REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-8678/2023-28
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Tajani Škafar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IJG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Hrvoju Škaliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 1403633877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. siječnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka i tužiteljica osobno, 02. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4 st. 1 Ugovora o kreditu br. 802-53030387 od 10.02.2011., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu koja glasi: „…a plaćaju se u kunskoj protuvrijdenosti obračunatih po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća“.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 2.064,70 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos
17,78 eur
od
31.7.2018
24,47 eur
od
31.8.2018
25,65 eur
od
30.9.2018
21,22 eur
od
31.10.2018
23,28 eur
od
30.11.2018
24,14 eur
od
31.12.2018
25,61 eur
od
31.1.2019
23,07 eur
od
28.2.2019
23,62 eur
od
31.3.2019
24,71 eur
od
30.4.2019
23,87 eur
od
31.5.2019
26,07 eur
od
30.6.2019
27,56 eur
od
31.7.2019
32,35 eur
od
31.8.2019
31,36 eur
od
30.9.2019
30,80 eur
od
31.10.2019
30,85 eur
od
30.11.2019
32,50 eur
od
31.12.2019
35,62 eur
od
31.1.2020
39,35 eur
od
29.2.2020
44,45 eur
od
31.3.2020
46,18 eur
od
30.4.2020
45,23 eur
od
10.6.2020
40,01 eur
od
30.6.2020
40,74 eur
od
31.7.2020
37,06 eur
od
31.8.2020
38,37 eur
od
30.9.2020
40,50 eur
od
31.10.2020
38,78 eur
od
30.11.2020
38,84 eur
od
31.12.2020
39,20 eur
od
31.1.2021
38,74 eur
od
28.2.2021
33,65 eur
od
31.3.2021
34,46 eur
od
30.4.2021
34,39 eur
od
31.5.2021
34,89 eur
od
30.6.2021
36,00 eur
od
31.7.2021
36,28 eur
od
31.8.2021
34,38 eur
od
30.9.2021
39,91 eur
od
31.10.2021
42,88 eur
od
30.11.2021
46,19 eur
od
31.12.2021
44,87 eur
od
31.1.2022
45,25 eur
od
28.2.2022
51,22 eur
od
31.3.2022
54,03 eur
od
30.4.2022
47,03 eur
od
31.5.2022
46,35 eur
od
30.6.2022
58,46 eur
od
31.7.2022
62,24 eur
od
31.8.2022
65,32 eur
od
30.9.2022
63,11 eur
od
31.10.2022
62,30 eur
od
30.11.2022
59,51 eur
od
31.12.2022
do isplate, sve prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na
svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu 1.890,00 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 02.03.2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi kako je s prednikom tuženika 10.02.2011., sklopio Ugovor o kreditu br. 802-53030387, temeljem kojeg mu je tuženik odobrio kredit u iznosu 58.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita, koji kredit se tužitelj obvezao vratiti uplatama 384 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti uz promjenjivu kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja iznosila 6,15%.
Nadalje tužitelj navodi kako su odredbe Ugovora o kreditu, a kojima je tuženik ugovorio promjenjivost redovne kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika kao i odredbe kojima je tuženik valutu u CHF uz koju je vezao glavnicu, ništetne i nepoštene jer su istima povrijeđena potrošačka prava tužitelja budući da se radi o odredbama Ugovora o kreditu koje ne sadrže egzaktne parametre i metodu izračuna, a niti su ugovorne stranke o predmetnim odredbama pojedinačno pregovarale već je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed formuliranom standardnom obrascu, čime je tužitelj doveden u nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na KUNU na što kao mogućnost nije bio upozoren od strane tuženika niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF.
Da su odredbe Ugovora o kreditu kojima se promjenjivost redovne kamatne stope temelji na jednostranoj odluci tuženika, kao i odredbe kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF, nerazumljive, a time ništetne te da je takvo postupanje tuženika protupravno dokazuje i Presuda i Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 04.07.2013. godine posl.br. P-1401/12 koja odluka je potvrđena Presudama Visokog trgovačkog suda RH od 13.06.2014. godine posl.br. Pž-7129/13 u dijelu jednostrano promjenjive kamatne stope i Presudom Visokog trgovačkog suda RH od 14.06.2018. godine posl.br. Pž-6632/17 u dijelu valutne klauzule CHF te Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH od 09.04.2015. godine posl.br. Revt-249/14 i od 03.09.2019. godine posl.br. Rev-2221/2018..
1.1. Iako tužitelj u tužbi navodi kako je ovaj sud u smislu odredbe čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača, vezan ranije navedenom odlukom donesenom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa, na ročištu prethodnog postupka 23.04.2024., navodi kako osnovnost svog zahtjeva ne temelji na direktnom učinku presude iz „kolektivnog spora“.
1.2. Tužitelj zahtjevom tužbe, a koji zahtjev je u dijelu isplate sprecifcirao podneskom od 16.10.2024., traži od suda da donese odluku kojom će
- utvrdi ništetnom odredbu čl. 4 st. 1 Ugovora o kreditu br. 802-53030387 od 10.02.2011., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu koja glasi: „…a plaćaju se u kunskoj protuvrijdenosti obračunatih po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća“.
-naložiti tuženiku da tužitelju na ime preplaćenog iznosa s osnove promjene tečaja isplati 2.064,70 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate,
zahtjevajući i naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.
2. Tuženik je odgovorom na tužbu osporio osnovanost tužbe i visinu tužbenog zahtjeva, navodeći kako su sporne ugovorne odredbe jasne, razumljive i lako uočljive te da stoga nije dopušteno utvrđivati njezinu poštenost, pri čemu se radi o odredbama koja ne stvaraju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je odredba bila potrošačima jasna i lako uočljiva, ali i razumljiva, jer su tužitelju tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje proizlaze iz ugovaranja takve odredbe, odnosno da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tvrdi da je sud dužan u svakom konkretnom slučaju ispitati jesu li kumulativno ispunjene opće pretpostavke za ocjenu poštenosti ili nepoštenosti odredaba pojedinačnog ugovora o kreditu. Tužitelju nije učinjena nikakva šteta te sporne odredbe nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja i nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje tuženik osporava u ovom postupku primjenu odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa, ističe prigovor zastare te predlaže odbiti tužbeni zahtjev.
3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Obavijest tuženika od 18.03.2024., Specifikacija uplata, Obavijest o promjena kamatnih stopa, Knjigovodstvenu karticu, Ugovor o kreditu br. 802-53030387 od 10.02.2011., provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Darfin d.o.o., saslušanje tužitelja zamolbenim putem po Općinskom sudu u Slavonskom Brodu uz dopunsko saslušanje pred ovim sudom te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.
4. Predmetom postupka zahtjev je tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu br. 802-53030387 od 10.02.2011., kojima je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu te zahtjev na isplatom na ime navedenih ništetnih odredaba Ugovora o kreditu u iznosu 2.064,70 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.
4.1. Ukazuje se pri tome kako je tužitelj podneskom od 16.10.2024., specificirajući tužbeni zahtjev u dijelu isplate, zahtjev umanjio, što prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VS RH br. Su-IV-16/21-8 od 26.04.2021., predstavlja djelomično povlačenje tužbe za koji je potreban pristanak tuženika, a kojem povlačenju se tuženik nije protivio u smislu odredbe čl. 193 ZPP-a.
5. Nadalje, između stranaka nije sporno kako su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, a temeljem Ugovora o kreditu br. 802-53030387 od 10.02.2011., (dalje u tekstu Ugovor o kreditu) zasnovali ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu 58.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita, koji kredit se tužitelj obvezao vratiti uplatama 384 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti uz promjenjivu kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja iznosila 6,15%.
6. Međutim, sporno je da li su ranije navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojima je ugovoreno vraćanje kredita uz valutnu klauzulu, pa time i ima li tužitelj pravo kao i da li je isti aktivno legitimiran tražiti isplatu na ime razlike koja proizlazi iz valutne klauzule.
Sporno je i pitanje zastare novčanih potraživanja tužitelja.
7. Prvenstveno se ukazuje kako u ovom konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., budući da je predmetom ovog postupka Ugovor o kreditu iz 2011. dok su navedenom odlukom VTS utvrđene povrede kolektivnih interesa i prava potrošača ugovaranjem kredita u CHF valuti s promjenjivom kamatnom stopom sukladno odlukama kreditora, u razdoblju do 31.12.2008..
8. Nadalje, odredbom čl. 2 Ugovora o kreditu, stranke su kao namjenu kredita ugovorile stambeni kredit radi refinaciranja ranije sklopljenog kredita, a temeljem kojeg Ugovora o kreditu je prednik tuženika sukladno čl. 10, u svrhu osiguranja povrata kredita, zasnovao založno pravo na suvlasničkom dijelu nekretnine na adresi [adresa], koje je kao vlasnik uknjižen tužitelj.
8.1. Budući da je iskaz tužitelja u pogledu namjene kredita u suglasju sa navedenim odredbama Ugovora o kreditu, to je sud iskaz tužitelja cijenio vjerodostojnim kako u navedenom dijelu tako i u dijelu u kojem je iskazivao kako je novčanim sredstvima ostvarenim kreditiranjem po oba Ugovora o kreditu, adaptirao stan na adresi [adresa] u kojem stanu i danas živi.
8.2. Nastavno na navedeno, a budući da tuženik u smislu odredbe čl. 219 u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP-a, nije dostavio sudu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao i tijekom otplate, bio vlasnikom obrta, trgovačkog društva ili član istog u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 152/11-pročišćeni tekst) i Zakona o obrtu ("Narodne novine" br. 49/03), pri čemu nije učinio niti vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP/07), to je sud cijenio vjerodostojnim iskaz tužitelja kako je kreditom financirao adaptaciju stana za svoje osobne potrebe te nedvojbenim utvrdio status potrošača tužitelja (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).
9. Pri tome, a budući da je Ugovor o kreditu sklopio tuženik kao kreditor, to se nedvojbenim utvrđuje i da je tuženik »trgovac« u smislu odredbe 3 st. 1 točke 2. ZZP/07.
10. Obzirom na ranije navedena utvrđenja statusa tužitelja kao potrošača, valjalo je raspraviti daljnje istaknute prigovore tuženika te osnovanost zahtjeva koju tuženik spori.
11. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako su mu u banci prednika tuženika, 2006., sugerirali sklapanja Ugovora o kreditu u CHF valuti, a obveze kojeg Ugovora je zatim refinancirao Ugovorom o kreditu 2011. koji je ponovno sklopio u CHF valuti jer mu druga mogućnost nije dana. Ističe kako je prije sklapanja oba ugovora o kreditu iste pročitao, međutim nije imao mogućnosti intervencije u sadržaj istih, pri čemu mu djelatnici banke nisu objašnjavali postojanje rizika ugovoranja kredita s valutnom klauzulom u CHF valuti, a time niti na mogućnost porasta anuiteta.
11.2. Dakle, niti iz spisu priležeće dokumentacije odnosno samog Ugovora o kreditu kao niti iskaza tužitelja, ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.
12. Slijedom navedenog, a budući da niti Ugovor o kreditu ne sadrži specifične rizike koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, to odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula, iako jasne i lako uočljive, nisu razumljive jer se ne navode bilo kakvi kriteriji koji utječu na promjenu. Iako nije zabranjeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti kreditoru, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti.
12.1. Stoga, a budući da odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza u CHF valuti, nisu lako razumljive, pri čemu se navedenoj odredbi nije niti pregovaralo, već su krediti u CHF valuti ponuđeni kao krediti s najpovoljnijom kamatom pri čemu tužitelju nije niti dana mogućnost ugovaranja kredita u drugoj valuti, to je sukladno odredbi čl. 99 i čl. 96 u vezi odredbe čl. 100 sve ZZP/07, dopušteno ocijenjivati poštenje takvih ugovornih odredaba.
13. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredbe poštene, sud je uz primjenu čl. 98 ZZP/07 uzeo u obzir prirodu Ugovora o kreditu te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom i s promjenjivom redovnom kamatnom stopom koji se obračunava na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti te sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.
14. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 96 st. 1 ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvato takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo.
14.1. Imajući na umu da ugovorne odredbe ne sadrže specifične rizike koje nosi valuta CHF, to se ne može zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.
15. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i obveza koje na temelju spornih odredaba terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja obveze koja nije jasno i precizno određena niti se o istoj pojedinačno pregovaralo.
15.1. Kada se uzme u obzir da je iznos glavnice kredita promjenjiv jer ovisi o odnosu švicarskog franka i kune kao i o promjeni kamatne stope na koje promjene tužitelj kao potrošač nije imao nikakvog utjecaja, to tako opisana situacija uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.
15.2. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 74 ZZP/07, očito je da tuženik ugovaranjem valutne klauzule, prenio na tužitelja obvezu koja nije jasno i precizno određena, što, prema shvaćanju ovog suda, utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da je o navedenim odredbama tužitelju omogućeno pregovaranje.
16. Dakle, budući da odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže specifične rizike koje nosi ugovaranje kredita u valuti CHF, to iste na taj način uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer tužitelju nameću obvezu koja nije jasno i precizno određena niti se o istoj pojedinačno pregovaralo. Stoga takav način ugovaranja nije u skladu s pravnom prirodom ugovornih obveznopravnih odnosa niti zadovoljava zahtjev određenosti i odredivosti činidbe u smislu odredbe čl. 269 st. 2, čl. 271 i čl. 272 sve ZOO-a u vezi odredbe čl. 74 i čl. 96 sve ZZP/07 te je u suprotnosti s osnovnim načelom ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu koji je propisan odredbom čl. 3 ZOO-a.
16.1. Stoga ovaj sud, temeljem odredbe čl. 102 ZZP/03 u vezi odredbe čl. 323 i čl. 324 sve ZOO-a i pozivom na odredbu čl. 3 st. 1 i čl. 5 sve Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993, nalazi ništetnost odredaba Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje otplate kredita u valutnoj klauzuli te je odlučeno kao u izreci.
17. Obzirom da je kao valjani dio ugovora preostao samo dio odredbe iz kojeg je razvidan početan tečaj CHF u odnosu na kune u trenutku korištenja kredita to se temeljem odredbe čl. 324 ZOO ima primijeniti preostali dio navedenih ugovornih odredaba.
Stoga, a sukladno odredbi čl. 323., čl. 324 i 1111 sve ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz primjene valutne klauzule sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.
17.1. Pri tome se ukazuje kako je iz Specifikacije uplata, razvidno je kako su anuiteti kredita plaćani trajnim nalogom sa plaće tužitelja koji je zaposlen u trgovačkom društvu Đuro Đaković. Stoga, a budući da su uplate po Ugovoru o kreditu vršene na račun ovdje tuženika i to u ime i za račun tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran potraživati i isplatu preplaćenih iznosa.
18. Prigovor zastare nije osnovan.
18.1. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka I. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.
19. Nadalje je, a radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, provedeno financijsko vještačenje po sudskom vještaku Darfin d.o.o.
Budući da je nalaz i mišljenje, sačinjen temeljem spisu priležeće dokumentacije, vjerodostojnost koju stranke niti ne spore, i u skladu sa zadatkom suda, to je sud u cijelosti kao stručan dokaz u ovom postupku prihvatio nalaz i mišljenje, na koji niti tuženik, u računskom dijelu nije isticao prigovor, radi čega su stranke odustale od usmenog saslušanja sudskog vještaka, dok se ostali prigovori tuženika odnose na osnovanost koje prigovore je sud u ranijem dijelu obrazloženja ove odluke, već obrazložio.
19.1. Nalazom i mišljenjem utvrđena je ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita u visini 15.556,04 kuna/2.064,70 eur, a sve kako je specificirano po datumima mjesečnih uplata u Tabeli nalaza i mišljenja.
20. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužitelja na ime razlike između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema tečaju na dan isplate kredita u iznosu 2.064,70 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća odnosno od dana uplate kako je specificirano u Tabeli nalaza i mišljenja.
21. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno čl. 1115 i čl. 29 sve ZOO-a i to od dana izvršenih uplata, a kako to proizlazi iz Tabele nalaza i mišljenja. Predmetno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.
22. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je odmjeren sukladno odredbama Tarife o nagradi i naknadi za rad odvjetnika.
Tako je tužitelju priznat trošak za sastav tužbe, podnesaka od 16.10.2024., za pristup na ročišta 23.04.2024., 20.11.2024., 15.04.2025. i 23.01.2026. za svaku radnju u iznosu po 200,00 eur, za pristup na ročište 23.10.2024. u iznosu 100,00 eur što sveukupno uz uvećanje za iznos PDV-a iznosi 1.625,00 eur kojem je pribrojen trošak sudskog vještačenja u iznosu 265,00 eur čime sveukupni trošak iznosi 1.890,00 eur. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 14.04.2024. jer isti nije bio relevantan za vođenje postupka obzirom da su u istom ponovljeni činjenični navodi tužbe, kao što mu nije priznat trošak za sastav podneksa od 29.04.2024. budući da se po izvršenoj uplati predujma, obavijest o izvršenoj uplati evidentira u e-spis od strane odjela računvodstva ovog suda, čime predmetni podnesak nije bio bitan za vođenje postupka kao niti podnesak od 21.10.2024. kojim se tužitelj očitovao na prigovore tuženika iznesene na nalaz i mišljenje, a što je tužitelj mogao učiniti i u podnesku od 16.10. za koji mu je priznat trošak, pri čemu je predmetni podnesak još i dostavljen protivno odredbi čl. 299a ZPP-a, odnosno 2 dana prije zakazanog ročišta za glavnu raspravu na kojoj se mogao očitovati.
Na tako određen trošak tužitelju su temeljem odredbe čl. 151 ZPP-a, dosuđene i zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate.
U Zagrebu, 02. ožujka 2026.
Sudac
Tajana Škafar
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).
Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Punomoćniku tužitelja
2. Pun. tuženika
