REPUBLIKA HRVATSKA
Trgovački sud u Zagrebu
Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11
Poslovni broj: P-2184/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu po sucu toga suda mr. sc. Leonu Širić, na temelju pisanog prijedloga sudske savjetnice Matee Orešković, u pravnoj stvari tužitelja AUTO KANTOCI d.o.o., OIB: 61995520253, Zagreb, Samoborska cesta 118B, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB: 94472454976, Zagreb, Listopadska 2, kojeg zastupa punomoćnica Tamara Stanić Sertić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. veljače 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 2. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I./ Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB: 94472454976, Zagreb, Listopadska 2, isplatiti tužitelju AUTO KANTOCI d.o.o., OIB: 61995520253, Zagreb, Samoborska cesta 118B, iznos od 259,93 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 29. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.
II./ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznos od 259,93 EUR tekućih od 29. ožujka 2025. do isplate po stopi preko stope dosuđene u točki I. izreke ove presude.
III./ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 238,66 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 2. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.
IV./ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 6,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 2. ožujka 2026. do isplate kao i zahtjev tužitelja za isplatom zakonskih zateznih kamata na iznos troškova postupka iz točke III. preko dosuđene stope.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 27. veljače 2025. nastala šteta na vozilu BMW X3, registarske oznake [registarska oznaka], koje je u vlasništvu oštećenika ML, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. Tvrdi da je predmetnu štetu tuženik obvezan nadoknaditi sukladno polici obveznog osiguranja, prema odredbama Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj: 30/15, 112/18, 63/2020, 133/20, 151/22, 152/24) i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO). Nadalje, navodi da je oštećenik štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika dana 25. ožujka 2025. pregledali vozilo, procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 258210511085, te da visina štete sukladno izvidu šteta tuženika, ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika, a niti servis koji vrši popravak, što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima Republike Hrvatske. Prema tvrdnjama tužitelja, tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest o izvršenoj uplati, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Naime, nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Tužitelj navodi kako oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika, a o čemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Ističe kako je oštećenik za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi te da uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad, niti smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Navodi da je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun br. 458/01/02, a koji račun je u ukupnom iznosu od 1.014,76 EUR (PDV uključen). Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od sveukupno 754,83 EUR. Razliku od 259,93 EUR po računu koji tuženik nije platio, isti opravdava razlogom da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Tužitelj ističe da je posebno indikativno što na izvidu štete (na koji se sam poziva tuženik) nije napisana cijena sata rada koju tuženik priznaje, a činjenica da je tužitelj likvidirao njegov rad na 43,00 EUR sat (plus PDV) u ovoj šteti dokazuje kako tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj nadalje ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 43,00 EUR sat (plus PDV). Oštećenik je kao vlasnik popravljenog vozila s ovlaštenom osobom tužitelja 10. travnja 2024. sklopio ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 259,93 EUR na primatelja tj. tužitelja, o čemu je tuženik obaviješten. Slijedom svega navedenog, tužitelj zahtjeva plaćanje od tuženika iznosa od 259,93 EUR uz naknadu prouzročenih parničnih troškova.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja i nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženika. Nadalje, osporava odgovornost kao i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe da kada se radi o postupcima u sporovima male vrijednosti, kakav je i predmetni, kako je tužitelj najkasnije u tužbi dužan iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđenje tih činjenica. Tako navodi da je tuženik u vansudskom odštetnom postupku tužitelju isplatio novčani iznos potreban da se oštećena stvar dovede u prethodno stanje, te nije prihvatio račun tužitelja broj:
458/01/02, zbog razlike u visini cijene radnog sata koju tužitelj potražuje od 43,00 EUR (plus PDV), a tuženik je priznao cijenu radnog sata od 27,00 EUR (plus PDV), a koja odgovara općeprihvaćenoj cijeni radnog sata neovlaštenog servisa Autopoint d.o.o. iz koje je razvidno da cijena radnog sata limarskih i lakirerskih radova iznosi 24,00 EUR- a (plus PDV). Ističe kako je tuženik u konkretnom slučaju ukazao oštećeniku na mogućnost popravka vozila, na istom području i iste vrste i kvalitete servisa, kod više kako ovlaštenih, tako i neovlaštenih servisera po jeftinijoj cijeni od one koju navodi tužitelj u ovoj tužbi, ali je bez obzira na navedeno odabrana opcija popravka vozila po skupljoj cijeni. Tužitelj je račun izdao sam sebi pa prema tome smatra da isti nije i ne može biti relevantan kao mjerodavan dokaz o cijeni sata. Također navodi da predmetni račun nije dokaz jer je isti sporan i osporen. Stoga tuženik ustraje u navodima da je cijena sata proizvoljno određena i smatra da je cijena upravo ovakva jer se naknada štete pokušava ostvariti od osiguravajućeg društva, te samim time osporava navodni službeni cjenik radionice tužitelja. Slijedom iznesenog u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, kao i traženi tijek i stopu zateznih kamata .
3. Tužitelj se na navode iz odgovora na tužbu očitovao podneskom od 24. studenog 2025. na način da u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva s time da ističe kako je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer je oštećeni (ustupitelj) ML ustupio svoju tražbinu radi ispunjenja tužitelju koja i nadalje egzistira upravo u utuženom novčanom iznosu. Navodi kako je sklapanjem predmetnog ugovora o ustupu tražbine te poslanom notifikacijom tuženiku o izvršenom ustupu potraživanja radi ispunjenja, kojom je tuženik obaviješten o ustupanju tražbine u smislu odredbe čl. 82. ZOO-a. evidentno da se u konkretnom slučaju više ne radi o obvezno pravnom odnosu koji se tiče tužitelja i oštećenika ML, već nedvojbeno o pravnom odnosu između tužitelja i tuženika. Nadalje tužitelj smatra osporavanje pasivne legitimacije neosnovanim, obzirom da je temeljem prometne nezgode, a koja se dogodila dana 27. veljače 2025. godine te dokumentacije koju posjeduje vezanu za istu i sam utvrdio pravnu osnovanost odštetnog zahtjeva oštećenika, a što proizlazi iz izvida štete br. 258210511085, te ponude tuženika od dana 31. ožujka 2025. godine, time da je samom isplatom nespornog iznosa potvrdio svoju odgovornost za isplatu štete temeljem navedenog štetnog događaja, a sve prema polici osiguranja oštećenika koju isti ima ugovorenu kod tuženika. Tužitelj ukazuje na temeljnu, odnosno osnovnu dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) sukladno odredbi čl. 1085. st. 1. ZOO-a da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego je šteta nastala što u konkretnom slučaju znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila oštećenika, kojima je to stanje ustanovljeno. Ističe kako tuženik nema pravo sam ocjenjivati vrijednost rada, odnosno visinu satnice tužitelja kao neovlaštenog servisera, kao niti na bilo koji način ograničavati svoju obvezu u odnosu na visinu satnice, a kako stranke svoje odnose slobodno uređuju, to su dužne u smislu odredbe čl. 9. ZOO-a i izvršavati preuzete obveze pod pretpostavkom da to nije u suprotnosti Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Tužitelj također ističe da svaki račun popravka izdaje sukladno službenom cjeniku.
4. Tijekom postupka pročitane su sljedeće isprave priložene spisu premeta: račun br. 458/01/2 od 28. ožujka 2025. (list 9 spisa), zapisnik o izvidu štete na vozilu br. 258210511085 od 25. ožujka 2025. (list 10 spisa), obavijest o primitku odštetnog zahtjeva od 17. ožujka 2025. (lis 11-12 spisa), kopija prometne dozvole (list 13-14 spisa), obrazložena ponuda tuženika od 31. ožujka 2025. (list 15 spisa), potvrda o isplati (list 16 spisa), cjenik tužitelja od 07. siječnja 2025. (list 17 spisa), preslika ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 10. travnja 2024. (list 18-20 spisa), notifikacija o ustupu tražbine radi ispunjenja (list 21-23 spisa), smjernice HANFE putem e-mail korespondencije od 03. srpnja 2015. (list 47-48 spisa), smjernice AZTN od 20. veljače 2020. (list 49-52 spisa), računi ostalih servisa ( list 74, 82-83, 85 spisa), potvrde o plaćanju (list 75, 84, 86,87 spisa), ponuda (list 77 spisa), izvid štete (list 88 spisa).
5. Sud nije provodio druge dokaze, jer se provođenje istih nije ukazalo svrsishodnim kao ni ekonomičnim za donošenje odluke budući da je činjenično stanje iz dokumentacije priložene u spisu predmeta u dovoljnoj mjeri utvrđeno. Tako sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka ML, niti dokaz saslušanja tužitelja, kao ni prometno tehničko vještačenje budući da je ocijenio da bi se izvođenjem tih dokaza postupak samo dodatno odugovlačio i stvarali bi se nepotrebni troškovi, dok bi ishod spora bio jednak. Naime, u konkretnom se slučaju radi o trgovačkom postupku u sporu male vrijednosti u kojem se u pravilu odluka donosi na temelju isprava.
6. Sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:
53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP), temeljem savjesne i brižljive ocijene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 259,93 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koji se odnosi na iznos koji predstavlja razliku u cijeni rada za izvršene popravke na vozilu koji su posljedica prometne nezgode.
8. Među strankama nije sporno da je tužitelj izvršio popravak vozila u vlasništvu osiguranika ML. Nesporno je i da je tuženik prije podnošenja tužbe tužitelju podmirio ukupan iznos od 754,83 EUR po osnovi predmetne štete (list 10, 15- 16 spisa).
9. Među strankama je u konkretnom predmetu sporna aktivna legitimacija tužitelja i pasivna legitimacija tuženika, osnovanost, odnosno visina tužbenog zahtjeva, kao i tijek zateznih kamata.
10.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije sud je izvršio uvid u Ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja koji prileži spisu (list 18-21 spisa) te je utvrdio kako su tužitelj i ML navedeni ugovor sklopili 10. travnja 2024. te da je istim ML kao ustupitelj ustupio radi ispunjenja tužitelju svoje novčano potraživanje prema tuženiku u iznosu od 259,93 EUR, a prema računu popravka za štetu br. 458/01/02 u ukupnom iznosu od 1.014,76 EUR i temeljem izvida štete dužnika broj: 258210511085 (oznaka štete dužnika, ovdje tuženika). Time je oštećeni ML ustupio tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku sukladno odredbi čl. 80. st. 1. ZOO-a. Prema odredbi članka 84. stavka 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Iz spisu priloženih izvida štete tuženika razvidno je da se odnose upravo na predmetni štetni događaj (broj spisa odgovara oznaci štete navedenom u Ugovoru o ustupu tražbine), a iz računa tužitelja br. 458/01/02 od 28. ožujka 2025. (list 9 spisa), proizlazi da se isti odnosi na popravak vozila upravo iz predmetnog štetnog događaja (račun sadrži podatak o marki i registarskoj oznaci vozila oštećenika). Iz navedenog je razvidno da je ML ustupio tužitelju tražbinu prema tuženiku po osnovi naknade štete koja je predmet ovog sudskog postupka. Tuženik je o ustupu tražbine obaviješten notifikacijom (list 21-23 spisa).
10.2. Na temelju odredbe članka 80. stavak 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Sukladno odredbi članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.
10.3. Iz prethodno citiranih zakonskih odredbi proizlazi da se identitet tražbine ne mijenja njezinim ustupanjem, kao i da sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj ima i tužitelj kao primatelj tražbine. Dakle, promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine. Pritom je potrebno uputiti da je tražbina iz članka 2.1. predmetnog ugovora o ustupu novčana tražbina po osnovi police automobilskog osiguranja, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, napominje se da je tražbina koja je predmet ustupa odrediva, kao i da predmetni ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku, pravnom temelju i visini tražbine koja je predmet ustupa.
10.4. Slijedom navedenog, protivno navodima tuženika, ocjena je ovog suda kako predmetni ugovor o ustupu tražbine ispunjava sve pretpostavke i uvjete propisane zakonom te da nema negativnih pretpostavki vezanih za prirodu prenesene tražbine, kao i da identitet ustupljene tražbine nije promijenjen, slijedom čega je sud prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocijenio neosnovanim.
10.5. Uvidom u spis utvrđeno je da je očitom omaškom u ugovoru o ustupanju tražbine radi ispunjenja (list 18-20 spisa) napisan krivi datum odnosno godina, na način da je umjesto "Ugovorne strane sklopile su u Zagrebu, dana 10. travnja 2024. godine" trebalo stajati "Ugovorne strane sklopile su u Zagrebu, dana 10. travnja 2025. godine", a što jasno proizlazi iz ostalih podataka koji su navedeni u tom ugovoru, kao što je broj računa popravka 458/01/02 za štetu u ukupnom iznosu 1.014,76 EUR, kao i broj zapisnika izvida štete: 258210511085, te samog oštećenika ML, koji je u ugovoru naveden kao ustupitelj, a sve s obzirom da se navedena prometna nezgoda dogodila 27. veljače 2025.
11. Iz izvida štete tuženika (list 10 spisa) sud je utvrdio da se izvid odnosi na vozilo marke BMW X3, registracija: [registarska oznaka], broj šasije: [broj šasije]. U izvidu štete su specificirani dijelovi za zamjenu, popravak i radno vrijeme popravka (limar – 6,50 sati, lakirer – 5,00 sati). Tužitelj je za obavljanje poslova popravka izdao račun broj: 458/01/02 (list 9 spisa) 23. ožujka 2025. u iznosu od 1.014,76 EUR a isti se, među ostalim, odnosi na autolimarske i autolakirerske radove. Nadalje, u navedenom računu je navedeno da je utrošena količina sati 6,50 za autolimarske, a 5,00 sati za autolakirerske radove koja količina radnih sati odgovara i onoj iz izvida štete od 25. ožujka 2025. Računom tužitelja obračunata je cijena radnog sata od 43,00 EUR (plus PDV) za autolimarske te 43,00 EUR (plus PDV) za autolakirerske radove.
12. Iz preslike cjenika usluge rada tužitelja od 07. siječnja 2025. (list 17 spisa), proizlazi da cijena koju naplaćuje tužitelj za pružanje autolimarskih i autolakirerskih radova iznosi 43,00 EUR (plus PDV).
13. Iz tako izvedenih dokaza sud je utvrdio da je tužitelj izdao ML račun broj: 458/01/02 (list 9 spisa) od 28. ožujka 2025. u iznosu od 1.014,76 EUR pozivajući se na izvid štete tuženika oznake: 258210511085, a u vezi štete na vozilu marke BMW X3, registracija: [registarska oznaka]. U odnosu na dostavljeni račun tuženik je tužitelju isplatio iznos od 754,83 EUR, dok mu nije priznao iznos od 259,93 EUR koji se odnosi na iznos cijene sata autolimarskih i autolakirerskih radova tužitelja.
14. Navode tuženika kojim osporava pasivnu legitimaciju i odgovornost tuženika sud je cijenio kao paušalne i usmjerene na odugovlačenje ovog postupka. Naime iz dokumentacije koja prileži spisu, a koju je sud u cijelosti prihvatio, proizlazi kako je tuženik izvršio izvid štete na predmetnom vozilu te da je obrazloženom ponudom od 31. ožujka 2025. procijenio cjelokupnu naknadu štete (veza: prometna nesreća od 27. veljače 2025.) na iznos od 754,83 EUR a koji iznos je tuženik podmirio tužitelju. Slijedom navedenog, tuženik je prema mišljenju ovog suda potvrdio svoju odgovornost za isplatu predmetne štete.
15. Prema ocjeni ovog suda oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo, čak niti u ovlaštenom servisu, a niti u najjeftinijem servisu ili servisu koji naplaćuje prosječnu cijenu, već je ovlašten popraviti vozilo u mjestu svog boravišta u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje u skladu sa svojim cjenikom na tržištu. Oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti vozilo te okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO -a. Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo prema najpovoljnijim ili prosječnim cijenama na tržištu. Iz tužiteljevog cjenika proizlazi da je tužitelj naplatio ML cijenu radnog sata koju naplaćuje na tržištu svim klijentima jer je u njegovom cjeniku od 07. siječnja 2025. navedeno da cijena radnog sata autolimara - autolakirera iznosi 43,00 EUR po satu (plus PDV). Dakle, tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu koju redovito naplaćuje na tržištu u skladu sa svojim cjenikom koji se jednako primjenjuje na sve njegove klijente te je oštećenik ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji sudjeluje na tržištu.
16. Imajući u vidu da je cijena sata rada u računu tužitelja broj: 458/01/02 od 28. ožujka 2025. (list 9 spisa) ispostavljena u skladu s tužiteljevom cijenom radnog sata i to u obujmu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu štete (list 10 spisa), tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata u smislu odredbe čl. 1046. ZOO- a nastala šteta koja se odnosi na razliku iznosa cijene sata rada koju tužitelj naplaćuje i cijene sata rada koju tuženik priznaje, pa mu je tuženik kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu, s obzirom na valjani ugovor o ustupu tražbine, dužan nadoknaditi utuženi iznos temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. i čl. 84. st. 1. ZOO-a .
17. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZOO-a s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl.
18. Sukladno navedenoj odredbi, na tužitelja je prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate. Prema odredbi čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14,155/23) oštećena osoba ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Iz tuženikovog zapisnika o izvidu štete na vozilu proizlazi da je dan pregleda vozila bio 25. ožujka 2025. (list 10 spisa) te da je u tom zapisniku naveo kako je datum prometne nezgode 27. veljače 2025. Iz toga proizlazi da je odštetni zahtjev tuženiku podnesen najkasnije 25. ožujka 2025., pa bi tužitelju pripadale zatezne kamate najkasnije od 25. ožujka 2025., a tužitelj ih potražuje od kasnijeg dana, 29. ožujka 2025., pa je o tome odlučeno u granicama zahtjeva.
19. Odluku o visini stope zatezne kamate sud je donio u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a propisanu za ostale odnose s obzirom na to da se ne radi o potraživanju iz trgovačkog ugovora.
20.1. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a, dok je visina troškova za odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023, dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18, 51/23, dalje: ZSP), Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 3/19, 92/21, 37/23, dalje: Uredba o tarifi) i troškovniku tužitelja za naknadu troška postupka (list 95-96 spisa).
20.2. Tužitelju je priznat zahtjev za naknadu troška za sastav tužbe od 30. rujna 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak podneska od 24. studenog 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište održano 24. veljače 2026. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR, (Tbr. 9. točka 3. Tarife), ukupno 175,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife u iznosu od 43,75 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR prema odredbi članka 1. stavka 1. ZSP-a u vezi s Tar. br. 1. stavak 1. i Tar. br. 2. stavak 1. Uredbe o tarifi, pa ukupni priznati troškovi iznose 238,66 EUR.
21. Tužiteljev zahtjev odbijen je kao neosnovan u odnosu na zahtjev za naknadu troška u iznosu od 6,64 EUR koji predstavlja razliku između troška zatražene naknade za sudsku pristojbu na tužbu i dosuđenog iznosa uzevši u obzir dokaze o uplati sudske pristojbe na tužbu koja prileži spisu (list 64 spisa), slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.
22. Odluka o zakonskim zateznim kamatama na dosuđeni iznos parničnog troška temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visina stope zakonske zatezne kamate određena u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a. Sud je jednako kao i u odnosu na glavno potraživanje, na troškove postupka koji predstavljaju sporednu tražbinu, tužitelju dosudio kamatnu stopu koja se primjenjuje na ostale odnose, a preko te stope odbio njegov zahtjev.
22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
Zagreb, 2. ožujka 2026.
Sudac
mr. sc. Leon Širić
Prijedlog odluke izradila:
Matea Orešković, sudska savjetnica
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.
Presuda kojom se završava postupak u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP).
