Poslovni broj: P-3957/2025-11

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužiteljice IK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , koju zastupa punomoćnica Ana Galoši Comisso, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, koju zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 16. siječnja 2025., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice te punomoćnika tuženika ĐK, odvjetničkog vježbenika, 2. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 3204800003 sklopljenom između tužitelja i tuženika 6. svibnja 2005. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknada i troškova koje su sadržane u čl 2.glasi „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.”

II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici 278,72 eura te zatezne kamate koje teku na taj iznos od 13. svibnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici parnične troškove u iznosu od 220,68 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. ožujka 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom Ugovor o nenamjenskom gotovinskom kreditu broj 3204800003, kreditna partija broj 7102709701, kojim je ugovoreno da će kreditor isplatiti korisniku kredita iznos od 70.000,00 kn. O navedenim odredbama ugovora se nije pojedinačno pregovaralo, jer je kreditor u naprijed sastavio ugovor, koji predstavlja tipizirani obrazac za sve usluge kreditora sličnog sadržaja, a Odluka o Tarifi naknada za usluge Kreditora tužitelju nije uručena, niti je na nju upozoren. Predmetni ugovor prethodno je pripremio tuženik bez pregovaranja. Navodi da je predmetna odredba nepoštena, a time i ništetna. Predložio je kao dokaze Ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju, svoje saslušanje i financijsko vještačenje te je predložio usvojiti tužbeni zahtjev kako je naveden u izreci.

2. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ističe prigovor zastare i osporava status potrošača tužitelju. Tvrdi da je ugovorena naknada jasna i poštena. Troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu, obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Priznaje visinu zahtjeva, ali smatra da je tužba neosnovana te predlaže odbiti tužbeni zahtjev i traži troškove.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju te je saslušao tužitelja.

4. Na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava stranke su navele da su svi predloženi dokazi potrebni za donošenje odluke u ovom postupku izvedeni, odnosno, da nije potrebno nijedan od predloženih dokaza pribaviti ili dodatno izvoditi.

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu opisan u izreci presude, kao ni da je ugovorena odredba o tzv. ulaznoj naknadi koja glasi kako je navedena u izreci. Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva kao ni tijek kamata.

6. Sporno je pitanje je li riječ o nepoštenim, a time i ništetnima odredbama te je li nastupila zastara za isplatu traženog iznosa kao i status potrošača tužitelja.

7. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03/, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

8. Sud nije ocjenjivao dokaze niti utvrđivao činjenice u odnosu na utvrđenja koja među strankama nisu sporne.

9. U svom je iskazu tužitelj navela da je sad umirovljenica, a ranije je radila u Virovitičanki, nije radila u banci. Ugovor o kreditu je uzela radi uređenja obiteljske kuće u kojoj živi, kuća nije nikad korištena za poslovne svrhe, niti iznajmljivana, obrt nema. Ugovor je pročitala, bio je pripremljen i nije mogla utjecati na njegov sadržaj. Vidjela je odredbu o ulaznoj naknadi, to je bio uvjet banke. Što se tiče pitanja ulazne naknade, ugovor je bio po principu uzmi ili ostavi, mogla je otići samo u neku drugu banku, ali sve banke su većinom imale takve odredbe. Iz banke joj nisu pojašnjavali koje stvarne troškove podmiruje tom ulaznom naknadom. Na pitanje pun tuženika navodi da nije sigurna je li znala koliko je iznosila ulazna naknada, zna da se samo zvala naknada za obradu kredita.

10. Navedenom iskazu sud vjeruje jer je tužitelj opisao sklapanje ugovora na način na koji osobe koje nisu ekonomske sruke pristupaju sklapanju ugovora, a ne razumiju materiju o kojoj se radi. Iz iskaza je utvrđeno da banka nije pojasnila na što se odnosi trošak kao i da je tužitelj sklopio ugovor kao potrošač.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako,suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

12. Iz utvrđenih činjenica proizlazi da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, već je riječ o nepoštenoj naknadi kojoj je tuženik profitirao na račun tužitelja.

13. Iz navedenog proizlazi zaključak da se u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

14. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

15. Nadalje, Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Pojedine direktive ne primjenjuju se izravno u našem pravnom sustavu već ih je potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

16. Iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), pri tome je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

17. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora koji je tužitelj koristio za osobne potrebe, proizlazi zaključak da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Stoga je ovaj na temelju odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, u smislu odredbe čl. 87. ZZP utvrdio da je sporna odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi nepoštena, a time i ništetna te je odlučeno kao u točki I izreke.

19. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05. i 41/08.; dalje ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa plaćene ulazne naknade zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos.

20. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21. S obzirom na to da je tuženik utužene iznose primio u odnosu na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, na temelju citirane odredbe ZOO-a, dužan ih je vratiti tužitelju.

22. Potraživanje tužitelja nije u zastari jer zastara počinje teći tek od utvrđenja ništetnim odredbe koja je temelj isplate, a kako je utvrđena ništetnost tek ovom presudom navedene ugovorne odredbe, zastara još nije istekla.

23. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom II izreke.

24. Tužitelj je u tužbi postavio deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbi kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada te kondemnatorni zahtjev radi isplate s te osnove preplaćenog iznosa sa zateznim kamatama. Zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o tzv. ulaznoj naknadi u konkretnom slučaju predstavlja samo zahtjev da se u izreku presude unese odluka o pravnom pitanju o kojem ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu o kojem bi sud ionako prejudicijelno morao odlučiti. U biti se radi o deklaratornoj preambuli, koja je nužna logična pretpostavka kondemnatorne presude (neovisno o tome nalazi li se u izreci ili u obrazloženju), pa se vrijednost predmeta spora mjerodavna za odluku o trošku prosuđuje prema istaknutom kondemnatornom zahtjevu za isplatu svote. Stoga je vrijednost predmeta spora određena prema podnesenom kondematornom zahtjevu. (Takav je zaključak u skladu sa stavom koji je VSRH zauzeo u predmetima. Rev 1927/17 od 18. siječnja 2022. Revt 156/13 od 7. svibnja 2014., Revr 475/08 od 27. listopada 2008., Revr-774/05 od 13. prosinca 2005., Revr 220/04 od 15. rujna 2004.).

25. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP- a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), u skladu s troškovnikom tužitelja predanom na ročištu na kojem je rasprava zaključena. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife) te trošak pristupa na ročišta 15. srpnja 2025. i 16. siječnja 2026. u iznosu od 50,00 eura za svako (br. 9/1 Tarife). Ukupno je riječ o 150,00 eura što s PDV-om iznosi 187,50 eura. Tome treba dodati pristojbu na tužbu u iznosu od 33,18 eura te se dobije 220,68 eura koliko je i naloženo tuženiku platiti tužitelju.

26. Tužitelju ne pripada trošak za podneske jer u njima navodi sudu opće poznate stavove koje je ukratko mogao iznijeti na ročištu za koje je dobio trošak.

27. Stoga je odlučeno kao u izreci presude i rješenja.

U Zagrebu 2. ožujka 2026.

Sudac

Ivan Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana

- od održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na ročište i pristupila, odnosno - od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćnici