REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-299/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sutkinji Tanji Marušić, u pravnoj stvari tužitelja JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Darku Samardžiji, mag. iur., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Igor Golovrški, mag.iur. i Darko Samardžija, mag.iur. u Novoj Gradiški, protiv tužene Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave 21. siječnja 2026., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom i u nenazočnosti punomoćnice tužene, te nakon objave presude 2. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužitelj JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] s tužbenim zahtjevom koji glasi:

„I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 61030989/06 sklopljenog 23. veljače 2006., sklopljenog između tužitelja JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i pravnog prednika tužene Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 – Slavonske banke d.d. u dijelu u kojem je ugovoreno da će korisnik kredita platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00 % (jedanposto) jednokratno unaprijed.

II Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužitelju JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] u roku od 15 dana isplati iznos od 888,96 eura (osamstotinaosamdesetosam eura i devedesetšest centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja od 25. veljače 2006. do 31. prosinca 2007. teče po stopi od 12% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do naplate po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan srpnja te godine.

III Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužitelju JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] IC naknadi parnični trošak postupka od zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan srpnja te godine koja teče od presuđenja do naplate u roku od 15 dana.“

II Nalaže se tužitelju JC OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi tuženoj parnični trošak postupka u iznosu od 1.000,00 eura (jednutisućueura) koje teku od dana presuđenja 2. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodišta primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koja teče od presuđenja, 2. ožujka 2026. do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi od 26. lipnja 2024, tužitelj navodi da je kao korisnik kredita s pravnim prednikom tužene kao kreditorom, Slavonskom bankom d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj 61030989/06 23. veljače 2006. Slavonska banka d.d. pripojena je trgovačkom društvu Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d., koje je promijenilo naziv u Addiko Bank d.d. Odredbom članka 7. stavka 1. navedenog Ugovora ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00%, jednokratno, unaprijed. Navedena je odredba tipske naravi, o istoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu na štetu potrošača, što su sve razlozi za utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe. Kako tužitelj ima pravo povrata navedene naknade temeljem instituta stjecanja bez osnove, isti ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnom navedene odredbe. Tužitelj se je obratio tuženoj zahtjevom za dostavljanjem podataka potrebnih za postavljanje tužbenog zahtjeva, odnosno tražio je podatke o iznosu i datumu naplate navedene naknade. Tužena je odbila zahtjev za isplatom, a tražene podatke nije dostavila uz obrazloženje kako je istekao zakonom propisani rok u kojem je banka dužna čuvati tu dokumentaciju. Pravni prednik tuženika je tužitelju isplatio iznos od 650.000,00 kuna u protuvrijednosti eura po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem na dan isplate kredita. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena je tužitelju prilikom isplate kredita 24. veljače 2006. Srednji tečaj HNB-a za euro na taj dan iznosio je 7,311916 tako da se radilo o iznosu kredita u eurima te je iznos navedene naknade naplaćen u iznosu od 888,96 eura, a koji iznos tužitelj potražuje sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana kad je ta naknada naplaćena. Mjesna nadležnost Općinskog suda u Slavonskom Brodu ugovorena je odredbom članka 24. Ugovora o dugoročnom kreditu od 23. veljače 2006. Slijedom navedenog tužitelj deklaratornim zahtjevom sadržanim u točki I petita tužbenog zahtjeva traži utvrđenje ništetnim članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu, broj 61030989/06 od 23. veljače 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tužene, Slavonske banke d.d. kao kreditora. Kondemnatornim zahtjevom sadržanim u točki II. tužbenog zahtjeva nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju kao korisniku kredita iznos od 888,96 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. veljače 2006. do isplate, dok je u točki III petita tužbenog zahtjeva postavljen zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu od 23. rujna 2024. koji je dostavljen od strane suda ostavljenom roku, tužena u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe. Osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Ističe prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije s obzirom da je iz Ugovora o kreditu razvidno kako su ugovorne strane predmetnog Ugovora pravna osoba „Slavonska banka d.d.“ i obrtnik „ [obrt]“, vlasnik obrta JC. Tužitelj u ovom parničnom postupku nije aktivno legitimiran te tuženik predlaže iz tog razloga tužbu odbaciti.

2.a. Tužena, s obzirom na navedeno pod točkom 2. obrazloženja ističe prigovor stvarne nenadležnosti na temelju članka 34.b. stavka 1 točke 1. Zakona o parničnom postupku(„Narodnenovine“broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117 /2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/ 2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025) koji propisuje kako trgovački sudovi u parničnom postupku u prvom stupnju sude u sporovima između pravnih osoba i fizičkih osoba koje obavljaju registriranu djelatnost ako se radi o sporu u vezi s njihovom djelatnošću. Obzirom da iz historijata tužbe proizlazi da se ovdje radi o sporu između pravne osobe i obrtnika te je predmet spora u vezi s djelatnošću obrta, ovaj Općinski sud nije stvarno nadležan.

2.b. Po stavu Suda Europske unije izraženom u presudi u predmetu C-630/17, BC protiv Raiffeisenbank od 14. veljače 2019. u točki 88., cit.: ...samo su ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost.“ Iz članka 2. Ugovora o kreditu vidljivo je kako je tužitelj koristio kredit za kupnju poslovnog prostora. Slijedom navedenog, ne radi se o potrošačkom ugovoru.

2.c. Tužena se u tuži očituje na navode iz tužbe vezano za ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita. Navodi kako je odredba članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 1,00%, a tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora znao da će morati naplatiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Tužena nadalje ističe da sama činjenica da je tužena napisala Ugovor o kreditu i dala ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bila riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se koriste na:

- namjenu kredita,

- visinu iznosa kredita,

- valutu uz koju je kredit vezan,

- rok otplate kredita,

- način otplate kredita,

- dospijeće otplate kredita,

- početak s otplatom kredita,

- vrstu kamatne stope,

- visinu kamatne stope,

- instrumente osiguranja plaćanja.

Tužitelj je na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe.

2.d. Tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Početak tijeka roka zastare nastupio je danom naplate predmetne naknade, a budući da prema članku 225 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 155/23) tražbine zastarijevaju za 5 godina, zahtjev tužitelja je u zastari od 25. veljače 2011. U skladu s navedenim, tužitelj navodi pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u presudi, poslovni broj 28 Pž- 2637/2023: „Ovaj sud napominje da je u potpunosti upoznat s (oba) pravna shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, no, smatra da i u slučaju kada se ne radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, nego o restitucijskom zahtjevu kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora sklopljenog između osoba koje nisu potrošači, zastarijevanje započinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1705/92 od 20. srpnja 1993.). Naime, primitkom ispunjenje po osnovi ništetnog ugovora, a s obzirom na to da je ugovor nevaljan ex tunc, dio imovine jedne osobe (jedne ugovorne stranke) je prešao u imovinu druge osobe (druge ugovorne stranke) no za taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu slijedom čega se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima, što u ovom predmetu i nije sporno.“

2.e. Tužena ističe da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupala savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravio na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan pozivajući se i na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH: „Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbi članka 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stejcatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

3. U podnesku od 2. listopada 2024. tužitelj se je očitovao na odgovor na tužbu na način da je naveo da je [obrt] [obrt] odjavljen 30. prosinca 2013.. Iz tog razloga tužitelj nije mogao biti naznačen kao vlasnik obrta, ali prestanak obrta ne utječe na prava i obveze fizičke osobe koja je bila vlasnik obrta. Pri tome se tužitelj poziva na odluku Županjskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž Ovr-313/2024-2 od 12. ožujka 2024. u kojoj je isti sud zauzeo stav: „6. Člankom 36. stavkom 1. ZO-a propisano je da za obveze koje nastaju u obavljanju obrta obrtnik odgovara cjelokupnom svojom imovinom. 7. Dakle, obrtnik odgovara za obveze nastale u obavljanju obrta svojom ukupnom imovinom neovisno o činjenici prestanka obrta i to stoga što su obrtnici osobe koje samostalno i trajno obavljaju dopuštenu gospodarsku djelatnost radi stjecanja dobiti (v. odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 1669/2006 od 22. ožujka 2006.). 8. U vezi s tim, obveze koje je fizička osoba, ovdje ovršenica, preuzela u obavljanju djelatnosti obrta ne prestaju prestankom obrta jer je ugovorna strana fizička osoba, a ne obrt, a obrt je samo način obavljanja gospodarske djelatnosti. 9. Slijedom svega navedenoga, odgovornost obrtnika za obveze nastale u obavljanju obrta ne prestaje brisanjem iz obrtnog registra pa nema mjesta primjeni članka 281. stavka 9. OZ-a.“ Slijedom navedenog, pravilnim tumačenjem navedenog stava može se zaključiti kako se isto odnosi i na prava fizičke osobe koja je stekla za vrijeme postojanja obrta.

3.a. Prigovor stvarne nenadležnosti nije osnovan jer predmetni obrt više ne postoji, a tužitelj je fizička osoba. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom, poslovni broj Pž-3860/2023-3 od 20. ožujka 2024. potvrdio presudu kojom je utvrđena ništetnom odredba o naknadi kod prijevremene otplate kredita s time da nije bila riječ o potrošačkom ugovoru. Obrazlažući svoj stav navodi: „Radi se primjerice o odluci poslovni broj Rev-112/18 kojoj je prihvaćeno shvaćanje prvostupanjskog suda u tom predmetu o ništetnosti istovjetnih odredbi ugovora o kreditu kojim su uređene naknade za prijevremeno vraćanje kredita. Iako je korisnik kredita u navedenom postupku potrošač, to ne mijenja primjenjivost pravnog shvaćanja i na ovaj postupak...“

3.b. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 1122/2023-2 od 13. prosinca 2023. VTS RH usvojio je žalbu tužitelja (korisnika kredita) te je preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu na način da je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev za povrat plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita uz dosudu parničnih troškova. Navodi da prvostupanjski sud nije uvažio širi kontekst kod primjene prava i suđenja. Zadaća je sudova zakonske odredbe prilikom primjene tumačiti i ciljnom metodom, ne samo gramatičkom i logičkom. Potrebno je utvrditi što je cilj ugovornih odredbi, cilj obveznog prava, duh prava i pravnog poretka. VTS RH navodi da u konkretnom slučaju sudionici obveznog odnosa nisu ravnopravni jer je tužena banka daleko jača ugovorna strana koja je u potpunosti diktirala korisniku kredita uvjete ugovora koje je sama odredila i sastavila te na sadržaj Općih uvjeta i Tarife o naknadama tuženik nije imao nikakav utjecaj, čak ih nije nikada ni vidio. Objava uvjeta i tarifa na internetskoj stranici banke nema značenje ukoliko te odredbe nisu bile unaprijed pojašnjene korisniku kredita i ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. Sud ukazuje na odredbu članka 4. ZOO-a po kojoj su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Prema članku 5. ZOO-a sudionici obveznih odnosa dužni su surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima. Zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato (članak 6. ZOO-a). Pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidbi (članak 7. stavak 2. ZOO-a).

Bit načela savjesnosti i poštenja je usmjerena protiv formalističke primjene prava i posebno, protiv sprječavanja zloupotrebe subjektivnog prava, kada dužnik ne ispunjava svoju obvezu odnosno ovlaštenik ne rabi svoje pravo sukladno njegovoj svrsi. Sloboda uređivanja obveznih odnosa ne znači apsolutnu slobodu u korist jedne strane u odnosu.

Po ocjeni suda nedopustive su tuženikove aktivnosti usmjerene na otežavanje ispunjenja tužiteljeve obveze iz ugovora – vraćanje iznosa kredita i ispunjenje ugovora te sankcioniranje tužitelja koji je odlučio vratiti kredit prije roka određenog za njegovo vraćanje.

Uvjetovanje plaćanja ovakve naknade korisniku kredita radi zaključenja kredita doista se može ocijeniti kao nedopušteno zadiranje u materijalni položaj korisnika kredita i neopravdanog mu nanošenja štete.

Tuženikovo pozivanje na Opće uvjete poslovanja i njegovo jednostrano propisano pravo na naplatu posebne naknade od tužitelja kao korisnika kredita zbog njegove prijevremene otplate, po ocjeni ovog suda protivno je načelima obveznog prava i svrsi prava.

Odredbom članka 296. stavak 1. ZOO-a propisano je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koje sadrže odobreni od nadležnog tijela. Prema odredbi stavka 2. ovog članka zakonodavac je dao kriterije pri ocjeni ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora. Tako je propisano da prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora se uzimaju u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojom je ta odredba općih uvjeta ugovor preuzeta. Uvažavajući sadržaj odredbe citiranog članka 296. ZOO-a u vezi s odredbom članka 7. stavak 2. ZOO-a i opisane okolnosti ovog slučaja ovaj sud ocjenjuje da je odredba članka 26. Općih uvjeta poslovanja tuženika s poslovnim subjektima broj: UZ-____19 ništetna u dijelu u kojem je propisano da je klijent dužan tuženiku platiti određenu naknadu za slučaj prijevremene djelomične otplate ili cjelokupnog povrata plasmana prema visini određenoj aktima banke.

Ovom odredbom tuženikovih općih uvjeta poslovanja je uvelike povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja na tužiteljevu štetu te je njome i njenom realizacijom koju je tuženik kao jednostrani sastavljač ugovora, jednostrano nametnuo i uvjetovao plaćanje ove naknade tužitelju, tužitelj kao druga ugovorna strana u ugovoru o kreditu s ovom nepoštenom odredbom općih uvjeta doveden u očigledno neravnopravan položaj u pravima i obvezama iz ugovora, a u tuženikovu korist. Na ovaj način je tuženik postupio protivno svrsi sklopljenog ugovora, načelima obveznog prava te duhu prava i pravnog poretka.

Sud dodaje da ništetna odredba nije preuzeta iz nekog propisa niti se o njoj prethodno pregovaralo, čak nije tužitelju bila niti predočena sve dok nije prijevremeno vratio kredit. Tuženik odredbama svojih Općih uvjeta poslovanja pokušava zaobići odredbu članka 1024. stavak 3. ZOO-a kojom je propisano da je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio.

Sud ističe da je Zakon o zaštiti potrošača, mada se ne primjenjuje na tužitelja, vrlo jasno definirao pojam nepoštene ugovorne odredbe. Prema odredbi članka 53. stavak 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, posebno ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Takva ugovorna odredba mora biti jasna, lako razumljiva i uočljiva (članak 57. ZZP-a). Odredbom članka 59. stavak 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

Prema ocjeni ovog suda, odredba članka 2. Ugovora kojom je propisano da je u slučaju njegovog prijevremenog raskida korisnik dužan podmiriti sve preostale mjesečne naknade do kraja ugovorenog roka je nepoštena, odnosno ništetna.

Citirani zakon ukazuje na jasnu volju zakonodavca da se osigura zaštita ove vrste. Odredba članka 26. tuženikovih Općih uvjeta poslovanja ne u navedenom dijelu nepoštena odnosno ništetna (članak 296. stavak 1. ZOO-a) jer se tom odredbom tužitelja obvezuje i da nakon vraćanja punog iznosa kredita tužitelju, da mu plati naknadu za uslugu koju on više ne koristi. Tuženik je ovom odredbom za sebe unaprijed ugovorio korist bez pružanja usluge. Na ovaj način tuženik je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja (članak 4. i 296. stavak 1. ZOO-a) te načelu zabrane zloupotrebe prava (članak 6. ZOO-a) jer je unaprijed zaprijetio i ostvario prijetnju materijalnim posljedicama tužitelju kao drugoj ugovornoj strani kako bi ga zapravo prisilio na održavanje ugovora u njegovom punom trajanju. S obzirom na način sklapanja ovog ugovora (adhezijski ugovor) na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj i koji u ovom spornom dijelu nije mogao i nije bio predmetom pregovaranja između stranaka, riječ je o očiglednoj neravnopravnosti ugovornih strana u njihovim pravima i obvezama na tužiteljevu štetu (članak 296. stavak 1. ZOO-a).

3.c. Bez obzira što se u gore citiranoj presudi VTS RH radi o naknadama za prijevremeno zatvaranje kredita, tužitelj smatra kako su zaključci iz navedenih postupaka primjenjivi i u ovom predmetu jer se radi o općim postulatima građanskog prava, odnosno o zaključku o postojanju ništetnosti ugovorne odredbe iz razloga opisanog u navedenoj odluci.

4. U podnesku od 3. lipnja 2025. tužena se je očitovala na podnesak tuženika od 2. listopada 2024. na način da prestanak postojanja obrta nije odlučna činjenica za utvrđenje da bi predmet raspravljanja u predmetnoj pravnoj stvari bio nepotrošački ugovor o kreditu jer je kredit odobren za kupnju poslovnog prostora. Presuda VTS RH odnosi se na ugovorenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a što nije predmet spora u predmetnoj pravnoj stvari.

4.b. Tužitelj u podnesku od 2. listopada 2024. u bitnome navodi da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko sporne odredbe, da je stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“, da tužitelju nije obrazloženo od čega se sastoje troškovi naknade te kako se na odredbu o naknadi za obradu ne isključuje test poštenosti s obzirom da ista ne spada pod cijenu ili glavni predmet ugovora. Tužena, pak, ističe kako se na spornu odredbu odnosi isključenje testa poštenosti propisano člankom 84 Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koja glasi: „Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.“ Navedeno iz razloga što je odredba o naknadi za obradu kredita sastavni dio cijene Ugovora o kreditu pozivajući se na važeći Zakon o potrošačkom kreditiranju(„Narodnenovine“broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 7 8/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023), članak 2. stavak 1. točka 7. : „ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu“ kao i članak 2. stavak 1. točka 8.: „ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“. Iz informacije navedenih odredbi članka 2. ZPK-a proizlazi kako zakonodavac navedenim zakonom, kao lex specialis za ugovore o kreditu, propisuje što je obuhvaćeno cijenom u istima. Da se naknada za obradu kredita ima smatrati kao cijena Ugovora o kreditu zaključuje se iz presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1215/2020-2 od 24. veljače 2022. u kojoj je taj sud utvrdio po članku 84 ZPP-a kako je sporna odredba jasna i razumljiva slijedom čega nije dopušteno ocjenjivati njenu poštenost. Tužena se poziva i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022, koja je donesena u postupku u kojem je glavni predmet spora bila odredba o promjenjivosti kamatne stope, koja je jednako kao i odredba o naknadi za obradu kredita, odredba o cijeni Ugovora o kreditu.

4.c. Tužena ističe da suprotno navodima tužitelja na predmetni spor nije primjenjiva Direktiva 93/13 s obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen prije nego li je Republika Hrvatska stupila u EU slijedom čega su neosnovani navodi tužitelja u kojima se poziva na praksu suda EU, a ujedno i navodi poput toga da se test transparentnosti odnosi na primjerenost cijene, a ne na samu cijenu. Tužena tvrdi kako je činjenica ugovaranja postotka dokaz o jasnoći, razumljivosti i uočljivosti sporne odredbe, dok u prilog tvrdnji da se pregovaralo te da su potrošači imali utjecaja na spornu ugovornu odredbu govori činjenica da svi potrošači nisu imali isti ugovoreni postotak naknade. Iz navedenog proizlazi da se pojedinačno, sukladno dogovoru sa svakim potrošačem, pregovaralo oko odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita. Glede potrebe prezentiranja troškova sadržanih u naknadi za obradu kredita, tužena ističe kako su potpuno neosnovane tvrdnje tužitelja da je navedeno obveza tužene jer bi isto bilo nametnuto kao prekomjerni teret tuženoj kao banci.

4.d. Vezano za navode tužitelja kako predmetni zahtjev nije u zastari, tužena ukazuje na već prethodno istaknuto u odgovoru na tužbu te napominje kako tužitelj neispravno tumači pravno shvaćanje Vrhovnog suda republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. već to pravno shvaćanje treba tumačiti imajući u vidu shvaćanje izraženo u Objedinjenom pravnom shvaćanju VSRH od 1. ožujka 2022. iz kojeg jasno proizlazi da pojedinačna tužba dovodi do prekida tijeka zastarnog roka, a samim tim upućuje na činjenicu da je zastarni da je zastarni rok već otpočeo teći suprotno navodima tužitelja.

5. Na ročištu održanom 21. siječnja 2026. saslušan je tužitelj na pitanje je li prednik tužene, Slavonska banka d,d, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu broj 61030989/06 od 23. veljače 2006. obračunao naknadu, a prema odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1% jednokratno, unaprijed, tužitelj izjavljuje da ako je morao onda je isplatio, odnosno ako su tražili postupio je po njihovom traženju. Nije se pojedinačno pregovaralo o odredbama kredita pa između ostalog i odredbom članka 7. stavka 1. navedenog ugovora, nego da su u banci tužitelja dočekali s ugovorom i rekli da se ide na potpis ugovora. Odgovora da je ugovor već bio pripremljen, da ga je trebalo samo ovjeriti i da je to, to. Nije imao nikakvog utjecaja na odredbe Ugovora. Izjavljuje da nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj Ugovora i ukoliko se ne bi složio s odredbama konkretnog Ugovora bio bi odbijen od banke i ne bi realizirao kredit.. Izjavljuje da mu nitko ništa nije objašnjavao pa tako niti odredbu članka 7, stavka 1. Ugovora. Nije pročitao Ugovor o kreditu jer nije mogao utjecati na sadržaj istog, a bio je sretan da dobije kredit da bi mogao realizirati svoje financijske obveze. Nije dobio nikakvu popratnu dokumentaciju uz kredit, a misli da nije dobio niti opće uvjete poslovanja banke niti tablice iz kojih je vidljivo kad i koliko tužitelj otplaćuje kredit. Misli da mu bankarski službenik koji je radio na realizaciji kredita nije objašnjavao način poslovanja, visine naknade i na što se sve odnose te naknade, nego izjavljuje da je dobio papire koje će potpisati ti to je to. Ne zna što je efektivna kamatna stopa niti mu je bankarski službenik isti pojam objasnio. Novac od kredita utrošio je u poslovni prostor te je u to vrijeme imao obrt. Nije se nikada doškolovavao u području ekonomske struke. Na pitanje koliko je dugo u banci trajala sama realizacija kredita, izjavljuje možda 10-tak minuta, a onda su otišli na ovjeru kod tadašnje javne bilježnice Stanke Jelinić. Na pitanje je mu tko od djelatnika u javnobilježničkom uredu prilikom solemnizacije ugovora pojasnio svaku točku ugovora odgovara da se ne sjeća. Kod javnog bilježnika je bio koliko je trajao potpis navedenog ugovora.

6. Sud je proveo dokaze uvidom u priloge uz tužbu: Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 61030989/06 od 10. veljače 2006. (str. 5-12 spisa), solemnizaciju od strane Javnog bilježnika Dražena Zime, poslovni broj OU-80/2006 od 23. veljače 2006. (str. 13-14 spisa), podatke o poslovnom subjektu tužene (str. 15-21 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženu (str. 22 spisa), u dopis punomoćnika tužitelja tuženoj (str. 23-24- spisa), u e-mail tužene punomoćniku tužitelja od 13. lipnja 2024. (str. 25 spisa); odgovor na tužbu; izvadak iz obrtnog registra od 26. rujna 2024. (str. 48-51 spisa); Odluku o naknadama u poslovanju sa stanovništvom Slavonske banke d.d. od 9. siječnja 2006. (str. 64-66 spisa), u dostavljenu sudsku praksu, u podneske stranaka, u iskaz saslušanog tužitelja JC s ročišta od 21. siječnja 2026.

7. Nije sporno da su 10. veljače 2006. Trgovački obrt [obrt] vlasnika JC, zastupanog po JC kao korisnik kredita i prednik tužene, Slavonska banka d.d. kao kreditor sklopili ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 61030989/06 (koji je ovjeren kod javnog bilježnika 23. veljače 2006.) u iznosu kunske protuvrijednosti od 650.000,00 kuna u protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek, za kupnju poslovnog prostora, te da je u članku 7. stavku 1. Ugovora o kreditu navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00% (jedanposto) jednokratno unaprijed, minimalno 900,00 kuna. Iz odluke o poslovanju sa stanovništvom proizlazi da se naknada za odobrenje kredita zaračunava u visini od 0,7 do 2,0 % od iznosa odobrenog kredita.

8. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zatim je li tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003). Nadalje, među strankama je sporno je li odredba članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP-a nepoštena te samim tim i ništava u smislu odredbe članaka 87. stavak 1. ZZP-a/2003., zatim je li tuženi zahtjev u zastari.

9. Odredbom članka 3. stavka 1. ZZP-a određeno je: Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Činjenica je da se u predmetnom ugovoru u članku 2. navodi da banka ....odobrava dugoročnim kredit uz valutnu klauzulu za kupnju poslovnog prostora...

Na ročištu održanom 21. siječnja 2026. sam tužitelj, tijekom saslušanja, izjavio je da je novčana sredstva iz kredita utrošio za poslovni prostor te da je u to vrijeme bio obrtnik.

Slijedom navedenog, tužitelj nije dokazao da je potrošač u smislu odredbe 3. stavka 1. ZZP-a i kao takvog se ne može primijeniti Zakon o zaštiti potrošača bez obzira što je tužitelj u pravu kada navodi da on kao obrtnik za poslovanje svojeg obrta odgovara cjelokupnom svojom imovinom. (Tako i Županijski sud u Sisku, poslovni broj Gž-896/2025-2 od 13. studenog 2025.... 11. Prije svega treba navesti da tužitelj u tužbi nije naveo niti jednu činjenicu kojim dokazuje da je potrošač. Ujedno u iskazu, kako to proizlazi iz spisa, saslušan kao stranka navodi da je Ugovor o kreditu sklopio za kupnju apartmana i koji koristi s obitelji, da je u trenutku sklapanja Ugora o kreditu bio vlasnik obrta, ali da to nije u vezi sa sklapanjem Ugovora o kreditu i da je apartman kupio kreditom i koristi ga za vlastiti potrebe.

12. S obzirom da je u Ugovoru o kreditu navedena namjena kredita za kupovinu poslovnog prostora i da tužitelj iskazuje da je u to vrijeme imao obrt, to je teret dokaza na tužitelju da je imao status potrošača kada je sklapao Ugovor o kreditu, a sve to jer, kako je to već navedeno, u tužbi nema niti jedne činjenice kojim tužitelj potvrđuje da je potrošač, a ne navodi, niti dokazuje koji obrt je u to vrijeme imao, kao niti iz kojih sredstava je kupio apartman, već samo da je apartman kupio kreditom.)

Prema stavu Suda Europske unije izraženom u presudi u predmetu C-630/17, BC protiv Raiffeisenbank od 14. veljače 2019. u točki 88., cit.: ...samo su ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost.“ Iz članka 2. Ugovora o kreditu vidljivo je kako je tužitelj koristio kredit za kupnju poslovnog prostora. Slijedom navedenog, ne radi se o potrošačkom ugovoru.

10. U članku 34. b. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22, 155/23, 146/25) određeno je: U sporovima između pravnih osoba, u sporovima između pravnih osoba i fizičkih osoba koje obavljaju registriranu djelatnost ako se radi o sporu u vezi s njihovom djelatnošću, kao i između fizičkih osoba koje obavljaju registriranu djelatnost ako se radi o sporu u vezi s njihovom djelatnošću, ako nije riječ o sporovima u kojima prema ovom Zakonu uvijek sude općinski sudovi (članak 34. stavak 1.), odnosno ako nije riječ o sporovima za koje je zakonom utvrđena nadležnost nekoga drugog suda.

10.a. U članku 17. stavak 1. i 2. ZPP-a navedeno je: Sud se može po službenoj dužnosti oglasiti stvarno nenadležnim najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari. U povodu prigovora tuženika o stvarnoj nenadležnosti sud se može oglasiti stvarno nenadležnim samo ako je tuženik taj prigovor podnio najkasnije do upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari.

10.b. Iako je taj prigovor stvarne nenadležnosti stavljen na početku odgovora na tužbu, u samom odgovoru na tužbu od 23. rujna 2024. tužena se upušta i u raspravljanje o glavnoj stvari, slijedom čega je ovaj sud nastavio s provedbom postupka.

12. Cijeneći sve navedeno, po stavu ovog suda, tužitelj u konkretnom ugovornom odnosu nema status potrošača i kao takvom sud mu ne može pružiti pravnu zaštitu radi utvrđenja ništetnosti i isplate ulazne naknade po Ugovoru o kreditu broj 61030989/06 po Zakonu o zaštiti potrošača/2023 pa se samim tim sud dalje u ovoj presudi ne očituje na navode i činjenice iznesene vezano na utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti ugovorne odredbe sadržane u članku 7. stavku 1. navedenog kredita.

11. Odluka o trošku tužene temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 138/23. - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 2.216,19 eura, a obzirom da se tužbeni zahtjev sastoji od deklaratornog dijela kojim se traži utvrđenje ništetnim jedne odredbe ugovora u iznosu od 1.327,23 eura te dijela u kojem se traži isplata iznosa od 888,96 eura. Tako je tuženoj priznat trošak sastava tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 3. lipnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 21. prosinca 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife) i trošak sastava podneska od 10. prosinca 2025. u iznosu 200,00 eura kn (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak PDV-a (Tbr. 46. Tarife) tako da sveukupni trošak iznosi 1.000,00 eura. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su joj i zatezne kamate koje teku od dana presuđenja 2. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodišta primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koja teče od presuđenja, 2. ožujka 2026. do isplate.

12. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Novoj Gradiški 2. ožujka 2026.

Sutkinja

Tanja Marušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste na e-oglasnoj ploči. Žalba se podnosi pisano ovom sudu u 3 istovjetna primjerka. Rok za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude računa se od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA:

1. Darko Samardžija, mag.iur., odvjetnik u ZOU Igor Golovrški mag.iur. i Darko

Samardžija, mag.iur. u Novoj Gradiški

2. Anđela Varnica, odvjetnica u OD Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb