Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču - Parenzo
Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo
Posl. br. P-662/2023-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču - Parenzo, po sucu toga suda Sanji Oroz, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice MD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Dinu Zanettiju, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Općine Kaštelir - Labinci, OIB: 92974208191, iz Kaštelira, Kaštelir 113, zastupanog po punomoćnicima Andreju Staniču i dr., odvjetnicima u Poreču, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 10. studenog 2025. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranka, 02. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice te se nalaže tuženici Općini Kaštelir – Labinci, OIB: 92974208191, da tužiteljici MD, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos 9.405,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 05. srpnja 2023. pa do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje ZOO), u roku 15 dana. II Djelomično se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice i to za iznos iznad 9.405,00 eura do iznosa 17.280,00 eura, odnosno za iznos 7.875,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 05. srpnja 2023. pa do isplate po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima primjenom uvećanja prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. III Dužna je tuženica Općini Kaštelir – Labinci, OIB: 92974208191, tužiteljici MD, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.536,74 eura kao i zakonsku zateznu kamatu na taj iznos tekuću od dana donošenja presude pa do konačne isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog zahtjev tužiteljice za nadoknadu parničnog troška odbija.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je vlasnica nekretnina i to k.č br. 2199 – kuća i dvorište sa 768 m2, te k. č. br. [katastarska čestica] – voćnjak sa 412 m2 k. o. [katastarska općina]. Općinski sud u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel Poreč-Parenzo da je 04. prosinca 2022. donio rješenje posl. br. Z-15333/2022 kojim je na teret k. č. br. [katastarska čestica] određena promjena površine s 768 m2 na 607 m2, a na teret k. č. br. [katastarska čestica] promjena površine s 412 m2 na 285 m2. Ujedno istim rješenjem da je određen upis te površine 285 m2 tužiteljičinih parcela u korist k. č. br. [katastarska čestica] NC-D-62 nerazvrstane ceste s 578 m2 kao javno dobro u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu Općine Kaštelir-Labinci. Tužiteljica da je protiv predmetnog rješenja Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel Poreč-Parenzo posl. br. Z-15333/2022 od 04. prosinca 2022. pravodobno uložila prigovor, međutim, sve da je točno da je parcela k. č. br. [katastarska čestica] NC-D-62 nerazvrstana cesta za opću javnu uporabu, tužiteljica smatra da je tuženica morala provesti postupak izvlaštenja te vlasnicima isplatiti odgovarajuću novčanu naknadu. To zato i što je tuženica znala za problem ceste za javnu uporabu, a ne da je pribjegla proigravanju sa Zakonom o izvlaštenju, te shodno Zakonu o cestama osigurala osnivanje i upis novo nastale parcele oznakom „nerazvrstana cesta“. Naime, sporna površina da je bila u sastavu navedenih dviju parcela tužiteljice, te de facto da nije imala sve atribute propisane Zakonom o cestama da bi se mogla smatrati cestom – nerazvrstanom cestom. Predmetna površina da je ustanovljena u korist nekolicine vlasnika obližnjih nekretnina kao pravo služnosti puta, i kao takva da je ostala bez općeg javno pravnog sadržaja i korisnika i značaja. To da zna i tuženica no da se postavila na neprihvatljiv način da zadovolji bez naknade putni pravac općeg i javnog značaja. Tužiteljica smatra, te zato i ulaže tužbu, da joj je tuženica dužna za predmetnu površinu njezinih parcela koje su de iure i de facto pripojene novo formiranoj parceli k. č. br. [katastarska čestica] NC-D-62 isplatiti novčanu naknadu u visini tržišne vrijednosti koja iznosi 60,00 €/1m2, pa da joj je s tog osnova tuženica dužna isplatiti 17.280,00 €. Radi svega navedenog predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženici da joj isplati novčani iznos u visini 17.280,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana podnošenja tužbe, tj. od 05. srpnja 2023. do isplate.
1.1. U svom podnesku od 22. kolovoza 2024. (str. 22-25) odgovarajući na navode iz odgovora na tužbu, tužiteljica ukazuje da je protiv zk. rješenja kojim je tuženica upisana kao vlasnik na spornom dijelu tužiteljičinih nekretnina pravodobno uložila prigovor. Nakon toga tužiteljica da ima pravo ulagati žalbu, a konačno i brisovnu tužbu. To da je tuženici poznato pa u ovom postupku da nije oportuno gotovo rezolutno iznositi tvrdnje kako je sporna površina de facto još prije 50-60 godina bila „u naravi cesta“. No, sve to i da je tako, to da tuženici nije davalo za pravo da to upiše na svoje ime. Tek donošenjem Zakona o cestama (NN 86/11) da je uveden pojam tzv. „nerazvrstane ceste“ i samo po sebi to da ne znači da bi sporna površina to bila i prije 50 – 60 godina. Ponavlja da sporna površine tužiteljičinih parcela, de facto nije imala sve atribute propisane Zakonom o cestama pa da bi se mogla smatrati cestom – nerazvrstanom cestom; da je predmetna površina korištena kao pravo služnosti puta u korist vlasnika okolnih parcela bez javnog pravnog sadržaja i značaja. Dakle, tvrdi da nije točno da se radi de facto o cesti „oduvijek“. To da proizlazi i iz odredbe čl. 98. st. 1. i čl. 100. Zakona o cestama. Isto tako, predmetna površina koju via facti mali broj korisnika služnosti puta koristi da ne zadovoljava minimalne uvjete za eventualno sigurno odvijanje prometa sukladno Zakonu o cestama kao i drugim posebnim Zakonima i propisima kojima se propisuju uvjeti sigurnog odvijanja prometa. No, sve kada se svemu navedenom i ne bi pridavao značaj i preostali prigovor tuženice da nisu osnovani, tj. prigovor zastare. Kao prvo da je netočna tvrdnja tuženice da su sporni dijelovi nekretnine tužiteljice iz „privatno pravnog režima prešle u javno pravni režim od kada su iste „pretvorene“ u cestu, prije 50-60 godina, a svakako prije stupanja na snagu Zakona o cestama iz 2011. godine“, pa da je već zbog toga zahtjev tužiteljice zastario prije 40-tak godina. Neosnovano da je da služnost puta manjeg broja vlasnika susjednih parcela ima karakter promjene sporne površine tužiteljičinih parcela u javno pravni značaj. To tim više što i u bivšoj državi i pravnom sustavu, za javno pravne svrhe je postojao niz „pravnih akta“ da se vlasnici obesprave, a to da se nije dogodilo. S druge strane kroz vrijeme nastanka RH da je donesen Zakon o povratu ili naknadi oduzete imovine za vrijeme komunizma čime da se jasno dalo do znanja, da više nema „državne otimačine“ već da je za društvene interese, a na teret privatnog vlasništva uveden civilizirani pravni institut - izvlaštenje. Utoliko da je tužiteljica s razlogom imala povjerenje u vlast da kada odluči njene dijelove parcela privesti javnom pravnom značaju da će ju o istome obavijestiti, te ako je isto opravdano, za isto isplatiti po tržišnim cijenama. S druge strane, sve do nedavno, sporna površina da je bila neizmijenjena u odnosu na dotadašnje karakteristike „bijelog puta“ koji se ne može zvati cestom s javno pravnim značajem. Kao treće, netočno da je da je zahtjev tužiteljice zastario „čak i da u fiktivnoj situaciji zanemarimo te rokove, prije 40-tak godina“ a zahtjev tužiteljice razmatra u kontekstu „stupanja na snagu Zakona o cestama 2011. godine“ jer bi i glede istog zastara navodno nastupila 2016 godine. Naime, i u tom pravnom kontekstu, tuženica, da pogrešno polazi od predviđenih činjenica da bi se neke površine smatrale cestom, pa da bi počeo tijek zastarnog roka za naknadu vlasniku. Osim toga da postoje legitimna stajališta da bi se kao krajnji trenutak tijeka zastarnog roka mogao smatrati trenutak kada je jedinica lokalne samouprave pravo vlasništva nezakonito izvlaštene nekretnine u zemljišnim knjigama upisali na svoje ime. To zato što s tim trenutkom vlasnik ima konačno saznanje i spoznaju da mu je nekretnina oduzeta. Kao četvrto, za ovu problematiku izuzetno da je važno i vrijedno za ukazati da na Praksu Europskog suda za ljudska prava o pravu na naknadu za faktično izvlaštenje nekretnine. Protokol br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1952. da je proširio zaštitu i na pravo vlasništva. Tako Protokol 1. u čl.1. st. 1. određuje da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva, da se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe međutim da ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguravanje plaćanja poreza i drugih doprinosa ili kazni. Iz navedenog da je razvidno da se drugo i treće pravilo koje se odnosi na miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, moraju tumačiti u duhu općeg načela iz prvog stavka predmetnog Protokola. Europski sud za ljudska prava ističe da pri tom miješanju države u mirno uživanje imovine građana treba postići poštenu ravnotežu između potrebe od javnog interesa društva i zaštite temeljnih prava pojedinaca. Dakako da iz navedenog proizlazi jasan zaključak da oduzimanje vlasništva bez isplate koja predstavlja punu naknadu, predstavlja nesrazmjerno miješanje. Pri svemu tome da ne treba zaboraviti da Protokol 1. uopćeno govori i ne opravdava oduzimanje vlasništva bez akta o tom oduzimanju. Takovo faktično, "nezakonito" izvlaštenje direktno ugrožava pravo na mirno uživanje imovne i protivno je Protokolu 1 čl.1. st. 2. i 3. koji obazrivo predviđaju u korist javnog interesa mogućnost miješanja u mirno uživanje vlasništva. Upravo zbog toga, za takav slučaj "nezakonitog", a faktičnog izvlaštenja da nije predviđena mogućnost zastare isplate koja predstavlja punu naknadu. Odbijanje tužbenog zahtjeva radi isplate naknade tržišne vrijednosti oduzete nekretnine, povodom prigovora zastare od strane nosioca javnog prava (jer sud na zastaru ne pazi po službenoj dužnosti) da predstavlja kako povredu prava vlasništva prema čl.1 Protokolu br. 1, tako i povredu prava na pravično suđenje, budući da Europski sud za ljudska prava daje prednost načelu prirodnog prava kako bi se ojačala zaštita pojedinca u odnosu na samovolju države pa tako i lokalne samouprave. Da je drugačije, to ne bi bilo u duhu države koja treba proklamirati i oživotvoriti vladavinu prava.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženica se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te prije svega ističe prigovor zastare novčanog potraživanja tužiteljice. Tužiteljica da svoj zahtjev, u bitnom, temelji na tezi da joj je tuženica aktima koje je donijela oduzela vlasništvo dijela nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], te dijela nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], ukupne površine 288 m2. Navedenim radnjama da je dijelove predmetnih nekretnina prenamijenila u javni put mimo procedure izvlaštenja te sa tim povezane obveze isplate odgovarajuće novčane naknade. Stoga da joj pripada pravo na naknadu u visini tržišne vrijednosti „oduzetih“ dijelova predmetnih nekretnina, i to u visini od ukupno 17.280,00 EUR (primjenjujući princip obračuna 60 EUR/1 m2). Dijelovi predmetnih nekretnina, prije provedbe rješenja naslovnog suda posl. br. Z15333/2022 od 04. prosinca 2022. da su dolazili upisani kao vlasništvo tužiteljice. To da nije sporno. Isto tako da nije sporno da upisu prava vlasništva tuženice nije prethodio postupak izvlaštenja. Upis vlasništva tuženice na dijelovima predmetnih nekretnina (koji u konačnici zajedno sa dijelovima drugih nekretnina čine jedinstvenu k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]) da je proveden u skladu s odredbama čl. 101. i čl. 131-133. Zakona o cestama iz 2011. godine (NN 84/11) (dalje: ZC). Odredbom čl. 101. ZC-a da je određeno da je nerazvrstana cesta javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi. Odredbom čl. 131. da je određeno, između ostalog, da se ceste koriste za promet vozila po bilo kojoj osnovi i koje su pristupačne većem broju korisnika, i koje nisu razvrstane kao javne ceste, postaju nerazvrstane ceste. Odredbom čl. 133. da je određeno da se nerazvrstane ceste evidentiraju u katastru i upisuju u zemljišne knjige kao nerazvrstane ceste javno dobro u općoj uporabi i kao neotuđivo vlasništvo jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalaze, neovisno o postojanju upisa vlasništva i/ili drugih stvarnih prava treće osobe. Dijelovi predmetnih nekretnina da su i prije stupanja na snagu ZC-a bile u statusu cesta, a stupanjem na snagu ZC-a samo su formalno upisane kao vlasništvo tuženice. Dakle, vlasnička „pretvorba“ predmetnih nekretnina iz privatnopravnog u javnopravni režim da se desila onog trenutka kada su de facto te nekretnine postale u naravi ceste, a taj se trenutak da se desio još prije cca 50-60 godina. Osim toga, da su predmetne nekretnine u statusu cesta i prije stupanja na snagu ZC-a iz 2011. godine da potvrđuje i Geodetski elaborat izvedenog stanja nerazvrstane ceste sastavni dio kojeg je i Prijavni list od 04. kolovoza 2022. temeljem kojeg su dijelovi predmetnih nekretnina evidentirani kao nerazvrstana cesta u neotuđivom vlasništvu tuženice. Iz njega nespornim da proizlazi da je izvršena prethodna izmjera stvarnog stanja „na terenu“ sukladno odredbama ZC-a s ciljem evidentiranja/utvrđivanja nekretnine koja predstavlja nerazvrstanu cestu. Dakle, iz samog Geodetskog elaborata da nesporno proizlazi da su već do stupanja na snagu ZC-a dijelovi predmetnih nekretnina u naravi predstavljali cestu. Dodatno na sve navedeno, činjenicu da su dijelovi predmetnih nekretnina u statusu ceste prije stupanja na snagu ZC-a iz 2011. godine da potvrđuju i: (a) slike programa Google maps iz studenog 2011. iz kojih nedvojbeno proizlazi da su predmetne nekretnine koriste za promet vozilima, da su pristupačne svima, da su jasno omeđene itd., odnosno da su u funkciji ceste, (b) kopije plana programa Geoportal iz 2011. godine iz koje nedvojbeno proizlazi da su dijelovi predmetnih nekretnina u funkciji ceste, (c) kopija plana programa Geoportal iz 1968. godine iz koje nedvojbeno proizlazi da su dijelovi predmetnih nekretnina u funkciji ceste, (d) izvod iz zračnog snimka (aerosnimak) iz 1953. godine iz koje nedvojbeno proizlazi da su dijelovi predmetnih nekretnina u funkciji ceste. Slijedom navedenog neosnovano tužiteljica da smatra da joj je vlasništvo dijela predmetnih nekretnina nezakonito oduzeto. Stjecanje prava vlasništva javnopravnih subjekata na nekretninama koje su u naravi ceste te posljedično gubitak prava vlasništva privatnopravnih subjekata – tužiteljice na nekretninama na kojima se te ceste nalaze, da su nastupili znatno prije stupanja na snagu ZC-a, od trenutka kada su te nekretnine postale cestom. Odredbe ZC-a, same po sebi da nemaju utjecaja na nastanak ili prestanak vlasničkih prava već je njihov cilj normiranje pravno – tehničkih radnji i postupaka potrebnih za katastarsko i zemljišnoknjižno evidentiranje stvarnog stanja nekretnina koje su u naravi ceste, kako bi se uskladilo faktično i zemljišnoknjižno stanje tih nekretnina. U kontekstu navedenog tuženica da je u skladu s gore citiranim odredbama ZC-a evidentirala nerazvrstane ceste koje kao takve već odavno postoje. Od toga polazeći da je jasno da obvezno-pravni zahtjev tužiteljice za isplatu naknade za „oduzeto“ zemljište treba promatrati u okviru iznijetih činjeničnih i pravnih argumenata. Obvezno – pravni zahtjev tužiteljice, kao i svaki drugi ovakve prirode, da podliježe zastari. U konkretnom slučaju taj opći zastarni rok od 5 godina da se računa od trenutka kada su predmetne nekretnine (odnosno njihovi dijelovi) iz privatnopravnog režima prešli u javnopravni režim, odnosno, od kada su iste „pretvorene“ u cestu (tako i VSRH u odlukama Gzz-10/1991-2 od 10. lipnja 1992.; Rev-1356/1995-2 od 15. svibnja 1996.; Rev-3813/1999-2 od 09. travnja 2003.). Kako je rečeno, taj trenutak je nastupio prije cca 50-60 godina, a svakako prije stupanja na snagu ZC-a iz 2011. godine. Dakle, iznijeti činjenični i pravni navodi da jasno ukazuju da je zahtjev tužiteljice za isplatu zastario već prije 40-ak godina, a svakako, čak i da u fiktivnoj situaciji zanemarimo te rokove, do kraja 2016. (ako se uzme u obzir da ceste postoje od stupanja na snagu ZC-a 2011.). Konačno, osim neosnovanosti same osnove, tuženica osporava i visinu zahtjeva tužiteljice kojim traži 60 EUR/1 m2. Navedena visina da se može odnositi isključivo na zemljište u funkciji stambene ili poslovne izgradnje, nikako ceste, čija visina naknade u postupcima izvlaštenja nije više od 20 EUR/1 m2. Slijedom iznijetog predlaže se odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev.
3. Na ročištu koje je održano 11. prosinca 2024. tužiteljica je ukazala na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici građanskog odjela VSRH broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024., dok je tuženica istaknula da je od kada je formirana tuženica 1997. predmetna površina se održava kao javni put, najprije u makadamu, kao i niz prometnica po naselju, a od 2018. kao asfaltirana površina. U tom smislu tuženica da je prije asfaltiranja, po potrebi, vršila nasipavanje predmetne površine – ceste šljunkom, vršila ravnanje iste, te prije više od 20 godina uz istu postavila i javnu rasvjetu. Dakle, tuženica da je sve vrijeme održavala predmetnu površinu – cestu prohodnom za neometan promet vozila, koju je slobodan svatko koristiti. Niti činjenica da je predmetna površina asfaltirana tek 2018. da ne mijenja na stvari. Asfaltiranje ceste da je osuvremenjivanje kolničkog zastora, a ne privođenje namjeni. Namjena da je utvrđena početkom korištenja sporne površine za prolaz i prilaz drugim nekretninama, koji su mogli ostvarivati svi pod jednakim uvjetima. Zakon o cestama nigdje da ne spominje da bi bilo kakav pokrov – asfalt bio uvjet za postojanje nerazvrstane ceste. Tako i Zakon o sigurnosti prometa na cestama da definira nerazvrstanu cestu kao površinu koja se koristi za promet po bilo kojoj osnovi i koja je dostupna većem broju raznih korisnika (seoski, poljski i šumski putovi, putovi na nasipima za obranu od poplava, pristupne ceste i prostori parkirališta, benzinskih crpki i sl.) (čl. 2. st. 1. toč. 9. ZSPC-a), dakle niti u navedenom zakonu da se nigdje ne spominje da bi bilo kakav pokrov – asfalt bio uvjet za postojanje nerazvrstane ceste. Konačno, i sam Pravilnik o održavanju cesta (NN 90/14) da uređuje popis poslova redovitog i izvanrednog održavanja cesta, opseg pojedinih radova i rokove izvođenja tih radova koje su dužne osigurati pravne osobe koje upravljaju javnim cestama, a koji se primjenjuje na sve ceste, javne i nerazvrstane (čl. 1. Pravilnika). U tom smislu čl. 47. Pravilnika i jasno utvrđena tablica u kojoj je prikazan način održavanja cesta, koja ovisno o vrsti prometne površine, može biti od asfalta, betona, makadama ili kocke. U smislu Pravilnika prometna površina da je izrađena od makadama označava zastor od uvaljanog tucanika u nekoliko slojeva različitih veličina zrna. Dakle, sasvim da je nedvojbeno da propisi priznaju status ceste i onim površinama koje nisu asfaltirane, koje su od makadamske površine, takav da je stav i sudske prakse u brojnim odlukama npr. presuda ŽS u Splitu posl. br. Gž-2719/18-2 od 06. prosinca 2018., ŽS u Bjelovaru posl. br. Gž-117/2021-2 od 25. ožujka 2021. i dr.
3.1. Tužiteljica je osporila da bi tuženica održavala predmetnu nerazvrstanu cestu kako to tvrdi i u vremenskom razdoblju kako tvrdi, te je nadalje istaknula da Pravilnik na koji ukazuje tuženica diferencira javnu i nerazvrstanu cestu, radi čega da površina koju je tuženica uvrstila u popis nerazvrstanih cesta samim time ne znači da bi ista bila i javna površina korištena od većeg broja ljudi, već da je ista korištena tek kao pristupni put nekolicini vlasnika parcela.
4. U dokaznom postupku pročitano je: rješenje posl. br. Z-15333/2022 od 04. prosinca 2022. (str. 5-7), izvadak iz zemljišne knjige (str. 8), skica izmjere (str. 9-10), izvršen je uvid u snimke sa str. 19-21, te sa str. 32. Proveden je uviđaj na licu mjesta na k. č. br. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina], uz sudjelovanje mjerničnog i građevinskog vještaka, provedeno je mjernično i građevinsko vještačenje po vještacima Eduardu Klimanu, dipl. ing. geod. i Ani Vinkerlić Dujmović, dipl. ing. građ., saslušani su svjedoci ŽD, TD, ĆD i ĐD, te je sukladno odredbi čl. 265. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP) saslušana tužiteljica.
4.1. Tijekom postupka odbijen je prijedlog tuženice da se provede novo građevinsko vještačenje po drugom vještaku, jer je stajalište suda da nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 261. st. 3. ZPP-a, budući da u mišljenju vještaka Ane Vinkerlić Dujmović, dipl. ing. građ., nema proturječnosti niti nedostataka, niti se prema mišljenju suda pojavila osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a o kojem nalazu i mišljenju, odnosno građevinskom vještačenju nastavno.
5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa 17.280,00 eura na ime naknade za oduzeto vlasništvo nekretnina i to oznake k. č. br. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina] u ukupnoj površini od 285 m2.
7. Među strankama nije sporno da su dijelovi predmetnih nekretnina prije provedbe rješenja ovog suda posl. br. Z-15333/2022 od 04. prosinca 2022. dolazili upisani kao vlasništvo tužiteljice, kao ni to da upisu prava vlasništva tuženice nije prethodio postupak izvlaštenja. To tuženica ne osporava, a proizlazi i iz rješenja posl. br. Z-15333/2022 od 04. prosinca 2022. (str. 5-7), izvatka iz zemljišne knjige (str. 8), i skice izmjere (str. 9-10). Također nije sporno da je ranije navedenim rješenjem posl. br. Z-15333/2022 određen upis sporne površine u korist k. č. br. [katastarska čestica] NC-D-62 nerazvrstane ceste s 578 m2 kao javno dobro u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu Općine Kaštelir – Labinci (ovdje tuženice). Nesporno je i to da je do predmetnog upisa došlo na temelju prijavnog lista za zk Klasa: 932-06/2022-02/741 10. kolovoza 2022. od 04. kolovoza 2022., skice izmjere od 04. kolovoza 2022., odluke o nerazvrstanoj cesti od 04. kolovoza 2022., naslovne stranice za zemljišnu knjigu a3 od 04. kolovoza 2022., sadržaja za zemljišnu knjigu a3 od 04. kolovoza 2022., očitovanja nositelja prava nerazvrstane ceste od 04. kolovoza 2022., kopije katastarskog plana spp od 04. kolovoza 2022., kopije katastarskog plana pns od 04. kolovoza 2022., a tako proizlazi i iz rješenja posl. br. Z-15333/2022.
8. Uvidom o aero snimak iz 1953. (str. 19) nisu utvrđene odlučne činjenice za ovaj postupak, jer nisu razvidne nekretnine prema oznakama k.č. br. koje su predmetom ovog postupka.
8.1. Uvidom u DOF 1968. (izvor Geoportal) (str. 20), utvrđeno je da preko nekretnina tužiteljice k. č. br. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina] prolazi put, ali nije utvrđeno da bi isti bio dostupan većem broju korisnika. O tome još i nastavno vezano za druge provedene dokaze u ovom postupku. Istovjetno je stanje razvidno i na DOF 2011. (izvor Geoportal) (str. 21). Da je sporna površina bila asfaltirana 2011. razvidno je iz podataka Google mapsa na str. 32 spisa. Dakle, sporni dijelovi nekretnina tužiteljice su bili asfaltirani 2011. godine.
9. Uviđajem na licu mjesta na k. č. br. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina], uz sudjelovanje mjerničnog vještaka Eduarda Klimana, dipl. ing. geod., a čiji nalaz i mišljenje sud nalazi potpunim, razumljivim i u svemu sukladnim pravilima struke, pa ga stoga u cijelosti prihvaća, utvrđeno je da su nekretnine koje su predmetom postupka (sporna površina kojea je ranije bila dijelom k. č. br. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina]) sada dio k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], pa da je riječ dijelom o travnatoj površini izvan ograđenog dvorišta tužiteljice, dijelom o asfaltiranoj cesti u naselju Kaštelir – Labinci ispred kuće tužiteljice, a dijelom o makadamskom putu koji vodi do poljoprivrednih zemljišta. Na temelju ovako utvrđenog, mjernični vještak je sačinio skicu lica mjesta (str. 84).
10. U svom iskazu svjedok ŽD tvrdi da ova asfaltirana cesta (ispred kuće tužiteljice, jer je svjedok saslušavan na licu mjesta – op.a.), postoji oduvijek, s time da je tu ranije bio makadamski put koji je asfaltiran prije osam godina (zapravo 2011., kako to proizlazi iz gore navedenih fotografija google mapsa – op.a.), a javna rasvjeta uz tu cestu da je postavljena prije otprilike 20 godina, još dok cesta nije bila asfaltirana. On od kad zna za sebe da je taj put bio slobodan za prolaz svima, autima, traktorima i pješice. On da živi u kući do dvorišta kuće tužiteljice do koje vodi predmetni put na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] i to već 25 godina, a makadamski put koji se nastavlja na tu cestu da ide do poljoprivrednih parcela i da je otvoren za svih tko dalje ima poljoprivredne parcele. Taj put također da postoji oduvijek. Dok cesta nije bila asfaltirana makadamski put da je nasipala općina, a on da bi ga popravljao kada bi voda odnijela dio nasipa. On da je od općine zatražio da se cesta asfaltira, jer da kod njega u kući živio do unatrag godinu dana stopostotni invalid u kolicima, koji se nije mogao voziti kolicima po tom makadamskom putu. Dozvolu za asfaltiranje da je dobio od ranijeg načelnika općine GD, međutim on osobno da je cestu asfaltirao, financijski da mu je pomogla ta osoba invalid koja je kod njega živjela.
10.1. Iskaz ovog svjedoka sud cijeni vjerodostojnim i istinitim, jer drugim provedenim dokazima nije doveden u pitanje (osim vezano za godinu asfaltiranja, kako je ranije navedeno, ali isto nije od utjecaja na općenito vjerodostojnost iskaza ovog svjedoka), a iz iskaza zaključuje da tuženica predmetni put nije asfaltirala budući da niti je sudjelovala u radovima, niti je financirala te radove.
11. U svom iskazu svjedok TD u bitno potvrđuje iskaz svjedoka ND, da je predmetnu cestu asfaltirao upravo svjedok ŽD. Ranije da je tu bio bijeli put i to od kad on zna za sebe, koji se koristio za odlazak u polja, vinograde i šume. Taj makadamski put da su održavali mještani, ali i općina koja bi kosila postrance, a također da je općina postavila javnu rasvjetu prije otprilike 20 godina. Bijeli put da je zapravo nasut kada je ŽD izgradio svoju kuću prije otprilike 20 do 30 godina.
12. I svjedok LD potvrđuje da je predmetna cesta ranije bila bijeli put, koji je asfaltiran. Taj put da je vodio u poljoprivredna zemljišta koja se u blizini obrađuju i da je bio slobodan za prolaz svima, a rasvjeta da je postavljena prije 20 godina.
13. Tako iskazuje i svjedok ĆD.
14. U svom iskazu svjedok ĐD navodi da je bio općinski načelnik u razdoblju od 1997. do 2021., pa da je predmetni put 1997. bio makadamski put koji je asfaltiran 2017. kada je to učinio ŽD, koji je u više navrata dolazio u općinu tražiti da mu općina financijski pomogne, međutim kako to nije bilo u programu, općina da nije sudjelovala u tom asfaltiranju. U održavanju ranije makadamskog puta općina da je sudjelovala po potrebi i to na način da bi eventualno intervenirala vezano za živicu. Javna rasvjeta da je postavljena 2012. i 2015. godine. Tvrdi da je predmetni put služio za javnu upotrebu, ali formalnopravno da nije bilo definirano da služi kao javno dobro.
15. Neposrednim opažanjem na licu mjesta, na uviđaju, utvrđeno je da se na spornom dijelu zemljišta na istočnoj strani istog nalaze dva rasvjetna stupa koji služe i za osvjetljavanje asfaltiranog dijela ceste i kao razdjelnici za vodove koji vode do obližnjih kuća, a isti su prikazani na skici lica mjesta od 20. srpnja 2025. (str. 84).
16. Iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke Ane Vinkerlić Dujmović, dipl. ing. građ., a koji sud cijeni potpunim, razumljivim i u svemu sukladnim pravilima struke, pa ga stoga prihvaća u cijelosti, utvrđeno je da je vrijednost kvadratnog metra zemljišta koje je predmetom postupka, a u skladu sa sadašnjom namjenom zemljišta 33,00 eura/m[2] , a da je vrijednost kvadratnog metra zemljišta na predmetnoj lokaciji koji bi bio dio gradive čestice (kao što je to čestica koje je vlasnica tužiteljica k. č. br. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina]) 154,00 eura/m[2] . Primjedbe tuženice vještak je u potpunosti i argumentirano otklonio na ročištu koje je održano dana 10. studenog 2025.
17. U svom iskazu tužiteljica tvrdi da je susjedu bila potpisala da može prolaziti po predmetnom putu do svoje kuće prije nego što je uređivala svoje međe 1994. i to odmah kada je on mislio graditi svoju kuću (riječ je o svjedoku AD - op.a.), a njegova kuća da je jedina kuća koja se u tom dijelu nalazi, pa da je samo njemu bila dala takvu dozvolu. Prije toga, da su na tom području bili vrtovi i puta da nije bilo, nego da je svatko išao do svog vrta kako bi mu tko dozvolio, a nakon nekog vremena, ne može reći točno kada - da su vrtovi zarasli u šumu i nitko da nije prolazio, nego samo pješke do šume ako bi netko išao. Njezino dvorište da je betonskim zidom ograđeno 1991. (kao što je i danas – op.a.), a da je iz dvorišta izostavljeno sporno zemljište, jer je već tada sa susjedom (M – op.a.) bilo dogovoreno da će mu kada bude gradio kuću potpisati da može tuda prolaziti. Tužiteljica da inače živi u [adresa], a u [adresa] da boravi ljeti, a zimi jednom mjesečno. Ona da je vidjela i druge ljude da prolaze tim putem, međutim da nije smatrala da je to nešto čudno jer je riječ o susjedima kada idu u šumu ili u polje. Makadamski put koji se nastavlja na asfaltiranu cestu da ne vodi do poljoprivrednih zemljišta, jer su ta poljoprivredna zemljišta dosta daleko i do njih se može doći i na drugim način, pa da mještani idu i drugim putem. Ona da nije nikome branila da prolazi po ovom putu (koji je sada asfaltiran, i koji vodi do kuće AD, te po makadamskom putu koji vodi dalje – op.a.), jer da nije mislila da će doći do toga da joj se to oduzme, budući je u selu bilo normalno prolaziti preko tuđeg jer si to mještani međusobno nisu branili.
18. Mjerničnim vještačenjem je sačinjena skica lica mjesta na str. 84 spisa, na kojoj je prikazan dio zemljišta, odnosno nekretnina koje su predmetom postupka, a kako su iste izgledale i prije provedbe rješenja posl. br. Z-15333/2022, pa je posebno naznačen travnati dio površine, asfaltirani dio površine, makadamski put i stup jave rasvjete, koji sada čini dio nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] u vlasništvu tuženice, a ranije k. č. br. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina], u vlasništvu tužiteljice.
19. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je njezina nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] provedbom rješenja posl. br. Z-15333/2022 promijenila površinu s 768 m[2] , na 607 m , i to znači da joj je umanjena površina za 161 m[2] . Za k. č. br. [katastarska čestica] tužiteljica u tužbi tvrdi da je provedbom rješenja posl. br. Z-15333/2022 istoj promijenjena površina s 412 m[2] , na 285 m[2] , i to znači da joj je umanjena površina za 127 m . Dakle, umanjena površina za obje čestice iznosi 288 m[2] , ali tužiteljica traži manje, tj. 285 m , i sud isto prihvaća, jer to među strankama nije sporno.
20. Među strankama, dakle, nije sporno da je predmetna površina upisana kao javno dobro u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu tuženice i to kao nerazvrstana cesta koja predstavlja javno dobro u općoj uporabi. Upis vlasništva proveden je rješenjem posl. br. Z-15333/2022 od 04. prosinca 2022. Taj je upis proveden sukladno odredbama čl. 131. st. 1., 3., 5. i 36. i 133. Zakona o cestama (NN br. 84/11., 18/13., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14., 110/19., 144/21., 114/22., 114/22., dalje: ZC).
21. Iz iskaza saslušanih svjedoka utvrđeno je dakle, da je sporna površina asfaltirana prije više od pet godina (svjedoci tvrde osam, međutim iz priloženih isprava proizlazi da je to bilo 2011.), ali da istu nije asfaltirala tuženica, nego da je to učinio susjed tužiteljice, ŽD o svom trošku, te je također utvrđeno da je tu ranije bio makadamski put od vremena kada je taj svjedok sagradio svoju kuću, a ranije da je tu bio poljski put. Nedvojbeno je također utvrđeno, i iz iskaza tužiteljice, a čiji iskaz sud cijeni vjerodostojnim, jer zapravo drugim u postupku provedenim dokazima nije doveden u pitanje – da je tužiteljica AD dozvolila da na predmetnoj površini napravi put, najprije makadamski, a zatim da se nije protivila niti asfaltiranju istog, držeći da je to za pristup kući svjedoka ND i u konačnici da bi si isti na predmetnoj čestici mogao sagraditi kuću. Saslušani svjedoci ŽD, TD i LD, tvrde da je prije postojanja tog makadamskog puta (isti je sačinjen po AD prije dakle cca 25 godina, dakle negdje prije 2000. godine, ili kako to u svom iskazu tvrdi tužiteljica negdje 1994. – op.a.), tuda također prolazio put slobodan za korištenje svima za pristup poljoprivrednim parcelama, što je zapravo pojašnjeno iskazom tužiteljice da su tuda doista bili putevi nekada davno, koji su vodili u vrtove koji su nakon nekog vremena zarasli u šumu, pa da je prolaz bio slobodan svima koji bi išli u šumu i da ona to nikada nikome nije branila iz razloga kako navodi u svom iskazu, pa sud držeći i ovaj iskaz tužiteljice, ali i iskaze saslušanih svjedoka, životno logičnima, zaključuje da zapravo predmetni put do asfaltiranja nije bio namijenjen uporabi kao prometnica, već je isti predstavljao put do kuće susjeda tužiteljice AD koji je nedvojbeno predmetni put osposobio za slobodno prometovanje.
22. Tužiteljica tvrdi da je predmetna površina zemljišta do upisa prava vlasništva u korist tuženice bila njezino vlasništvo. Tvrdi da je upravo svjedoku AD dozvolila da si omogući put do svoje kuće pa da je isti to i učinio. Niti to nije sporno.
23. Tužiteljica smatra da joj pripada pravo na naknadu na ime oduzetog zemljišta u površini 285m2.
24. Odredba čl. 101. ZC-a propisuje da je nerazvrstana cesta javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi. Odredba čl. 131. st. 1. ZC-a propisuje da ceste koje se koriste za promet vozila po bilo kojoj osnovi i koje su pristupačne većem broju korisnika, a koje nisu razvrstane kao javne ceste, da postaju nerazvrstane ceste. Prema čl. 133. ZC-a nerazvrstane ceste evidentiraju se u katastru i upisuju u zemljišne knjige kao nerazvrstane ceste javno dobro u općoj uporabi i kao neotuđivo vlasništvo jedinici lokalne samouprave na čijem se području nalaze, neovisno o postojanju upisa vlasništva i/ili drugih stvarnih prava treće osobe.
25. Čl. 105. st. 1. i 2. ZC-a propisano je da je građenje, rekonstrukcija i održavanje nerazvrstane ceste od interesa za Republiku Hrvatsku i da se na postupak izvlaštenja nekretnine radi građenja, rekonstrukcije i održavanja nerazvrstane ceste primjenjuju propisi o izvlaštenju, ako Zakonom nije drukčije propisano.
26.1. Čl. 105. st. 4. i 5. propisano je da prijedlog za izvlaštenje nekretnine radi građenja, rekonstrukcije i održavanje nerazvrstane ceste podnosi jedinica lokalne samouprave ili u ime i za račun jedinice lokalne samouprave pravna osoba koja je ovlaštena upravljati nerazvrstanom cestom sukladno propisima iz čl. 107. ZC-a, te da vlasnik izvlaštene nekretnine ima pravo na novčanu naknadu sukladno Zakonu kojim je uređeno izvlaštenje, a može mu se umjesto novčane naknade dati u vlasništvo druga odgovarajuća nekretnina u vlasništvu jedinice lokalne samouprave.
26.2. Čl. 107. ZC-a propisuje upravljanje nerazvrstanim cestama, te da se upravljanje, građenje i održavanje nerazvrstanih cesta obavlja na način propisan za obavljanje komunalnih djelatnosti sukladno propisima kojima se uređuje komunalno gospodarstvo, ako tim Zakonom nije propisano drukčije.
26.3. Iz odredbe čl. 106. ZC-a proizlazi da je prije početka građenja ceste i prije stupanja u posjed, jedinica lokalne samouprave, tj. tuženica, bila dužna isplatiti prijašnjem vlasniku tj. tužiteljici naknadu sukladno zakonu kojim se propisuje izvlaštenje, te da je prije početka građenja ceste tuženica bila dužna provesti postupak izvlaštenja i tužiteljici, kao vlasnici zemljišta, isplatiti naknadu i tek onda stupiti u posjed i započeti s građenjem ceste.
27. Nedvojbeno je iz provedenih dokaza utvrđeno da tuženica nije gradila predmetnu cestu, kako je ranije obrazloženo.
28. Nesporno je i da nije proveden postupak izvlaštenja niti je tužiteljici isplaćena naknada za oduzeto zemljište.
29. U ovoj pravnoj stvari radi naknade vrijednosti zemljišta u površini 285m2 koje je predmetom postupka i na kojoj je izgrađena cesta - sada nerazvrstana cesta i upisana u vlasništvu tuženice (prikazano na fotografijama na str. 85-87) i koja predstavlja javno dobro u općoj upotrebi, sporno je ima li tužiteljica pravo na potraživanje prema postavljenom tužbenom zahtjevu i je li za isto nastupila zastara.
30. Sud smatra da je ovdje riječ o specifičnoj situaciji budući da tuženica nije gradila predmetnu cestu i budući da je do gradnje predmetne ceste tu bio makadamski put koji je služio isključivo za potrebe pristupa kući svjedoka AD. Naime, obzirom na to i obzirom na sve okolnosti tužiteljica nije imala razloga zaključiti da više nije vlasnica i posredna posjednica predmetnog dijela zemljišta sve do trenutka upisa prava vlasništva na predmetnoj površini u korist tuženice, pa da kao vlasnica i posredna posjednica nije ni mogla tražiti isplatu naknade vrijednosti predmetne nekretnine sve do trenutka upisa prava vlasništva na tuženicu. Dakle, slijedom navedenog, iako je sporno zemljište bilo privedeno namjeni još 2011., a namjeni ju je privela treća osoba - ŽD za svoje potrebe, pa budući je tuženica već tada imala sve pretpostavke da istu sukladno odredbama ZC upiše kao nerazvrstanu cestu javno dobro u općoj uporabi i kao svoje neotuđivo vlasništvo – ista to nije učinila sve do 2022. godine, pa se sada ne može pozivati na zastaru kako bi se izbjegla zakonska obveza plaćanja naknade za izvlaštenje, budući nije protekao zastarni rok kako tvrdi u postuku. O tome nastavno.
31. Imajući u vidu i stajalište Vrhovnog suda RH, prema kojem zahtjev za isplatu naknade za zemljište koje je oduzeto bez zakonom predviđenog postupka zastarijeva u općem zastarnom roku tj. u roku od 5 godina, tužiteljica nije mogla od 2011. godine zahtijevati od susjeda AD povrat nekretnine, jer je s njim imala sporazum da isti tuda može prolaziti do svoje kuće, a nije mogla isto tražiti niti od tuženice kada de facto u posjedu istog tuženica i nije bila. Stoga je stajalište suda da je tek od trenutka provedbe zemljišnoknjižnog upisa prema rješenju Z - 15333/2022 od 04. prosinca 2022. tužiteljica od tuženice mogla zahtijevati povrat predmetnog zemljišta, te da je tek od tada počeo teći petogodišnji zastarni rok za naknadu na ime oduzetog zemljišta. Dakle, na dan stupanja na snagu ZC 12. srpnja 2011. sporna površina se nije koristila kao nerazvrstana cesta, već je spornom površina bila uređena kao put do kuće AD, koji on sam najprije uredio kao makadamski put, te ga zatim sam i asfaltirao i sam uređivao, da bi na njegov zahtjev tek ponekad općina uredila živicu. Dakle, u ovom slučaju će ipak biti odlučan za početak tijeka roka zastare za tražbinu isplate tržišne vrijednosti predmetnog zemljišta trenutak upisa u zemljišnoj knjizi navedenog statusa. Prema stajalištu sudske prakse odlučan je moment kada je sporna površina oduzeta iz posjeda tužiteljice, jer je to u konkretnom slučaju trenutak od kada tužiteljica više nije mogućnosti tražiti povrat te nekretnine u vlasništvo i posjed. U konkretnom slučaju je odlučan trenutak kada je to tužiteljica mogla tražiti upravo od tuženice, čime se aktiviralo njezino pravo kao vlasnice tražiti isplatu tržišne vrijednosti tog dijela zemljišta. Kako je tužba u predmetu podnesena 05. srpnja 2023. petogodišnji zastarni rok nije protekao.
32. Kako iz nalaza i mišljenja građevinskog vještaka proizlazi da je vrijednost predmetnog zemljišta u skladu sa sadašnjom namjenom zemljišta 33,00 eura/m2, a upravo je za tu namjenu prolaza i provoza, tj. puta, tužiteljica bila predala predmetni dio zemljišta u posjed AD, ne može sada tražiti naknadu sukladno vrijednosti građevinskog zemljišta kao dijela gradive čestice, a upravo s tom namjenom (sadašnjom) je sporni dio zemljišta i oduzet iz posjeda i vlasništva tužiteljice od strane tuženice. Kada se ista vrijednost (33,00 eura) utvrđena po građevinskom vještaku pomnoži s nespornom površinom 285m2, tužiteljici pripada naknada u iznosu 9.405,00 eura ukupno i u tom je dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice prihvaćen dok je u preostalom dijelu do zatraženog iznosa 17.280,00 eura, odnosno za iznos 7.875,00 eura tužbeni neosnovan i kao takav odbijen, te je suđeno kao u točkama I i II izreke presude.
33. Odluka o parničnom trošku (točka III izreke ove presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a koja propisuje da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.
33.1. Uspjeh je tužiteljice u postupku u pogledu osnove 100%, dok u pogledu visine isti iznosi 54,52% odnosno ukupno 154,52% u pogledu osnove i visine, a tuženice stoga 45,48% iz čega proizlazi da tužiteljici pripada 54,52% priznatog parničnog troška.
33.2. Tužiteljici su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138,08, dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav tužbe u iznosu 500,00 eura (tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištima 10. rujna 2024., 11. prosinca 2024., 12. lipnja 2025. i 10.studenog 2025. u iznosu ukupno 1.600,00 eura (tbr. 9/1 i 9/5 Tarife), te za sastav podnesaka od 08. kolovoza 2024. i 05. studenog 2025. u iznosu ukupno 1.000,00 eura (tbr. 8/1 Tarife), odnosno sveukupno 3.100,00 eura, uvećano za sudsku pristojbu na tužbu i presudu u iznosu ukupno 328,89 eura i predujam utrošen na uviđaj, mjernično i građevinsko vještačenje u iznosu 1.223,98 eura, odnosno sveukupno 4.652,87 eura, od čega 54,52% iznosi 2.536,74 eura.
33.3. Tužiteljici nije priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosima koji premašuju one predviđene Tarifom.
U Poreču, 02. ožujka 2026.
S u d a c:
Sanja Oroz
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave.
Dna:
1. Tužiteljica p.p.,
2. Tuženica p.p.
