Povrv-1105/2025-15

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J.F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Sandri Rotar, u pravnoj stvari tužitelja GRAD ZAGREB, OIB: 61817894937, Trg Stjepana Radića 1, Zagreb , kojeg zastupa punomoćnik Nataša Owens, odvjetnica iz Zagreba, za tuženika HAFIEL d.o.o., OIB: 67653498908, Ulica Hrvatskog sokola 79, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik ŽG, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 2. veljače 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja EG, odvjetničkog vježbenika, i punomoćnika tuženika, s danom objave 2. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Ivane Herceg iz Zagreba, br. Ovrv-73540/2024 od 23. listopada 2024. kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 2.398,56 EUR sa zateznim kamatama koje teku i to:

- na iznos od 99,94 EUR teče od 11.01.2022.g.

- na iznos od 99,94 EUR teče od 11.02.2022.g.

- na iznos od 99,94 EUR teče od 11.03.2022.g.

- na iznos od 99,94 EUR teče od 11.04.2022.g.

- na iznos od 99,94 EUR teče od 11.05.2022.g.

- na iznos od 99,94 EUR teče od 11.06.2022.g.

- na iznos od 99,94 EUR teče od 11.07.2022.g.

- na iznos od 99,94 EUR teče od 11.08.2022.g.

- na iznos od 99,94 EUR teče od 11.09.2022.g.

- na iznos od 99,94 EUR teče od 11.10.2022.g.

- na iznos od 99,94 EUR teče od 11.11.2022.g.

- na iznos od 99,94 EUR teče od 11.12.2022.g.

- na iznos od 99,94 EUR teče od 11.01.2023.g.

- na iznos od 99,94 EUR teče od 11.02.2023.g.

- na iznos od 99,94 EUR teče od 11.03.2023.g.

- na iznos od 99,94 EUR teče od 11.04.2023.g.

- na iznos od 99,94 EUR teče od 11.05.2023.g.

- na iznos od 99,94 EUR teče od 11.06.2023.g.

- na iznos od 99,94 EUR teče od 11.07.2023.g.

- na iznos od 99,94 EUR teče od 11.08.2023.g.

- na iznos od 99,94 EUR teče od 11.09.2023.g.

- na iznos od 99,94 EUR teče od 11.10.2023.g.

- na iznos od 99,94 EUR teče od 11.11.2023.g.

- na iznos od 99,94 EUR teče od 11.12.2023.g.

pa do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 275,00 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 8 dana,

te se navedeni tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju GRADU ZAGREBU, Trg Stjepana Radića 1, Zagreb, da tuženiku HAFIEL d.o.o., Ulica Hrvatskog sokola 79, Zagreb, naknadi parnični trošak u iznosu od 875,00 EUR u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 375,00 EUR.

Obrazloženje

1. Predmet ovoga spora, koji je inicijalno započeo kao ovršni postupak, je zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatu iznosa od 2.398,56 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na temelju Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklama na gradilišnoj ogradi uz javnu površinu - Zagrebačku aveniju i ulicu Hrvatskog sokola, Šifra: 361526, Klasa: 363-02/2010-016/091 od dana 20. srpnja 2010. te I. Dodatka tom Ugovoru sklopljenog 20. rujna 2013. i II. Dodatka tom Ugovoru sklopljenog 28. prosinca 2020. Radi se o reklamama postavljenima na zemljištu u suvlasništvu trećih osoba.

2. Tuženik je u prigovoru protiv rješenja o ovrsi u bitnome istaknuo da osporava osnovu tužbenog zahtjeva pozivajući se na ništetnost Ugovora parničnih stranaka i njegovih Dodataka te je ujedno istaknuo prigovor zastare. Osporavanje osnove tužbenog zahtjeva obrazlaže time da naplaćivanje naknade za postavljanje reklama na privatnom zemljištu ne može ući u djelokrug komunalnog reda te da je takvo naplaćivanje od strane tužitelja protivno Ustavu Republike Hrvatske te Zakonu o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, br. 36/95 i dr.), Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“, br. 33/01 i dr.) i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave („Narodne novine“, br. 117/93 i dr.), koji zakoni su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora. Navodi da je pred ovim sudom, u predmetu br. P-414/2025, u tijeku parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti navedenog Ugovora i njegovih Dodataka te predlaže prekid ovoga postupka do pravomoćnog okončanja postupka u predmetu br. P-414/2025.

3. U odnosu na prednje navode tuženika tužitelj je ustvrdio da sporni članak 39. Odluke o komunalnom redu iz 2008. („Službeni glasnik Grada Zagreba“, br. 4/08, 5/08, 8/09 i 17/09), koji je bio na snazi kad je potpisan sporni Ugovor, nikad nije proglašen nezakonitim, odnosno neustavnim od strane Visokog upravnog suda Republike Hrvatske niti Ustavnog suda Republike Hrvatske u postupcima propisanim Zakonom o upravnim sporovima i Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, da naslovni sud uopće ovlašten ocjenjivati nezakonitost/neustavnost Odluke o komunalnom redu, budući da je ta ovlast u isključivoj nadležnosti Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, odnosno Ustavnog suda Republike Hrvatske, te da stoga tužitelj, po važećim propisima, ima pravo propisivati i naplaćivati naknadu za reklame na zemljištima koja nisu u njegovu vlasništvu.

4. Između stranaka nisu sporne činjenice da je Ugovor stranaka sklopljen na temelju čl. 39. Odluke o komunalnom redu („Službeni glasnik Grada Zagreba“, br. 4/08, 5/08, 8/09 i 17/09, dalje: Odluka o komunalnom redu), koja je prestala važiti donošenjem Odluke o komunalnom redu iz 2014. godine, i koja je bila donesena sukladno čl. 14. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ br. 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03-pročišćeni tekst, 82/04, i 178/04, dalje: ZKG), da su reklame postavljene na nekretnini na kojoj tužitelj nije niti vlasnik, a niti nositelj bilo kakvog stvarnog prava te da je donesena nepravomoćna presuda ovoga suda br. P- 414/2025 od 24. studenoga 2025. kojom je ovaj sud utvrdio ništetnost Ugovora i pripadajućih Dodataka.

5. U dokaznom postupku sud je pročitao izvadak iz knjigovodstvene kartice (list 26 i 27 spisa), I.Dodatak Ugovoru o plaćanju naknade za postavljanje reklama (list 49 i 50 spisa), Ugovor o plaćanju naknade za postavljenje reklama (list 51 i 52 spisa),

II.Dodatak Ugovoru o plaćanju naknade za postavljanje reklama (list 53 i 54 spisa), preslika tužbe od 27.01.2025.g. (list 65 do 74 spisa), rješenje Grada Zagreba od 9.8.2010.g. (list 77 do 79 spisa), dopis Grada Zagreba od 13.09.2013.g. (list 80 spisa), z.k.izvadak (list 199 do 202 spisa),posjedovni list (list 203 spisa), podaci o identifikaciji čestice (list 204 spisa),presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-414/25-12 (list 220 do 234 spisa).

6. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. U postupku nije sporna visina tužbenog zahtjeva. Sporne su osnova tužbenog zahtjeva i činjenica je li za utuženo potraživanje nastupila zastara.

8. O pitanju je li redovni sud ovlašten ocjenjivati zakonitost općeg akta, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim donesenim odlukama izrazio je shvaćanje da je sud dužan ispitati zakonitost podzakonskih akata kada upravni akt više nije na snazi (poslovni brojevi: Rev 2550/2019-3 od 29. kolovoza 2023., Rev 2169/2019 od 1. ožujka 2023. i Rev 901/2022-2 od 19. listopada 2022.).

9. Tako je u predmetu poslovni broj Rev 901/2022-2 od 19. listopada 2022. odgovoreno na pitanje u odnosu na koje je dopuštena revizija, a koje glasi: „U slučaju da nisu ispunjene pretpostavke za postupak ocjene zakonitosti općeg akta, a iz razloga što je navedeni akt već izvan snage, ali očito proizvodi učinke, može li se pitanje njegove zakonitosti isticati tijekom parničnog postupka gdje se pojavilo pitanje zakonitosti toga akta te je li redovni sud u tom parničnom postupku u takvoj situaciji dužan ispitati njegovu zakonitost?“

10. Odgovarajući na postavljeno pitanje u citiranoj odluci iznijeto je pravno shvaćanje pozivom na više odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske (poslovni broj U-III- 4024/2019, U-III-4025/2019 i dr.), prema kojima (primjerice odluka poslovni broj U-III- 6013/2012 od 1. prosinca 2014.) je utvrđena povreda odredbe članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14; dalje: Ustav) i prava na pristup sudu zbog propusta suda da u povodu prigovora podnositelja o nezakonitosti općeg akta jedinice lokalne samouprave, u skladu s odredbom članka 83. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima uputi zahtjev za ocjenu zakonitosti općeg akta Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.

11. Stoga je u okolnostima kada upravni akt više nije na snazi, sud koji vodi postupak dužan ispitati zakonitost odluka na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev. Pritom je sud dužan ispitati zakonitost upravnih akata na način kako bi to, da ti upravni akti u međuvremenu nisu stavljeni izvan snage, ispitao upravni sud. Dakle, sud je dužan ispitati i odgovoriti na sva pitanja glede zakonitosti Odluke o komunalnom redu iz 2008. godine.

12. Pored svega navedenog, sud je preispitao zakonitost Odluke o komunalnom redu iz 2008. godine na osnovi koje je sklopljen Ugovor.

12.1. Spornom Odlukom o komunalnom redu propisan je komunalni red i mjere za njegovo provođenje radi uređenja naselja, održavanja čistoće, čuvanja i korištenja javnih površina, skupljanja, odvoza i postupanja sa skupljenim komunalnim otpadom, uklanjanja snijega i leda te uklanjanja protupravno postavljenih predmeta na području Grada Zagreba (čl. 1. navedene Odluke).

12.2. Odluka o komunalnom redu donesena je na temelju odredbe čl. 14. ZKG-a. Tom je odredbom propisano da je, u cilju pobližeg uređenja odnosa u komunalnom gospodarstvu, predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave obvezno donijeti odluku o komunalnom redu i mjere za njezino provođenje, a s kojom odlukom se propisuju naročito odredbe o uređenju naselja; održavanju čistoće i čuvanju javnih površina; korištenju javnih površina; skupljanju, odvozu i postupanju sa skupljenim komunalnim otpadom; uklanjanju snijega i leda; uklanjanju protupravno postavljenih predmeta; mjere za provođenje komunalnog reda i kaznene odredbe.

12.3. Prema odredbi čl. 29. Odluke reklame su reklamne zastave, reklamna platna (na građevinskim skelama, ogradama i građevinama u rekonstrukciji, sanaciji ili gradnji), transparenti, reklamni ormarići, oslikane reklamne poruke (na zidovima građevina, ogradama, tendama, prometnicama i slično), reklamni natpisi i drugi predmeti koji služe reklamiranju, osim reklamnih panoa. Način postavljanja reklama određuje pravilnikom gradonačelnik na prijedlog Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet uz prethodno pribavljenu suglasnost gradskog upravnog tijela nadležnog za uređenje javnih gradskih prostora i Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. Zabranjeno je postavljanje reklama suprotno navedenom pravilniku.

12.4. Nadalje, za postavljanje reklama iz čl. 29. st. 1. Odluke potrebno je rješenje gradskoga upravnog tijela nadležnog za komunalne poslove, ako posebnim propisom nije drugačije određeno, a zahtjevu za izdavanje tog rješenja podnositelj je dužan priložiti: idejni projekt izrađen od ovlaštenog projektanta; fotomontažu mjesta na kojem se predmet postavlja; za svjetleće reklame opis priključka na elektromrežu (za veće reklame elektroenergetsku suglasnost); dokaz o pravu korištenja nekretnine (dokaz o vlasništvu nekretnine na koju se predmet postavlja, suglasnost vlasnika ili drugi akt o pravu korištenja nekretnine); drugu potrebnu dokumentaciju, a idejni projekt treba sadržavati: tehnički opis reklame, skicu reklame, položaj reklame u prostoru prikazanu u mjerilu ili kotiranu, prikaz položaja reklame na kopiji katastarskog plana u mjerilu 1:1000, a po potrebi i statički proračun (čl. 30. Odluke o komunalnom redu).

12.5. Odredbom čl. 32. Odluke određeno je da se rješenjem iz čl. 30. st. 1. navedene Odluke određuje mjesto, način postavljanja, izgled reklame, veličina reklame, vrijeme na koje se reklama postavlja, te drugi uvjeti ovisno o tipu reklame i mjestu postavljanja. Zabranjeno je postavljanje reklama iz čl. 29. st. 1. navedene Odluke bez rješenja ili suprotno rješenju.

12.6. Konačno, odredbom čl. 39. Odluke, čiju zakonitost tuženik spori, za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa na javne površine, zemljište i objekte plaća se naknada koju pravilnikom određuje gradonačelnik, ovisno o zoni u kojoj se postavljaju, o njihovoj reklamnoj površini, odnosno veličini, vrsti i tipu, pri čemu podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti sklapaju ugovor o plaćanju naknade i to prije izdavanja rješenja o njihovu postavljanju.

13. Iz citiranih odredbi proizlazi da je tužitelj, kao jedinica lokalne samouprave, bio dužan donijeti Odluku o komunalnom redu kojom će urediti pitanje uređenja naselja. Stoga tužitelj iz ZKG-a crpi ovlaštenje da takvom odlukom u sklopu uređenja naselja uredi i pitanje postavljanja reklama i reklamnih panoa i s tim u vezi za navedeno izdaje odobrenja.

13.1. Međutim, ovdje se postavlja kao sporno pitanje prava odnosno ovlaštenja tužitelja da navedenom Odlukom uredi pitanje plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na površinama koje nisu javne, odnosno koje su u privatnom vlasništvu i za koje korisnik, u pravilu, plaća naknadu vlasniku nekretnine, a ovaj komunalnu naknadu tužitelju.

13.2. Takvo ovlaštenje ovaj sud ne pronalazi u odredbama ZKG-a, jednako kao što navedeno ne proizlazi niti iz propisa kojima je reguliran djelokrug i financiranje jedinica lokalne samouprave.

13.3. Prema tada važećoj odredbi čl. 29. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave („Narodne novine“, br. 117/1993, 92/1994, 69/1997, 33/2000, 73/2000, 127/2000, 59/2001, 107/2001, 117/2001, 150/2002, 147/2003, 132/2006, 26/2007, 73/2008, 25/2012, 147/2014, 100/2015, 115/2016, 127/2017) vlastiti izvori sredstava općine i grada jesu prihodi od vlastite imovine, u smislu čl. 68. st. 3. toč. 1., 2., 3. i 4. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi; općinski, odnosno gradski porezi u skladu s tim Zakonom; novčane kazne i oduzeta imovinska korist za prekršaje koje sami propišu; upravne pristojbe u skladu s posebnim zakonom, boravišne pristojbe, u skladu s posebnim zakonom; komunalne naknade, doprinosi i druge naknade utvrđene posebnim zakonom; naknade za uporabu javnih, općinskih ili gradskih površina te drugi prihodi utvrđeni posebnim zakonom.

13.4. Prema odredbi čl. 19. st. 1. ZKG-a komunalna je naknada prihod proračuna jedinice lokalne samouprave, a sredstva komunalne naknade namijenjena su financiranju obavljanja djelatnosti odvodnje atmosferskih voda, održavanja čistoće u dijelu koji se odnosi na čišćenje javnih površina, održavanja javnih površina, održavanja nerazvrstanih cesta, održavanja groblja i krematorija i javne rasvjete.

13.5. Iz navedenih odredbi ne proizlazi da bi jedinica lokalne samouprave bila ovlaštena općim aktom urediti pitanje naplate naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na nekretninama u privatnom vlasništvu odnosno na nejavnim površinama. Štoviše, u pravilu korisnik plaća naknadu u vidu zakupnine vlasniku nekretnine na koju je postavljena reklama, a vlasnik nekretnine plaća jedinici lokalne samouprave komunalni doprinos.

13.6. S obzirom na navedeno, stav je ovog suda da je Odluka o komunalnom redu iz 2008. godine u dijelu odredbe čl. 39. kojom je propisana obveza plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na zemljište i objekte (koji nisu javni) u suprotnosti sa zakonom.

13.7. Isto je utvrđenje suda i u odnosu na Odluku o komunalnom redu iz 2019., važeću u vrijeme sklapanja II. Dodatka Ugovoru o plaćanju naknade za postavljanje reklama sklopljenog 28. prosinca 2020. Naime, ovlaštenje tužitelja za naplaćivanje naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na površinama koje nisu javne, odnosno koje su u privatnom vlasništvu i za koje korisnik, u pravilu, plaća naknadu vlasniku nekretnine, a ovaj komunalnu naknadu tužitelju, prema utvrđenju ovoga suda ne proizlazi iz propisa kojima je regulirano komunalno gospodarstvo te djelokrug i financiranje jedinica lokalne samouprave.

13.8. Navedena utvrđenja nisu suprotna niti utvrđenjima i ocjeni Visokog upravnog suda Republike Hrvatske koji je odlučivao o zakonitosti općih akata drugih jedinica lokalne samouprave, a koji su po svom sadržaju bitno slični ovdje spornom općem aktu (odluke broj Usoz-8/2016 od 13. lipnja 2016., Usoz-118/2020 od 25. travnja 2022.).

14. S obzirom na to da je odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO) propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a imajući u vidu naprijed navedene zaključke, ocijenjeno je da je Ugovor od 20. srpnja 2010. s I. Dodatkom od 20. rujna 2013. i II. Dodatkom od 28. prosinca 2020. ništetan, i da kao takav ne proizvodi pravne učinke, kao i da tužitelj iz tog razloga nema pravo na naplatu navedene naknade. Iako su presudom ovoga suda br. P-414/25-12 od 24. studenoga 2025. Ugovor od 20. srpnja 2010. s Dodacima utvrđeni ništetnima, nije bilo razloga za prekid ovoga postupka do pravomoćnog okončanja postupka u navedenom predmetu jer je ovaj sud mogao sam riješiti to pitanje kao prethodno pitanje, pa je stoga o tužbenom zahtjevu odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

15. Tuženiku u trošak parničnog postupka valja priznati trošak sastava prigovora protiv rješenja o ovrsi po Tbr. 10/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: OT) u iznosu od 200,00 EUR, sastav podnesaka od 26. kolovoza 2025. i od 27. siječnja 2026., oba po Tbr. 8/1 OT u iznosu od 200,00 EUR po podnesku, te sastav podnesaka od 19. rujna 2025. i od 26. studenoga 2025., oba po Tbr. 8/4 OT u iznosu od 50,00 EUR po podnesku, što zajedno iznosi 700,00 EUR i što uvećano za porez na dodanu vrijednost iznosi 875,00 EUR, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

16. Tuženiku u trošak parničnog postupka nije priznat kao potreban trošak sastava podnesaka od 19. rujna 2025. i od 26. studenoga 2025., oba u preostalom zatraženom iznosu od 150,00 EUR po podnesku, što zajedno iznosi 300,00 EUR i što uvećano za porez na dodanu vrijednost iznosi 375,00 EUR, jer se ne radi o podnescima iz kategorije obrazloženih podnesaka prema Tbr. 8 st. 1. i 3. slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

Zagreb, 2. ožujka 2026.

Sudac

Sandra Rotar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. toga Zakona.