Republika Hrvatska

Županijski sud u

Splitu

Poslovni broj: Gž Ob-36/2026-2

Split, Gundulićeva

29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu po sudcu tog suda Marku Pribisaliću kao sudcu pojedincu, u pravnoj stvari predlagateljice osiguranja, maloljetne IO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], (sada u Poljskoj), koju zastupa majka i zakonska zastupnica DO iz [adresa], a ovu zastupa punomoćnica Eleonora Katić, odvjetnica u Zagrebu, protiv protustranke i protivnika osiguranja ZO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boran Bušurelo, odvjetnik u Zagrebu, radi osiguranja privremenom mjerom radi stanovanja djeteta s roditeljem, ovlasti upisa u školu te održavanja osobnih odnosa s drugim roditeljem, odlučujući o žalbi protustranke protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj 9 R1 Ob-483/2025-12 od 2. siječnja 2026., dana 2. ožujka 2026.,

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba, ukida se rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj 9 R1 Ob-483/2025-12 od 2. siječnja 2026. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je kako slijedi:

“Općinski sud u Novom Zagrebu proglašava se nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, ukidaju se sve provedene radnje u postupku te se odbacuje prijedlog za donošenje rješenja o privremenoj mjeri predlagateljice od 1. srpnja 2025.”

2.Protiv prvostupanjskog rješenja žali se protustranka, pobijajući to rješenje u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga u smislu članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, u daljnjem tekstu ZPP), predlažući rješenje preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3.U odgovoru na žalbu predlagateljica se usprotivila žalbenim navodima predlažući žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsko rješenje.

4.Žalba je utemeljena.

5.Predmet spora je zahtjev za osiguranje privremenom mjerom radi odluke o stanovanju maloljetne IO, rođene **.**.2009., s majkom DO na adresi u [adresa] u [adresa], uz dopuštenje majci JO upisati dijete u srednju školu u [adresa] i uz odluku o ostvarivanju osobnih odnosa djeteta s otcem, a u ovom žalbenom stadiju postupka predmet odlučivanja je prvostupanjska odluka o nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj za suđenje u ovom predmetu.

6.Za sporove o roditeljskoj skrbi (roditeljska odgovornost, skrbništvo, pravo na susrete, povrat djeteta) između država članica EU-a nadležnost je uređena Uredbom Vijeća (EU) 2019/1111 od 25. lipnja 2019. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću te o međunarodnoj otmici djece (preinaka), a koja Uredba je poznata kao Bruxelles IIb, a primjenjuje se od 1. kolovoza 2022. (u daljnjem tekstu Uredba).

6.1.Člankom 7.navedene Uredbe propisana je opća nadležnost sudova i to:

“1. Sudovi države članice nadležni su u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću prema djetetu koje ima uobičajeno boravište u toj državi članici u trenutku pokretanja postupka pred sudom.

2. Stavak 1. ovog članka primjenjuje se podložno člancima od 8. do 10.”

6.2.Prema članku 8. dotične Uredbe određeno je ustaljivanje nadležnosti u svezi s pravom na kontakt i to: 1. Ako se dijete zakonito preseli iz jedne u drugu državu članicu i tamo dobije novo uobičajeno boravište, sudovi države članice djetetova prethodnog uobičajenog boravišta, iznimno od članka 7., zadržavaju nadležnost tri mjeseca nakon preseljenja radi izmjene odluke o pravu na kontakt donesene u toj državi članici prije djetetova preseljenja, ako osoba kojoj je odlukom odobreno pravo na kontakt i dalje ima uobičajeno boravište u državi članici prethodnog djetetova uobičajenog boravišta. 2. Stavak 1. ne primjenjuje se ako je nositelj prava na kontakt iz stavka 1. prihvatio nadležnost sudova države članice u kojoj dijete ima novo uobičajeno boravište sudjelujući u postupku pred tim sudovima i ne osporavajući pri tome njihovu nadležnost.

6.3.U smislu članka 2. predmetne Uredbe „roditeljska odgovornost” znači sva prava i obveze koji se odnose na dijete ili njegovu imovinu, a dodijeljeni su fizičkoj ili pravnoj osobi odlukom, po sili zakona ili sporazumom s pravnim učinkom, uključujući pravo na skrb i pravo na kontakt.

7.Prema stanju u spisu predmeta, proizlaze sljedeća utvrđenja:

-kako je predlagateljica u prijedlogu navela da je rješenjem suda u Poljskoj, Općinskog suda u Varšavi, V odjel za obiteljske i maloljetničke predmete posl br. V Nsm 1903/19 od 22. veljače 2024. određeno kako će zajedničko maloljetno dijete stranaka u tom postupku, IO, rođena **.**.2009. u Singapuru, živjeti s otcem u njegovom mjestu prebivališta, a kojem roditelju je i povjereno vršenje roditeljske skrbi, s tim što zajednički s majkom odlučuje o bitnim stvarima za dijete koji se tiču međunarodnog profila obrazovanja, medicinske skrbi koja zahtjeva medicinski zahvat, o vjerskom odgoju, odlascima na odmore u inozemstvo koji premašuju 3 tjedna i raspitivanju o važnim stvarima djeteta, zatim kako od veljače 2024. predlagateljica živi u [adresa] i pohađa Američku internacionalnu školu u Zagrebu, a predlagateljica je izrazito nezadovoljna životom s otcem te načinom na koji se otac odnosi prema njoj, pokazuje znakove depresije, bulimije, samoozljeđivanja uz suicidalne misli i ima poremećaj prehrane,

-kako je 25. srpnja 2025. predlagateljica navela kako zahtijeva od suda da joj sukladno njezinoj dobi, a temeljem članka 87. i članka 359. Obiteljskog zakona (Narodne novine broj 103/15, 98/19, 47/20. i 49/23. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 156/23, 103/15, u daljnjem tekstu ObZ), prizna postupovnu sposobnost za pokretanje i za poduzimanje svih radnji u ovom postupku, a 30. srpnja 2025. sud je pozvao Hrvatski zavod za socijalni rad (dalje HZSR) dostaviti očitovanje,

-kako je 13. listopada 2025. HZSR naveo da su mlt. IO i majka DO nedostupne Područnom uredu Zavoda, kako je IO neposredno pred odlazak za praznike kod majke, od strane otca, smještena u Psihijatrijsku bolnicu za djecu i mladež, a po otpuštanju otputovala u [adresa], po završetku školskih praznika IO da je ostala s majkom u [adresa] te se nije vratila otcu u Zagreb, kojem je povjerena na skrb odlukom Općinskog suda u Varšavi,

-kako je HZSR, Područni ured Novi Zagreb, naveo da u predmetnom postupku nije u mogućnosti očitovati se je li maloljetna IO sposobna shvatiti značenje i posljedice svojih radnji sukladno članku 359. st. 1. i 2. Obiteljskog zakona,

-kako je dopisom zaprimljenim kod prvostupanjskog suda dana 28. studenoga 2025. predlagateljica navela da od mjeseca lipnja 2025. živi s majkom na adresi majke u [adresa], Poljska, te traži da naslovni sud, sukladno članku 12. Uredbe Brussell II bis, zatraži od nadležnog suda u [adresa] proglasiti se nadležnim za postupanje jer je isto u interesu djeteta koje živi u [adresa],

-kako se 4. prosinca 2025. protustranka u cijelosti usprotivila prijedlogu, istaknuvši kako se majka predlagateljice već prethodno ove godine obratila Općinskom sudu u Varšavi–Mokotow u [adresa] kako bi se odlučilo o važnim pitanjima koja se odnose na vraćanje i ograničavanje roditeljske skrbi, osobna prava mlt. IO te ostala važna pitanja koja se odnose na dijete te da je Općinski sud u Varšavi – Mokotow u [adresa] 16. srpnja 2025. donio rješenje poslovni broj V Nsm 813/25 kojim se odbija prijedlog majke predlagateljice jer je utvrđeno kako Republika Poljska nije nadležna za odlučivanje u tom predmetu.

8.Temeljem navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je u bitnom zaključio kako je predlagateljica podnijela predmetni prijedlog dana 1. srpnja 2025., a iz cjelokupne dostavljene dokumentacije kako je razvidno da je ona otišla u Poljsku po otpustu iz Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež koje je bilo 26. lipnja 2025., kako iz nalaza i mišljenja HZSR-a od 26. rujna 2025., na temelju izvida u obitelji IO, socijalne anamneze te razgovora s otcem ZO, proizlazi da odmah po otpustu iz bolnice, u dogovoru s otcem, IO odlazi preko školskih praznika kod majke u Poljsku, a sud pritom nije mogao sa sigurnošću utvrditi datum odlaska predlagateljice u Poljsku. No, kako iz cjelokupne dokumentacije proizlazi da je odlazak bio odmah po otpustu iz bolnice, odnosno prije pokretanje ovog postupka, a i sama predlagateljica u podnesku od 28. studenoga 2025. navodi kako od lipnja 2025. živi s majkom na adresi majke u [adresa].

9.Nadalje, prvostupanjski sud navodi i kako u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti Konvenciju o pravima djeteta UN-a od 20. studenoga 1989., kojoj Konvenciji je Republika Hrvatska stranka od 8. listopada 1990., a prema članku 3. t.1. Konvencije u svim akcijama koje se odnose na djecu, bilo da ih poduzimaju javne ili privatne ustanove socijalne skrbi, sudovi, državna upravna ili zakonodavna tijela, najbolji interes djeteta mora imati prednost, a najbolji interes po ocjeni suda nije moguće utvrditi u Hrvatskoj, s obzirom da predlagateljica i njezina majka žive u inozemstvu. Nadalje, kako predlagateljica od mjeseca lipnja pa do danas boravi kod majke u Poljskoj, kako je majka predlagateljice poljska državljanka, kako je prethodno Općinski sud u Varšavi odlučivao o roditeljskoj skrbi nad predlagateljicom, a u ovom postupku prvotno nije bilo moguće utvrditi je li predlagateljica sposobna shvatiti značenje i posljedice svojih radnji kako bi se joj priznala postupovna sposobnost, a HZSR, zbog nedostupnosti predlagateljice, nije mogao provesti psihologijsku obradu pa i da sud nije u mogućnosti u ovom postupku donijeti „na temelju zakona osnovanu odluku“. Konačno i da bi upućivanje na interese djeteta trebalo tumačiti i u kontekstu članka 24. Povelje Europske unije o temeljnim pravima kako su provedeni u okviru nacionalnog prava i postupka, kao i u kontekstu odredbe članka 20. Uredbe prema kojem se, kako bi se zaštitili interesi djeteta, nadležnost ponajprije treba određivati prema kriteriju blizine, odnosno da bi trebala biti nadležna država članica u kojoj dijete ima uobičajeno boravište, osim u određenim situacijama utvrđenima u toj Uredbi. Stoga je prvostupanjski sud oglasio se nenadležnim za postupanje, ukinuo sve provedene radnje u postupku te se odbacio prijedlog.

10.Ispitujući pobijano prvostupanjsko rješenje u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu odredbe članka 365. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje kako je u prvostupanjskom postupku počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 154. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje žalba jer rješenje ne sadrži jasne i prihvatljive razloge o odlučnim činjenicama te se rješenje ne može ispitati.

11.Prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju, dakle, utvrdio iz navoda predlagateljice i pregledom priložene dokumentacije kako je predlagateljica podnijela predmetni prijedlog dana 1. srpnja 2025., no i kako je otišla u Poljsku po otpustu iz Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež koje je bilo dana 26. lipnja 2025., dok iz nalaza i mišljenja HZSR-a od 26. rujna 2025., na temelju izvida u obitelji ZO, socijalne anamneze te razgovora s otcem, proizlazi kako je odmah po otpustu iz bolnice, u dogovoru s otcem, IO otišla preko školskih praznika kod majke u Poljsku, a sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi datum odlaska u Poljsku, iako i iz cjelokupne dokumentacije proizlazi da je to bilo odmah po otpustu iz bolnice, odnosno prije pokretanje predmetnoga postupka. U takvom stanju stvari, prema shvaćanju ovog suda, prvostupanjski sud je prije donošenja pobijanog rješenja bio dužan utvrditi sve odlučne činjenice u smislu citiranih odredaba članka 7. i članka 8. Uredbe, a što taj sud nije utvrđivao.

12.Naime, radi donošenja zakonite odluke o nadležnosti suda Republike Hrvatske u postupku je bilo potrebno ponajprije utvrditi je li dijete (predlagateljica) imala uobičajeno boravište u [adresa], državi članici EU, u trenutku pokretanja postupka pred sudom (članak 7. Uredbe), a potom utvrditi i je li možebitno došlo do ustaljivanja nadležnosti u svezi s pravom na kontakt, je li dijete zakonito preselilo iz jedne u drugu državu članicu EU i je li tamo dobilo novo uobičajeno boravište. Ovdje valja dodati i kako i u tom slučaju sudovi države članice djetetova prethodnog uobičajenog boravišta, iznimno od članka 7., zadržavaju nadležnost tri mjeseca nakon preseljenja radi izmjene odluke o pravu na kontakt donesene u toj državi članici prije djetetova preseljenja, sve u okolnostima kada osoba kojoj je odlukom odobreno pravo na kontakt i dalje ima uobičajeno boravište u državi članici prethodnog djetetova uobičajenog boravišta. Međutim, prvostupanjski sud, kako je već rečeno, uopće nije utvrđivao djetetovo uobičajeno boravište (u onom smislu kako je taj pravni institut određen dotičnom Uredbom) i nije dao razloge za svoje zaključke u tom pogledu pa se i prvostupanjska presuda ne može ispitati, a što s pravom ističe i žalitelj. Ovo posebno imajući u vidu, a što također utvrđuje i prvostupanjski sud, kako je prethodno Općinski sud u Varšavi odlučivao o roditeljskoj skrbi nad predlagateljicom.

13.Nadležnost se utvrđuje prema uobičajenom boravištu djeteta u trenutku pokretanja postupka. Ako je dijete na početku postupka živjelo u [adresa] i imalo uobičajeno boravište u [adresa], tada je hrvatski sud bio nadležan, a kasnije preseljenje (čak i u trajanju više mjeseci) ne mijenja već zasnovanu nadležnost – sud zadržava nadležnost (tzv. perpetuatio fori), osim u posebnim situacijama prijenosa nadležnosti (ovdje valja posebno imati na umu i kako je upravo predlagateljica predmetni postupak pokrenula pred sudom u Republici Hrvatskoj naznačavajući pored ostaloga i svoje prebivalište u gradu [adresa]). Ako je, pak, dijete odvedeno u tijeku postupka ili je majka dijete odvela bez suglasnosti drugog roditelja koji ima pravo na skrb, to može predstavljati protupravno odvođenje u smislu Uredbe i u tom slučaju nadležnost ostaje državi prethodnog uobičajenog boravišta ([adresa]) sve dok dijete ne stekne novo uobičajeno boravište uz ispunjenje dodatnih uvjeta (protek vremena i integracija, pasivnost nositelja prava skrbi i slično).

14.Uobičajenim boravištem treba smatrati mjesto u kojemu osoba doista i živi, ono mjesto koje je sjedište njezinih privatnih i društvenih životnih aktivnosti. Djeca koja su se uklopila u društvenu sredinu mogu imati samostalno uobičajeno boravište, jer za njegovo zasnivanje nije potrebna poslovna sposobnost. Međutim, praktično je vrlo teško odvojiti uobičajeno boravište djeteta od uobičajenog boravišta osoba koje izvršavaju roditeljsku srb, posebno u slučaju ako se radi o maloj djeci školskog uzrasta koja samostalno ne mogu zasnovati uobičajeno boravište pa je sigurno i da će uobičajeno boravište malodobna djeteta u pravilu biti zavisno i vezano za uobičajeno boravište osobe koja izvršava roditeljsku srb. Sud EU sugerira kako mora postojati određeni stupanj integracije djeteta u društvenu i obiteljsku sredinu, što se posebno ocjenjuje trajanjem, pravilnošću, uvjetima i razlozima boravka te boravkom obitelji u istom mjestu, djetetovim državljanstvom, pohađanjem škole te poznavanjem jezika.

15.Radi odgovora na pitanje kako se utvrđuje “uobičajeno boravište” treba navesti da to nije (isključivo) djetetovo formalno prebivalište, nego se radi o činjeničnom pitanju. Sud EU (CJEU) kroz praksu je razvio kriterije (npr. u predmetima Mercredi, A i dr.) i sud ispituje fizičku nazočnost, koliko dugo dijete boravi u državi, je li boravak stabilan ili privremen, integraciju djeteta u novu sredinu, pohađa li vrtić/školu, govori li jezik, ima li prijatelje, liječnika, izvanškolske aktivnosti, obiteljsko i socijalno okruženje, s kim dijete živi, gdje radi roditelj, kakvi su obiteljski kontakti, namjeru roditelja (posebno kod male djece), a kod vrlo male djece naglasak je više na integraciji roditelja s kojim dijete živi.

16.Prvostupanjski sud se, obrazlažući odluku, pozvao i na odredbe Konvencije o pravima djeteta te na odredbe Povelje o temeljnim pravima EU, međutim u konkretnom slučaju potrebno je bilo prije svega utvrditi gdje je dijete imalo uobičajeno boravište, odnosno gdje je ostvaren potrebni stupanj integracije djeteta u društvenu i obiteljsku sredinu, jer se u predmetnom postupku osiguranja radi odluke s kojim će roditeljem djete stanovati i o ostvarivanju osobnih odnosa djeteta s roditeljem imaju primijeniti citirane odredbe Uredbe.

17.Naposljetku valja dodati i kako privremene mjere u predmetima roditeljske skrbi imaju za svrhu hitnu zaštitu dobrobiti djeteta do pravomoćnog okončanja postupka. Ako je hrvatski sud međunarodno nadležan za odlučivanje o roditeljskoj odgovornosti u meritumu, tada je nadležan i za odlučivanje o privremenim mjerama koje su funkcionalno povezane s glavnim zahtjevom te ne bi bilo osnove za moižebitno odbacivanje takvog prijedloga isključivo zbog nenadležnosti po osnovi koja nije odluka o glavnoj stvari.

18.Dakle, prvostupanjski sud nije utvrdio sve odlučne činjenice u smislu spomenutih odredaba Uredbe te je prvostupanjsko rješenje opterećeno bitnom povredom odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj. Stoga je, postupajući temeljem članka 380. točka 3. ZPP-a, valjalo žalbu uvažiti, rješenje ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

19.U nastavku postupka, prvostupanjski sud će utvrditi sve odlučne činjenice na koje je ukazano ovim drugostupanjskim rješenjem te će pravilnom primjenom materijalnog prava donijeti novu zakonitu odluku.

20.Zbog navedenoga je odlučeno kao u izrijeci ovog rješenja.

U Splitu 2. ožujka 2026.

Sudac

Marko Pribisalić