Republika Hrvatska
Općinski sud u Đakovu
Trg dr. Franje Tuđmana 2
31400 Đakovo
Poslovni broj: P-204/2024-15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], Ive [adresa], zastupanog po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, radi ništetnosti isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 17. veljače 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno te zamjeničkog punomoćnika tuženika RL, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, dana 2. ožujka 2026. godine objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 7. Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sklopljenog dana 14. kolovoza 2007. između tužitelja FL i prednika tuženika, Slavonske banke d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed“.
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, tužitelju FL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplatiti iznos od 533,78 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 7. rujna 2007. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 684,72 eura zajedno sa zateznim kamatama počev od 2. ožujka 2026. pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u preostalom iznosu od 789,82 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 16. svibnja 2024. godine podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika, radi ništetnosti i isplate. U tužbi je naveo da je 14. kolovoza 2007. godine s prednikom tuženika, Slavonskom bankom d.d. Osijek, sklopio Ugovor o kreditu bez depozita na iznos od 75.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, s rokom otplate 25 godina, a u svrhu kupnje obiteljske kuće. Navodi da je prednik tuženika u članku 7. Ugovora ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita, a koja je prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga iznosila 1,20%, jednokratno unaprijed. Tužitelj smatra ovu ugovornu odredbu nepoštenom i ništetnom, jer je nejasna, općenita i jer ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova zaključenja ugovora, te tužitelj navodi da niti danas ne zna koji su to troškovi bili plaćeni tim iznosom, a snosio je još i sve troškove javnog bilježnika kao i ostale administrativne troškove mimo te naknade. Ukazuje kako se u nijednom dijelu predmetnog Ugovora ne navodi bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Dalje navodi kako iz otplatnog plana proizlazi da je prednik tuženika tužitelju dana 6. rujna 2007. godine naplatio navedenu naknadu u visini od 906,00 CHF, što je na taj dan u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke iznosilo 4.021,73 HRK, odnosno sada po fiksnom tečaju konverzije 533,78 eura (1 euro = 7,53450 HRK). Tužitelj se, zatim, poziva na odredbe članka 96. i članka 102. Zakona o zaštiti potrošača važećih u trenutku sklapanja ugovora, te odredbe čl. 3., 4. i 10. Zakona o obveznim odnosima, zatim Odluke Suda Europske unije, Direktivu 93/13 EEZ i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi broj Rev-673/2023-2, zaključujući da je prednik tuženika ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno, da se stoga radi o ništetnoj odredbi jer da je tužitelja doveo u neravnopravan položaj, slijedom čega postavlja tužbeni zahtjev kojim traži da se utvrdi ništetnom odredba članka 7. Ugovora kojom je ugovorena predmetna jednokratna naknada te da se tuženiku naloži isplatiti iznos od 533,78 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 7. rujna 2007. godine, a kako je to sve pobliže navedeno u izreci ove presude pod točkama I. i II.
2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Tuženik prije svega prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, te ističe prigovor zastare. Dalje, tuženik spori da bi ugovorena naknada za obradu kredita bila ništetna. Navodi da tužba ne sadrži koje su konkretno radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, odnosno da ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega da se uopće ne može ni napraviti test jesu li ugovorne odredbe ništetne ili ne. Tuženik navodi da su obje stranke ugovora pojedinačno pregovarale o spornim odredbama te kako ista odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja, a tužitelj je s naplatom naknade bio upoznat prije sklapanja ugovora i na koju je pristao potpisom Ugovora. Ističe kako je uostalom ugovaranje takve naknade bilo dopušteno i da je konkretna ugovorna odredba u skladu s prisilnim propisom, tada važećim Zakonom o bankama. Slijedom navedenog, predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.
3. Očitujući se na odgovor na tužbu, tužitelj se podneskom od 12. srpnja 2024. godine u cijelosti protivio navodima i prigovorima tuženika, kao i prigovoru naznačene vrijednosti predmeta spora te prigovoru zastare potraživanja. Tužitelj je naveo kako odredba o naknadi za obradu zahtjeva kredita nije u cijelosti jasna, jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita, slijedom čega tužitelj drži da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita u nerazmjerno visokom iznosu.
4. Tuženik je tijekom postupka izrijekom naveo kako ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, već samo njegovu osnov.
5. Da bi utvrdio odlučne činjenice, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao svu priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu i to Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 od 14. kolovoza 2007. (str. 5 do 14 spisa), otplatni plan (str. 15 do 20 spisa) te je saslušan tužitelj kao stranka. Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.
6. Temeljem provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe, kao i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP), sud je utvrdio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.
7. Prije svega, treba navesti da je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi, u iznosu od 1.861,00 eura, navodeći da kako tuženik potražuje isplatu iznosa od 533,78 eura, da je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena i da ista treba biti u navedenom iznosu od 533,78 eura. Povodom takvog prigovora, sud je na pripremnom ročištu 25. studenoga 2024., sukladno članku 40. st. 3. ZPP-a, rješenjem odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 533,78 eura, a iz razloga jer je u predmetnoj stvari deklaratorni zahtjev, a to je utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, postavljen na način da isti služi samo za ocjenu osnovanosti kondemnatornog zahtjeva tj. zahtjeva za isplatu 533,78 eura, pa se vrijednost deklaratornog dijela ne treba posebno uzimati u obzir, već samo vrijednost zahtjeva za isplatu (u tom smislu praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-744/05 od 13. prosinca 2005., Revt-156/13 od 7. svibnja 2014., Revt-168/13 od 15. lipnja 2021. i dr.).
8. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 5140030250-61000073554/2007 od 14. kolovoza 2007. te zahtjev za isplatom iznosa od 533,78 eura, a koji je iznos tužitelju naplaćen prilikom isplate kredita temeljem ove odredbe, na ime jednokratne naknade za obradu kredita.
9. Među strankama nije sporno da su temeljem Ugovora o kreditu broj 5140030250-61000073554/2007 od 14. kolovoza 2007. (dalje u tekstu Ugovor o kreditu), zasnovale ugovorni odnos temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje stambeni kredit u iznosu 75.500,00 CHF s rokom otplate 25 godina. Nesporno je i da je ugovorom određena ugovorna naknada za obradu kredita u iznosu od 1,20% te da je ista ugovorna naknada naplaćena 6. rujna 2007. u iznosu od 533,78 eura, što tuženik ne spori, a isto je također vidljivo iz početnog otplatnog plana (str. 15 spisa).
10. Među strankama je sporno je li utužena ugovorna odredba nepoštena, a koje nepoštenje bi vodilo do ništetnosti iste, te je li potraživanje tužitelja u zastari.
11. Odredbom članka 7. Ugovora o kreditu propisano je kako se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja je tada iznosila 1,20%, jednokratno unaprijed.
12. Iz otplatnog plana (str. 15 do 20 spisa) proizlazi da je prednik tuženika tužitelju na ime predmetnog ugovora naplatio trošak obrade kredita 6. rujna 2007. u iznosu od 906,00 CHF, tj. u kunskoj protuvrijednosti od 4.021,73 HRK, odnosno 533,78 eura.
13. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni kreditu zaključivao u poslovnici banke prednika tuženika, a kredit je uzimao u svrhu kupnje obiteljske kuće u kojoj i danas stanuje, a istu je kupio sredstvima kredita i koristio ju je isključivo u privatne svrhe. Nije ju nikada davao u najam ili zakup, niti u njoj obavljao kakve poslovne aktivnosti. Nadalje, naveo je kako mu je u banci rečeno da mora platiti predmetnu naknadu, ali mu nije bilo objašnjeno na što se ta naknada odnosi i koje bi troškove obuhvaćala, nego mu je bilo rečeno da se ona mora platiti te da se bez toga ugovor ne može zaključiti. Naknada mu je naplaćena u trenutku isplate kredita, tj. iznos kredita je bio umanjen za iznos ove naknade, a čija je visina bila unaprijed određena, te o istoj nije bilo moguće pregovarati, odnosno istu sniziti ili izbjeći. Pored ove naknade, plaćao je još dodatno i troškove ovjere ugovora kod javnog bilježnika. Na kraju je naveo da mu je u trenutku dogovaranja predmetnog ugovora, od strane osobnog bankara ponuđen isključivo kredit u švicarskim francima uz uvjeravanje da se radi o najpovoljnijem kreditu, dok mu nisu nuđeni drugi krediti, u drugim valutama.
14. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, na koji nije bilo primjedbi, jer je dan životno, uvjerljivo te u skladu s priloženom materijalnom dokumentacijom u spisu.
15. Iz izvedenih dokaza sud je utvrdio da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu bez depozita u svrhu kupnje obiteljske kuće, da je Ugovor tužitelj sklopio u svojstvu potrošača, a da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 79/07., dalje ZZP). Također, utvrđeno je da se radi o standardiziranom ugovoru, sastavljenom na obrascu, s unaprijed sastavljenim sadržajem, a kojeg je tužitelj dobio bez mogućnosti pregovaranja i izmjena pojedinih odredbi, a posebice odredbe članka 7., koja se odnosi na naknadu troška obrade kredita, jer je utvrđeno da se Ugovor mogao zaključiti isključivo s takvom odredbom, koja se nije mogla isključiti ili sniziti, po principu "uzmi ili ostavi".
16. Isto tako, proizlazi kako tužitelj nije bio upoznat sa samim sadržajem, a time značenjem ove naknade. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da mu nije uopće objašnjeno na što se naknada točno odnosi i što se njome plaća, a uz nju je dodatno plaćao daljnje troškove Ugovora, odnosno troškove javnog bilježnika i sl. Osim što tužitelju dakle nije objašnjeno na što se sve naknada odnosi, sud isto ne nalazi navedeno ni u Ugovoru, a tuženik ne prilaže ni daljnju dokumentaciju iz koje bi to bilo utvrđeno.
17. Na pravni odnos stranaka u ovoj stvari se imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 79/07. dalje ZZP) i odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05. dalje ZOO) koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine koja je implementirana u hrvatsko zakonodavstvo.
18. U čl. 96. st. 1. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 100. ZZP-a ako ugovor na temelju zakona ili sporazuma stranaka mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive, dok prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
19. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
20. Shodno tome, na tuženiku, kao trgovcu, je bio teret dokazivanja da se o odredbi članka 7. predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo, a isti pak ničim u ovom postupku nije dokazao da se o toj odredbi posebno pregovaralo, a na njemu je bio taj teret dokaza.
21. Dalje, jasno je da se radi o Ugovoru na unaprijed sastavljenom obrascu, kojeg je sastavljala isključivo jedna strana i to prednik tuženika kao trgovac, te da tužitelj, koji je Ugovor zaključivao kao potrošač, neprihvaćanjem sporne odredbe koja je bila uobičajeno inkorporirana u obrazac ugovora, bio ograničen u ostvarivanju svog prava, odnosno bez iste predmetne odredbe nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu, pa je time očito prouzročena značajna neravnoteža između prava i obveza ugovornih strana, na štetu potrošača.
22. Ovdje je za ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., u odnosu na pravno pitanje: "Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 96/03., dalje: ZZP), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP?", odgovorio da: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.".
23. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali pored navedenog, i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.
24. Navedeno, istina, ne traži nužno da se u Ugovoru o kreditu specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, međutim, imajući u vidu da se, prema shvaćanju ovog suda, kod provođenja testa poštenosti mora preispitati - tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, to je sud imao i navedeno preispitati kroz test poštenosti.
25. Naime, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrebno je ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatio takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovaranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o tipskom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.
26. Stoga se pitanje uzrokuje li predmetna ugovorna odredba značajnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja Ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), s time da niti sam tuženik ne tvrdi da je bez predmetne naknade za obradu kredita bilo moguće sklopiti ugovor, već ističe da je ista bila uvjet davanja kredita.
27. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o stambenom kreditu za kupovinu obiteljske kuće, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, imajući u vidu i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je, imajući u vidu općepoznatu činjenicu, već pravomoćno utvrđeno po kolektivnoj presudi da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da prednik tuženika nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (u tom smislu i Rev- 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).
28. Ovdje valja ukazati i na praksu Suda Europske unije koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.
29. Pri tome, sama okolnost što pozitivnim propisima nije bilo zabranjeno ugovaranje navedene naknade, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti, pri čemu sud zaključuje da tuženik tijekom ovog postupka ničim nije dokazao stvarnu štetu (koja je za njega nastala vezano za početnu obradu kredita) i njezinu visinu, te imajući u vidu da se radi o troškovima kredita koji su prebačeni isključivo na tužitelja, a tuženik nije uopće dokazivao da se radilo o troškovima koji su razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, pa je očito da je riječ o naknadi koja je od tužitelja nepošteno naplaćena, jer se radi o plaćanju koje ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima banke.
30. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi, bila nedovoljno razumljiva i precizna, da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana i da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, da nije bio upoznat s uvjetima i kriterijima određivanja predmetne naknade, niti su ti uvjeti bili određeni drugim propisima, a nasuprot tome da je banka prednica tuženika visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg je plasirala potrošačima nudeći im svoje usluge, ista je bila dužna maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju, na način da ga je bila dužna ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju predmetne odredbe i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi njezina visina, pa kako prednik tuženika to nije učinio, takva je odredba dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, pa je ista nepoštena i kao takva ništetna.
31. Stoga, tužitelj ima pravo potraživati od tuženika onaj iznos koji je temeljem ništetne odredbe platio, imajući u vidu da je utvrđenjem sporne ugovorne odredbe ništetnom, stekao subjektivno pravo na restituciju neosnovano naplaćenog iznosa, i to od trenutka naplate sporne naknade, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. To iz razloga što je tuženik nepošteni stjecatelj, činjenicom da je zaključio ugovor s ugovornom odredbom koja je već tada bila protivna gore navedenim odredbama ZZP-a te kao takva ništetna. Slijedom toga, sud je naložio tuženiku da zatezne kamate na utuženi iznos plati od dana stjecanja neosnovano naplaćenog iznosa, odnosno od 6. rujna 2007. kako to zahtijeva tužitelj, a sve sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.
32. Tužbeni zahtjev je valjalo prihvatiti i iz razloga jer je prigovor zastare nesnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka točke I. ove presude još nije pravomoćna, to nije niti počeo teći petogodišnji opći zastarni rok, pa neosnovano tuženik tvrdi da je tužbeni zahtjev za isplatu zastario.
33. Odluka o parničnom trošku pod točkama III. i IV. izreke temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine”, broj 138/23., dalje Tarifa), a sukladno vrijednosti predmeta spora određenoj u iznosu od 533,78 eura. Tužitelju je tako priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 7.1. Tarife), a ne u prekomjerno zahtijevanom iznosu od 200,00 eura, zatim, sastav podneska od 12. srpnja 2024. kojim se očitovao na odgovor na tužbu, u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), a ne u prekomjerno zahtijevanom iznosu od 200,00 eura, zatim, zastupanja na tri ročišta (1. listopada 2024., 25. studenoga 2025. i 17. veljače 2026.) u iznosu od 100,00 eura svako (Tbr. 9.1. Tarife), a ne u prekomjerno zahtijevanim iznosima od 200,00 eura, sve uvećano za 25% PDV-a. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 33,18 eura te presudu u iznosu od 26,54 eura, koliko iznosi ova pristojbena obveza, a ne u prekomjerno zahtijevanom iznosu od 66,36 eura. Tužitelju nije priznat trošak za pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 125,00 eura, jer ovaj trošak u trenutku pisanja ove presude još uvijek nije nastao, te je neizvjestan. Slijedom navedenog, tužitelju je na ime parničnog troška ukupno priznato 684,72 eura, dok je u preostalom dijelu, do zahtijevanih 1.474,54 eura, odbijen kao neosnovan.
U Đakovu 2. ožujka 2026.
Sutkinja
Ivanka Banović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
