REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Stalna služba u Donjoj Stubici

Matenačka cesta 3/1

Posl.br. P-411/2025-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sutkinji toga suda Vesni Posavec, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja RM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Valentini Kolar, odvjetnici u Zagrebu, Kralja Držislava 4, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupana po Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u OD Porobija i Porobija u Zagrebu, Iblerov trg 10/VII, u ponovljenom postupku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 09. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti pun. tuženika, a objavljene dana 02. ožujka 2026.god.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. točki 2. Ugovora o kreditu broj 3207364726 od 7. rujna 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Marije Cividini pod brojem: OU-139/2006 dana 08.09. 2006. godine, koji glasi: “uz valutnu klauzulu“.

II. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je dana 07. rujna 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br. 3207364726 na iznos od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke, važeći na dan korištenja kredita te uz promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 4,50 % godišnje. Za vrijeme otplate kredita tuženik je u više navrata jednostranim odlukama mijenjao i povisivao kamatnu stopu, a nije tražio suglasnost tužitelja. O povećanju kamatnih stopa stranke nisu pregovarale, niti je tuženik ishodio suglasnost tužitelja za svako pojedino povećanje kamatnih stopa. Tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno pravilima banke, izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08 i 125/11).

Osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora, tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je kredit u švicarskim francima ponuđen kao najpovoljniji. Značaj neravnoteže tim je veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik. Tužitelj drži da u predmetnom ugovoru postoje dva promjenjiva elementa – valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, koja činjenica ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih odredaba se u trenutku sklapanja ugovora uopće nije moglo znati koliko će iznositi kreditna obveza tužitelja.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., u točki II potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013.god., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.5., i 7. Izreke, kojom se utvrđuje da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana time da su tužene banke, a među njima i Zagrebačka banka d.d., postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 10.09.2003. do 6.08.2007.g., i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 -133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda posl. broj:Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P- 1401/12, od dana 4. srpnja 2013, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 01.11.20004.g. do 31.12.2008.g., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 1.6.2004. do 6.08.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008.g. protivno odredbama ta da važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133709) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, pa tako i u ovoj parnici. Tužitelj i tuženik sklopili su 30.12.2015.g. Anex ugovoru o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj : 102/15, dalje: ZID ZPK). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti, svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, tuženik ovom slučaju dužan vratiti tužitelju sve ono što je temeljem ništetnih odredaba stekao. Stoga traži isplatu preplaćenih iznosa kod otplate kredita u odnosu na početnu kamatnu stopu od 4,50% godišnje i u odnosu na ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita.

2. U odgovoru na tužbu, kao i tijekom postupka, tuženik u cijelosti osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Glede navoda tužitelja o valutnoj klauzuli, tuženik navodi da je ista zakonom izrijekom dopuštena, a banka nije znala niti mogla znati za rast tečaja CHF, ali je u javnosti pa i u izvješćima HNB-a bilo upozorenja o mogućem rastu valute CHF. Sam tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u CHF valuti time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na druge banke, ali banka nije mogla informirati korisnike o nečemu što ni sama nije znala. U Odluci Suda EU broj C-186/16, navodi se da članak 3. Direktive 93/13 treba tumačiti da nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje ugovora, a na sudu je da procijeni, uzimajući u obzir sve okolnosti, je li došlo do neravnoteže. Da nije sklopljen anex ugovora, otplata kredita bi se nastavila po postojećem ugovoru, sukladno čl. 19.e ZID ZPK. Navodi da su i treće osobe otplaćivale kredit.

3. Tijekom postupka proveden je uvid u Ugovor o kreditu, uvid u Dodatak ugovoru, u otplatni plan i u knjigovodstvenu karticu prometa, te je provedeno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz tvrtke Ručević vještačenja d.o.o., a ispitan je i tužitelj.

4. Donijeta je presuda posl.br. P-850/2022-16 kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti te izreka glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točka 1. Ugovora o kreditu broj 3207364726 od 7. rujna 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Marije Cividini pod brojem: OU-139/2006 dana 08.09. 2006. godine, koji glasi: "a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d."

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 2. Ugovora o kreditu broj 3207364726 od 7.rujna 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Marije Cividini pod brojem: OU-139/2006 dana 08.09. 2006. godine koji glasi: “Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.”

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. točki 2. Ugovora o kreditu broj 3207364726 od 7.rujna 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Marije Cividini pod brojem: OU-139/2006 dana 08.09. 2006. godine, koji glasi: “uz valutnu klauzulu“.

IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 1. Ugovora o kreditu broj 3207364726 od 7. rujna 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Marije Cividini pod brojem: OU-139/2006 dana 08.09. 2006. godine, koji glasi: “Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 380,20 CHF (slovima:tristoosamdeset cijelo i dvadeset/sto) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja“.

V. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 23. točki P. Ugovora o kreditu broj 3207364726 od 7. rujna 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Marije Cividini pod brojem: OU-139/2006 dana 08.09. 2006. godine, koji glasi: „Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.“

VI. Nalaže se tuženiku „Zagrebačkoj banci“ d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju RM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 6.982,46 eura/52.609,31 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31. prosinca 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023.god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, sve u roku 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.491,07 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, a od 1.1.2023.god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

5. Povodom žalbe tuženika, Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, presudom i rješenjem posl .br. Gž-1083/2024-2, potvrdio je presudu u toč. I.,II.,IV. i V. izreke, a preinačio je toč. VI. izreke na način da je odbijen kondenmnatorni zahtjev tužitelja ( isplata iznosa od 6.982,46 eura), dok su ukinute točke III. i VII. Izreke i u tom dijelu predmet je vraćen na ponovnu odluku.

6. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita sklopili 27. studenoga 2006. god. ugovor o kreditu br. 3207951670 za rješavanje stambenog pitanja, kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 45.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, dok se tužitelj obvezao isti kredit "vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom." (čl.1.stavak 2. Ugovora). Namjena kredita je izgradnja obiteljske kuće.

7. U svojem iskazu, tužitelj je izjavio da je zatražio u Zagrebačkoj banci u poslovnici Donja Stubica kredit, a izabrao je kredit u CHF valuti, jer je bio najpovoljniji. Kamatna stopa bila je ugovorena od 4,50 % godišnje, a tečaj CHF je bio nizak. No, već nakon godine i pol dana otplatni obrok kredita počeo mu je znatno rasti to mu je predstavljalo egzistencijalnu ugrozu, obrok je od 1.100,00 kuna narastao na 2.700,00 kuna.. Kredit je digao za rješavanje stambenog stanja. Otišao je na rad u Njemačku te slao novac supruzi, a kasnije i punici za otplatu kredita. Bio je svjestan da otplatni obroci mogu nešto rasti, ali nije očekivao toliki rast. 2023.g. godine je sve otplatio.

8. Ugovor o kreditu sklopio je tužitelj kao fizička osoba i nesporno pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 96/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima.

9. Temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, te temeljem čl. 327. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, a tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit konvertirao, jer istim uz utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, traži vraćanje iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora.

Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja ugovora, pri čemu ništetne odredbe ugovora niti ne postoje, te konverzijom kredita ništetne ugovorne odredbe nisu postale valjane, a kako tužitelj uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti postavlja i zahtjev za isplatu, zbog ništetnih odredbi ugovora, to on ima pravni interes za vođenje ovoga postupka.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

11. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14,110/15,14/19) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika u ugovoru o valutnoj klauzuli.

12. Iz provedenog postupka je utvrđeno da su ugovorne odredbe iz čl. 1. i 7. kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene, pa prema tome ništetne, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati tužitelja kao korisnika kredita i potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

Stoga je sud utvrdio da je ništetan dio predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF.

13. Odluka o parničnom trošku nastalog u cjelokupnom postupku temelji se na odredbi čl. 154 st. 4. ZPP-a. Imajući na umu činjenicu da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, revizijski sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice R i Č, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužiteljica djelomično uspjela u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

14. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Donjoj Stubici, 2. ožujka 2026.

S U D A C:

Vesna Posavec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu u roku od 15 dana, po primitku prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno u četiri primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud .

DN-a:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženiku