REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5325/2022-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Davorki Ćurko Nasić, u pravnoj stvari tužitelja RM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Livia Petričić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 20. siječnja 2026., u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženika, dana 2. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. isplatiti tužitelju RM iznos od 20.640,08 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2022., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.953,09 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 2. ožujka 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan prigovor prijeboja tuženika za iznos od 12.309,60 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. prosinca 2015. do isplate, kao i zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 6. ožujka 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 9012320363, kojim mu je odobren kredit u iznosu od 145.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita, s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, koja se mijenja sukladno odluci tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,30% godišnje, na rok otplate od 180 mjeseci te je čl. 4. Ugovora određeno da se kredit otplaćuje u 180 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan plaćanja. Istim je ugovoreno i da tužitelj pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta u slučaju promjene kamatne stope, a o čemu će tuženik pisano obavijestiti tužitelja. Nadalje, navodi da je tuženik jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu i o istome pisano obavijestio tužitelja, bez navođenja razloga povećanja kamata, čime je došlo do promjena u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvi otplatni plan. Istaknuo je da se o odredbama kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je promjenjiva, kao i o odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, nije pojedinačno pregovaralo te da tužitelj, kao potrošač, nije mogao utjecati na njihov sadržaj, budući da su navedene odredbe sastavljene na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika. U tužbi se navodi i da je u postupku vođenom kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, presudom od 4. srpnja 2013., pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, i to tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama važećih Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Istom je utvrđeno i da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, nije pojedinačno pregovarao s korisnicima kredita, kao potrošačima, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, te da je i time tuženik postupio suprotno odredbama važećih Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi i da su navedena utvrđenja prvostupanjskog suda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva) te presudom poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., ugovaranjem valutne klauzule u CHF) te da su protiv navedenih odluka odbijene revizije. Nadalje, tužitelj se poziva na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Stoga, s obzirom da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, iste se među strankama ne mogu primijeniti te stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku iznosa kojeg je platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja u odnosu na početni tečaj CHF. Nadalje, iako je on 3. prosinca 2015. prihvatio zakonsku konverziju kredita u eurski, u koju svrhu su ugovorne strane sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, smatra da provedenom konverzijom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da se sklapanjem Dodatka on nije ni na koji način odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti navedenih odredbi Ugovora i to do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije. Slijedom navedenog, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, zatražio je povrat preplaćenih anuiteta do dana konverzije i to u ukupnom iznosu od 20.640,08 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana konverzije, odnosno od 1. listopada 2015., do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovu tužbenog zahtjeva, te je istaknuo prigovor zastare, navodeći da tužitelj u tužbi nije postavio određen zahtjev , pa i dalje teče zastarni rok, a s obzirom da nije postavljen određen zahtjev, za što smatra da nema opravdanih razloga, predložio je odbaciti tužbu. Nije osporio da su stranke 6. ožujka 2007. sklopile Ugovor o kreditu koji se navodi u tužbi, kao i Dodatak istom Ugovoru 3. prosinca 2015., koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i to radi provedbe konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te smatra da navedena konverzija nije protivna niti pravu Europske unije, a navedenim Dodatkom su obuhvaćene sve uplate učinjene do 30. rujna 2015., pa tužitelj nema pravni interes za vođenje predmetnog postupka, jer je uspostavljena ravnoteža interesa između ugovornih strana. Predmetnom konverzijom položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF je izjednačen s položajem potrošača s kreditom s valutnom klauzulom u EUR te se intervencija zakonodavca odnosila i na valutu, kao i na kamatnu stopu i time su potrošači u potpunosti restituirani, a ugovor s valutnom klauzulom u CHF je prestao postojati, kao da ga nije ni bilo, što je u skladu i sa stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog postupka. Navodi i da je tužitelj bio u potpunosti i na transparentan način informiran o izračunu svih elemenata konverzije čime je doveden u potpuno ravnopravan položaj s tuženikom te je imao dodatni rok u kojem je mogao odlučiti prihvaća li navedenu zakonom određenu ponudu, a kojom je, smatra, tužitelj u potpunosti namiren. Smatra da se pravomoćne presude, na koje se tužitelj poziva i na kojima temelji svoj zahtjev, odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pa te presude nemaju nikakve učinke na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF, već uz EUR, te je cjelokupna tužba pogrešno koncipirana i neutemeljena. Istaknuo je i prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja i jer je protekao petogodišnji zastarni rok, koji je počeo teći od dana sklapanja ugovora, s tim da pojedinačni plaćeni anuiteti predstavljaju povremeno davanje koje zastarijeva u roku od tri godine, te s tim da smatra kako vođenje spora radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača nije prekinulo tijek zastare i to stoga što presuda iz tog postupka ne djeluje erga omnes, već je pravna zaštita u istom pružena na apstraktnoj razini, te zahtjev iz tog spora nije identičan sa zahtjevom tužitelja, pa smatra i da se tužitelj zbog toga ne može pozivati na utvrđenja suda iz tog postupka. Tuženik navodi i da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno te nije nepošteno niti ništetno, a ista je ugovorena sukladno tada važećim propisima, a navodi i da varijabilna kamatna stopa nije ništetna niti prema odredbama mjerodavnih propisa, a niti prema stavu sudske prakse te prema stavu HNB-a kao regulatornog tijela te se isto odnosi i na odredbu o valutnoj klauzuli, s tim da tvrdi i da se radi o jasnim, razumljivim i lako uočljivim odredbama. Nadalje, navodi da je neosnovana tvrdnja tužitelja da nije znao i nije bio informiran o mogućnosti promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, jer je isti bio informiran putem javnih glasila, od strane HNB-a i od strane tuženika, odnosno tvrdi da je bio informiran o svim okolnostima vezanim za kretanje tečaja CHF, o kojima je i sam tuženik imao saznanja, a ugovaranje valutne klauzule je u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima te se radilo o jasnim i uočljivim ugovornim odredbama, koje ne uzrokuju značajnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu potrošača. Dodao je i da je tužitelju bilo razumljivo da se isplata i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Opreza radi prigovorio je i svojstvu potrošača tužitelja te je opreza radi istaknuo i prigovor prijeboja, koji je tijekom postupka specificirao u iznosu od 12.309,60 EUR (iznos preplate priznat u konverziji) sa zateznim kamatama tekućim od 1. prosinca 2015. do isplate. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 9012320363 od 6. ožujka 2007. (dalje: Ugovor), izvadak iz zemljišnih knjiga, solemnizacije, Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012320363 od 3. prosinca 2015. (dalje: Dodatak ugovora), izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015., dopis od 3. lipnja 2019., pregled uplata po kreditu, plan otplate, knjigovodstvenu karticu, odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., pravno mišljenje od 17. listopada 2019., članke, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o., koji je vještak i saslušan, te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su 6. lipnja 2007. sklopile Ugovor, kojim je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 145.000,00 CHF i to po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz čl. 1. Ugovora. Nije sporno da je istim Ugovorom ugovorena i promjenjiva kamatna stopa, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,30% godišnje, te koja je promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika o kreditiranju građana, što i proizlazi iz čl. 4.1. i 4.2. Ugovora, a iz sadržaja Ugovora proizlazi i da se radilo o stambenom kreditu (izgradnja i dovršenje stambenog objekta) te da je istim ugovorena otplata u razdoblju od 180 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima plativima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste tuženika za CHF važećem na dan plaćanja. S obzirom da iz iskaza tužitelja, koji je sud u cijelosti prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da je kredit podigao radi izgradnje kuće za odmor za potrebe njegove obitelji, na njegovoj djedovini u Sukošanu, te da se ista koristi isključivo za potrebe boravka na odmoru njegove obitelji i nikada nije bila predmetom iznajmljivanja, a dodao je i da u to vrijeme nije imao u vlasništvu obrt ili trgovačko društvo, već je imao u zakupu ordinaciju, utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), a za dodati je i da je logično da u suprotnom ne bi bilo niti sklapanja Dodatka ugovoru, jer se isti odnosi samo na potrošačke kredite. Nije sporno niti da su stranke sklopile dana 3. prosinca 2015. taj Dodatak, kojim je izvršena konverzija Ugovora u ugovor s valutnom klauzulom u EUR, te nije sporno da je isti sklopljen sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15), što i proizlazi iz sadržaja navedenog Dodatka, u kojem je navedeno i da je tužitelj prihvatio izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015.

6. Sporno je jesu li sporne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, a sporno je i s obzirom na izvršenu konverziju ugovora o kreditu, ima li tužitelj pravo tražiti isplatu po toj osnovi. Nadalje, sporna je visina tražbine, kao i je li nastupila zastara.

7. Tužitelj je iskazao i da se na ugovor s valutnom klauzulom u CHF odlučio na sugestiju njegove osobne bankarice, koja je bila njegova pacijentica te je u nju imao povjerenja. Ona mu je rekla da svi podižu takav kredit i da će sve biti u redu, da se radi o povoljnom kreditu za mlade te da je to povoljna opcija. Pritom mu nije bilo rečeno ništa vezano za rizike koje takva ugovorna odredba ima, pa tako primjerice nije znao niti je bio upozoren na to da je HNB u to vrijeme štitila tečaj kune u odnosu na EUR, za razliku od CHF. Bilo mu je jasno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali ništa nije bilo rečeno vezano za način promjene kamatne stope, odnosno o parametrima o kojima će to ovisiti i slično. Iskazao je i da nije bilo nikakvih pregovora o pojedinačnim odredbama ugovora, već je Ugovor u cijelosti pripremljen od strane tuženika te ga je dobio na potpis gotov, s planom otplate. Nije bio svjestan mogućnosti da bi rata mogla toliko značajno narasti, niti je na to bio upozoren, a rata se udvostručila nakon određenog vremena, zbog čega je bio prisiljen sklopiti Dodatak Ugovoru o kreditu, kako bi mu se snizila rata jer je u to vrijeme bio na specijalizaciji te je to vrijeme bilo financijski teže za njega i to zbog manje zarade u ordinaciji, a istodobno većih obveza po kreditu. Dodao je i da je rate kredita otplaćivao samostalno, odnosno od zajedničkih prihoda njega i njegove supruge.

8. Među strankama nije sporno ni da je, sukladno čl. 502.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu poslovni broj P- 1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 2. tuženik u tom postupku), u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama važećeg ZZP/03, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

9. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

10. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

11. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17, kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 i u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

13. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita, odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da pritom tuženik potrošače nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, kao i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te je odlučeno i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

14. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i odredba o valutnoj klauzuli kojom je obveza tužitelja vezana uz valutu CHF. Ovo neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da je tužitelj bio upozoren na sve rizike predmetnog pravnog posla, što međutim, nije s uspjehom učinio (tijekom postupka je odustao od prijedloga da se saslušaju u svojstvu svjedoka djelatnice banke koje su sudjelovale u sklapanju Ugovora s tužiteljem), jer je na temelju iskaza tužitelja sud utvrdio da su mu u banci, kao najpovoljniji, ponudili kredit s valutnom klauzulom u CHF, te da pritom nije bio upozoren na rizike takve ugovorne odredbe niti je on bio svjestan mogućnosti značajnog porasta otplatne rate zbog rasta tečaja, kao i da mu prilikom sklapanja Ugovora nije objašnjeno na koji način će se mijenjati kamatna stopa i vezano uz koje parametre, a utvrdio je i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama.

15. Iz navedenog slijedi da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem su ugovorene odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF, nepoštene i kao takve ništetne, a s obzirom da se radi o ništetnim odredbama, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), dužan je vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim, odnosno korist koju je po istima ostvario, pa bi tužitelj imao pravo na povrat u dijelu u kojem je njegova obveza preplaćena.

16. Nadalje, iako je sklapanjem Dodatka ugovoru neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena za buduće razdoblje, jer je istim Dodatkom Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, to ne znači da je tužitelj, iako mu je priznat određeni iznos na ime preplate tom prilikom, kako to proizlazi iz Dodatka ugovoru, uistinu i obeštećen kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno ne znači da je u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, o navedenom pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se je izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu broj Rev-2868/18 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, tražeći u konkretnom slučaju i da sud odluči o ništetnosti spornih odredbi, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Dakle, tužitelj, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlašten je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. u predmetu C-118/17 (R protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama, s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana, izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka Ugovora ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

17. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, bio bi dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Nadalje, i čl. 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužitelj može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, čak i ako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe čl. 502.c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, s tim da tužitelj tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećen, odnosno da istom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, odnosno je li tužitelj sklapanjem Dodatka Ugovoru obeštećen do dana konverzije Ugovora, ako bi se njegova obveza do tada uzela po početnoj kamatnoj stopi i po početnom tečaju, provedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Petri Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o., koja je u nalazu i mišljenju navela da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita i to do dana izračuna konverzije, iznose 20.982,29 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 5.195,59 EUR te je preplatio anuitete zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 15.786,70 EUR. Vještakinja je utvrdila i da je tužitelj manje platio, s obzirom na pad kamatne stope i tečaja u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, ukupno iznosi od 405,56 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj manje platio na ime promjene kamatne stope iznos od 199,37 EUR te je manje platio zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 206,19 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 20.576,73 EUR i to ukupno više plaćeno zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosi 4.996,22 EUR, a ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije, iznosi 15.580,51 EUR. Utvrdila je i da je izračunom konverzije utvrđena glavnica u iznosu 48.382,75 EUR što je u tom trenutku iznosilo 369.523,25 kn, međutim, pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na prosječni početni tečaj i kamatnu stopu, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 30. rujna 2015. bi, prema početnom otplatnom planu, bila manja za 4.213,75 EUR, slijedom čega je mišljenja da, ukoliko sud zauzme stav da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u valuti CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, konverzijom i preplatom koju je tuženik priznao po konverziji ne bi bila uspostavljena ekonomska ravnoteža, jer je iznos preplate koju je tuženik priznao po konverziji niži od iznosa preplata koje proizlaze iz razlike posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja CHF. Utvrdila je i da je prilikom izračuna konverzije tuženik uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu sa ZID ZPK/15 i to čl.19.c i priznao preplatu tužitelja u iznosu 12.396,00 EUR. Ukoliko sud zauzme stav da se tužitelju za vrijeme otplate kredita od dana sklapanja ugovora o kreditu do dana provođenja konverzije primjenjuje simulirani otplatni plan, tj. kao da je kredit bio inicijalno sklopljen vezano uz uvjete otplate i valutu EUR, priznavanjem preplate po izračunu tuženika prilikom konverzije bi bila uspostavljena ekonomska ravnoteža. Napomenula je da utvrđenja iz nalaza, odnosno iznosi ukupno iskazane preplate, za vrijeme otplate kredita u CHF, pod pretpostavkom da se tužitelju nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama temeljem simuliranog otplatnog plana za EUR, polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi. Vještakinja je utvrdila i da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate za razdoblje od dana plaćanja do dana izračuna konverzije, tj. dana 30. rujna 2015., iznose 8.245,60 EUR. Pod pretpostavkom da se primjenjuje čl. 172. ZOO (redoslijed uračunavanja), tada bi preostali iznos preplate priznate po konverziji, nakon umanjenja s iznosom zateznih kamata obračunatih na svaki preplaćeni anuitet zbog promjene tečaja na više do dana 30. rujna 2015., iznosio 4.150,40 EUR. Nadalje, pod pretpostavkom da bi se tako utvrđenim preostalim iznosom preplate priznate po konverziji umanjivala razlika u priznatoj glavnici po konverziji, u odnosu na glavnicu koja bi bila po prilagođenom početnom otplatnom planu i primjenom tečaja za isplatu, preostali iznos razlike u glavnici po konverziji bi iznosio 63,35 EUR. U usmenom očitovanju na primjedbe tuženika, vještakinja je navela da ostaje pri utvrđenjima iz nalaza i mišljenja od 7. srpnja 2025., navodeći kako se iste ne odnose na matematički izračun, već su pravne prirode te se odnose na zadatak vještačenja, sukladno kojem je izračun izvršen. Dodala je i kako je posebno izvršen izračun koji se odnosi na preplatu kamatne stope, a posebno dio koji se odnosi na tečajnu razliku.

19. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio kao nepristrano i obrazloženo, te sukladno pravilima struke. Nadalje, nalaz je dan sukladno zadatku vještačenja, a primjedbe tuženika, koji prigovara da je nalaz neosnovan primarno zato što smatra da je provedena konverzija u skladu s pravom Europske unije, Ustavom RH i stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske te zakonom, kao i stoga što smatra da nalaz nije primjenjiv, a izračun vještaka da je sasvim pogrešan, jer je izrađen tako da pretpostavlja da su stranke ugovorile kunski kredit, iako je predmetni kredit vezan za CHF, pa da je izračun zbog toga netočan i suprotan volji ugovorenih strana, su pravne prirode i predstavljaju prigovor na zadatak vještačenja koji je odredio sud, kako je to s pravom vještakinja navela u usmenom obrazloženju svojih utvrđenja.

20. Zahtjev tužitelja usmjeren na isplatu je restitucijski zahtjev, zastarijevanje kojeg počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020.). Kako je odluka suda donesena u sporu povodom kolektivne tužbe, u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu utvrđenja ništetnim odredbi o valutnoj klauzuli u CHF tek 14. lipnja 2018., proizlazi da za potraživanje isplate zbog ništetnosti istih odredbi petogodišnji zastarni rok do podnošenja tužbe (10. lipanj 2019.) nije protekao, s tim da je za dodati i da je zastarni rok prekinut podnošenjem tužbe, neovisno o tome što istom nije bio postavljen određeni zahtjev zbog manjka dokumentacije, jer je iz činjeničnih navoda tužbe razvidno da se istom potražuje obeštećenje zbog navedenih ništetnih odredbi.

21. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev u skladu s utvrđenjima vještaka iz nalaza i mišljenja i to potražujući iznos od 20.576,73 EUR (zbroj više i manje plaćenih anuiteta po obje ništetne osnove), s tim da tuženik u tom dijelu nije određeno prigovorio prijeboju, pa nije bilo niti potrebno umanjivati više plaćene iznose za manje plaćene, te iznos od 8.245,60 EUR po osnovi zateznih kamata na te pojedine iznose, kao i po osnovi manje priznate glavnice iznos od 4.213,75 EUR, koje iznose je umanjio za priznatu preplatu prilikom konverzije u iznosu od 12.396,00 EUR, što je ispravno jer korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, jer u tom dijelu nisu obeštećeni, i to tako da je priznao da su istom podmirene u cijelosti zatezne kamate, a s ostatkom djelomice razlika glavnice, po kojoj bi, prema izračunu vještaka, preostalo potraživanje u iznosu od 63,35 EUR. Slijedom navedenog, uz utvrđene preplaćene iznose mjesečnih anuiteta u iznosu od 20.576,73 EUR, zatražio je isplatu ukupnog iznosa od 20.640,08 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana konverzije tj. 1. listopada 2015. do isplate, koji tužbeni zahtjev je sud u cijelosti prihvatio. S obzirom da je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom umanjio svoju tražbinu za iznos za koji je tuženik konačno specificirao prigovor prijeboja, odnosno i u odnosu na priznatu preplatu prilikom konverzije, isti prigovor je odbijen kao neosnovan.

22. Glede tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu manje priznatog iznosa glavnice kod konverzije, za dodati je i da je priznavanjem manjeg iznosa od onog na koji bi tužitelju pripadalo pravo zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, unatoč tomu što je izračun izvršen sukladno ZID ZPK/15, tuženik ostvario korist, na povrat koje tužitelj ima pravo u smislu čl. 323. st. 1. ZOO, i tek priznavanjem iste se tužitelj dovodi u poziciju kao da ništetnih odredbi do dana konverzije nije ni bilo. Nadalje, prigovor zastare niti u odnosu na ovaj dio nije osnovan, imajući u vidu da je pitanje ništenosti odredbi po osnovi kojih je tužitelju priznata preplata, odnosno umanjenje glavnice, konačno pravomoćno riješeno tek odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018., pa tek od tada teče petogodišnji zastarni rok i za ovaj dio tražbine, koji do dana podnošenja tužbe, kojom je zatraženo obeštećenje zbog ništetnih odredbi, nije protekao.

23. Za dodati je i da tužitelju pripada pravo na zatezne kamate s tijekom od dana plaćanja pojedinog preplaćenog anuiteta, odnosno od dana stjecanja i ostvarivanja koristi, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove, odnosno naknadi za ostvarenu korist i to zato jer je tuženik bio nesavjestan, budući da je morao znati, s obzirom na izostanak pregovaranja i informiranja o svim rizicima predmetne valutne klauzule, kao i informiranja o načinu i parametrima promjene kamatne stope, te s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja), da se radi o ništetnim ugovornim odredbama, pa zatezne kamate teku od dana uplate pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate, odnosno na razliku glavnice od dana konverzije, kada je tuženik ostvario tu korist.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a troškovi su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa) te sukladno vrijednosti predmeta spora, pri čemu je za istaknuti da je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu (čl. 186.b ZPP), s obzirom da nije bio u posjedu dokumentacije potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva (prema dopisu tuženika od 3. lipnja 2019., tj. prije podnošenja tužbe, tuženik nije odmah dostavio istu, već je naveo da mu je potrebno vrijeme za to), koju mu je tuženik dostavio tek naknadno (uz dopis od 4. srpnja 2019.) te je tužitelj tada postavio određeni tužbeni zahtjev potražujući iznos koji u važećoj valuti iznosi 20.788,04 EUR. Postavljanje određenog zahtjeva nema značaj preinake tužbe, kako to pogrešno smatra tuženik, niti ju je konačno postavljajući tužbeni zahtjev tužitelj preinačio, budući da je istim zahtjev neznatno smanjen, a svi utuženi iznosi se odnose na preplatu obveze tužitelja koja proizlazi iz promjene tečaja i kamatne stope u odnosu na početnu. Još je za dodati i da tuženiku ne pripada pravo na naknadu parničnog troška zbog neznatnog smanjena tužbenog zahtjeva, jer, osim što zahtjev nije postavljen u roku iz čl. 164. st. 8. ZPP, ne radi se o povlačenju tužbe u cijelosti, u kojem bi slučaju tek, sukladno čl. 158. st. 1. ZPP, tuženiku pripadalo pravo na naknadu parničnog troška. Osim toga, prije i nakon ovog smanjena je Tarifom predviđen isti broj bodova za pojedinu radnju, slijedom čega je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

25. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), sastav podnesaka od 17. srpnja 2019., 20. listopada 2020., 23. prosinca 2024. i 17. srpnja 2025., sve po Tbr. 8. toč. 1. (4x250 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 11. studenog 2020., 22. siječnja 2025., 14. svibnja 2025. i 20. siječnja 2026. sve po Tbr. 9. toč. 1. (4x250 bodova), kao i trošak vještačenja u iznosu od 700,00 EUR i pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR.

26. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 4.953,09 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

27. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 2. ožujka 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika