju sklapanju ugovora, a ne razumiju materiju o kojoj se radi. Utvrđeno je i da banka nije pojasnila na što se odnosi trošak kao i da je tužitelj sklopio ugovor kao potrošač.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako,suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

12. Iz utvrđenih činjenica proizlazi da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, već je riječ o nepoštenoj naknadi kojoj je tuženik profitirao na račun tužitelja.

13. Iz navedenog proizlazi zaključak da se u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

14. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

15. Nadalje, Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Pojedine direktive ne primjenjuju se izravno u našem pravnom sustavu već ih je potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

16. Iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), pri tome je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

17. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora koji je tužitelj koristio za osobne potrebe, proizlazi zaključak da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Što se tiče naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, navedene ugovorne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora. Proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o glede naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva odnosno predočiti strukturu i načinu obračuna te naknade, kao i uvjete osiguranja, od čega se sastoje, zbog čega baš u tom postotku tereti tužiteljicu, u kojem razdoblju i konačnom iznosu, kod kojeg osiguravajućeg društva te ima li korisnik kredita mogućnost odabira želi li osigurati predmetni kredit i kod kojeg osiguravajućeg društva i načinu obračuna te naknade te da to nije učinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, o strukturi, načinu obračuna i konačnom iznosu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva.

19. Stoga je ovaj na temelju odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, u smislu odredbe čl. 87. ZZP utvrdio da su sporne odredbe Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi i naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva nepoštene, a time i ništetne te je odlučeno kao u točki I izreke.

20. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05. i 41/08.; dalje ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa plaćene ulazne naknade zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos.

21. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. S obzirom na to da je tuženik utužene iznose primio u odnosu na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, na temelju citirane odredbe ZOO-a, dužan ih je vratiti tužitelju.

23. Potraživanje tužitelja nije u zastari jer zastara počinje teći tek od utvrđenja ništetnim odredbe koja je temelj isplate, a kako je utvrđena ništetnost tek ovom presudom navedene ugovorne odredbe, zastara još nije istekla.

24. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom II izreke.

25. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP- a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), u skladu s troškovnikom tužitelja predanom na ročištu na kojem je rasprava zaključena. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife) te trošak pristupa na ročišta 8. lipnja 2025. i 15. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 eura za svako (br. 9/1 Tarife). Ukupno je riječ o 600,00 eura što s PDV-om iznosi 750,00 eura. Tome je pridodan trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura i na presudu 66,36 eura što sve zajedno iznosi 849,54 eura.

26. Tužitelju ne pripada trošak pristojbi jer nisu plaćene do donošenja ove presude kao ni za podnesak od 30. travnja 2025. jer bi tužitelj i bez tog podneska uspi u sporu.

27. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Zagrebu 2. ožujka 2026.

Sudac

Ivan Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana

- od održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na ročište i pristupila, odnosno

- od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćnici