REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-1323/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja GG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagreba, Franje Župana 18, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, koju zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, Ribnjak 40, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 15. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja i njegova punomoćnika te z. punomoćnika tuženice SG, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj: 216506 sklopljenog 15. travnja 2008. između tužitelja GG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska 9, kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“.

II. Nalaže se tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju GG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 137,43 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. travnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i nadoknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu 1.053,19 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 2. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 24. veljače 2025. navodi da je s prednikom tuženice, kao kreditorom, sklopio 15. travnja 2008. ugovor o kreditu u kojem je, između ostalog, ugovoreno plaćanje administrativne naknade, navodno za obradu kreditnog zahtjeva, i to "Jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, neposredno prije isplate kredita“, pa kako on nije imao utjecaj na sadržaj bilo koje odredbe ugovora, pa tako niti opisane, visina iste je jednostrano određena od strane prednika tuženice te netransparentna, nepoštena, nezakonita i ništetna jer prije i u vrijeme sklapanja ugovora on nije bio informiran koji su eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni tom naknadom, razlozima koji bi opravdavali naplaćivanje iste, svrsi naknade i relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, slijedom čega nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze, a naknada u iznosu 137,43 EUR je naplaćena 21. travnja 2008. na način da je ustegnuta od samog iznosa kredita i u konačnici je morao plaćati i kamate na istu, čime je dodatno narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na njegovu štetu, to tužitelj predlaže, pozivom na čl. 272. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) odlučiti kao u izrekama presude.

2. Tuženica se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor zastare i navodi da je sporna odredba o naknadi za obradu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva te je plaćanje iste određeno Tarifom, primjenu koje su stranke ugovorile, zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost te da je tužitelj u cijelosti bio informiran o obvezi plaćanja iste.

2.1. Među strankama je na pripremnom ročištu učinjena nespornom visina zahtjeva, kao i da je iznos koji tužitelj traži naplaćen 1. travnja 2008., pa na tu okolnost sud nije provodio i cijenio posebne dokaze.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, potvrdu javnog bilježnika, otplatnu tablicu, prometnu karticu i izvadak iz registra te saslušao tužitelja, dok preostalu dokumentaciju nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje:ZPP), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženice, kao kreditora zaključen 15. travnja 2008. ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 20.832,26 CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate (čl.1.), s namjenom kupnje vozila (čl.3.), uz rok otplate 84 mjeseca (čl.5.) i promjenjivu kamatnu stopu prema Odluci kreditora (čl.2.), time da se jednokratno naplaćuje naknada 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, neposredno prije isplate istog i to na ime naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (čl.6.), i tužitelj se obvezuje, između ostalog, podmiriti sve javnobilježničke i sudske pristojbe i sve druge pristojbe i troškove vezane uz zaključivanje ugovora, ugovorene instrumente vraćanja kredita i za naplatu tražbine te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima (čl.11.5.), a prijevremena je otplata kredita moguća na pisani zahtjev, sukladno Uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora (čl.11.2.),

-da je javni bilježnik 17. travnja 2008. izdao potvrdu u pravcu da je ugovor tužitelju pročitan i upozoren je da isto ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta,

-da je tužitelju 21. travnja 2008. naplaćena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu 1.035,00 kn (137,43 EUR),

-da se u financijskoj dokumentaciji navode pojedini iznosi i datumi dospijeća / plaćanja istih.

6. Iz iskaza tužitelja, prihvaćenog u potpunosti kao iskren, neposredno uvjerljiv te u skladu s dokumentacijom u koju je izvršen uvid, kao bitno proizlazi da nema iskustva u bankarskom sektoru, ne prati kretanja na tržištu, tipa valuta i sl. i predmetni je kredit bio prvi koji je uzimao, da mu nije dana projekcija kretanja tečaja CHF, nisu objašnjeni rizici niti o čemu ovisi promjena kamatne stope, a isto tako nije rečeno što je to trošak obrade zahtjeva i administracije, od čega se sastoji i zašto baš taj iznos, da je tekst ugovora sastavljala banka i nije bilo moguće dobiti kredit bez tog troška niti se "cjenkati" odnosno utjecati na bilo koju odredbu ugovora o kreditu te da je kredit iskorišten za namjenu za koju je podignut – kupnja automobila i je vozio za osobne potrebe.

7. U trenutku sklapanja spornog ugovora 15. travnja 2008. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07; dalje: ZZP/07), koji je u odredbi čl.3. definirao potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

7.1. Imajući u vidu dokumentaciju u koju je izvršen uvid i prihvaćeni iskaz tužitelja sud nalazi da je tužitelj imao status potrošača.

8. U odnosu na pitanje pojedinačnog pregovaranja napominje se da je upravo na tuženici teret dokazivanja da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o uvjetima - spornoj odredbi o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, pa kako prihvaćeni iskaz tužitelja i stipulacija odredbe, koja je očito standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženica nije učinila vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju stranke pregovarale o sadržaju sporne odredbe odnosno da bi tužitelj u potpunosti bio obaviješten o naravi i posljedicama iste.

8.1. Također valja istaći i to da se o općim aktima prednika tuženice, kojim bi eventualno bila određena visina sporne naknade, po prirodi stvari očito nije moglo pojedinačno pregovarati (jer su u pitanju opći akti), a isto tako sud nalazi da formulacija "Jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita" sama po sebi nije dovoljno razumljiva i određena odnosno radi se o odredbama koje daju ovlaštenje predniku tuženice da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini takvih naknada i troškova, tim više što se u odredbi čl.6.1. ugovora, koja regulira pitanje sporne naknade, niti ne spominju izrijekom kakvi opći akti koji bi regulirali kriterije određivanja visine iste.

8.2. Nadalje, sve i da se uzme da je u pitanju razumljiva i određena odredba u čl.6.1. ugovora – jer se određuje "jednokratna naplata 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn neposredno prije isplate kredita" – može se zaključiti da je tužitelj, nakon upoznavanja s tom odredbom, mogao steći uopćena saznanja o ekonomskim posljedicama koje iz te odredbe za njega proizlaze, međutim, to ne znači da je ista odredba poštena.

8.3. Sud je, prilikom ocjene da li je sporna odredba poštena, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmatrao je pitanje da li bi prednik tuženice, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir prihvaćeni iskaz tužitelja, činjenica da sporna odredba čl.6.1. ugovora ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, niti je tužitelju dano usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate tih usluga / troškova, to nema mjesta zaključku da bi prednik tuženice mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima

9. U odnosu pak na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaći da se isto ne može ograničiti samo na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača (postotak od iznosa kredita), uz napomenu da u konkretnom slučaju nije moguće niti utvrditi na što se konkretno sporna naknada odnosi. Osim toga, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije transparentno obrazložena.

9.1. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) ne predviđaju niti brane plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita. Međutim, iako ugovaranje takve naknade u trenutku sklapanja ugovora nije bilo zabranjeno ili ograničeno, ipak valja zaključiti da je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača.

9.2. S obzirom da sporna odredba ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, a sud nalazi da ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu sami po sebi razumljivi, a isto tako nalazi da nema mjesta zaključku da su ti troškovi, koji su na ovaj način u cijelosti prebačeni na tužitelja, na bilo koji način razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, to proizlazi daljnji zaključak da tuženica nije dokazala opravdanost troškova u visini u kojoj su nastali. Osim toga, sama činjenica da je taj trošak određen u postotku od odobrenog kredita upućuje na zaključak da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što pak upućuje na daljnji zaključak da tako ugovorenom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je prednik tuženice imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita jer da je u pitanju pokrivenost stvarnih troškova tada bi ova naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

9.3. Dakle, ne radi se o samorazumljivim troškovima, već je na tužitelja spornom odredbom prenesena obveza plaćanja troškova za koje nema dokaza da bi odgovarali stvarno pruženim uslugama ili troškovima i stoga sud nalazi da su te okolnosti utjecale na pravni položaj tužitelja i stvorile značajnu neravnotežu na njegovu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

10. Slijedom navedenog, kako se radi o ugovoru kojeg je prethodno pripremio prednik tuženice odnosno tipskom ugovoru uz primjenu valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope te iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornoj odredbi o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata prednika tuženice s tim u svezi, to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, što upućuje na daljnji zaključak da su te odredbe nepoštene odnosno ništetne u smislu čl. 96. i čl.102. ZZP/07 u vezi s čl.3- 4., čl.269., čl.270., čl.272. i čl. 322. -323. ZOO-a te Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) i stoga je odlučeno kao u stavku I. izreke presude.

11. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.).

11.1. Dakle, zastara u slučaju zahtjeva iz članka 323. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom bi slučaju to značilo od pravomoćnog okončanja predmetne parnice, pa se prigovor zastare ukazuje neosnovanim.

12. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženica u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stečeno temeljem djelomično ništetnog ugovora, tj. odredbe pobliže opisane u stavku I. izreke presude, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako visina zahtjeva nije sporna, a isto proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku II. izreke presude temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. ZOO-a.

14. Tužitelj je imao troškove postupka odmjerene u skladu s čl.154.st.1. ZPP-a, vrijednosti predmeta spora i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i podneska od 1.5.2025. te pristup na 2 ročišta po 200,00 EUR, uz pdv u iznosu 200,00 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 EUR i presudu u iznosu 26,55 EUR (ukoliko bude plaćena u roku 3 dana od elektroničke dostave odluke) – sveukupno 1.053,19 EUR s pripadajućom kamatom temeljem čl. 29.st.2. ZOO i čl.151.st.3. ZPP-a.

14.1. Tužitelju nije priznat trošak ročišta radi objave presude temeljem čl.155.st.1. u vezi s čl. 335.st.9-10. ZPP-a. Naime, ako stranka ne pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje sud presudu odmah ističe na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova, a stranka ovjereni prijepis iste može naknadno preuzeti u sudskoj zgradi, iz čega proizlazi da je presuda stranci dostupna putem interneta istoga dana kada se održava ročište radi objave presude i njezin dolazak na to ročište, a time i trošak, nije potreban za vođenje parnice. Posebno se napominje da okolnost što je odredbom Tbr.9/3 OT-a propisano pravo na nagradu za ročište na kojem se presuda objavljuje ne otklanja primjenu čl.155.st.1. ZPP-a.

U Zagrebu, 2. ožujka 2026.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka