REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-4557/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ON iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Valentina Božiček, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 69, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Zagrebu, Savska cesta 32, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 14. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja te z. punomoćnika tuženika RN, odvjetničkog vježbenika, 2. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 80552/05 sklopljenog 7. lipnja 2005. između tužitelja ON iz [adresa], O. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i HVB Splitska banka d.d., kao prednika tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, sadržana u članku 5. st. 2. koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 isplatiti tužitelju ON iz [adresa], Al. [adresa] R 12, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 578,94 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 7. lipnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 nadoknaditi tužitelju ON iz [adresa], Al. [adresa] R 12, OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 441,36 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 2. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 3. srpnja 2025. navodi da je s prednikom tuženika, kao kreditorom, sklopio 7. lipnja 2005. ugovor o stambenom kreditu u iznosu 91.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja te da je u čl.5.st.2. tog ugovora propisano jednokratno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 1,00% na iznos kredita, pa kako se radi o tipskom ugovoru izrađenom od strane prednika tuženika i o spornoj se odredbi nije pregovaralo te se na cjelokupni iznos kredita odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita, obračunavala kamata, što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, to tužitelj smatra da je sporna odredba ništetna i stoga predlaže odlučiti kao u izrekama, pozivom na čl.81., čl.87. i čl.96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03; dalje:ZZP/03), čl.323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, 146/25; dalje: ZOO/05) te Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29; dalje: Direktiva).

2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor zastare i navodi da je sporna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega je bespredmetno ispitivati njezinu poštenost, da je očito kako se o naknadi za administraciju i obradu kredita moglo pregovarati te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu, da je postojanje i plaćanje te naknade u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bila uvriježena u praksi banaka tužitelja te da je notorno da službenici banke prilikom obrade kredita poduzimaju niz radnji tipa analize prikupljene dokumentacije, ocjena prihoda i rashoda klijenta, ocjena kreditne sposobnosti i sl., pa nema mjesta zaključku da se radi o odredbi koja izaziva “neravnotežu u pravima i obvezama“ između stranaka predmetnog ugovora.

2.1. U konačnici tuženik priznaje sve činjenične navode iz tužbe i čini nespornim visinu zahtjeva.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, dok preostalu dokumentaciju nije posebno razmatrao i cijenio, pri čemu je posebno imao u vidu da su odlučne činjenice i visina zahtjeva među strankama nesporne.

3.1. Vrijednost predmeta spora određena je rješenjem od 9. srpnja 2025. u iznosu 1.906,16 Eur jer je predmet spora, osim zahtjeva za isplatu, utvrđenje ništetnosti određene ugovorne odredbe, pa se vrijednost predmeta spora određuje zbrajanjem zahtjeva i to prema čl.19. i čl.16. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine" 118/18, 51/23) u vezi s čl. 37. i čl.40. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine"

53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje:ZPP).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je između tužiteljice, kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao kreditora zaključen 7. lipnja 2005. ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 91.300,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora za CHF na dan korištenja (čl.2.), s namjenom refinanciranja stambenog kredita (čl.3.), uz rok otplate 144 mjeseci (čl.4.), promjenjivu kamatnu stopu prema Odluci kreditora (čl.11.) i valutnu klauzulu (čl.2. i 10.), time da je korisnik kredita dužan platiti "Naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom" i to "1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita", što se plaća "jednokratno, prije korištenja kredita", time da "Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“.

6. Iz dokumentacije u koju je izvršen proizlazi da je tužitelj imao status potrošača.

7. U odnosu na tvrdnju tužitelja da se nije pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi, koja se nalazi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, ističe se da je tuženik priznao činjenične navode iz tužbe, slijedom čega je ta činjenica uzeta kao nesporna.

7.1. S obzirom na izneseno valja zaključiti da tužitelj nije u potpunosti bio obaviješten o naravi i posljedicama sporne odredbe, iako se kroz formulaciju iste moglo steći uopćeno saznanja o ekonomskim posljedicama, međutim, to ne znači da je odredba poštena.

7.2. Naime, prilikom ocjene da li je sporna odredba poštena, sud je uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmatrao je pitanje da li bi prednik tuženika, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi isti prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir činjenica da sporna odredba ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnose, niti ima dokaza da bi tužitelju bilo dano usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate tih usluga / troškova, to nema mjesta zaključku da bi prednik tuženika mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.3. U odnosu pak na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaći da nije moguće niti utvrditi na što se konkretno sporna naknada / troškovi odnose, a da bi se moglo eventualno kvantitativno ekonomski ocijeniti i usporediti ukupan iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi i troškova koji terete potrošača.

7.4. Osim toga, značajna neravnoteža može proizlaziti i iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije predviđena zakonskim pravilima.

7.5. S obzirom da sporna odredba ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz tzv. ulaznu naknadu, a sud nalazi da ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu sami po sebi razumljivi i nema mjesta zaključku da su ti troškovi, koji su na ovaj način u cijelosti prebačeni na tužitelja, na bilo koji način razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, to proizlazi daljnji zaključak da tuženik ničim nije dokazao visinu i opravdanost troškova zaključenja ugovora (koji se čito odnose na njegove troškova poslovanja).

7.6. Dakle, ne radi se o samorazumljivim troškovima, već je na tužitelja spornom odredbom prenesena obveza plaćanja troškova za koje nema dokaza da bi odgovarali stvarno pruženim uslugama ili troškovima i stoga sud nalazi da su te okolnosti utjecale na pravni položaj tužitelja i stvorile značajnu neravnotežu na njegovu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

7.7. Slijedom navedenog, kako se radi o ugovoru kojeg je prethodno pripremio prednik tuženika odnosno tipskom ugovoru te se o spornoj odredbi koja se odnose na tzv. ulaznu naknadu nije pregovaralo, to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, što upućuje na daljnji zaključak da je ta odredba nepoštena odnosno ništetna u smislu čl. čl.81. i čl.87.st.1. ZZP/03 u vezi s čl.11.-12., čl.46., čl.47., čl.50. i čl.103. -104. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; dalje:ZOO/91), što je sada regulirano odredbama čl. 3-4., čl.269., čl.270., čl.272. i čl. 322.-323. ZOO/05 i Direktivom i stoga je odlučeno kao u stavku I. izreke presude s tim u svezi.

8. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.).

8.1. Dakle, zastara u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom bi slučaju to značilo od pravomoćnog okončanja predmetne parnice, pa se prigovor zastare ukazuje neosnovanim.

9. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, tj. odredbe pobliže opisane u stavku I. izreke presude, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako među strankama nije sporna visina zahtjeva, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku II. izreke presude temeljem čl.104., čl.210.st.1., čl.214. i čl.277. ZOO/91 odnosno čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. te čl.1163. i čl.1164. ZOO/05.

10. Tužitelj je imao troškove postupka odmjerene u skladu s čl.154.st.1. ZPP-a i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i podneska od 24.9.2025. te pristup na ročište 14.1.2026. po zatraženih 100,00 EUR, uz pdv u iznosu 75,00 EUR te pristojbu na tužbu u iznosu 33,18 EUR i presudu u iznosu 33,18 EUR (ukoliko bude plaćena u roku 3 dana od elektroničke dostave odluke) – sveukupno 441,36 EUR s pripadajućom kamatom temeljem čl. 29.st.2. ZOO/05 i čl.151.st.3. ZPP-a.

10.1. Tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova postupka jer je tužitelj uspio u parnici u cijelosti.

U Zagrebu, 2. ožujka 2026.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka