REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj P-826/2025-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ML iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku iz Pule, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, radi isplate, 2. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 112-50-2764156 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 13. travnja 2005. god. i solemnizirali kod javnog bilježnika Mirne Pliško iz Pule, br. OU-274/05 –1 a koja glasi:
„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 289,81 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u dana 28. prosinca 2025. podnio tužbu u kojoj navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom dana 13.04.2005. sklopio u Puli, Ugovor o kreditu, koji se vodi pod brojem 112-50-2764156, kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 22.080,00 CHF pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim ugovorom. Tužitelj je iskoristio svoje pravo iz članka 9. citiranog Ugovora o kreditu te je 22. rujna 2010. izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik mu je temeljem odredbe članka 9. istog Ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 136,43 EUR/ 1.027,95 kuna. Međutim, tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna iz više razloga, a koje razloge će iznijeti u nastavku. Prvenstveno, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Nadalje, ističe da se, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana – a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio da je ovlašten tzv. izlaznu naknadu zaračunati sukladno vlastitim uvjetima, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi visina takve naknade, pa čak i bez ugovaranja gornjeg limita. Budući da je visina tzv. izlazne naknade ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane – i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, jednostranim određivanjem visine tzv. izlazne naknade, tuženik - kao vjerovnik je zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja - kao dužnika. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna). Osim što je ništetna temeljem naprijed citiranih odredbi ZZP/03, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz ranije navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva. Predlaže, utvrditi ništetnom odredbu čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 112-50-2764156 u dijelu kojim je ugovoreno: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“.
2. Uz tužbu su kao prilozi priloženi Ugovor o kreditu, potvrda tuženika, prijepis knjigovodstvene kartice, otplatni plan.
3. Dopisom od 30. prosinca 2025. tuženik je pozvan na davanje odgovora na tužbu u roku od 45 dana uz upozorenje da će sud, ukoliko u zadanom roku ne podnese odgovor, donijeti presudu zbog ogluhe temeljem čl. 331.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. , 114/22., 155/23.,– dalje: ZPP).
4. Uvidom u dostavnicu utvrđeno je kako je navedeni dopis s tužbom tuženiku uručen 5. siječnja 2026., no da isti na poziv nije dao odgovor na tužbu.
5. Obzirom da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, da činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s dokazima koje je tužitelj podnio uz tužbu, sadržaj istih ni tuženik nije osporio, a ne postoje opće poznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je tuženik bio spriječen da podnese odgovor na tužbu, utvrđeno je da su ispunjene sve pretpostavke iz čl. 331.b st. 1. Zakona o parničnom postupku te je stoga valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u izreci.
6. Tuženi je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak, na temelju članka 154. stavku 1. ZPP-a. Tužitelju pripada nagrada za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe 100 bodova što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 EUR i PDV iznosi 250,00 eura. Za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,54 eur i sudsku pristojbi na presudu zbog ogluhe u iznosu od 13,27 eur. Slijedom navedenog, ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 289,81 eur.
U Puli, 2. ožujka 2026.
S u d a c
Helena Božović Sladaković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjerka (osim ako se podnosi elektroničkom komunikacijom), u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Dna:
- tužitelju po pun. uz sp na presudu zbog ogluhe
- tuženoj
