REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J.F.Kennedyja 11

P-1909/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja MARKOT.TEL d.o.o., Zagreb, Trg Sportova 11, OIB: 04913787667, kojeg zastupa punomoćnik Timon Sakoman, odvjetnik u Zagrebu, Ilirski trg 6 i punomoćnik Roko Perić, odvjetnik u Zagrebu, Prilaz Gjure Deželića 57, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete (VPS. 16.840.822,00 EUR), nakon održane glavne rasprave zaključene 14. siječnja 2026. u prisutnosti zastupnika po zakonu tužitelja, punomoćnika tužitelja i zastupnice po zakonu tuženika, s danom objave 2. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, da tužitelju MARKOT.TEL d.o.o., Trg sportova 11, Zagreb, OIB: 04913787667, isplati iznos od 16.840.822,00 EUR / 126.887.173,37 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 5.922.254,20 EUR / 44.621.224,24 kn od dana 21.09.2013. godine do isplate, sve u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do dana 31.07.2015.g. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01.08.2015.g. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana."

II. Odbija se kao neosnovan eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da tužitelju Markot.tel d.o.o. isplati iznos od 44.621.224,24 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

na iznos od 83.128,45  od  25.2.1998 g. na iznos od 167.273,97  od  25.3.1998 g. na iznos od 229.535,42  od  25.4.1998 g. na iznos od 278.602,99  od  25.5.1998 g. na iznos od 301.069,32  od  25.6.1998 g. na iznos od 282.201,46  od  25.7.1998 g. na iznos od 271.039,03  od  25.8.1998 g. na iznos od 305.151,24  od  25.9.1998 g. na iznos od 350.457,26  od  25.10.1998 g. na iznos od 341.958,64  od  25.11.1998 g. na iznos od 363.699,83  od  25.12.1998 g. na iznos od 509.986,16  od  25.1.1999 g. na iznos od 463.181,58  od  25.2.1999 g. na iznos od 512.591,78  od  25.3.1999 g. na iznos od 550.069,72  od  25.4.1999 g. na iznos od 548.334,84  od  25.5.1999 g. na iznos od 551.635,88  od  25.6.1999 g. na iznos od 601.253,16  od  25.7.1999 g. na iznos od 568.264,99  od  25.8.1999 g. na iznos od 539.960,69  od  25.9.1999 g. na iznos od 560.360,38  od  25.10.1999 g. na iznos od 580.289,08  od  25.11.1999 g. na iznos od 589.352,52  od  25.12.1999 g. na iznos od 717.668,63  od  25.1.2000 g. na iznos od 619.372,08  od  25.2.2000 g. na iznos od 695.618,07  od  25.3.2000 g. na iznos od 656.039,44  od  25.4.2000 g. na iznos od 583.309,05  od  25.5.2000 g. na iznos od 559.224,96  od  25.6.2000 g. na iznos od 477.214,79  od  25.7.2000 g. na iznos od 453.073,96  od  25.8.2000 g. na iznos od 383.989,95  od  25.9.2000 g. na iznos od 433.472,41  od  25.10.2000 g.

83.989,95

na iznos od 452.587,33  od  25.11.2000 g. na iznos od 411.211,41  od  25.12.2000 g. na iznos od 464.138,61  od  25.1.2001 g. na iznos od 455.475,13  od  25.2.2001 g. na iznos od 473.593,23  od  25.3.2001 g. na iznos od 421.069,38  od  25.4.2001 g. na iznos od 413387,64  od  25.5.2001 g. na iznos od 372.510,62  od  25.6.2001 g. na iznos od 364.084,98  od  25.7.2001 g. na iznos od 247.715,66  od  25.8.2001 g. na iznos od 247.504,74  od  25.9.2001 g. na iznos od 335.815,74  od  25.10.2001 g. na iznos od 279.872,14  od  25.11.2001 g. na iznos od 310.780,07  od  25.12.2001g.

na iznos od 284.394,85  od  25.1.2002 g. na iznos od 292.621,83  od  25.2.2002 g. na iznos od 311.379,03  od  25.3.2002 g. na iznos od 368.549,72  od  25.4.2002 g. na iznos od 346.873,13  od  25.5.2002 g. na iznos od 427.642,70  od  25.6.2002 g. na iznos od 393.223,36  od  25.7.2002 g. na iznos od 309.198,82  od  25.8.2002 g. na iznos od 324.325,12  od  25.9.2002 g. na iznos od 358.917,88  od  25.10.2002 g. na iznos od 322.691,27  od  25.11.2002 g. na iznos od 476.138,66  od  25.12.2002 g. na iznos od 403.860,30  od  25.1.2003 g. na iznos od 314.480,31  od  25.2.2003 g. na iznos od 418.873,03  od  25.3.2003 g. na iznos od 360.080,74  od  25.4.2003 g. na iznos od 358.286,81  od  25.5.2003 g. na iznos od 376.854,58  od  25.6.2003 g. na iznos od 587.018,29  od  25.7.2003 g. na iznos od 658.206,38  od  25.8.2003 g. na iznos od 770.548,61  od  25.9.2003 g. na iznos od 1.011.820,21 od  25.10.2003 g. na iznos od 2.220.210,41 od  25.11.2003 g. na iznos od 2.214.832,03 od  25.12.2003 g. na iznos od 1.343.496,12 od  25.1.2004 g. na iznos od 2.408.727,82 od  25.2.2004 g. na iznos od 985.462,59  od  25.3.2004 g. na iznos od 1.017.913,48 od  25.4.2004 g. na iznos od 763.468,60  od  25.5.2004 g. na iznos od 595.531,79  od  25.6.2004 g. na iznos od 466.987,10  od  25.7.2004 g. na iznos od 378.018,14  od  25.8.2004 g. na iznos od 366.269,84  od  25.9.2004 g. na iznos od 458.102,78  od  25.10.2004 g. na iznos od 438.205,61  od  25.11.2004 g. na iznos od 633.589,74  od  25.12.2004 g. na iznos od 476.294,11  od  25.1.2005 g. pa na svaki iznos do isplate uvećano za pripadajući iznos PDV-a, sve u roku od 15 dana".

III. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 80.050,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 2. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 79.950,00 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

V. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 227.966,96 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da najveći dio svog poslovanja obavlja na  telekomunikacijskom  tržištu  Republike  Hrvatske  pružanjem telekomunikacijskih usluga s dodanom vrijednosti korisnicima putem terminalne opreme priključene na javnu telekomunikacijsku mrežu. Tužitelj  je  za  obavljanje  spomenute  djelatnosti  pružanja telekomunikacijskih usluga s dodanom vrijednosti prethodno morao ishoditi koncesiju, a djelatnost je mogao obavljati jedino i isključivo putem  pristupa  telekomunikacijskoj  mreži  kojom  mrežom  je  na područni Republike Hrvatske u vrijeme sklapanja prvotnog ugovornog odnosa (23. siječanj 1998.) upravljalo društvo Hrvatska pošta i telekomunikacije.  Apsolutni  monopolist  Hrvatska  pošta  i telekomunikacije će kasnije, uslijed izmjena zakonskih propisa i statusnih promjena, postati Hrvatski Telekom d.d. (dalje HT) kao društvo sa zakonom zajamčenim monopolom na telekomunikacijskom tržištu do 2005. godine. S obzirom da je tužitelj imao koncesijski ugovor zaključen s nadležnim tijelom tuženika, to je tužitelj imao posve legitimna i opravdana očekivanja od tuženika da je isto uređeno tada važećim zakonima i pravilima postupanja koja su obvezujuća za sve sudionike  pojedinačnih  i  posebnih  ugovornih  odnosa.  Međutim, ispostavilo se da tome nije tako. Naime, zlorabeći svoj monopolistički položaj  HT  je  ugovorom  tužitelju  nametnuo  zabranjene  i diskriminirajuće uvjete pristupa svojoj mreži na tako grub način da je HT, paušalno i protivno prisilnim propisima, za sebe zadržao i do 60 % od  tužiteljevog  prihoda  uz  istovremenu  naplatu  svih  naknada.

Neovisni  regulator  u  telekomunikacijama.  Zavod  za telekomunikacije (dalje u tekstu: Zavod), još u svibnju 2001. godine je temeljem Zahtjeva za pokretanje postupka utvrđivanja narušavanja slobodnog tržišnog natjecanja Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja utvrdio kako HT zloupotrebljava monopolski položaj i prenaplaćuje usluge  ne  pridržavajući  se  pri  tome  odredbi  Zakona  o telekomunikacijama i pripadajućeg Pravilnika. S obzirom da HT nije postupio  po  zahtjevu  Zavoda,  te  nakon  izmjena  Zakona  o telekomunikacijama, Vijeće za telekomunikacije (novi regulator - dalje u tekstu: Vijeće) je 25. listopada 2002. radi nezakonitog postupanja HT- a  donijelo  rješenje  kojim  se  HT-u  nalaže  usklađivanje  načina poslovanja s davateljima usluga s dodanom vrijednošću. Međutim, niti to rješenje nikada nije provedeno jer HT nikada nije postupio po istome niti je svoje poslovanje uskladio sa zakonom, a Upravni sud Republike Hrvatske je nakon gotovo 5 godina poništio spomenuto rješenje s obrazloženjem da neovisni regulator - Vijeće nije bio ovlašten donijeti rješenje nego da to spada u nadležnost nadzornika telekomunikacija. Pored takvog stanja stvari, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je 24.08.2007. podnijelo zahtjev za zaštitu zakonitosti broj: UZ-DO-45/07. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio Zahtjev za zaštitu zakonitosti te je pri tome utvrdio da rješenje spada u nadležnost Zavoda i Agencije za  zaštitu  tržišnog  natjecanja.  Sudjelujući  u  takvom  pravnom ugovornom odnosu sa HT-om tužitelju je nastala šteta, koju je potraživao tužbom podnesenom protiv HT kao tuženika. Iznos štete predstavlja iznos koji je HT od tužitelja naplatio više nego što je mogao naplatiti da se pridržavao prisilnih propisa i da se suzdržavao od zlouporabe monopolističkog položaja. Navedeni postupak pravomoćno je dovršen pred redovnim sudovima Republike Hrvatske Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske odnosno revizijom broj Rev-x 67/14-5 od 17. rujna 2014. Tužitelj ukazuje kako su mu postupanjem redovnih sudova povrijeđena ustavna prava zajamčena odredbama čl. 14. st. 2. u vezi s čl. 29. st. 1., čl. 48. st. 1. i čl. 50. st. 2. te čl. 49. st. 1. i 2. u vezi s čl. 16. st. 2. Ustava Republike Hrvatske, sve u vezi s najvišim vrednotama ustavnog poretka iz odredbe čl. 3. Ustava Republike Hrvatske – jednakosti, nepovredivosti vlasništva i vladavine prava, kao i konvencijska prava zajamčena odredbama čl. 6. st. 1. Konvencije, čl. 1. Protokola br. 1. i br. 12. Konvencije, zbog čega je tužitelj ustao ustavnom tužbom koji predmet još nije konačno riješen. Neovisno o navedenom, tužitelj ukazuje da je tuženik odgovoran za štetu koja je nastala zbog nepridržavanja i dopuštanja povrede prisilnih pravila tržišnog natjecanja od strane monopolista, odnosno zbog pogrešne i izrazito arbitrarne primjene kogentnih propisa koje je sama regulirala odnosno morala urediti obvezatnim normama, po svojim sudskim tijelima. Tužitelj u tužbi nadalje prikazuje pregled spora s društvom HT d.d. pred redovnim sudovima te ističe u bitnome kako je u vrijeme zasnivanja ugovornog odnosa s HT-om isto društvo bilo apsolutni  monopolist  na  tržištu  Republike  Hrvatske  u  pružanju telekomunikacijskih usluga u fiksnoj mreži. Zbog toga, u vrijeme sklapanja spornog pravnog odnosa tužitelja s društvom HT radi početka obavljanja svoje djelatnosti pružanja telekomunikacijskih usluga nije imao drugog izbora nego sklopiti ugovor o priključivanju terminalne opreme za pružanje usluga s dodatnom vrijednosti u telefonskoj mreži i o raspodjeli zajedničkog prihoda broj T-3-1077/97 (u daljnjem tekstu kao: „Ugovor“) te kasnije i Anex istom ugovoru 20. svibnja 1999. Ugovor i Aneks Ugovoru sklopljeni su na unaprijed otisnutom obrascu s memorandumom HT, a na sadržaj kojih odredaba Ugovora i Aneksa tužitelj nije mogao nikako utjecati budući da nije imao nikakvog izbora u pogledu ugovorne strane s kojom će započeti poslovni odnos kao niti u pogledu ugovornih uvjeta, jer se Ugovor morao sklopiti isključivo s HT i to samo temeljem već unaprijed utvrđenih uvjeta (između ostalog i cjenika) koje je HT jednostrano i autonomno diktiralo. Sklapanjem Ugovora i Aneksa Ugovoru tužitelj isto tako nije imao drugog izbora nego prihvatiti i Cjenik osnovnih, telekomunikacijskih usluga u unutarnjem i međunarodnom prometu HT, odnosno uvjete podjele prihoda između tužitelja i HT koje je HT i bez ikakvog utjecaja tužitelja, samostalno i jednostrano utvrdilo i uključilo ih u Ugovor. Budući da je podjela prihoda između tužitelja i HT u cijelosti bila jednostrano određena od strane HT-a i u svom sadržaju protivna prisilnim propisima koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja takvog Ugovora, kao i propisima koji su naknadno stupili na snagu, odnosno u vrijeme izvršenja Ugovora, tužitelj je ustao tužbom pred nadležnim sudom radi utvrđenja ništetnim odredbe Ugovora, a koja je očigledno bila ništetna zbog suprotnosti s prisilnim propisom. Uz utvrđenje ništetnosti, tužitelj je tužbenim zahtjevom tratio zamjenu ništetnih odredaba novima te je ujedno zatražio i da naloži HT isplatu neosnovano stečenog iznosa, odnosno isplatu razlike između cijene koju je HT naplaćivalo tužitelju i cijene koja je HT pripadala prema prisilnim propisima, a koja razlika je još 2005. godine iznosila čak 44.621.224,24 kn. Tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-l 949/02 od 18. veljače 2009. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4351/09 od 07. svibnja 2013. koju je tužitelj zaprimio 20. rujna 2013. Protiv presude Županijskog suda uložena je Revizija Vrhovnom sudu Republike Hrvatske koja je odbijena odlukom Rev x 67/15 od 17. rujna 2014. Sva shvaćanja redovnih sudova odnosno pravna shvaćanja primjene prava temelje se na pogrešnom stajalištu da su ugovorne strane u ugovornom odnosu (tužitelj i HT) mogle samostalno i dispozitivno odrediti svoje ugovorne odnose slijedom čega odredbe važećih Zakona o telekomunikacijama, Pravilnika o općim uvjetima za obavljanje telekomunikacijskih usluga (Narodne novine, broj: 84/95, 101/96, 105/96 i 2/97) - dalje u tekstu: „Pravilnik“ i drugih propisa koji kroj sporni vremenski period reguliraju tržište i određuju uvjete pod kojima monopolist naplaćuje veleprodajnu uslugu pristupa svojoj mreži nisu odredbe kogentne već dispozitivne naravi pa nema razloga za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora koje bi bile protivne istima. Tužitelj ističe kako je tijekom postupka, a naročito u ustavnoj tužbi, jasno i detaljno obrazložio argumente koji nesporno dokazuju da su i zakoni, koji uređuju tržište telekomunikacija i Pravilnik kogentni propisi pozivajući se time i na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izražen u Odluci broj U-II-2188/2001 od 9. srpnja 2003. (Narodne novine br. 120/03.). Ukazuje i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u spomenutoj odluci već bio u prilici odlučivati o pravnom karakteru odredaba Zakona i Pravilnika kada je donio sljedeću  odluku:  „Odredbom  članka  14.  stavka  1.  Zakona  o telekomunikacijama, nalaže se obveza davatelja govornih usluga da ih mora obavljati u skladu s Pravilnikom, čime se ograničava autonomija ugovornih strana u pogledu sadržaja ugovora kojeg sklapaju. Stranke ne mogu pregovarati o drukčijim uvjetima obavljanja usluga od onih propisanih Pravilnikom, jer je navedena odredba Zakona prisilni propis. Postupe li stranke protivno tome, kada u pogledu nekih pitanja to Pravilnik ne dopušta, tako ugovorena odredba sklopljenog ugovora bila bi ništava (članak 10. i članak 103. stavak 1. ZOO). Kako Pravilnik sadrži i opće uvjete obavljanja telekomunikacijskih usluga, kada je u pitanju načelo slobode ugovaranja, kao temeljno načelo ugovornog prava, i ove odredbe treba smatrati propisom." Tužitelj navodi da zbog toga proizlazi da su odluke svih redovnih sudova pogrešne u primjeni prava te protivne shvaćanjima Ustavnog suda, sto u suštini utječe na meritum rješenja spora između tužitelja i društva HT no ne čini pravni temelj ove tužbe već samo činjenični supstrat iz kojega je šteta nastala. U kojoj mjeri su odluke svih redovnih sudova pogrešne te izrazito arbitrarne u primjeni prava govori i činjenica da su sudov i u cijelosti izbjegli primijeniti pravo EU, odnosno nacionalne pravne norme iz područja telekomunikacija i tržišnog natjecanja tumačiti i primijeniti u duhu prava Europske unije, sve skupa unatoč obvezama koje za Republiku Hrvatsku proizlaze iz, najprije dobrovoljnog, a potom i međunarodnim ugovorom (Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju - dalje SSP) predviđenog predpristupnog usklađivanja s pravom EU. Tužitelj u tužbi nadalje obrazlaže protupravnost u postupanju tuženika te ozbiljnost povrede navodeći u bitnome kako temeljem Ugovora o koncesiji tužitelj (i svaki drugi subjekt) kao koncesionar stječe pravo pružanja određenih telekomunikacijskih usluga na području Republike Hrvatske koristeći usluge uz plaćanje koncesijske naknade. Usluge su se koristile putem priključaka na fiksnu telekomunikacijsku mrežu kojom je u vrijeme spornog odnosa upravljalo društvo Hrvatski telekom d.d. Republika Hrvatska se, sukladno Zakonu o telekomunikacijama, Pravilniku, Zakonu o koncesijama, Zakonu o tržišnom natjecanju te sukladno pravu EU, obvezuje osigurati slobodu tržišnog natjecanja, zaštitu  od  zlouporabe  nadmoćnog  položaja,  osigurati  jednake  i nediskriminirajuće uvjete koncesionarima te pri tome pružati učinkovitu zaštitu putem regulatornih tijela. Sklapanjem ugovora o koncesiji, tužitelj je imao legitimno i opravdano očekivanje da će ga država zaštititi  na  tržištu  telekomunikacija  efikasnim  regulatornim mehanizmima koji nesporno postoje jer ih je sama država usklađujući zakonodavstvo  s  pravnom  stečevinom  EU  sama  dragovoljno ustanovila (Zakon o tržišnom natjecanju, Zakon o telekomunikacijama), a zauzvrat će tuženik ispunjavati svoje obveze te tuženiku plaćati koncesijsku naknadu. Takav je ugovorni odnos sukladan osnovnom načelu obveznog prava - načelu jednake vrijednosti činidaba. U protivnom, koncesijska naknada svodila bi se na jednostrani namet bez ikakve protučinidbe, što nije svrha koncesije ni otvorenog pristupa mreži  kao  i  načela  slobodnog  tržišnog  natjecanja  u  području telekomunikacija.  Međutim,  unatoč  gore  opisanom  ugovornom , koncesijskom  odnosu,  tužitelj  ističe  da  je  Republika  Hrvatska iznevjerila legitimna očekivanja tužitelja jer mu nije pružila učinkovitu zaštitu  od  zlouporabe  monopolističkog  položaja  te  zabranjenog utjecaja i diskrecijskog odlučivanja HT-s što su zapravo u svojim odlukama potvrdili državni sudovi. Naime, odlukama državnih redovnih sudova, zaključeno je da zapravo ne postoje prisilni propisi koji reguliraju tržište telekomunikacijskih usluga, slijedom čega su davatelji usluga slobodni primjenjivati diskrecijsko pravo da sami odluče naplaćivati usluge mimo odredbi Zakona i Pravilnika. Uz takav zaključak i monopolistički položaj HT-a na tržištu, poslovni subjekti gube Ustavom zajamčenu zaštitu države koja im samo formalno nudi zakonsku zaštitu bez ikakvog efekta. Uz takve zaključke državnih redovnih sudova, umjesto da se suzbija, promovira se zlouporaba monopola te se zatire poduzetništvo i tržišna sloboda što su po Ustavu gospodarski  temelji  Republike  Hrvatske.  Tužitelj  ističe  kako  je postupanje Republike Hrvatske kroz državne sudove protupravno i protuustavno te protivno međunarodnim obvezama budući da tuženik nije  pružio  očekivanu  zakonsku  i  ugovornu  zaštitu  tužitelju  od zlouporabe HT monopola i njegove tobožnje „slobode“ nametanja previsokih i diskriminatornih cijena i tumačenja odredbi prisilnih propisa iz područja telekomunikacija s obzirom na to da je glavni izvor prava tržišnog natjecanja Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja koji je još 1995. usvojen po uzoru europskog prava tržišnog natjecanja, a koji je u čl. 14. predviđao zabranu zlouporabe monopolističkog položaja te u čl. 15. zabranu zlouporabe vladajućeg položaja. Tužitelj smatra da su takve odluke državnih sudova protivne općim načelima prava, Ustavu Republike Hrvatske, ali i europskom pravu i konvencijama. Međutim, tužitelj ukazuje kako u konkretnom postupku hrvatski sudovi, osim što nisu u obzir uzeli nacionalno pravo o zabrani zlouporabe monopola i vladajućeg položaja, nisu uzeli u obzir pravo EU koje uređuje zabranu vladajućeg položaja u sektoru telekomunikacija i u skladu s njim interpretirali hrvatsko pravo koje je bilo na snazi u tom trenutku, čak i unatoč činjenici da su telekomunikacije i tržišno natjecanje bitni elementi SSP-a sadržani u člancima 70. i 98. SSP-a. Povrijeđena je norma prava Europske zajednice s izravnim učinkom koje pravo je imalo za svrhu dodjelu subjektivnog prava. S obzirom da je riječ o povredi normi iz područja tržišnog natjecanja uređeno Uredbom EU i Ugovorom (SSP), a u vrijeme donošenja presude Vrhovnog suda i Ugovorom o funkcioniranju Europske unije riječ je o ozbiljnoj povredi jer država u primjeni normi zaštite tržišnog natjecanja ne uživa nikakvu diskreciju kako to pogrešno i arbitrarno nastoje opravdati državni sudovi. Uzročna veza između povrede i štete je neprekinuta, čime su kumulativno ispunjene sve pretpostavke za nastanak odgovornosti države za štetu kako to Europski sud navodi u nizu predmeta (C-5-94, C-178/94, C-179/94, C-188/94, C-189/94, C-190/94, C-6/90, C9/90). Opreza radi, te s obzirom na činjenicu da bi daljnjim protekom vremena i u slučaju za tužitelja nepovoljnog ishoda naznačene ustavne tužbe, tužitelj zapao u zastaru, tužitelj ukazuje kako nema drugog načina da ostvari  pravo  na  naknadu  pretrpljene  štete  osim  podnošenja predmetne tužbe. Tužitelj ističe i da se odgovornost za štetu temelji, osim na članku 3. i članku 5. st. 2 Ustava Republike Hrvatske, na članku 8., na članku 1045. Zakona o obveznim odnosima u vezi sa člankom 105. Zakona o sudovima, budući da tuženik odgovara za rad svojih sudova. U odnosu na pravodobnost tužbe tužitelj ukazuje kako je odredbom članka 230. Zakona o obveznim odnosima propisano da naknada štete zastarijeva za 3 godine računajući od dana kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu počinila, a odluka Vrhovnog suda po reviziji kojom je konačno dovršen postupak pred redovnim sudovima donijeta je 17. rujna 2014. od kada se može računati rok kada je tužitelj saznao za štetu i osobu koja je štetu počinila. U nepovoljnijem slučaju taj datum može biti datum primitka odluke Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž-4351/09 odnosno 20. rujna 2013. kada je nastupila pravomoćnost prvostupanjske presude pa je s obzirom na navedeno, tužba podnijeta u roku od 3 godine. Zaključno, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj ističe kako predmetnom tužbom potražuje naknadu štete koja se sastoji u razlici u previsokoj cijeni naknada i drugih davanja koju je tužitelj platio i utužio prema HT d.d., a koja je naknada štete izostala protupravnim postupanjem/propuštanjem tuženika, kao osobe odgovorne za rad sudova u Republici Hrvatskoj. Visina tužbenog zahtjeva je stoga identična utuženoj razlici u cijeni između onog što je tužitelj u stvarnosti platio društvu HT i onog što bi bilo plaćeno da nije bilo zlouporabe monopola i kršenja prisilnih propisa te iznosi 44.621.224,24 kn uvećano za pripadajući iznos PDV-a s kamatama na taj iznos prema specifikaciji do isplate. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude kao u t. II. izreke, pri čemu napominje i da se prije podnošenja ove tužbe obratio nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora sukladno odredbi čl. 186. a Zakona o parničnom postupku, no na zahtjev nije odgovoreno u propisanom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu poriče osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe i prigovor zastare jer je zahtjev za mirno rješenje spora zaprimljen 22. rujna 2016., odnosno nakon isteka roka od tri godine slijedom čega je predmetna tražbina sukladno odredbi čl. 230. ZOO-a zastarjela. U odnosu na tužiteljeve navode da je trgovačko društvo koje obavlja djelatnost pružanja telekomunikacijskih usluga s dodanom vrijednosti korisnicima  putem  terminalne  opreme  priključene  na  javnu telekomunikacijsku mrežu, za koju je 1998. godine morao ishoditi koncesiju i sklopiti Ugovor o ostvarivanju koncesije za pružanje telekomunikacijskih usluga putem terminalne opreme priključene na javnu telekomunikacijsku mrežu od 2. veljače 1998., te Ugovor o priključivanju terminalne opreme za pružanje usluga s dodanom vrijednosti u telefonskoj mreži i raspodjeli zajedničkog prihoda, broj T- 3-1077/97 od 23. siječnja 1998., tuženik ističe kako su predmetni ugovori sklopljeni u skladu s tada važećim materijalnim propisima kojima je bila uređena materija pristupa telekomunikacijskoj mreži, i to Zakonom o telekomunikacijama (Narodne novine, br. 53/94, u daljnjem tekstu:  Zakon)  i  Pravilnikom  o  općim  uvjetima  za  obavljanje telekomunikacijskih usluga (Narodne novine, br. 84/95, 101/96, 105/96 i 2/97, u daljnjem tekstu: Pravilnik). Navedenom mrežom je u vrijeme sklapanja prvotnog ugovornog odnosa upravljalo društvo Hrvatska pošta i telekomunikacije, a danas upravlja njegov pravni slijednik Hrvatski Telekom d.d. (u daljnjem tekstu: HT). Nadalje, u odnosu na tužiteljeve navode da je HT tada imao zajamčeni monopol na telekomunikacijskom tržištu, pri čemu je zlorabio svoj monopolistički položaj i nametao zabranjene i diskriminirajuće uvjete pristupa mreži te upućujući na zlouporabu monopolističkog položaja na tržištu od strane HT-a, kao i u odnosu na navode da je bio primoran u nuždi sklopiti s istim predmetne nepovoljne ugovore i pristati na diskriminirajuće uvjete pristupa mreži, tuženik ističe kako je nesporno da je u skladu s člankom 98. stavkom 4. Zakona do kraja 2002. godine HT imao isključivo pravo biti operator nepokretne javne telekomunikacijske mreže te je kao takav imao monopol u uvjetima neliberaliziranog telekomunikacijskog tržišta, ali je tuženik mišljenja da se ne može govoriti o nuždi ili prisili podnositelja na sklapanja predmetnih ugovora, budući da je ugovor po svojoj pravnoj prirodi dvostrano obvezujući pravni posao zaključen suglasnim očitovanjem volje dviju ili više stranaka, te da je podnositelj zahtjeva i nakon tog razdoblja, u uvjetima liberaliziranog tržišta, ostao u ugovornom odnosu s HT-om te s njim sklapao anekse navedenog ugovora. U vezi s tužiteljevim navodima o nametanju diskriminirajućih uvjeta pristupa mreži od strane HT-a prema podnositelju u odnosu na kućanstva, tuženik smatra potrebnim napomenuti da se ne radi o istim vrstama usluga utvrđenim Pravilnikom te da se cijene utvrđuju prema vrsti usluge. Članak 11. stavak 2. Pravilnika propisivao je da korisnici usluga plaćaju cijenu usluge utvrđene na troškovnom načelu, a koja se sastoji od cijene davatelja usluge i cijene koju HT odredi za uslugu telekomunikacijskog povezivanja i fakturiranja, a što znači da se navedena odredba odnosi na cijenu koju plaćaju korisnici usluga, a ne na podnositelja zahtjeva kao davatelja usluge. Međutim, člankom 161. Pravilnika određen je način utvrđivanja cijene usluge s dodanom vrijednosti u telefonskoj mreži, a o kojoj se usluzi radi u konkretnom slučaju, te se propisuje da vlasnik javne telekomunikacijske mreže sklapa ugovor s davateljem usluge s dodanom vrijednosti, u kojem ugovoru davatelj usluge odabire jednu od raspoloživih tarifa po kojoj se usluga naplaćuje korisniku. Istim člankom Pravilnika propisano je da se tim ugovorom utvrđuje i raspodjela prihoda između vlasnika javne telekomunikacijske mreže i davatelja usluga. Slijedom navedenog, cijena usluge utvrđena je u skladu s tada važećim cjenicima HT-a. Osim navedenog, a u odnosu na tužiteljeve navode da mu država nije omogućila pravnu zaštitu radi naplate nastale štete te da su sudska tijela  Republike  Hrvatske  odgovorna  za  štetu  koja  je  nastala pogrešnom i izrazito proizvoljnom primjenom zakona od strane sudova, pri čemu tužitelj posebno ističe protupravnost u postupanju redovnih sudova obrazlažući da je odlukama redovnih sudova zaključeno kako ne postoje prisilni propisi koji uređuju tržište telekomunikacijskih usluga te da su davatelji usluga slobodni primjenjivati diskrecijsko pravo pri odlučivanju o naplati usluga protivno odredbama Zakona i Pravilnika, čime uz takav monopolistički položaj HT-a poslovni subjekti gube Ustavom zajamčenu zaštitu države, kao i da je takvo postupanje Republike Hrvatske kroz sudove protupravno, protuustavno i protivno pravu EU-a i međunarodnim konvencijama, tuženik ukazuje da je iz priložene dokumentacije razvidno da je u postupcima utvrđivanja činjenica i izvođenja dokaza provedenima pred sudovima utvrđeno da je predlagatelj zahtjeva sklopio s HT-om Ugovor o priključivanju terminalne opreme za pružanje usluga s dodanom vrijednosti u telefonskoj mreži i raspodjeli zajedničkog prihoda broj T-3-1077/97 od 23. siječnja 1998. pri čemu je člankom 11. navedenog Ugovora utvrđeno da će se pružanje usluga s dodanom vrijednosti trećim osobama putem telekomunikacijskih kapaciteta temeljiti na Pravilniku i Cjeniku  osnovnih  telekomunikacijskih  usluga  u  unutarnjem  i međunarodnom prometu (u daljnjem tekstu: Cjenik HT-a) za različite vrste usluga razvrstane u istom članku. Nadalje, člankom 16. Ugovora određeno je da ugovorne stranke dijele ostvareni zajednički prihod prema kategoriji usluga iz članka 11. Ugovora u skladu s Cjenikom HT- a, te da u obračun prihoda ulazi 90% registriranog prometa, a ostatak od 10% HT uzima na ime rizika nemogućnosti naplate. Navedeni su prihodi za podjelu prema kategorijama usluga, a cijene usluga po minuti korištenja u skladu su sa Cjenikom HT-a. Podjela prihoda prilagođena je stvarnim troškovima telekomunikacijskog povezivanja, obračuna i rizika naplate, Standardnim uvjetima za koncesionare i druge davatelje telekomunikacijskih usluga te uvjetima za davanje sadržaja na terminalnim uređajima HT-a od 28. siječnja 2002. U obračun prihoda ulazi 100% registriranog prometa po naplatnoj cijeni usluge prema Cjeniku HT-a, a rizik naplate uračunat je u troškove HT- a prilikom izračuna naknade davateljima usluga. Uveden je popust za zakupljene kapacitete u iznosu od 25% za analogne telefonske priključke, pretplatu za ISDN PRA i ISDN BRA priključke za zakupljene vodove, te se člankom 6. Cjenika HT-a određuje nova naknada davateljima sadržaja na terminalnim uređajima HT-a u postotku od naplatne cijene usluga, a u obračun prihoda ulazi 100% ostva renog prometa po naplatnoj cijeni prema Cjeniku HT-a. U odnosu na tužiteljeve navode da mu država nije omogućila pravnu zaštitu radi naplate nastale štete te da su sudska tijela Republike Hrvatske odgovorna za štetu koja je nastala pogrešnom i izrazito pro izvoljnom primjenom propisa od strane sudova, tuženik ukazuje kako primjena materijalnog  prava  i  pravnog  mišljenja  ili  pravnog  stajališta  u navedenom postupku pred sudom nije proizvoljna i nezakonita pa slijedom  svega  navedenog  nisu  ispunjeni  uvjeti  za  odštetnu odgovornost Republike Hrvatske.

3. Podneskom od 28. studenoga 2019. tužitelj navod i u bitnome kako odluka u ovoj pravnoj stvari ovisi o prethodnom rješenju pitanja u predmetu koji se vodi pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske pod brojem U-III-778-2015 povodom ustavne tužbe ovdje tužitelja, i to zbog povreda ustavnih prava u postupcima vođenim pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1949/02, Županijskom sudom u Zagrebu poslovni broj Gž-4351/09 i Vrhovnim sudom Republike Hrvatske poslovni broj Rev x-67/14. Slijedom navedenog, a kako su predmetna postupanja sudova i predmet razmatranja u postupku pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, tužitelj ističe da je razvidno da bi odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske u tom postupku imala utjecaj na meritum spora u ovoj pravnoj stvari slijedom čega predlaže odrediti prekid predmetnog postupka.

4. Imajući u vidu da tužitelj predmetnom tužbom potražuje naknadu štete koja se sastoji u razlici u previsokoj cijeni naknada i drugih davanja koju je tužitelj platio trgovačkom društvu Hrvatski Telekom d.d., a za koju naknadu štete smatra da je izostala protupravnim postupanjem, odnosno propuštanjem tuženika kao osobe odgovorne za rad sudova u Republici Hrvatskoj, i to, između ostaloga i postupanjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1949/02, Županijskog suda u Zagrebu u predmetu poslovni broj Gž-4351/09 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev x- 67/14, kao i imajući u vidu da se pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske pod brojem U-III-778-15 vodio postupak povodom ustavne tužbe ovdje tužitelja, i to zbog povreda ustavnih prava u postupcima vođenim pred gore navedenim sudovima, rješenjem ovog suda poslovni broj P-97/2020 od 14. listopada 2020. (list 102. -104. spisa) postupak je temeljem odredbe čl. 213. st. 1. u vezi s odredbom čl. 12. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) prekinut do donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske povodom ustavne tužbe ovdje tužitelja, u predmetu broj U-III-778-2015.

5. Postupak je nastavljen rješenjem od 25. srpnja 2022. (list 168. -169. spisa) zbog okončanja gore navedenog postupka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, a koji je postupak okončan odlukom od 8. lipnja 2021. kojom je ustavna tužba odbijena (list 109.-166. spisa).

6. U nastavljenom postupku tužitelj se podneskom od 24. studenog 2023. (list 194. do 342. spisa) očitovao na dotadašnji tijek postupka istaknuvši u bitnome kako je za pružanje usluga koje je pružao, tužitelj trebao ishoditi i platiti koncesiju koja se dodjeljivala na 5 godina, a uvjet za dobivanje koncesije je bilo zaključenje ugovora s HT-om, pri čemu je Zakonom o telekomunikacijama utvrđen monopolistički položaj HT-a potrajao do kraja 2004. Tek nakon proteka utuženog razdoblja, u lipnju 2005. dolazi do uspostave prvog komercijalnog poziva iz nepokretne komunikacijske mreže drugog operatera (Optima telekom d.d.), a drugi neovisni operatori su tek 2007. ostvarili infrastrukturne pretpostavke da mogu pružiti podršku uslugama koje je pružao tužitelj. Za cijelo vrijeme utuženog razdoblja tužitelj je s HT-om zaključio samo jedan ugovor (priložen uz tužbu), i to na rok važenja koncesije od 5 godina. Za to vrijeme zaključeno je ukupno 5 Aneksa Ugovoru, nakon čega je od 23. svibnja 2002. do 5. travnja 2004. zaključeno još 8 Aneksa. Naime, donošenjem Zakona o telekomunikacijama (Narodne novine, broj 122/2003) došlo je do zakonske promjene pa tužitelju za pružanje usluga više nije potrebna koncesija nego prijava Hrvatskom zavodu za telekomunikacije te su aneksi sklapani radi izmjena u numeracijama tijekom vremena te radi izmjene uvjeta raspodjele prihoda uslijed odluke uprave HT-a. Tužitelj nadalje ukazuje da je taj položaj zakonskog monopola kao i apsolutnu zavisnost tužitelja o HT-ovim priključcima, HT grubo zloupotrijebio, a tuženik je u potpunosti iznevjerio tužiteljeva legitimna očekivanja da će tuženik osigurati Ustavom  zajamčeno  pravo  zaštite  od  zlouporabe  monopola  u telekomunikacijama i jednakog pravnog položaja. Tužitelj ističe kako u ovom postupku potražuje naknadu štete jer mu tuženik nije pružio zaštitu od zloupotreba monopolskog položaja društva HT d.d. u skladu s Ustavom Republike Hrvatske te pravilima tržišnog natjecanja na koja se  tuženik  obvezao  zakonima  koji  reguliraju  područje  tržišnog natjecanja i međunarodnim ugovorom - Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) odnosno zakonima nadređenom aktu. Navodi kako su obveze koje proizlaze iz Ustava, SSP-a te ostalih propisa Republike Hrvatske jasne i nedvojbene i upravo zato je tužitelj imao opravdana legitimna očekivanja da će ga država zaštititi od zloupotreba i omogućiti mu normalan rad, ali na žalost očekivanja tužitelja su u cijelosti ostala iznevjerena. U ovom predmetu tužitelj traži naknadu štete koja mu je nastala zbog toga što je Republika Hrvatska propustila izvršiti svoju temeljnu ustavnu i zakonsku pozitivnu obvezu da učinkovito zaštititi tuženika, potrošače i samo tržište od zlouporabe monopolističkog položaja (zakonskog i prirodnog), zbog kojeg propusta je tužitelj oštećen jer mu je godinama monopolist (HT d.d.) naplaćivao drastično višu cijenu od tržišne cijene koju bi plaćao da nije bilo zlouporabe monopola, a koju zlouporabu je tuženik omogućio. Drugim riječima, da je Republika Hrvatska djelotvorno i učinkovito izvršavala svoje bitne pozitivne, zakonske, međunarodne i ustavne obveze, ne bi došlo do zloupotrebe monopola i utužene šteta ne bi nastala , a zloupotreba  monopolskog  položaja  bila  je  Zakonom  o telekomunikacijama zabranjena. Tužitelj ističe da je društvo HT d.d. u konkretnom slučaju nesmetano i bez ograničavanja djelovanja kojima se remeti slobodno poduzetništvo, tužitelju nametnulo i naplaćivalo neosnovano visoke i nepravedne cijene koje inače ne bi moglo naplaćivati  da  nije  bilo  zloupotrebe  monopolskog  položaja  i iskorištavanja zavisnosti tužitelja o priključku na jedinu nepokretnu javnu telekomunikacijsku mrežu i javne govorne usluge HT-a. Jednako tako, društvo HT d.d. diskriminiralo je tužitelja u odnosu na ostale sudionike na tržištu, odnosno određivalo je nejednake cijene za iste usluge različitim davateljima usluga s dodatnim vrijednostima i ostalim korisnicima svojih usluga što je protivno pravilima tržišnog natjecanja . Dakle, društvo HT d.d. je zlorabilo svoj monopolski i vladajući položaj, što mu je tuženik omogućio svojim propustom da učinkovito ograniči djelovanja poduzetnika koji narušavaju slobodno poduzetništvo, a da nije bilo istog propusta tuženika uvjeti i cijene koje bi HT d.d. naplaćivalo ovdje tužitelju bile bi znatno niže i tužitelj ne bi pretrpio ovdje utuženu štetu. Tužitelj se nadalje poziva na odredbu članka 49. st. 1. i 2. Ustava Republike Hrvatske te ukazuje kako je ista odredba izmijenjena  Odlukom  o  proglašenju  promjene  Ustava  Republike Hrvatske od 28. ožujka 2021. na način da je zabranjena zlouporaba monopolskog položaja određenog zakonom. U odnosu na postojanje uzročnoposljedične veze između propusta Republike Hrvatske da spriječi i obustavi opisanu zlouporabu monopola od strane društva HT d.d. i štete koju je uslijed toga pretrpio tužitelj, tužitelj navodi kako se ta šteta očituje u razlici između naplaćene cijene i razumne, troškovno utemeljene cijene (trošak plus razumna marža) koja se trebala primjenjivati u onom slučaju da zlouporabe nije bilo i da je tuženik izvršavao svoje preuzete obveze. Da je Republika Hrvatska izvršila svoje pozitivne obveze, utužene štete ne bi bilo, odnosno ona bi bila sanirana,  pravodobno  bi  bila  obustavljena  zloupotreba monopolističkog položaja, a društvu HT d.d., zbog tih djelovanja nespojivih  s  pravilima  tržišnog  natjecanja,  bile  bi  izrečene odgovarajuće mjere. Dakle, tužitelj ukazuje kako su u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke odgovornosti Republike Hrvatske za štetu odnosno propust tijela Republike Hrvatske da udovolji svojim pozitivnim  obvezama  i  legitimnim  očekivanjima  djelotvornog  i slobodnog poduzetništva, postojanje štete koja je zbog toga nastala te postojanje uzročnoposljedične veze između nastale štete i propusta tijela Republike Hrvatske. U odnosu na navode iz odgovora na tužbu, tužitelj ukazuje kako tuženik nije doveo u pitanje osnovanost tužbenog zahtjeva. Usprotivio se i istaknutom prigovoru zastare ističući kako je iz dostavljene povratnice vidljivo da je zahtjev za mirnim rješenjem spora upućen putem Hrvatske pošte d.d. 20. rujna 2016., odnosno unutar roka za naknadu štete određenog člankom 230. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi kako je nesporno da je HT d.d. do kraja 2002. imalo isključivo pravo biti operator nepokretne javne telekomunikacijske mreže te je kao takav imao monopol u uvjetima neliberaliziranog telekomunikacijskog tržišta pa je stoga tuženikova teza o ostajanju u ugovornom odnosu u uvjetima liberaliziranog tržišta posve promašena. U konkretnom se slučaju radilo o nuždi i zavisnosti budući da bi alternativa nesklapanja ugovora s društvom HT d.d. bila obustava poslovanja tužitelja i tužitelj bio prinuđen na sklapanje tih unaprijed odštampanih ugovora s cijenama koje je odredio HT. Kako je pravomoćnom presudom poslovni broj P-1949/2002 utvrđeno da se ne radi o ništetnim odredbama ugovora, niti o ništetnosti samog ugovora u odnosu na samo dio mogućih razloga ništetnosti, to tužitelj ovim putem ističe kako tužba u ovom predmetu nije podnesena iz razloga valjanosti ili nevaljanosti ugovora (privatnopravni odnos tužitelja i društva HT d.d.) već iz razloga propusta države da zaštiti poduzetnika i provede svoje najviše vrednote propisane Ustavom Republike Hrvatske te preuzete međunarodnim sporazumima. U odnosu na tuženikovu tvrdnju da tužitelj nije bio diskriminiran jer se ne radi o istim vrstama usluge, a sama cijena je utvrđena u skladu s važećim cjenicima HT-a, tužitelj ukazuje da je predmetna tvrdnja u cijelosti netočna. Naime, činjenica diskriminacije u odnosu na tužitelja od strane društva HT d.d. utvrđena je od strane tijela Republike Hrvatske, kao i činjenica da je društvo HT d.d. zlouporabilo svoj monopolistički položaj.  Tužbi  su  priložena  očitovanja  Hrvatskog  zavoda  za telekomunikacije (npr. ono od 4. listopada 2001.) iz kojih je jasno vidljivo  da društvo HT d.d. postupa protivno pravilima tržišnog natjecanja na način da narušava slobodno poduzetništvo i diskriminira sudionike na tržištu, jer je HT d.d. sklopio s Večernjim listom, Hrvatskim olimpijskim odborom te HRT-om ugovore, kojima navedene subjekte dovodi u bitno povoljniji položaj u odnosu na ostale sudionike na tržištu (između ostalih i ovdje tužitelja). Navedenim postupanjem društva HT d.d bili su ispunjeni uvjeti iz čl. 33. st. 3. tada važećeg Zakona o telekomunikacijama da neovisan regulator osnovan od strane tuženika i za čiji rad tuženik odgovara, spriječi protupravno ponašanje i zloupotrebu monopolskog položaja HT d.d. -a. Dakle, tužitelj jest bio diskriminiran u odnosu na druge sudionike na tržištu, što je vidljivo i iz naznačenog očitovanja (i u meritumu nikad i ničime osporenog) nadležnog  tijela  Republike  Hrvatske  (nezavisnog  regulatora  u telekomunikacijama). Što se tiče navoda da su cijene bile u skladu s važećim cjenicima društva HT d.d., tužitelj navodi da to n ije točno jer mu je društvo HT d.d. i uvodnim ugovorom i naknadnim aneksima nametalo nepravedne i nerazumno visoke cijene mimo svojih cjenika. Nadalje, da je tuženik, putem svojih tijela, bio svjestan problema zloupotrebe monopolskog položaja društva HT d.d. razvidno je iz činjenice da je 22. svibnja 2000. podnesena prijava Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja, da se podneskom od 7. veljače 2001. ta Agencija oglasila nenadležnom te utvrdila da je nadležan Hrvatski zavod za telekomunikacije, kao nezavisan regulator u telekomunikacijama te je predmet ustupila na daljnje rješavanje Zavodu. Nadalje, Hrvatski zavod za telekomunikacije je prihvatio Zahtjev za pokretanja postupka utvrđivanja narušavanja slobodnog tržišta natjecanja Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja i Odbora za audioteks te je 31. svibnja 2001. donio  Zahtjev  za  otklanjanje  nedostataka,  jer  trošak telekomunikacijskog povezivanja nije isti u svim tarifnim skupinama i nije određen na bazi troškova za povezivanje, te je naloženo društvu HT d.d. da otkloni nedostatke. Istim zahtjevom od 31. svibnja 2001., koji nikada nije stavljen izvan snage ili na bilo koji način izmijenjen , utvrđuje  se  da  se  HT  d.d.  ne  pridržava  odredbi  Zakona  o telekomunikacijama i Pravilnika o općim uvjetima za obavljanje telekomunikacijskih usluga jer trošak telekomunikacijskog povezivanja i obračuna nije isti u svim tarifnim skupinama i nije određen na bazi troškova za povezivanje te se od navedenog društva zahtijeva da otkloni nedostatke i o tome izvijesti Zavod do 30. lipnja 2001., a 21. rujna 2001. upućena je požurnica za otklanjanje nedostataka. Nadalje, u listopadu 2001. Hrvatski zavod za telekomunikacije ponavlja zahtjev da se uskladi trošak telekomunikacijskog povezivanja koji nije isti u svim  tarifnim  skupinama  i  nije  određen  na  bazi  troškova  za povezivanje. Dana 8. svibnja 2002. HT d.d. upućuje Vijeću za telekomunikacije dopis kojim ga izvještava da je otklonio nedostatke te omogućio popust od 25%. Vijeće je utvrdilo kako HT ne daje količinske popuste nego samo popust na zakup tk kapaciteta, što je protivno Pravilniku. (Zloupotrebu vladajućeg položaja utvrdila je i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja rješenjem od 12. srpnja 2007., kao o Hrvatska agencija za telekomunikacije rješenjem od 30. ožujka 2007.). Vijeće za telekomunikacije je 25. listopada 2002. donijelo rješenje kojim nalaže društvu HT d.d. da uskladi način poslovanja i obračun usluga s dodatnom vrijednošću u telefoniji (060), a 25. rujna 2003. to je Vijeće donijelo rješenje kojim je odbilo zahtjev društva HT d.d. za odgodom izvršenja odluke Vijeća kojim je društvu HT d.d. naloženo da uskladi trošak telekomunikacijskog povezivanja na način da namiri sve svoje troškove i primjereno zaradi, a koje rješenje je doneseno na prijedlog Odbora za audioteks. Upravni sud je 21. veljače 2007. donio rješenje kojim je poništio rješenje Vijeća za telekomunikacije od 25. listopada 2002. i utvrdio da isto nije bilo nadležno raspravljati o cijenama usluge, već je za to nadležan nadzornik telekomunikacija. Protiv istog rješenja Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja je podnijela Zahtjev za zaštitu nezakonitosti koji je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio kao neosnovan, te utvrdio da mjere za zaštitu tržišnog natjecanja spadaju u nadležnost Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja. Dakle, tužitelj ukazuje kako odlukama Upravnog i Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenje Vijeća za telekomunikacije od 25. listopada 2002. nije osporeno u svojem meritumu, odnosno da nakon donošenja predmetnih presuda Upravnog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske nadležna tijela nisu dalje postupala u smislu da se otkloni propust nenadležnosti na koji je presudama ukazano i donese novo rješenje nadležnog tijela kojom bi se u odnosu na HT d.d. naložilo i provelo ono što je trebalo biti provedeno poništenim rješenjem od 25. listopada 2002. Kao kuriozitet tužitelj napominje kako regulator nikada nije osigurao provođenje vlastitog rješenja od 25. listopada 2002., kao i to da nakon što je rješenje poništeno regulator nikada nije donio novo rješenje, niti po službenoj dužnosti (što je zakonom propisana obveza upravnog tijela), a niti na izričit zahtjev tužitelja. Iz svega gore navedenog, tužitelj ističe kako je razvidno da se koristio pravnim sredstvima za zaštitu tržišnog natjecanja koja su bila predviđena propisima Republike Hrvatske, a sve kako je utvrdio i Ustavni sud u svojoj odluci U-III-778/2015. pod točkom 79., dok istovremeno, tuženik nije vršio svoju dužnost i nije postupao po službenoj dužnosti te nije odgovarajućim sredstvima i mjerama štitio odredbe Ustava Republike Hrvatske. U odnosu na tuženikove navode da je tužitelj ugovorom s prednikom HT-a d.d. definirao obračun cijene koji je u skladu s cjenikom HT-a, a sudska tijela nisu proizvoljno primjenjivala materijalno pravo, tužitelj prije svega ističe kako je potpisivanje ugovora s društvom HT d.d. bila zakonska obveza nametnuta od strane tuženika koja je bila preduvjet da bi tužitelj uopće mogao ishoditi koncesiju te da je stoga isti potpisao ugovor jedinim davateljem i monopolistom HT-om, kako bi ishodio  koncesiju  za  obavljanje  registrirane  djelatnosti.  Tužitelj nastavno ukazuje kako je HT, propustom tuženika da izvršava svoje obveze, svjesno i namjerno ostvario nerazmjeran primitak upravo zahvaljujući iskorištavanju svog položaja monopoliste i nepovoljnog položaja gospodarske zavisnosti tužitelja, a što korespondira zabrani zloupotrebe iz čl. 20. st. 1. ZZTN-a iz 1995. odnosno povredi odredbe čl. 16. st. 1. i st. 2. t. 1. ZZTN- a iz 2003. te mjerodavne pravne stečevine Europske Unije. Tužitelj nastavno u predmetnom podnesku navodi pravne norme iz kojih su proizlazile pozitivne obveze Republike Hrvatske za sprječavanje i obustavu zlouporabe monopolističkog položaja, i to: Ustav Republike Hrvatske (članak 49., 14. i 48.), Protokol uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (tzv. prvi Protokol ili Protokol br. 1 - članak 1.), Zakon o potvrđivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica  i  njihovih  država  članica  (Narodne  novine  14/2001, međunarodni) – SSP, Zakon o potvrđivanju Privremenog sporazuma o trgovinskim i s njima povezanim pitanjima između Republike Hrvatske i Europske zajednice (Narodne novine 15/2001)- SSP, međunarodni) - Privremeni sporazum, članak 70. i 130. SSP-a, Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja (Narodne novine 48/1995 - članak 13., 14., 15., 20., 27. i 35.), Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja (Narodne novine 89/1998 – članak 36a), Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja (Narodne novine 123/2003 – članak 15., 16., 17. i 41.), Zakon o telekomunikacijama (Narodne novine 53/1994 – članak 12.), Zakon o telekomunikacijama (Narodne novine 76/99 – članak 5., 22., 31., 32., 33., 39., 51. i 52.), odredbe o uslugama s dodatnom vrijednosti u telefonskoj mreži - članci 160. i 161. i 23. i 3. Pravilnika o općim uvjetima (Narodne novine 84/95) te Zakon o sustavu državne uprave (Narodne novine 75/93 – članak 1. i 13.). Glede primjene prava Europske Unije tužitelj navodi kako je u svojoj nedavnoj praksi Vrhovni sud Republike Hrvatske jasno iskazao kako smatra da za sudove u Hrvatskoj u predmetima koji proizlaze iz činjenica koje prethode članstvu postoji pravna obveza usklađene interpretacije koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) pa je stoga evidentno da je područje telekomunikacija jedno od područja u kojima je SSP-om bilo predviđeno pravno usklađivanje. Tužitelj navodi i kako je tuženik sukladno obvezi iz čl. 70. SSP-a  zaista i osnovao neovisno tijelo - Vijeće  za  telekomunikacije,  ali  prema  tuženikovim  pravosudnim tijelima, tuženik Vijeću nije osigurao i povjerio ovlasti nužne za potpunu primjenu sprječavanja i onemogućavanja zloupotrebe vladajućeg položaja poduzetnika kojima su dodijeljena posebna prava (HT) na račun privatnog poduzetnika (ovdje tužitelja). Upravni sud Republike Hrvatske  21.  veljače  2007.  poništio  je  rješenje  Vijeća  za telekomunikacije od 25. listopada 2002. jer je utvrdio da isto nije bilo nadležno raspravljati o cijenama usluge HT-a. Znači tuženik je osnovao neovisno tijelo bez stvarne ovlasti nužne za potpunu primjenu članaka 70. SSP-a te su tu iznevjerena legitimna očekivanja kako tužitelja tako i samog Vijeća koje je nesporno smatralo kako ima pune ovlasti onemogućiti  zloupotrebu  monopolističkog  položaja  HT-a.  Tužitelj nadalje  ukazuje  da  tuženik nije  učinkovito  regulirao  i provodio regulaciju na području tržišnih telekomunikacijskih usluga i općenito kada je u pitanju HT, nije oformio efikasno regulatorno tijelo s jasnim ovlastima i alatima kako bi zaštitio imatelja koncesije, ovdje tužitelja, kao i slobodno poduzetništvo u uvjetima monopolističkog i vladajućeg položaja HT-a što je ujedno i osnovni razlog osnivanja regulatornog tijela u telekomunikacijama. Pored navedenog, tuženik nije jasno definirao nadzornika i tijela za provedbu regulatornih mjera. Neupitno je da regulatorno tijelo koje je tuženik osnovao s ciljem regulacije i zaštite tržišnog natjecanja u telekomunikacijama nije provodilo svoje odluke. Također je neupitno da tuženik nije omogućio učinkovit pravni okvir kojim bi poslovni odnos poduzetnika, ovdje tužitelja s HT-om, počivao  na  načelima  slobodnog  poduzetništva  lišenog  ikakvih zloupotreba  monopolskog  položaja,  pa  čak  i  onog  određenog zakonom.  Dakle,  razvidno  je  da  tijela  tuženika  nisu  spriječila zloupotrebu monopola, već su svojim nečinjenjem tijela tuženika omogućila društvu HT d.d. da ostvari neprimjerenu materijalnu korist na štetu tužitelja nametanjem svojih uvjeta i cjenika koji nisu utemeljeni na troškovnom principu i u vezi s ekonomskom vrijednošću pruženih usluga i proizvoda. Izostanak postupanja državnih tijela, koja su trebala imati za cilj sankcioniranje i onemogućavanje zloupotrebe monopola, dovelo je do izravne posljedice - gubitka prihoda (koje bi tužitelj ostvario da je postojala efikasna pravna zaštita i izgrađen i funkcionalan sustav državne uprave). Ovako je HT-u omogućeno da bez ikakve sankcije za sebe  zadrži  iznimno  visoke  novčane  iznose  koji  su  u  očitom nesrazmjeru s činidbom HT-a. Tužitelj nadalje ukazuje kako Ustavni sud navodi da je u tom smislu ZSDU-om ustanovljen sustav objektivne odgovornosti  Republike  Hrvatske  za  štetu  zbog  nezakonitog  ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave, koji se temelji na načelu uzročnosti (causa), a ne načelu krivnje (culpa), te je samim time odgovornost tuženika za štetu objektivna, sukladno Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III 2314/06 od 21. veljače 2007., Narodne novine 36/07. Nadalje, Ustavni sud je u odluci broj U-III- 1804/2012 od 17. svibnja 2012. istaknuo da su propisi o zaštiti tržišnog natjecanja po svojoj prirodi javnopravni, jer se njima štiti opće dobro (slobodno tržišno natjecanje) i služe bitnom ostvarivanju poduzetničkih i tržišnih sloboda, jer priječe, između ostaloga, da se poduzetnici ponašaju na način da ne poštuju tržišne i poduzetničke slobode drugih poduzetnika i potrošača, te je zauzeo stajalište da se zaštita slobodnog tržišta može osigurati samo ograničavanjem djelovanja poduzetnika, koji narušavaju slobodno poduzetništvo. Ustaljena praksa Ustavnog suda (U-III/1410/2007, U-III/4082/2010, U-III/2934/2011) je da se propisi iz područje tržišnog natjecanja moraju primjenjivati i tumačiti po smislu i duhu prava EU (obveze iz međunarodnog ugovora SSP) . Znači, iz međunarodnog ugovora SSP proizlazi obveza da tuženik propise  iz  područje  tržišnog  natjecanja  i  postupanja  protivno odredbama SSP-a i Privremenog sporazuma moraju primjenjivati i tumačiti po smislu i duhu prava EU te instrumenata za tumačenje koje su usvojile institucije Europskih zajednica (članak 70. stavak 2. SSP-a i članak 35. stavak 2. Privremenog sporazuma). Također je obveza tuženika da se s tržišta uklone svi ugovori odnosno odnosi koji su protivni pravilima i načelima tržišnog natjecanja bez obzira kada su zaključeni. Nadalje, tužitelj se poziva i na presudu Suda EU ZV protiv Lloyd Adriatico Assicurazioni SpA (C-295/04), CV protiv Fondiaria Sai SpA (C-296/04) i UV (C- 297/04) i EV (C-298/04) protiv Assitalia SpA od 13. lipnja 2006. (ECLI:EU:C:2006:461, točka 31.) gdje je taj sud utvrdio da pravo zaštite tržišnog natjecanja, odnosno članci 102. i 103. UFEU-a predstavljaju pitanje javnog poretka, te da na njih sudovi moraju paziti po službenoj dužnosti. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj je u tužbi naznačio da je visinu štete (u vidu preplaćenih iznosa zbog zloupotrebe monopola) postavio kao razliku između onoga što je HT d.d. naplatio tužitelju na ime naknade i drugih davanja i iznosa koje bi HT d.d. imao pravo naplatiti da nije bilo zloupotrebe monopolskog položaja, odnosno da nije došlo do propusta tuženika da zaštiti tužitelja od takve zloupotrebe. Utuženi iznos predstavlja iznos naknade štete koju je tužitelj bio utužio u predmetu pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, koji se vodio pod brojem P-1949/02, a koji iznos je utvrđen  od  strane  vještaka.  Vještak  je  kao  cijenu  usluge telekomunikacijskog povezivanja (uspostave poziva - usluga koju je HT pružao  tužitelju), uzeo  najvišu  maloprodajnu  cijenu  koju  je  HT naplaćivao pojedinačnim korisnicima (npr. kućanstvima) za istu uslugu. Tu maloprodajnu cijenu koja se naplaćivala pojedinačnim korisnicima vještak je umanjio za količinski popust koji je HT odobravao drugim pravnim subjektima, za znatno manji broj pruženih usluga uspostave poziva, a koji popust nikada nije odobrio tužitelju. Dakle, da nije bilo povrede prava tržišnog natjecanja od strane HT-a, koju povredu nije spriječio  niti  sankcionirao  tuženik,  HT  bi  tužitelju  naplaćivao ekonomsku cijenu svojih usluga, a ne cijenu koja predstavlja znatno viši, ekonomski neopravdan iznos. Stoga tužbeni zahtjev tužitelja iznosi  5.922.254,20  EUR  (tada  44.621.224,24  kn)  uvećano  za zakonske zatezne kamate od svakog preplaćenog iznosa do isplate. Šteta koju je pretrpio tužitelj uključuje glavnični iznos od 5.922.254,20 EUR (tada 44.621.224,24 kn) kako je izvorno naznačen u tužbi koji predstavlja razliku između cijene koju je tužitelju HT stvarno naplatio i cijene koju bi tužitelj platio HT-u da nije bilo povrede prava tržišnog natjecanja i da je HT svoje usluge naplaćivao po cijenama koje su bile u vezi se ekonomskom cijenom tih usluga, prema nalazu i mišljenju vještaka u iznosu kojeg je tužitelj ranije bio utužio u postupku P- 1949/02 pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu protiv HT-a. Dodatni iznos na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata na iznose preplate za razdoblje od dospijeća pojedine preplate do dana kada je tužitelj zaprimio drugostupanjsku presudu u postupku protiv HT-a (20. rujna 2013.) te zakonske zatezne kamate koje nastavljaju teći na glavnični iznos od 5.922.254,20 EUR (44.621.224,24 kn) od 21. rujna 2013. do isplate. Na da 20. rujna 2013. obračun zakonskih zateznih kamata iznosi 10.918.567,81 EUR (tada 82.265.949,13 kn) pa stoga ukupna šteta koja je nastala tužitelju zbog propusta tuženika da ga zaštiti od zloupotrebe monopola iznosi 16.840.822,00 EUR (126.887.173,37kn) uvećano za zakonske zatezne kamate koje na iznos od 5.922.254,20 EUR (44.621.224,24 kn) od 21. rujna 2013. do isplate. U skladu s prethodno navedenim, tužitelj je predmetnim podneskom uredio tužbeni zahtjev te iznose iskazao u valuti EUR.

7. Podneskom od 12. prosinca 2023. (list 348.-351. spisa) tuženik je osporio gore iznesene tužiteljeve navode kao neosnovane navodeći u bitnome kako tužbeni zahtjev postavljen podneskom od 24. studenoga 2023. nije identičan zahtjevu za mirnim rješenjem spora. Osporava da je zahtjev za mirno rješenje spora tužitelj predao tuženiku 20. rujna 2016. ističući kako je tuženik zahtjev za mirno rješenje zaprimio 22. rujna 2016. Smatra kako odredba članka 113. ZPP-a propisuje primjenu u slučaju kada se podnesak upućuje sudu pa se dan predaje pošti, smatra danom predaje podneska sudu. U konkretnom slučaju radi se o predaji podneska odnosno zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu, a ne sudu pa se radi određivanja dana  predaje  zahtjeva  za  mirnim  rješenjem  spora  državnom odvjetništvu i posljedično tome određivanja proteka roka za nastup zastare potraživanja, trebaju primijeniti odredbe Zakona o državnom odvjetništvu te je odlučna činjenica dan predaje zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu, pri čemu se tuženik poziva na odredbe čl. 38. st. 1., 38. st. 4. i 38. st. 5. Zakona o državnom odvjetništvu. Tuženik osporava i da je za presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4351/09 od 7. svibnja 2013. tužitelj saznao tek 20. rujna 2013. Nadalje, tuženik ukazuje kao tužitelj u zahtjevu za mirnim rješenjem spora od 5. rujna 2016. navodi da mu je šteta nastala zbog zajedničkog poslovnog poduhvata s HT-om iz kojeg poslovnog poduhvata je tužitelj uprihodio ugovoreni iznos ali manji od iznosa kojeg je očekivao, a taj očekivani iznos tužitelj je potraživao i od HT-a u sudskom postupku tužbom iz 2002. koji postupak je pravomoćno okončan presudom Županijskog suda u Zagrebu Gž-4351/09 od 7. svibnja 2013. Tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora obrazlaže da je postupanje redovnih sudova bilo protupravno, a prema navodima samog tužitelja, tužitelj je zaprimio odluku Županijskog suda u Zagrebu Gž-435/09 od 7. svibnja 2013. najkasnije dana 20. rujna 2013. kada je saznao za počinitelje, redovne sudove Republike Hrvatske , dok je za štetu znao već 2002. godine kada je ustao tužbom za naplatu protiv HT-a. Imajući u vidu odredbu  čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, tuženik ukazuje  da je 20. rujna 2019. odnosno istekom subjektivnog  roka  od  tri  godine  nastupila  zastara  tužiteljevog potraživanja tako da je 22. rujna 2019., kada je zahtjev za mirno rješenje spora zaprimljen u Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu zahtjev već bio u zastari. Dakle, tuženik ističe kako je tužitelj za štetu znao već 2002. kada je ustao tužbom za naplatu protiv HT-a. Krajem 2007. odnosno istekom objektivnog roka od pet godina nastupila je zastara tužiteljevog potraživanja tako da je 22. rujna 2019., zahtjev već bio u zastari. U odnosu na tužiteljeve navode o propuštanju postupanja izvršnih i zakonodavnih tijela tuženika kojima je navodno počinjena šteta, tuženik ukazuje da su eventualni propusti tih tijela mogli prouzročiti štetu koja je mogla nastati samo prije 2002. godine, prije nego je tužitelj podnio tužbu protiv HT koja se vodila pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu broj P-1949/2002 pa je 2007. nastupio protek objektivnog roka zastare. Tuženik nadalje navodi kako pravosudna tijela tuženika nisu pogrešno primijenila Zakon niti su postupala protupravno, a što proizlazi iz okolnosti da je presuda P- 1949/02 od 18. veljače 2009. potvrđena presudom Gž-4351/09 od 7. svibnja 2013. te da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom Rev- x-67/14-5 od 17. rujna 2014. odbio reviziju tužitelja, a u postupanju pravosudnih tijela nije utvrđeno niti protuustavno postupanje. Izvršna i zakonodavna tijela tuženika nisu propustila poduzeti postupanja koja su bila obvezna poduzeti. Dakle, tuženik osporava da su ispunjene pretpostavke za odgovornost tuženika za naknadu štete, a ako i postoji šteta, po samom navodu tužitelja, za štetu je odgovoran HT.

8. Tužitelj se podneskom od 15. siječnja 2024. očitovao na gore iznesene navode istaknuvši u bitnome da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o preinaci tužbe, te da pored navedenog, tužbeni zahtjev proizlazi iz identične pravne osnove kao i zahtjev za mirno rješenje spora, a o navedenom pitanju odluku je donio i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je ustvrdio da kada se tijekom parnice preinačuje ili povisuje tužbeni zahtjev za iznos koji nije potraživan u prethodnom zahtjevu za mirno rješenje spora, tužitelj nije dužan podnije ti novi zahtjev za mirno rješenje spora (Revr-109/11 od 29. siječnja 2013 i Revr-140/2010 od 9. studenoga 2011.). Nadalje, tužitelj ukazuje da je zahtjev uputio tuženiku putem pošte 20. rujna 2016. te da se sukladno odredbama  Zakona o parničnom postupku, dan predaje podneska (zahtjeva) pošti smatra danom predaje sudu kojem je upućen te da se ista odredba primjenjuje i u slučaju dostave zahtjeva nadležnom odvjetništvu glede roka zastare potraživanja, pri čemu se u konkretnom slučaju može primjenjivati isključivo Zakon o državnom odvjetništvu (Narodne  novine,  broj:  076/2009,  153/09,  116/2010,  145/2010, 057/2011, 130,2011, 072/2013, 148/2013, 33/2015 i 082/2015) koji je u vrijeme podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora bio na snazi, a koji ne sadrži odredbe na koje se tuženik poziva (niti ih treba sadržavati s obzirom da je to pitanje uređeno odredbom članka 113. ZPP-a), tako da se ipak imaju primijeniti citirane odredbe ZPP-a da se dan predaje zahtjeva pošti smatra danom predaje sudu, podredno državnom odvjetništvu. Tužitelj ističe da mu je šteta, čiju naknadu u ovom predmetu potražuje, nastupila kada je isti zaprimio navedenu presudu Županijskog suda u Zagrebu te da mu šteta koju potražuje u ovom postupku prema samoj logici stvari nije mogla nastupiti ranije, jer da je navedenom pravomoćnom odlukom suda drugog stupnja usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, tužitelj ne bi imao predmetno potraživanje prema tuženiku. Također, tužitelj ukazuje kako je podneskom od 24. studenog 2023. samo uskladio tijek zakonske zatezne kamate s potraživanjem tužitelja, no tužitelj ističe kako opreza radi vrši i eventualnu kumulaciju tužbenog zahtjeva na način da ako sud ne utvrdi osnovanim tužbeni zahtjev postavljen podneskom od 24. studenog 2023., da tada usvoji tužbeni zahtjev postavljen u samoj tužbi.

9. U nastavku postupka stranke su brojnim podnescima dopunjavale početne tvrdnje na način da su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja te otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari. Pri tome se tuženik usuglasio da se dostavljeni Nalaz i mišljenje i njegove dopune iz predmeta Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1949/2002 koristi u ovom predmetu (list 1095. do 1171. spisa).

10. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao isprave u spisu, izvršen je uvid u od strane Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja dostavljen predmet Klasa: UP/I-030-02/2000-01/92, UR.BROJ: 376-02-01-05-10, spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1949/02, od  strane  Hrvatske  regulatorne  agencije  za  mrežne  djelatnosti (HAKOM) spis Vijeća za telekomunikacije, Klasa: UP/I-344-01/02-

04/03 i Sporazum o suradnji na području zaštite tržišnog natjecanja na tržištu telekomunikacijskih usluga (list 484. do 488. spisa), predmet Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Uzz-13/07 te je izveden dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja DV (list 1171. do 1178. spisa).

11. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, tužbeni zahtjev utvrđen je neosnovanim u cijelosti.

12. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete koji temelji na odredbama članka 3. i članka 5. st. 2. Ustava Republike Hrvatske, na odredbama članka 8. i članka 1045. Zakona o obveznim odnosima te na odredbi članka 105. Zakona o sudovima (Narodne novine, broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24 i 136/25), a za koju štetu tvrdi da mu je nastala zbog toga što mu Republika Hrvatska putem svojih tijela (Agencija za zaštitu tržišnog  natjecanja,  Zavod  za  telekomunikacije,  Vijeće  za telekomunikacije, tada Općinski sud u Zagrebu, Županijski sud u Zagrebu, Vrhovni sud Republike Hrvatske, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i Ustavni sud Republike Hrvatske) nije pružila zakonsku i ugovornu zaštitu od zloupotrebe monopolističkog položaja od strane društva Hrvatski Telekom d.d., odnosno zakonskih i pravnih prednika tog društva, a što je tuženik bio dužan u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, Protokolom uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Zakonom o potvrđivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica  i  njihovih  država  članica,  Zakonom  o  potvrđivanju Privremenog sporazuma o trgovinskim i s njima povezanim pitanjima između Republike Hrvatske i Europske zajednice, Zakonom o zaštiti tržišnog natjecanja, Zakonom o telekomunikacijama i Zakonom o sustavu državne uprave.

13. Tužitelj u odnosu na zloupotrebu monopolističkog položaja od strane društva Hrvatski Telekom d.d. ističe da je to društvo u utuženom razdoblju od siječnja 1998. do veljače 2005. godine, a u kojem je razdoblju navedeno društvo odnosno njegovi prednici imalo zakonom određen monopolski položaj, imalo s tužiteljem od 23. siječnja 1998. sklopljen Ugovor broj T-3-1077/97 o priključenju terminalne opreme za pružanje usluga s dodatnom vrijednosti u tf. mreži i o raspodjeli zajedničkog prihoda (list 17.-20. spisa), pri čemu je sklapanje tog Ugovora bio preduvjet da tužitelj može ishoditi koncesiju, a koju je koncesiju za pružanje telekomunikacijskih usluga putem terminalne opreme priključene na javnu telekomunikacijsku mrežu tužitelj stekao Ugovorom o ostvarivanju koncesije za pružanje telekomunikacijskih usluga  putem  terminalne  opreme  priključene  na  javnu telekomunikacijsku mrežu od 2. veljače 1998. (list 15. -16. spisa).

14. Prema tužiteljevim tvrdnjama, Hrvatski Telekom d.d. zlorabio je monopolski položaj na način da je gore navedenim Ugovorom od 23. siječnja 1998. (pri čemu je za vrijeme petogodišnjeg važenja koncesije zaključeno 5 Aneksa Ugovoru, a od 23. svibnja 2002. do 5. travnja 2004. zaključeno je još 8 Aneksa koji su sklapani radi izmjena u numeracijama te radi izmjene uvjeta raspodjele prihoda uslijed odluke uprave društva Hrvatski Telekom d.d.), tužitelju nametnuo zabranjene i diskriminirajuće uvjete pristupa svojoj mreži te je na taj način, a protivno materijalnim propisima kojima je bila uređena materija pristupa telekomunikacijskoj mreži, i to protivno Zakonu o telekomunikacijama (Narodne novine, broj 53/94) i Pravilniku o općim uvjetima za obavljanje telekomunikacijskih usluga (Narodne novine, broj 84/95, 101/96, 105/96 i 2/97),  za sebe zadržavao i do 60% tužiteljevog prihoda uz istovremenu naplatu svih naknada,  Dakle, u utuženom razdoblju od tužitelja je naplaćivana viša cijena od tržišne cijene koju bi plaćao da nije bilo zloupotrebe monopola.

15. Visina utuženog potraživanja predstavlja iznos naknade štete koji je tužitelj potraživao u predmetu koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1949/2002 te koji je postupak  pravomoćno  okončan  presudom  Županijskog  suda  u Zagrebu poslovni broj Gž-4351/2009. od 7. svibnja 2013., a za koji iznos tužitelj navodi da je utvrđen od strane vještaka Hrvatske strukovne udruge eksperata i sudskih vještaka u tom postupku, pri čemu ukazuje kako su vještaci kao cijenu usluge telekomunikacijskog povezivanja odnosno usluga uspostave poziva koju je društvo Hrvatski Telekom d.d., kao zakonski i pravni slijednik javnog poduzeća HPT- Hrvatska pošta i telekomunikacije, pružalo tužitelju temeljem Ugovora o ostvarivanju koncesije za pružanje telekomunikacijskih usluga putem terminalne opreme priključene na javnu telekomunikacijsku mrežu od 2. veljače 1998. (list 15-16 spisa) i Ugovora broj T-3-1077/97 o priključenju terminalne opreme za pružanje usluga s dodatnom vrijednosti u tf. mreži i o raspodjeli zajedničkog prihoda (list 17-20 spisa), uzeli najvišu maloprodajnu cijenu koju je pravni prednik društva Hrvatski Telekom d.d. naplaćivao pojedinačnim korisnicima (npr. kućanstvima) za istu uslugu, te je ta maloprodajna cijena koja se naplaćivala pojedinačnim korisnicima umanjena za količinski popust koji je to društvo odobravalo drugim pravnim subjektima, za manji broj pruženih usluga uspostave poziva, a koji popust nije odobrio tužitelju. Dakle, visinu štete u vidu preplaćenih iznosa zbog zloupotrebe monopola tužitelj je postavio kao razliku između onoga što je prednik društva Hrvatski Telekom d.d. naplatio tužitelju na ime naknade i drugih davanja i iznosa koje bi to društvo imalo pravo naplatiti da nije bilo zloupotrebe monopolskog položaja, odnosno da nije došlo do propusta tuženika da zaštiti tužitelja od takve zloupotrebe.

16. Između stranaka je sporno da li je utuženo potraživanje zastarjelo te osnova i posljedično visina tužbe i tužbenog zahtjeva.

17. Imajući u vidu da tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu štete za koju tvrdi da mu je nastala u razdoblju od 1998. do 2005. godine, valja naglasiti da je Ugovor broj T-3-1077/97 o priključenju terminalne opreme za pružanje usluga s dodatnom vrijednosti u tf. mreži i o raspodjeli zajedničkog prihoda (list 17.-20. spisa) sklopljen između društva Hrvatska pošta i telekomunikacije, javno poduzeće s p.o. i ovdje tužitelja kao davatelja usluge s dodatnom vrijednosti u tf. mreži temeljem Odluke Vijeća za telekomunikacije od 5. prosinca 1997. o davanju koncesije za pružanje usluga s dodatnom vrijednosti u telefonskoj mreži, pri čemu je Ugovor o ostvarivanju koncesije za pružanje  telekomunikacijskih  usluga  putem  terminalne  opreme priključene na javnu telekomunikacijsku mrežu (list 15.-16. spisa) sklopljen  temeljem  odredbe  članka  14.  stavak  8.  Zakona  o telekomunikacijama (Narodne novine, broj 53/1994), pri čemu su tijekom  ugovornog  odnosa  između  stranaka  nastupile  statusne promjene na strani davatelja koncesije iz predmetnog Ugovora.

18. Odredbom članka 98. stavak 5. Zakona o telekomunikacijama, a koji je stupio na snagu 17. srpnja 1999. (Narodne novine, broj 76/1999) pravnom predniku društva Hrvatski Telekom d.d., odnosno društvu HT- Hrvatske telekomunikacije d.d. (u daljnjem tekstu: HT d.d.), dana su sljedeća isključiva prava do 31. prosinca 2002.:  pravo biti operator nepokretne javne telekomunikacijske mreže,  pravo pružati javne govorne usluge putem nepokretne mreže i pravo pružati međunarodne telekomunikacijske usluge.

19. Odredbom članka 32. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o telekomunikacijama (Narodne novine, broj 68/2021) članku 98. dodan je stavak 9. kojim je propisano da nakon prestanka isključivih prava HT d.d. utvrđenih stavkom 4. ovoga članka, u prijelaznom razdoblju do 31. prosinca  2004.,  HT  d.d.  neće  biti  obvezan  omogućiti  drugim operatorima i davateljima usluga razmotani pristup svojoj lokalnoj petlji. U istom razdoblju HT d.d. neće biti obvezan pružati usluge prenosivosti broja i predodabira operatora. Dakle, predmetnim su člankom isključiva prava produžena do 31. prosinca 2004.

20. Zaključno, odredbom članka 119. stavak 2. Zakona o telekomunikacijama (Narodne novine, broj 122/2003) propisano je da su  HT – Hrvatske telekomunikacije d.d. obvezne najkasnije do 1. siječnja 2005. omogućiti drugim operatorima i davateljima usluga pristup svojoj izdvojenoj lokalnoj petlji. Do istog roka HT – Hrvatske telekomunikacije d.d. obvezne su drugim operatorima i davateljima usluga pružiti usluge prenosivosti broja i predodabira operatora.

21. Dakle, donošenjem Zakona o telekomunikacijama (Narodne novine, broj 122/2003) dolazi do zakonske promjene slijedom čega tužitelju za pružanje usluga više nije potrebna koncesija nego prijava Hrvatskom zavodu za telekomunikacije pa je stoga u utuženom razdoblju, odnosno  od  1998.  do  2005.  HT  d.d.  imao  Zakonom  određen monopolski položaj.

22. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, a o kojem je sud prvotno odlučivao, valja naglasiti da se u konkretnom postupku primjenjuje zastarni rok propisan odredbom čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: stari ZOO), a koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) s obzirom da je predmetni odnos nastao prije stupanja na snagu novog ZOO-a, odnosno prije 1. siječnja 2006.

23. Gore navedenom odredbom čl. 376. st. 1. starog ZOO-a propisano je da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

24. Radi se dakle, o subjektivnom roku, a početak njegovog računanja kumulativno je ovisan o danu kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu  koja  je  štetu  učinila.  U  svakom  slučaju  to  potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (čl. 376. st. 2. starog ZOO-a).

25. Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 360. st. 1. starog ZOO-a), a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 360. st. 2. starog ZOO-a).

26. Imajući u vidu ranije u obrazloženju ove presude od strane tužitelja opisan tijek postupanja nadležnih tijela i sudova, od toga da je Hrvatski zavod za telekomunikacije dopisom od 31. svibnja 2001. Klasa: 344- 01/00-01/404, Urbroj: 376-02-01-1 ŽO (list 21. spisa) podnio društvu Hrvatske Telekomunikacije d.d. zahtjev za uklanjanjem nedostataka detaljno naznačenih u predmetnom dopisu, a iz čega je razvidno da je prihvaćen Zahtjev za pokretanja postupka utvrđivanja narušavanja slobodnog tržišta natjecanja upućen Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja, od toga da je Upravni sud Republike Hrvatske 21. veljače 2007. donio rješenje broj Us-10988/2002-5 (list 28.-32. spisa) kojim je poništeno rješenje Vijeća za telekomunikacije od 25. listopada 2002. te je utvrđeno da isto nije bilo nadležno raspravljati o cijenama usluge već je za to nadležan nadzornik telekomunikacija pa do toga da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Uzz 13/07-6 od 19. studenog 2008. odbijen kao neosnovan Zahtjev za zaštitu nezakonitosti te je utvrđeno da mjere za zaštitu tržišnog natjecanja spadaju u nadležnost Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, tužitelj je saznanje o osobi za koju tvrdi da mu je učinila štetu, odnosno konkretno tuženika, imao već 2001., a najkasnije danom podnošenja tužbe Općinskom sudu u Zagrebu protiv pravnog prednika trgovačkog društva Hrvatski Telekom d.d., odnosno 25. veljače 2002. ( što je utvrđeno uvidom u dostavljeni spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1949/02). Pri tome valja naglasiti da su štetne radnje na koje se poziva tužitelj prestale 1. siječnja 2005. do kojeg je roka propisanog Zakonom o telekomunikacijama (Narodne novine, broj 122/2003),  društvo HT – Hrvatske telekomunikacije d.d. bilo obvezno drugim operatorima i davateljima usluga pružiti usluge prenosivosti broja i predodabira

operatora.

27. Iako u konkretnom postupku tuženik odgovara po kriteriju uzročnosti, bez obzira na eventualno postojanje subjektivnog elementa krivnje, dakle na temelju objektivne činjenice da je prouzročena šteta, pa stoga predmetno potraživanje naknade štete počinje zastarijevati nakon što je ovdje tužitelj kao oštećenik doznao za osobu koja je odgovorna za njen nastanak, u odnosu na saznanje o šteti valja naglasiti kako je tužitelj, a imajući u vidu da saznanje za štetu obuhvaća saznanje kako opsega, tako i visine štete, to saznanje imao najkasnije zaprimanjem Nalaza i mišljenja vještaka izrađenog u predmetu koji se na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1949/02, i to dana 8. ožujka 2007., odnosno danom zaprimanja Dopune Nalaza i mišljenja 2. studenog 2007. u tom predmetu, a koje je datume sud utvrdio uvidom u dostavljeni spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1949/02.

28. Slijedom svega navedenog, a imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 23. prosinca 2016. Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, a koji se potom oglasio nenadležnim te je predmet ustupljen ovom sudu kao stvarno nadležnom, razvidno je da je protekao kako subjektivni, tako i objektivni zastarni rok, pri čemu valja ukazati i kako se objektivni zastarni rok primjenjuje samo onda kada oštećenik nije mogao doznati za štetu i za osobu koja ju je prouzrokovala, a što u konkretnom postupku nije slučaj.

29. Valja naglasiti kako je sud ocijenio neosnovanom tužiteljevu tvrdnju da mu je šteta  koju naknadu u ovom predmetu potražuje nastupila 20. rujna 2013. kada je zaprimio presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4351/09 od 7. svibnja 2013. obrazlažući da mu šteta koju potražuje u ovom postupku nije mogla nastupiti ranije, jer da je navedenom pravomoćnom odlukom suda drugog stupnja usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, tužitelj ne bi imao predmetno potraživanje prema tuženiku.

30. Naime, i sam tužitelj tijekom postupka ističe kako tužba u ovom predmetu nije podnesena iz razloga valjanosti ili nevaljanosti ugovora (privatnopravni odnos tužitelja i društva HT d.d.) već iz razloga propusta države da zaštiti poduzetnika i provede svoje najviše vrednote  propisane  Ustavom  Republike  Hrvatske  te  preuzete međunarodnim sporazumima. Dakle, šteta koju tužitelj potražuje u ovom postupku temelji se na drugoj pravnoj osnovi te je podnesena protiv druge pravne osobe pa stoga saznanje o drugostupanjskoj odluci u toj pravnoj stvari nije relevantno za utvrđivanje zastarnog roka u konkretnom postupku.

31. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe čl. 376. starog ZOO-a odlučeno je kao u t. I. i II. izreke presude.

32. Odluka o troškovima postupka iz t. III., IV. i V. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155., čl. 163. i čl. 164. st. 1. i 2.

ZPP-a.

33. Tuženiku, koji je u cijelosti uspio u ovom sporu, priznat je kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23 i 107/25, dalje: OT), i to: za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. t. 1. OT-a) u iznosu od 20.000,00 EUR, za sastav podneska od 9. svibnja 2024. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. OT-a), za zastupanje na ročištu održanom 10. svibnja 2024. (Tbr. 9. t. 1. OT-a) u iznosu od 20.000.00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 31. ožujka 2025. (Tbr. 9. t. 1. OT-a) u iznosu od 20.000.00 EUR te za zastupanje na ročištu održanom 14. siječnja 2026. (Tbr. 9. t. 1. OT-a) u iznosu od 20.000.00 EUR.

34. Dakle, tuženiku je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 80.050,00 EUR pa je slijedom navedenog odlučeno kao u t. III. izreke presude.

35. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 19. studenog 2024. u iznosu od 20.000,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) s obzirom da navedeni trošak nije bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a jer tuženik u navedenom podnesku ponavlja u bitnome već istaknute navode. Nije mu priznat ni zatraženi trošak za sastav podneska od 20. svibnja 2024., jer u istom tuženik također u bitnome ponavlja već iznesene navode, a te je navode, kao i dokumentaciju koju je uz isti predao, mogao navesti odnosno predati na ročištu održanom 10. svibnja 2024., a za zastupanje na kojem mu je u cijelosti priznat zatraženi trošak. Nadalje, tuženiku nije priznat trošak za zastupanje na ročištu 29. rujna 2025. (Tbr. 9. t. 1. OT-a) jer navedenog dana ročište nije održano pa mu stoga taj trošak nije nastao. Zaključno, tuženiku nije priznat trošak za sastav  podneska  od  9.  svibnja  2024.  u  zatraženom  iznosu postavljenom prema Tbr. 8. t. 1. OT-a, već mu je isti priznat prema Tbr. 8. t. 4. OT-a s obzirom da se ne radi o obrazloženom podnesku, već tuženik u istom samo navodi da je suglasan da se dostavljeni Nalaz i mišljenje koristi u ovom predmetu, dok u preostalom dijelu ponavlja već iznesene navode.

36. Dakle, tuženikov je zahtjev za naknadom troška parničnog postupka odbijen u iznosu od 79.950,00 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. IV. izreke presude.

37. Odluku o parničnom trošku iz t. V. izreke presude sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 2. ožujak 2026.

SUDAC:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.