9 P-139/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZADRU

STALNA SLUŽBA U ŠIBENIKU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zadru, Stalna služba u Šibeniku, po sucu Tereziji Goreta, u pravnoj stvari tužitelja Ktitor d.o.o., OIB: 42156534685, Zagreb, Gupčeva ulica 27, zastupan po punomoćniku Ivanu Matiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ad I. NLB INTERFINANZ AG, OIB: 43668676136, Švicarska, Zürich, Beethovenstrasse 48, zastupano po punomoćnici Martini Šimunović Lepoša, odvjetnici u Zagrebu i ad II. RUDAN d.o.o., OIB: 84430586938, Žminj, 9. rujan 1/H, zastupano po punomoćniku Ivanu Krželju, odvjetniku u Splitu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, na ročištu objave dana 2. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, kao neosnovan, koji glasi:

"I. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu pod posl.br. Ovr -336/2021 od dana 15.04.2024.g.

II. Nalaže se tuženicima NLB INTERFINANZ AG in Liquidation, Zurich, Švicarska Konfederacija, Beethovenstrasse 48 i RUDAN d.o.o., Žminj, 9. rujan 1/H, da tužitelju KTITOR d.o.o., Zagreb, Gupčeva ulica 27 naknade trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

2. Nalaže se tužitelju pod prijetnjom ovrhe u roku od 15 dana nadoknaditi tuženima parnični trošak, u ukupnom iznosu od 200.000,00 eura, i to na način da isplati tuženiku ad 1. iznos od 100.000,00 eura, te tuženiku ad 2. iznos od 100.000,00 eura, uvećan za zatezne kamate koje na taj iznos teku od presuđenja (od 2. ožujka 2026.) do isplate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena.

Obrazloženje

Tužitelj je u tužbi i tijekom raspravljanja naveo da je zaključkom Općinskog suda u Šibeniku, Stalna Služba u Kninu pod posl.br. Ovr-336/2021-103 od dana 16.06.2025.g. tužitelj je kao treća osoba – založni vjerovnik upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja nedopuštene ovrhe određene Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Šibeniku, Stalna Služba u Kninu pod posl.br. pod posl.br. Ovr-336/2021 od dana 15.04.2024.g. iz razloga propisanih čl. 50.st.1. Ovršnog zakona (dalje: OZ). Na temelju Prijedloga za ovrhu na temelju ovršne isprave od dana 10.05.2021.g. podnesenog od strane I tuženika NLB INTERFINANZ AG in Liquidation (dalje tekstu: NLBI) kao ovrhovoditelja dana 15.04.2025.g. Općinski sud u Šibeniku, Stalna služba u Kninu donio je Rješenje o ovrsi pod posl.br. Ovr-336/2021 kojim je odredio ovrhu na nekretninama oznake zk.č.br. 562 k. o. [katastarska općina], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zk.č.br. 564/1 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] , zk.č.br. 568/2 i 568/5 sve k. o. [katastarska općina] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zk.č.br.510/2 k. o. [katastarska općina] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zk.č.br. 477/2, 484, i 477/1 sve k. o. [katastarska općina], upisana u 1288 k. o. [katastarska općina] te zk.č.br. 485 k. o. [katastarska općina], upisana u 2978 k. o. [katastarska općina]. Rješenje o ovrsi doneseno je protiv II tuženika RUDAN d.o.o., koji je u zemljišnoj knjizi na prije opisanim nekretninama upisan kao fiducijarni vjerovnik, odnosno prethodni vlasnik predmetnih nekretnina. Tužitelj je ujedno napomenuo kako je na prije opisanim nekretninama (izuzev zk.č.br. 564/1 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]) upisan kao založni vjerovnik te ima nedvojbeni interes za podnošenje ove Tužbe.

Nadalje je tužitelj naveo da smatra kako nisu postojale pretpostavke za donošenje Rješenja o ovrsi Općinskog suda u Šibeniku, Stalna Služba u Kninu pod posl.br. pod posl.br. Ovr-336/2021-103 od dana 15.04.2024.g., kao niti za provođenje ovrhe na prije opisanim nekretninama, slijedom čega je ovrhu u ovoj pravnoj stvari potrebno proglasiti nedopuštenom. Uvodno je tužitelj napomenuo kako je Općinski sud u Šibeniku, Stalna služba u Kninu kao ovršni sud neurednom dostavom pismena tužitelju kao založnom vjerovniku, spriječio tužitelja da raspravlja u konkretnom ovršnom postupku i shodno tomu poduzima radnje koje mu temeljem Zakona pripadaju radi zaštite svojih prava i interesa. S obzirom da su na nekretninama koje su predmet ovršnog postupka upisana založna prava u korist tužitelja, te isti ima pravo namirenja svojeg potraživanja iz vrijednosti nekretnina na kojima se provodi ovrha, tužitelj se ima smatrati strankom u postupku, shodno čemu isti mora biti obaviješten o pokretanju ovrhe, odnosno o donesenom Rješenju o ovrsi, kao i svim daljnjim ovršnim radnjama. Međutim, ovršni sud tužitelju nije dostavio niti Rješenje o ovrsi od dana 15.04.2024.g., te ga nije obavijestio o daljnjim radnjama u postupku, posebice o ročištu na kojem je raspravljano o procjeni vrijednosti nekretnina koje su predmet ovrhe, čime je tužitelju onemogućio podnošenje pravnog lijeka protiv Rješenja o ovrsi te očitovanje na činjenice odlučne za provedbu ovrhe, posebice na vrijednost nekretnina koje su predmet ovrhe. Da je tako, razvidno je upravo iz Zapisnika s ročišta od dana 16.05.2024.g. gdje je konstatirano da dostava tužitelju nije uredno izvršena, ali da je navedeno ročište ipak održano.

Također je tužitelj naveo da unatoč okolnosti da se tijekom ovršnog postupka raspravlja o pitanjima o kojima ovisi hoće li tužitelj naplatiti svoje potraživanje, ovršni sud nije niti pokušao dostavu relevantnih pismena iz ovog ovršnog postupka tužitelju, a niti je odgodio postupanje zbog konstatirane neuredne dostave. Tako da je ročište na kojem se raspravljalo o utvrđenju vrijednosti nekretnine održano bez prisustva ovdje tužitelja, a bez da je uopće isti pozvan pristupiti na isto, slijedom čega mu je uskraćeno raspravljati o procjeni vrijednosti nekretnina, što je, kao što je prije rečeno odlučna činjenica o kojoj ovisi hoće li i u kojoj visini tužitelj naplatiti svoje potraživanje. Za takvo postupanje prvostupanjskog suda da ne postoje nikakvi ispričavajući razlozi, budući da je tužitelj trgovačko društvo, upisano u sudski registar sa javno dostupnom adresom sjedišta (koja je sukladna adresi navedenoj u zemljišnoj knjizi), a na kojoj tužitelj može uredno zaprimati pismena, stoga nije bilo zapreke za urednu dostavu pismena tužitelju. Slijedom iznesenog, da opisano postupanje ovršnog suda tijekom postupka pod posl.br. Ovr-336/2021 predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019. 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) koji se u ovršnom postupku primjenjuje čl. 21.st.1. Ovršnog zakona (dalje: OZ) jer je založni vjerovnik nezakonitim propuštanjem dostave spriječen raspravljati pred sudom, a što predstavlja razlog za nedopuštenost provođenja predmetne ovrhe.

Nadalje je tužitelj naveo da I. tuženik NLBI nije bio ovlašten tražiti ovrhu protiv II tuženika RUDAN d.o.o., budući da II tuženik RUDAN d.o.o. nije dužnik dugovanja radi naplate kojeg je I tuženik NLBI predložio ovrhu. Naime, I tuženik NLBI je temeljem ovršne isprave - Sporazuma o zasnivanju založnog prava solemniziranog po javnom bilježniku Ljiljanki Malenici iz Šibenika pod poslovnim brojem OV -6617/07 od 19. lipnja 2007.g. predložio ovrhu na nekretninama opisanim pod AD II ove Tužbe. Prije opisani Sporazum sklopljen je između I tuženika NLBI kao vjerovnika te društva Hoteli Vodice d.d. kao glavnog i založnog dužnika. Temeljem predmetnog Sporazuma I tuženik NLBI je predložio ovrhu na nekretninama na kojima je upisan prijenos prava vlasništva radi osiguranja (fiducija) u korist II tuženika RUDAN d.o.o., a pri čemu je kao ovršenika legitimirao II tuženika RUDAN d.o.o. Međutim II tuženik RUDAN d.o.o. temeljem prije opisanog Sporazuma kao ovršne isprave nije dužnik I tuženika NLBI, slijedom čega II tuženik RUDAN d.o.o. ne može biti ovršenik u ovom postupku. Naime, prije opisanim ovršnim ispravama društvo Hoteli Vodice d.d. je kao dužnik dalo privolu I tuženiku NLBI za upis založnih prava radi osiguranja potraživanja (koje je u međuvremenu prestalo, što će biti naknadno pojašnjeno) te za pokretanje postupka prisilne naplate na teret predmetnih nekretnina. U međuvremenu, Hoteli Vodice d.d. su ovdje II tuženiku RUDAN d.o.o. prenijeli vlasništvo radi osiguranja na nekretninama opisanim pod AD II ove Tužbe, slijedom čega je II tuženik RUDAN d.o.o. tek fiducijarni (prethodni) vlasnik, dok su Hoteli Vodice d.d. i dalje potonji vlasnik. Budući da je fiducijarno vlasništvo sredstvo osiguranja potraživanja (poput založnog prava) te je akcesorno potraživanju kojeg osigurava, isto može biti predmet ovrhe kao dio ovrhe na tražbini, ali ne na nekretnini na kojoj je osnovano kao predmetu i sredstvu ovrhe.

Tužitelj je nadalje naveo da u skladu s iznesenim da je i Rješenje Županijskog suda u Splitu pod posl.br. Gž Ovr-260/2019 od dana 03.03.2020.g., gdje se imenovani sud poziva na stav zauzet na sastanku predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 11. i 12. travnja 2016. godine kako je premet ovrhe imovinsko pravo, a ne nekretnina. I tuženik NLBI u ovoj pravnoj stvari nije podnio Prijedlog za ovrhu na potraživanju čiji je dužnik II tuženik RUDAN d.o.o., već je podnio prijedlog za ovrhu na nekretninama u (potonjem) vlasništvu društva HOTELI VODICE d.d. kao predmetu ovrhe. Dužnik (prestalog) potraživanja koje je osigurano predmetnim Sporazumom (koji je kao ovršna isprava izgubio pravni učinak) i radi kojeg je I tuženik NLBI pokrenuo ovrhu je društvo Hoteli Vodice d.d., dok II tuženik RUDAN d.o.o. nije dužnik predmetnog potraživanja. Stoga II tuženik RUDAN d.o.o. nije pasivno legitimiran te nije bilo moguće odrediti ovrhu na fiducijarnom vlasništvu II tuženika RUDAN d.o.o. Slijedom iznesenog, ispunjen je žalbeni razlog iz čl. 50.st.1.toč.7. OZ jer I tuženik NLBI temeljem prije opisanih ovršnih isprava nije ovlašten zahtijevati ovrhu protiv II tuženika RUDAN d.o.o., koji nije niti dužnik I tuženika NLBI. Rješenje o ovrsi nije zakonito, budući da je potraživanje radi kojeg je I tuženik NLBI predložio ovrhu u cijelosti prestalo. Naime, dana 16.07.2014.g. Trgovački sud u Zadru donio je Rješenje pod posl.br. Stpn-20/14 (dalje: Predstečajna nagodba) kojim je odobreno zaključenje Predstečajne nagodbe nad društvom HOTELI VODICE d.d. Predmetno Rješenje je postalo pravomoćno i ovršno dana 08.08.2014.g. I tuženik NLBI je sudjelovao u postupku predstečajne nagodbe te se odnosu na potraživanja koja ima prema društvu HOTELI VODICE d.d., a koja su osigurana predmetnim ovršnim ispravama, obvezao slijedeće:

- Izvršiti zamjenu potraživanja u dionice (debt to equity swap) odnosno izvršiti dokapitalizaciju dužnika Hoteli Vodice d.d. na način da će potraživanje koje je osigurano založnim pravima pretvoriti u dionice društva Hoteli Vodice d.d.

- U roku od 5 godina o dana stjecanja dionica prodati dionice za kupoprodajnu cijenu od najmanje 7.703.595,10 EUR-a

Nadalje je tužitelj naveo da radi provedbe odredaba Predstečajne nagodbe, dana 23.02.2015.godine Glavna skupština društva Hoteli Vodice d.d. donijela je Odluku o povećanju temeljnog kapitala ulaganjem prava – unosom prava tražbina i izdavanja novih dionica. U Prijedlogu Uprave i Nadzornog odbora HOTELI VODICE d.d. koji je bio sastavni dio Poziva za Glavnu skupštinu na kojoj je izglasano pretvaranje potraživanja u dionice (23.02.2015.g.), jasno i nedvosmisleno je navedeno (str.5 i 6. Prijedloga Odluke) kako Sukladno odredbama sklopljene predstečajne nagodbe utvrđeno je da će se iznos tražbina vjerovnika Grupe 2.1. NLB InterFinanz AG… u cijelosti namiriti pretvaranjem u temeljni kapital Društva… tako da 3) će vjerovnik NLB InterFinanz AG u temeljni kapital Društva unijeti kao ulog svoju tražbinu u iznosu od 71.383.737,03 kn…. pri čemu za svakih 120,99 kuna iznosa tražbine vjerovnik NLB InterFinanz AG stječe jednu redovnu dionice, odnosno za iznos od 71.383.737,03 kn…kojim povećava temeljni kapital Društva, upisuje 589.997 dionica koje glase na ime bez nominalnog iznosa… Predmetni Prijedlog Odluke je prihvaćen na Glavnoj skupštini dana 23.02.2015.godine. Nakon toga je dana 05.03.2015.g. između HOTELI VODICE d.d. i I tuženika NLBI sklopljen Ugovor o ulaganju prava- tražbina u društvo, kojim je I tuženik NLBI cjelokupno potraživanje prema HOTELI VODICE d.d. u iznosu od 71.383.737,03 kn unio u temeljni kapital društva HOTELI VODICE d.d., te je stekao u vlasništvo 589.997 dionica HOTELI VODICE d.d. Konačno, dana 15.04.2015.godine Trgovački sud u Zadru – Stalna služba u Šibeniku donio je Rješenje Tt-15/573 temeljem kojeg je upisano povećanje temeljnog kapitala društva HOTELI VODICE d.d. Dakle, I tužitelj NLBI je sklapanjem Ugovora o ulaganju prava- tražbina u društvo pristao da se u cijelosti namiri pretvaranjem potraživanja u dionice te je upisom dionica na račun I tuženika NLBI u SKDD-u tražbina prema društvu HOTELI VODICE d.d. u cijelosti prestala.

Odredom čl. 167. ZOO propisano je da obveza prestaje ako vjerovnik u sporazumu s dužnikom primi nešto drugo umjesto onoga što mu se duguje. Upravo je prihvaćanjem odredbi Predstečajne nagodbe, i sklapanjem Ugovora o unosu prava-tražbina u društvo I tuženik NLBI prihvatio primiti dionice umjesto da mu društvo HOTELI VODICE d.d. ispuni novčanu obvezu te je na takav način obveza društva HOTELI VODICE d.d. prema I tuženiku NLBI u cijelosti prestala. Zamjena ispunjenja kakva je određena Predstečajnom nagodbom je bezuvjetna, i u tom trenutku gase se i sve nuzgredne obveze i prava (poput založnog). Potraživanje koje osigurava ovršna isprava na temelju koje je predložena ovrha u ovoj pravnoj stvari, i to Sporazuma o zasnivanju založnog prava sklopljen između I tuženika NLBI i društva Hoteli Vodice d.d. solemniziranog po javnom bilježniku Ljiljanki Malenici iz Šibenika pod poslovnim brojem OV-6617/07 od 19. lipnja 2007.g., također su obuhvaćena Predstečajnom nagodbom te su i skladu s istom i namirena na prije opisan način. Unosom cjelokupnog potraživanja koje je I tuženik NLBI imao prema društvu HOTELI VODICE d.d. u temeljni kapital društva te stjecanjem dionica HOTELI VODICE d.d. u nominalnoj vrijednosti koja odgovara visini potraživanja, potraživanje koje je predmet ovrhe je prestalo namirenjem te bi provođenje ove ovrhe predstavljalo dvostruko namirenje I tuženika NLBI, što pravno nije dopušteno . U skladu s iznesenim tumačenjem tužitelja da je cjelokupno potraživanje koje je I tuženik NLBI imao prema HOTELI VODICE d.d. prestalo su i pravomoćna utvrđenja iz Presude Županijskog suda u Zagrebu iz pod posl.br. Gž -1763/2022 od 19.09.2023.g. kojom je odbijena Žalba I tuženika NLBI na Presudu kojom je proglašena pljenidba i prijenos nedopušten radi naplate potraživanja prema HOTELI VODICE d.d. koje je obuhvaćeno Predstečajnom nagodbom, a gdje imenovani Sud zauzima sljedeći stav:

„8. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku utvrdio da je tražbina tuženika prestala jer je ista prijenosom tražbine Ugovorom o ulaganju prava - tražbina u društvo od 5. ožujka 2015. prenijeta na društvo Hoteli Vodice d.d. čime su prema stavu suda prvog stupnja ispunjeni uvjeti iz čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 10. OZ za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim.

9. Utvrđenje suda da je tražbina tuženika prema tužitelju temeljem zadužnice na osnovi koje se provodi postupak izravne naplate prestala je pravilno.“

Tužitelj je naveo da napominje kako se u slučaju iz citirane Presude Županijskog suda u Zagrebu također radi o potraživanju prema HOTELI VODICE d.d. (u kojoj je ondašnji tužitelj u toj pravnoj stvari bio jamac platac društva HOTELI VODICE d.d.) koje je namireno u skladu s Predstečajnom nagodbom, stoga se pravni stav iz citirane Presude ima primijeniti i u slučaju ovrhe čije se proglašenje nedopuštenom zahtjeva ovom Tužbom. Zaključno, iz prije navedenih isprava (Predstečajna nagodba, Ugovor o ulaganju tražbina-prava u društvo), čiji sadržaj bi trebao biti nesporan za stranke i sud, nedvojbeno je kako je potraživanje koje je I tuženik NLBI imao prema HOTELI VODICE d.d. u cijelosti prestalo namirenjem, zbog čega I tuženik NLBI ne može zahtijevati od društva HOTELI VODICE d.d. (a kamoli ne od II tuženika RUDAN d.o.o.) naplatu potraživanja koje osigurava prije opisani Sporazum. Slijedom iznesenog ispunjen je razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ te je pobijano Rješenje o ovrsi, a ovrhu obustaviti i ukinuti sve provedene radnje. Ovršna isprava - Sporazum o zasnivanju založnog prava, na temelju koje je pokrenuta ovrha, kao i sve ostale ovršne isprave koje I tuženik NLBI ima prema društvu HOTELI VODICE d.d., izgubile su pravnu snagu uslijed pravnih učinaka Predstečajne nagodbe, te ista nemaju svojstvo ovršne isprave.

Također je tužitelj naveo da odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (dalje: ZFPPN) propisano je da „Ovršne isprave koje se odnose na tražbine iz predstečajne nagodbe gube u odnosu na dužnika pravnu snagu.“ I tuženik NLBI je svoje potraživanje prema društvu HOTELI VODICE d.d. prijavio u postupku predstečajne nagodbe nad društvom HOTELI VODICE d.d. te je dao izjavu da se kao razlučni vjerovnik odriče prava na odvojeno namirenje, te će zajedno s drugim vjerovnicima sudjelovati u postupku sklapanja predstečajne nagodbe. Kako je i prije opisano, Predstečajnom nagodbom određen je način namirenja I tuženika na način da svoje cjelokupno potraživanje unese u temeljni kapital društva HOTELI VODICE d.d. za što će steći dionice u nominalnoj vrijednosti unesenog potraživanja (debt-to-equity swap). Dakle, sukladno čl.81. st. 4. ZFPPN Predstečajna nagodba „zamjenjuje“ sve postojeće ovršne isprave (osim isprava razlučnih vjerovnika koji se nisu odrekli prava na odvojeno namirenje) te se od sklapanja Predstečajne nagodbe potraživanja prema predstečajnom dužniku, mogu naplaćivati samo u skladu i na temelju odredbi Predstečajne nagodbe. U skladu s takvim tumačenjem je pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) iz Rješenja pod posl.br. Rev-656/2023 od dana 10.04.2024.g. u kojem navodi: „Sklopljena predstečajna nagodba sukladno odredbi čl. 81. ZFPPN-a proizvodi učinak u odnosu na vjerovnike u postupku predstečajne nagodbe. Pravomoćno rješenje o odobrenju predstečajne nagodbe stvara prava i obveze za stranke. U prilog tome ističe se da je odredbom čl. 66. st. 13. ZFPPN-a propisano da predstečajna nagodba ima snagu ovršne isprave za sve vjerovnike čije su tražbine utvrđene, dok je odredbom čl. 81. st. 4. ZFPPN-a propisano da ovršne isprave koje se odnose na tražbine iz predstečajne nagodbe gube u odnosu na dužnika pravnu snagu. Ova odredba odnosi se na sve ovršne isprave na temelju kojih ovrhovoditelj može tražiti ovrhu protiv dužnika pa i protiv trećih osoba na čijoj imovini vjerovnik predstečajnog dužnika ima založno pravo, jer je opći učinak predstečajne nagodbe da sklopljena predstečajna nagodba ima snagu ovršne isprave za sve vjerovnike čije su tražbine utvrđene.“ Prije citiran stav iz Rješenja VSRH primjenjiv je i u ovoj pravnoj stvari, jer se također radi o slučaju gdje je nad dužnikom sklopljena Predstečajna nagodba u kojoj se I tuženik NLBI odrekao prava na odvojeno namirenje. Dakle, ovršna isprava I tuženika NLBI temeljem koje je pokrenuo ovaj ovršni postupak uslijed pravnih učinaka Predstečajne nagodbe, a u skladu s odredbama ZFPPN izgubila je pravnu snagu, pa u svakom slučaju I tuženik NLBI kao ovrhovoditelj nije ovlašten pokrenuti ovrhu na temelju ovršnih isprava kojima raspolaže, međostalim i prije opisani Sporazum o zasnivanju založnog prava. Stoga da je ispunjen razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 3. i 7. OZ, pa i zbog navedenog, ovrha određena Rješenjem o ovrsi pod posl.br. Ovr-336/2021 nije dopuštena.

Nadalje je tužitelj naveo da u ovršnom postupku, I i II tuženik su suglasno poduzeli nedopuštene dispozicije iz čl. 3.st.3. ZPP na štetu tužitelja, a koje ovršni sud svojim odlukama nije otklonio, već je naprotiv na istima utemeljio određene odluke tijekom predmetnog ovršnom postupku. Naime, nije sporno kako se objekt Hotela Punta nalazi na više zemljišnoknjižnih čestica te da je I tuženik NLBI pokrenuo ovrhu u odnosu na čestice zk.č.br. 2180/1 ZGR, zk.č.br. 563 i zk.č.br. 559 sve k. o. [katastarska općina], koje čine većinu površine objekta Hotela Vodice. Ostale čestice na kojima je predložena ovrha u ovoj pravnoj stvari predstavljaju okoliš Hotela. Koristeći okolnost rascjepkanosti zemljišnoknjižnih čestica na kojima se objekt Hotela nalazi, I tuženik NLBI je jednostrano, bez sudjelovanja ovršnog suda, naručio Procjenu vrijednosti nekretnina koja je imala za cilj umanjiti vrijednost nekretnina koje u naravi predstavljaju objekt Hotela Punta i to u dovoljnoj mjeri da namiri svoje nepostojeće potraživanje te ošteti tužitelja čije je založno pravo u prvenstvenom redu nakon založnih prava I tuženika NLBI (koja je trebalo brisati jer je potraživanje u cijelosti namireno). Takav modus operandi usuglašen je s II tuženikom RUDAN d.o.o., budući da je na ročištu održanom dana 16.05.2024.g. pristao na takvu procjenu kojom je u bitnom umanjena vrijednost nekretnina koje u naravi predstavljaju objekt Hotela Punta, a koje II tuženik RUDAN d.o.o. u svojim poslovnim knjigama iskazuje u puno višoj vrijednosti. Također II tuženik O je odustao od svih navoda koje je iznio u tijeku ovog postupka, a kojima osporava zakonitost predmetne ovrhe te postojanje potraživanja I tuženika NLB (koji su u bitnom isti prigovori koje tužitelj iznosi u ovoj Tužbi).

Naveo je da interes I tuženika NLBI za takvo postupanje je što prije naplatiti svoje nepostojeće potraživanje (jer je II tuženik RUDAN d.o.o. odustao od pobijanja Rješenja o ovrsi, s kojim bi očito uspio da je odlučeno o njegovoj Žalbi protiv Rješenja o ovrsi), dok je interes II tuženika RUDAN d.o.o. kao većinskog vlasnika HOTELA VODICE d.d. (vlasnika nekretnina na kojima i tužitelj ima upisano založno pravo) „očistiti“ nekretnine od upisanih tereta za što manji iznos. Takvim postupanjem oštećuje se tužitelj, budući da zbog načina prodaje nekretnine (objekt Hotela se prodaje rascjepkano, u više ovršnih postupaka i to Ovr-279/2002, Ovr-336/2021 i Ovr-337/2021) te zbog suviše niske vrijednosti utvrđene pristrano i nestručno izrađenim vještačenjem, potraživanje tužitelja kao založnog vjerovnika u drugom redu namirenja neće moći naplatiti. Odredba čl. 10.st.3. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisuje kako je „Sudionik u obveznom odnosu dužan je u ostvarivanju svog prava suzdržati se od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika.“. Citirana odredba predstavlja kogentnu zakonsku normu koja obvezuje sve sudionike u pravnom prometu, a time i I i II tuženika. Svojim postupanjem u ovom postupku I i II tuženik otežavaju ispunjenje tražbine tužitelja kao založnog vjerovnika, čime postupaju protivno odredbi čl. 10.st.3. ZOO.

Tužitelj je, nadalje, naveo da opisano postupanje I i II tuženika dakle, predstavlja nedopuštenu dispoziciju u smislu čl. 3.st.3. ZPP-a, te ju je prvostupanjski sud trebao otkloniti. Međutim ovršni sud nije uvidio da se radi o nedopuštenoj dispoziciji te je donio Zaključak od dana 27.06.2024.g. kojim je utvrdio vrijednost nekretnina koje su predmet ovrhe u suviše niskom iznosu i odredio njihovu prodaju putem javne dražbe. Tužitelj pritom napominje kako bi se odustajanje od žalbenih navoda od strane II tuženika RUDAN d.o.o. kao ovršenika protiv Rješenja o ovrsi radi naplate očito nepostojećeg potraživanja kojeg je društvo HOTELI VODICE d.d. kao i II tuženik RUDAN d.o.o. osporavao u svim sudskim postupcima koje se vode u svezi s tim potraživanjem te koje HOTELI VODICE d.d. ne iskazuju u svojim poslovnim knjigama, protivno postupanju u skladu s načelom savjesnog gospodarstvenika iz čl. 10. st. 1 i 2. ZOO, što se također ima smatrati postupanjem protivno prisilnom propisu te shodno tome i nedopuštenom dispozicijom. Stoga, a kako ovršni sud u postupku pod posl.br. Ovr-336/2021 nije otklonio nedopuštene dispozicije stranaka, koje imaju za cilj I i II tuženiku pribaviti protupravnu imovinsku korist, a oštetiti tužitelja prvostupanjski sud počinio je bitnu povredu postupka zbog čega je potrebno da sud proglasi nedopuštenom predmetnu ovrhu. Povrh svega, nakon što je temeljem očito nezakonite procjene vrijednosti nekretnine provedena javna dražba, na kojoj je najbolju ponudu dalo društvo SOLAR AGER ISTRA d.o.o. (dalje: Kupac) ovdje je bitno spomenuti kako je predmetno društvo vlasnički i upravljački povezano s II tuženikom RUDAN d.o.o.

Također je tužitelj naveo da su dana 11.10.2024.g. I tuženik NLBI i Kupac su sklopili Sporazum o preuzimanju dijela duga i zadržavanju založnog prava, solemniziran po javnom bilježniku Božo Miletić iz Zagreba pod brojem OV - 15838/2024. Predmetnim Sporazumom Kupac je preuzeo dio duga II tuženika RUDAN d.o.o. (pravilno bi bilo Hoteli Vodice d.d.) prema I tuženiku NLBI i to upravo u visini kupovnine koju je ponudio na elektroničkoj javnoj dražbi, odnosno iznos od 2.587.520,35 EUR. S druge strane I tuženik NLBI i Kupac su se sporazumjeli da založna prava na nekretninama koje su predmet ovog ovršnog postupka, upisana u korist I tuženika NLBI ostaju upisana na predmetnoj nekretnini i nakon što sud donese rješenje o dosudi nekretnine kupcu. Međutim, predmetni Sporazum sklopljen je suprotno odredbama OZ na koje se poziva. Naime, odredba čl. 86. st.3 i 4. OZ predviđa da se založna prava upisana na nekretnini koja je predmet prodaje u ovršnom postupku neće brisati ako se kupac i založni vjerovnici sporazume da založna prava upisana na predmetnoj nekretnini ostaju, ako kupac preuzme dug prema ovrhovoditelju. Takav sporazum mora biti javnobilježnički potvrđen ili sklopljen u formi sudske nagodbe. Nadalje, odredbom čl. 108.st.2. OZ glasi „Ako su se kupac i osobe čija bi prava na nekretnini njezinom prodajom trebala prestati (članci 86. i 87.) sporazumjeli da će njihova prava ostati na nekretnini i nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi (članci 86. i 87.), sud će u rješenju o dosudi odrediti da se ta prava neće brisati prigodom upisa prava vlasništva u korist kupca u skladu s odredbom stavka 1. ovoga članka.“ Iz gramatičkog tumačenja ranije citiranih odredbi eksplicitno proizlazi da je za valjanost dispozicije iz čl. 86.st.3. OZ nužno da sve osobe koje polažu prava na nekretnini koja je predmet ovrhe, a koja će prestati u skladu s čl. 108.st.1. OZ postignu sporazum iz čl. 86.st.3. OZ, u odgovarajućem strogo formalnom obliku pravnog posla. Dakle, iz odredbe čl.108.st.2. OZ jasno proizlazi kako je sporazum iz čl. 86 i 87. OZ valjan samo ukoliko se s istim suglase sve osobe imaju prava na nekretninama koja će njezinom prodajom prestati (što kod konkretnog Sporazuma nije slučaj), a smisao takve odredbe je osigurati ravnopravnu poziciju svih osoba koje imaju određena prava na predmetnim nekretninama, te kako bi se spriječila situacija pogodovanja jednom založnom vjerovniku, a što I tuženik NLBI i Kupac sklapanjem predmetnog Sporazuma upravo pokušavaju postići.

Tužitelj je naveo da kao založni vjerovnik nije sudjelovao u sklapanju predmetnog Sporazuma niti je na bilo koji način odobrio sadržaj istog. Uzimajući u obzir navedeno, Sporazum sklopljen između I tuženika NLBI i Kupca ništetan je i ne proizvodi nikakav pravni učinak, stoga takvu dispoziciju I tuženika NLBI i Kupca sud ne smije uvažiti, posebice ne može na temelju istog donijeti rješenje o dosudi kojim će se odrediti da se Kupac oslobodi plaćanja kupovnine na ime preuzimanja dijela duga predmetnim Sporazumom, kao niti da se založna prava I tuženika NLBI izuzmu od brisanja nakon pravomoćnosti Rješenja o dosudi, kako to u svojim podnescima zahtijevaju I tuženik NLBI i Kupac. Nadalje, uvidom u sadržaj Sporazuma postaje očito kako je isključiva namjera I tuženika i Kupca (odnosno II tuženika RUDAN d.o.o. koji se „skriva“ iza pravne osobnosti Kupca, a koji su vlasnički i upravljački povezani!) za sklapanje istog oštetiti tužitelja na način da se istog u mogućnosti naplate njegovog potraživanja koje je osigurano založnim pravom na predmetnim nekretninama jer će se donošenjem Rješenja o dosudi temeljem istog brisati založna prava tužitelja. Pri tome Kupac I tuženiku NLBI ne bi uopće podmirio potraživanje, već bi ga samo predmetnim Sporazumom preuzeo na sebe (koje niti ne može podmiriti s obzirom na mikro prihode i gubitak u poslovanju koji ima), uz zadržavanje upisanog založnog prava u korist I tuženika NLBI na nekretnini. Prije opisano postupanje I tuženika i Kupca, suprotno je prisilnim odredbama Ovršnog zakona, te jednako kao i u ranijoj predstavljaju nedopuštenu dispoziciju u ovoj pravnoj stvari, koju sud donošenjem Rješenja o dosudi utemeljenog na odredbama predmetnog Sporazuma nije otklonio. Stoga, a budući da sud nije poduzeo adekvatne radnje da ukloni nedopuštene dispozicije je provođenje ovrhe u ovoj pravnoj stvari protivno prisilnim propisima.

Nadalje je tužitelja naveo da, dodano na navedeno, napominje kako predmetnim Sporazumom Kupac SOLAR AGER ISTRA d.o.o. nije preuzeo (navodni) dug dužnika HOTELI VODICE d.d. radi naplate ovrhe kojeg se vodi ovršni postupak, slijedom čega isti ne predstavlja Sporazum iz čl. 86.st.3. OZ. Naime, iz sadržaja predmetnog Sporazuma proizlazi da Kupac preuzima dug II tuženika RUDAN d.o.o. prema I tuženiku NLBI. Međutim, potraživanje II tuženika RUDAN d.o.o. prema I tuženiku NLBI nije predmet ovršnog postupka pod posl.br. Ovr-336/2021, a niti je tijekom postupka I tuženik NLBI dokazao ili tvrdio da ima potraživanje prema II tuženiku RUDAN d.o.o. Kao što je ranije navedeno, I tuženik kao ovrhovoditelj je nepravilno legitimirao II tuženika RUDAN d.o.o. kao ovršenika, koji je tek fiducijarni vlasnik nekretnina na kojim se vodi ovrha. Potonji vlasnik predmetnih nekretnina i dužnik (već ranije namirene) tražbine I tuženika NLBI temeljem Sporazuma kojeg je pokrenuta ovrha je društvo HOTELI VODICE d.d. Kako ovrha u predmetnoj pravnoj stvari nije određena radi namirenja tražbine I tuženika NLBI prema II tuženiku RUDAN d.o.o. (koje usput rečeno očito ne postoji), već tražbine I tuženika NLBI prema društva HOTELI VODICE d.d., to Kupac predmetnim Sporazumom nije preuzeo dug radi naplate kojeg se vodi predmetni ovršni postupak. Budući da je jedna od osnovnih pretpostavki propisana odredbom čl. 86.st.3. OZ za valjanost Sporazuma da Kupac preuzme dug radi naplate kojeg se vodi ovrha, to predmetni Sporazum nije valjan jer dispozicija preuzimanja nepostojećeg duga nema nikakav pravni učinak. Na temelju takve dispozicije ovršni sud nije ovlašten donijeti rješenje o dosudi kojim će se Kupac osloboditi polaganja kupovnine u zamjenu za preuzimanje duga pri čemu će založna prava upisana u korist I tuženika NLBI ostati upisana i nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi. Ipak ovršni sud je dana 18.06.2025.g. donio Rješenje o dosudi, kojim je unatoč ništetnosti predmetnog Sporazuma i dispoziciji preuzimanja nepostojećeg duga II tuženika RUDAN d.o.o. prema I tuženiku NLBI, među ostalim, odredio da založna prava u korist I tuženika NLBI ostaju upisana i nakon pravomoćnosti istog, te da se Kupac oslobađa polaganja kupovnine u visini iznosa preuzetog duga.

Također je tužitelj naveo da je pri tome ovršni sud propustio utvrditi ništetnost Sporazuma i nezakonitost postupanja (nedopuštenost dispozicija) I tuženika i Kupca, na koje je tužitelj jasno ukazao tijekom ovog postupka. Slijedom navedenog, a budući da se predmetni ovršni postupak provodi protivno odredbama OZ (koji su prisilne naravi) među ostalim i zbog donošenja Rješenja o dosudi na temelju ništetnog Sporazuma, to je predmetnu ovrhu potrebno proglasiti nedopuštenom. Temeljem svega navedenog, a budući da su provođenjem ovrhe ostvareni razlozi iz čl. 50. st. 1. OZ, koji čine predmetnu ovrhu nezakonitom, to je potrebno da sud ovrhu određenu Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu pod posl.br.

Ovr-336/2021 od dana 15.04.2024.g. proglasi nedopuštenom.

Tuženik ad I. je naveo u odgovoru na tužbu i tijekom raspravljanja da prije svega ističe prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije i nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ove parnice. Da nije sporno da je zaključkom Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu, pod posl. brojem Ovr-336/2021 od dana 16.06.2025. godine, ovdje tužitelj, upućen da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a isključivo iz razloga koje je isticao u prigovoru iz podneska od dana 26. 08. 2024. godine. Isto tako da ne bi trebalo biti sporno da je ovršni sud uputio tužitelja na pokretanje parnice pozivom na odredbe čl. 60 . Ovršnog zakona (NN 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, dalje u tekstu OZ), kojima se reguliran slučaj upućivanja treće osobe na parnicu i to one osobe koja tvrdi da joj pripada pravo na predmetu ovrhe koje sprječava ovrhu. U svom prigovoru od dana 26.08.2024. godine tužitelj je naveo da podnosi prigovor pozivom na odredbe čl. 59. OZ-a te je naveo kako slijedi:

- da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom uslijed propuštanja dostave;

- da I-tuženik, kao ovrhovoditelj, nije ovlašten tražiti ovrhu protiv II -tuženika, kao ovršenika, budući da II-tuženik nije dužnik dugovanja;

- da je dugovanje za koje se provodi ovršni postupak u cijelosti namireno;

- da su ovršne isprave izgubile pravnu snagu;

- da su I i II-tuženik tijekom ovršnog postupka poduzeli nedopuštene dispozicije iz čl. 3. st. 3. Zakona o parničnom postupku na štetu tužitelja; pri čemu ni na koji način nije naveo da ima ikakvo pravo na predmetu ovrhe i to takvo koje bi spriječilo ovrhu, pa je stoga izuzetno upitno da li je tužitelj uopće mogao biti upućen da pokrene ovu parnicu, te, po stavu I-tuženika, isti nije aktivno legitimiran za pokretanje ove parnice i za isto nema pravni interes.

Nadalje je tuženik ad I. naveo da odredbama čl. 59. OZ-a propisano da samo ona osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom, pri čemu je isti dužan u prigovoru iznijeti razloge pobijanja, te uz prigovor priložiti isprave kojima dokazuje postojanje svoga prava. Da je, prema tome, samo ona osoba koja tvrdi da ima određeno pravo u pogledu predmeta ovrhe i to takvo da sprječava ovrhu, legitimirana je i ovlaštena podnijeti prigovor u smislu odredaba čl. 59. OZ i samo takva osoba posljedično može pokrenuti parnicu za proglašenje ovrhe nedopuštenom, a u okolnostima konkretnog slučaja, to nije tužitelj. Da tužitelj ne samo da ne tvrdi da ima neko pravo koje sprječava ovrhu, već se u bitnome njegovi navodi svode na isticanje onih argumenata koje bi eventualno mogao istaknuti ovršenik pozivom na odredbe čl. 50 OZ-a kojima je reguliran institut ulaganja žalbe na rješenje o ovrsi. Slijedom rečenoga, iz sadržaja podneska od dana 26.08.2024. godine, te iz navoda tužbe, posve je razvidno kako tužitelj ne samo da nije jasno i decidirano naveo kakvo on pravo ima koje sprječava ovrhu, nego razlozi koje je naveo u svom prigovoru, a posljedično i u ovoj tužbi, predstavljaju žalbene razloge iz čl. 50 OZ-a na koje se može pozivati samo ovršenik.

Također je tuženik ad I. naveo da iako je Zaključkom Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu, pod posl. brojem Ovr-336/2021 od dana 16.06.2025. godine ovdje tužitelj upućen da pokrene parnicu temeljem odredbe čl. 60. OZ-a, iz toč XI. tužbe jasno i nedvojbeno proizlazi da je tužitelj ovu tužbu pokrenuo isključivo pozivom na odredbe čl. 50. OZ-a (i iz razloga predviđenim tim člankom) a za što nije legitimiran. Odredbama čl. 50. st. 1. OZ- a jasno i izrijekom propisano cit: „ Protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu……“ a što ne ostavlja mjesta sumnji tko je aktivno legitimiran na podnošenje žalbe protiv Rješenja o ovrsi, i tko posljedično može biti upućen i pokrenuti parnicu iz razloga navedenih u čl. 50. OZ-a. Takav stav da je zauzela i sudska praksa u Rješenju Županijskog suda u Zagrebu od dana 25.06.2021. godine pod posl. brojem Gž Ovr- 321/2021: „Nadalje, uz utvrđenje kako je u konkretnom slučaju "žalbu nakon proteka roka" protiv rješenja suda prvoga stupnja poslovni broj Ovr-202/19 od 19. svibnja 2020., a podnesenu dana 6. studenog 2020. podnio založni vjerovnik, a ne ovršenik, a s obzirom na sadržaj odredbe članka 49. OZ-a i to stavka 1. prema kojemu zbog razloga iz članka 46. stavak 1. točka 7. i 9. -11. OZ-a, žalbu protiv rješenja o ovrsi i nakon njegove pravomoćnosti, a ako razlog nije mogao iz opravdanih razloga istaknuti već u roku za žalbu protiv toga rješenja, može podnijeti – ovršenik, navedenu žalbu založnoga vjerovnika odbacuje kao nedopuštenu. „

Tuženik ad I. je naveo da, sa druge strane odredbama čl. 59. 1. i 2. OZ- a propisano je da „osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom. Podnositelj prigovora je dužan u prigovoru iznijeti razloge pobijanja te uz prigovor priložiti isprave kojima dokazuje postojanje svoga prava“, te je svoj prigovor od dana 26. 08. 2024. godine tužitelj upravo uložio pozivom na odredbe čl. 59. OZ-a. Nadalje, odredbama čl. 60. st. OZ-a propisano je kako slijedi:

„Ako se ovrhovoditelj u propisanom roku ne očituje o prigovoru ili ako se jedna stranka usprotivi prigovoru, sud će podnositelja prigovora zaključkom uputiti da protiv stranaka u roku od petnaest dana pokrene parnicu radi proglašenja da ovrha na predmetu ovrhe nije dopuštena, osim ako podnositelj ne dokaže opravdanost svoga prigovora pravomoćnom presudom ili drugom javnom ispravom, ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom, odnosno ako činjenice na kojima se temelji prigovor treće osobe nisu općepoznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama.“

Tuženik ad I. je naveo kako tužitelj nije ovršenik, te se isti ne može koristiti onim pravima i onim pravnim sredstvima koja stoje na raspolaganju ovršeniku, kao stranci ovršnog postupka, tužitelj nije aktivno legitimiran za pokretanje parnice u kojoj će se raspravljati o razlozima iz čl. 50. OZ-a, a što isti nesporno pokušava učiniti podnošenjem ove tužbe. S druge strane, budući da tužitelj niti ne tvrdi da ima takvo pravo koje sprječava ovrhu, razvidno je da tužitelj nije aktivno legitimiran za vođenje ovog postupka, niti za isto ima pravni interes. Ističe kako je I-tuženik i u ovršnom postupku isticao činjenicu da prigovor tužitelja od dana 26.08.2025. godine nije prigovor u smislu čl. 59. OZ-a i da treba biti odbačen, te ponavlja kako činjenica da tužitelj na predmetu ovrhe ima založna prava koja su upisana iza založnih prava I - tuženika, ne znači niti se može podvesti pod sintagmu prava koje sprječava ovrhu u smislu odredaba čl. 59. OZ-a, koje bi ovlastilo tužitelja na pokretanje ove parnice, niti je jasno u čemu se sastoji pravni interes tužitelja da traži proglašenje ovrhe nedopuštenom. Slijedom rečenoga I-tuženik smatra kako tužitelj, a uzimajući u obzir sadržaj Prigovora od dana 26.08.2025. godine, nije niti smio biti upućen u parnicu, niti je isti legitimiran na pokretanje iste iz razloga propisanih čl. 50. OZ-a.

Nadalje, tuženik ad I. je naveo da neovisno o navedenom, a uzimajući u obzir kako je Zaključkom Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu, pod posl. brojem Ovr-336/2021 od dana 16.06.2025. godine, tužitelj upućen u parnicu, isključivo iz razloga koje je isticao u prigovoru iz podneska od dana 26.08.2024. godine, to tužitelj, svakako, nije ovlašten u ovoj parnici isticati bilo kakve druge razloge osim onih koje je naveo u prigovoru. Slijedom rečenoga, da svi navodi iz toč. IX i X tužbe, osim što su po stavu I-tuženika bespredmetni, tužitelj iste nije ovlašten isticati u okviru ovog parničnog postupka. Nadalje, neovisno o gore navedenom, I - tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te smatra pravno i stvarno neosnovanim sve navode tužitelja, te ponovno ističe kako se niti jedan navod ne odnosi na pravo koje sprječava ovrhu. U odnosu na navode iz toč IV. tužbe, iako tužitelj navodi kako je istome moralo biti dostavljeno Rješenje o ovrsi, ističe se kako je odredbama čl. 42. OZ-a jasno propisano kako se Rješenje o ovrsi dostavlja ovrhovoditelju i ovršeniku, ali ne i drugim osobama ( uključujući i založne vjerovnike), pa su stoga posve neosnovani navodi tužitelja o povredi prava uslijed propusta dostave Rješenja o ovrsi i da se isti ima smatrati strankom u postupku. Takvi navodi u direktnoj su opreci sa odredbama OZ-a, pa su stoga promašeni svi navodi o bitnoj povredi postupka parničnog postupka. To posebice jer tužitelj, kao založni vjerovnik, nema svojstvo stranke u ovršnom postupku.

Također je tuženik ad I. naveo, a vezano uz navode tužitelja iz toč V. tužbe, odnosno da I- tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu protiv II-tuženika jer II-tuženik nije dužnik dugovanja radi kojeg se vodi ovrha, ističe se kako je upravo svrha upisanih založnih prava, a posljedično i njihove aktivacije da se ovrha može provoditi protiv svakodobnog vlasnika nekretnine, pri čemu nije sporno da je II -tuženi i u vrijeme pokretanja ovršnog postupka, a i na dan sastava ovog odgovora na tužbu upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnina na kojima se vodi predmetna ovrha. Štoviše i odredba čl. 83. OZ-a upravo regulira situaciju promjene vlasnika nekretnine nakon stjecanja založnog prava cit:

„Ako se promijeni osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik nekretnine nakon što je ovrhovoditelj na nekretnini upisom u zemljišnu knjigu stekao založno pravo ili koje drugo pravo koje ga ovlašćuje da namiri određenu tražbinu njezinom prodajom, ovrhovoditelj ima pravo, na temelju ovršne isprave protiv osobe koja je bila vlasnik nekretnine u vrijeme kad je stekao to pravo i izvatka iz zemljišne knjige kojim se dokazuje prijenos vlasništva s prijašnjeg vlasnika na novog vlasnika, zatražiti ovrhu izravno protiv novog vlasnika radi naplate osigurane tražbine.“, a što ukazuje na neosnovanost navoda tužitelja.

Tuženik ad I. je naveo da, što se tiče elaboriranja tužitelja o nemogućnosti provedbe ovrhe na nekretninama koje su u fiducijarnom vlasništvu, ističe kako sukladno recentnoj sudskoj praksi nekretnine u fiducijarnom vlasništvu mogu biti predmetom ovršnih postupaka, te da je u takvim postupcima upravo pasivno legitimiran fiducijarni vlasnik. Tako je u presudi Vrhovnog suda RH od dana 09.07.2019. godine pod posl. brojem Rev-644/2018-2 sud zauzeo stav: „Sklapanjem sporazuma o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja tražbine, te upisom prava vlasništva fiducijara u zemljišnim knjigama, fiducijar (ovdje tužitelj) je stekao pravo vlasništva kao prethodni vlasnik, dok je fiducijant iz pravnog posla potonji vlasnik, tj. mogući budući ovlaštenik prava vlasništva za slučaj prestanka osigurane tražbine. Sve dok se ne ostvari uvjet prestanka osigurane tražbine, vlasnik nekretnine je fiducijar kao sadašnji vlasnik, dok je fiducijant, tek mogući budući vlasnik. Stoga se u odnosu na fiducijara glede dopuštenosti ovrhe primjenjuje odredba čl. 77.a OZ. (sada 83 OZ-a op. a.) Takvo shvaćanje nije u suprotnosti shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci broj U-III-3303/2008 od 30. rujna 2010. ("Narodne novine", broj 118/10).“

Također je tuženik ad I. naveo da je stav tužitelja da je predmetni ovršni postupak trebao biti pokrenut protiv Hotela Vodice d.d. kao fiducijarnog dužnika pogrešan, a što da proizlazi i iz presude Županijskog suda u Zadru od dana 27.01.2020. godine, pod posl. brojem GŽ Ovr- 35/2020 kojom je utvrđeno kako slijedi:

„Iz izvadaka iz zemljišne knjige slijedi da je na predmetnim nekretninama uknjiženo pravo (su)vlasništva na ime M. Š. na temelju Ugovora sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnina od 28. srpnja 2017. kao fiducijarne vlasnice, dok je fiducijarni dužnik ovršenica M. Š.. Fiducijarno vlasništvo podrazumijeva svoju ograničenost raskidnim uvjetom, drugim riječima, ako fiducijaru (fiducijarnom vjerovniku) tražbina osigurana prijenosom vlasništva stvari bude ispunjena, pravo vlasništva te stvari vraća fiducijantu (fiducijarnom dužniku). Stoga, sklapanjem Ugovora sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva i upisom njegova prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, fiducijar (M. Š.) je stekla pravo vlasništva kao prethodna vlasnica, dok je fiducijant (ovdje ovršenica) potonji vlasnik, odnosno mogući budući ovlaštenik prava vlasništva za slučaj prestanka osigurane tražbine. Međutim, tako dugo dok se ne ostvari uvjet prestanka osigurane tražbine, vlasnik nekretnine je fiducijar kao sadašnji vlasnik, dok je ovršenica, kao fiducijant, tek mogući budući vlasnik (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-644/2018-2 od 9. srpnja 2019.). Primjenjujući navedeno stajalište na konkretnu situaciju, slijedi da je prvostupanjski sud, odbijanjem prijedloga za ovrhu protiv ovršenice kao potonjeg vlasnika/fiducijanta na nekretninama u vlasništvu fiducijara, pravilno primijenio materijalno pravo (čl. 82. st.1. i 2. OZ).“

Tuženik ad I. je naveo da se, uslijed rečenoga, navodi tužitelja ukazuju posve neosnovanima. Vezano uz navode tužitelja iz toč VI. tužbe koji se odnose na navodno namirenje (prestanak) tražbine I- tuženika, odnosno da ista ne postoji uslijed sklapanja Predstečajne nagodbe, I-tuženik ističe kako je pitanje postojanja i prestanka tražbine bilo predmetom sudskog preispitivanja u nekoliko postupka. Tako je u parničnom postupku društva SPV za sanaciju d.o.o., Zagreb, Jurišićeva 1, OIB: 37066802433 (kao pravnog slijednika društva Jadranska banka d.d. ) kao tužitelja, protiv ovdje I-tuženika, kao tuženika, koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zadru pod posl. brojem P-47/2018, dana 17. 12. 2019. godine donesena presuda kojim je odbijen tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tražbina ovdje I - tuženika prestala i da se brišu založna prava, a koja presuda je u cijelosti potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH od dana 29. 11. 2022. godine, pod posl. brojem Pž -679/2020. Navedenim presudama Trgovački sud u Zadru, kao i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, jasno su i nedvojbeno zaključili kako tražbina I-tuženika nije prestala samim unosom potraživanja u temeljeni kapital budući da je odredbama Predstečajne nagodbe ugovoreno da će se potraživanje namiriti tek u trenutku prodaje dionica za točno određen, ugovoreni iznos. Drugim riječima, sudovi su zauzeli stav kako je odredbama Predstečajne nagodbe ugovoren uvjetan unos potraživanja u temeljni kapital (odnosno pod raskidnim uvjetom) pri čemu precizno opisan način prestanka tražbine, a posljedično i založnih prava, a što svakako nije trenutak unosa tražbine u temeljni kapital.

Nadalje je tuženik ad I. naveo da i Trgovački sud u Zadru u postupku koji se vodio pod posl. brojem P-321/2020 dana 01.12.2023. godine, donio je odluku u kojoj je, ponovno potvrdio stav da predmetno potraživanje nije prestalo u trenutku unosa istoga temeljeni kapital. Dodatno, istom je presuđeno da su svi učinci zamjene iz Predstečajne nagodbe prestali nakon isteka petogodišnjeg roka, kako do namirenja I - tuženika nije došlo, te kako, stoga, postoji predmetno potraživanje I -tuženika. Ista presuda potvrđena je Presudom i Rješenjem Visokog trgovačkog suda RH od dana 22. 01. 2025. godine pod posl. brojem Pž-281/2024, kojima je pravomoćno okončan postupak pod posl. P-321/2020 i to na način da je sud odbio kao neosnovanu žalbu, ovdje tužitelja, te ocijenio neosnovanim njegove navode i žalbene razloge, a koje u bitnome ponavlja u i ovoj tužbi. Nadalje, identičan stav zauzet je u Presudi i Rješenju Trgovačkog suda u Zadru, Stalna služba u Šibeniku pod posl. brojem P -163/2021 od dana 15. 02. 2024. godine sa klauzulom pravomoćnosti i ovršnosti, u kojom je ponovno potvrđen stav da predmetno potraživanje nije prestalo u trenutku unosa istoga temeljeni kapital društva Hoteli Vodice d.d.. Dodatno, istom presudom u cijelosti je prihvaćen protutužbeni zahtjev ovdje I-tuženika, te je pravomoćno presuđeno:

- da su prestali učinci Zamjene predviđeni predmetnom Predstečajnom nagodbom;

- da je Ugovor o ulaganju prava- tražbina u društvo raskinut;

- da je ovdje I-tuženik, a uslijed prestanka učinaka Zamjene ovlašten namirivati svoje postojeće tražbine iz založnih prava uknjiženih u njegovu korist;

Prema tome, tuženik ad I je naveo da nakon donošenja:

- presude Trgovačkog suda u Zadru, poslovni broj P-47/2018 od 17.12.2019. godine;

- presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 679/2020 od 29.11.2022. godine;

- presude Trgovačkog suda u Zadru pod posl. brojem P-321/2020 od dana 01.12.2023. godine;

- presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH od dana 22. 01. 2025. godine pod posl. brojem Pž-281/2024;

- presude i rješenja Trgovačkog suda u Zadru, Stalna služba u Šibeniku pod posl. brojem P-163/2021 od dana 15. veljače 2024. godine sa klauzulom pravomoćnosti i ovršnosti,

nema mjesta sumnji da tražbina I-tuženika postoji, da postoje založna prava I- tuženika na nekretninama II-tuženika, kao i da I-tuženik ima pravo i ovlast namiriti svoju tražbinu iz vrijednosti nekretnina na kojima ima upisana založna prava i to prvog prvenstvenog reda.

Tuženik ad I. navodi da po njegovom stavu da je pitanje da li postoji potraživanje ili ne u okviru ovog parničnog postupka predstavlja prethodno pitanje, a o tom pitanju je već pravomoćno odlučeno i to kao glavnom pitanju. Nastavno na navedeno, Zakonom o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje u tekstu: ZPP) točnije člankom 12. istog, propisano je da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno (stavak 1.). Međutim, ako u trenutku zaključenja glavne rasprave postoji pravomoćna sudska presuda suda ili drugog nadležnog tijela o prethodnom pitanju, a što je ovdje slučaj, tada sud ne smije zanemariti već postojeću pravomoćnu odluku suda ili drugog nadležnog tijela. Posebice se ističe kako je navedeni stav potvrdio i sam Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci od dana 12.11.2024. godine pod posl. brojem Rev- 1218/2024 u kojoj je navedeno da sukladno čl. 12. ZPP-a sud može samostalno riješiti prethodno pitanje samo ako o tom pitanju odluku još nije donio sud ili drugo nadležno tijelo, a što podrazumijeva da u trenutku zaključenja glavne rasprave ne postoji pravomoćna presuda suda ili drugog tijela kojom je riješeno prethodno pitanje. Dodatno, rješavajući o drugom postavljenom pitanju vezano uz postupanje suda u postupcima radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim (a što se analogno tome ima primijeniti i u postupcima o proglašenju ovrhe nedopuštenom, kakav je predmetni), Vrhovni sud RH je zauzeo stav da sud prilikom odlučivanja ne smije zanemariti pravomoćnu odluku kojom je odlučeno o postojanju tražbine.

„Prema čl. 12. st. 1. ZPP kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno, dok je stavkom 2. istog članka propisano da odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

Prema shvaćanju ovog suda, sukladno čl. 12. st. 1. ZPP sud može riješiti prethodno pitanje samo ako o tom pitanju odluku još nije donio sud ili drugo nadležno tijelo, dakle, ako odluka o tom pitanju još nije postala pravomoćna te nije dovoljno da je donesena tek prvostupanjska presuda što ujedno predstavlja i odgovor na prvo postavljeno pitanje.

Sud u parničnom postupku radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, prilikom odlučivanja o prethodnom pitanju postojanja tražbine ne smije zanemariti već postojeću pravomoćnu odluku nadležnog suda o postojanju tražbine, što ujedno predstavlja i odgovor na drugo postavljeno pitanje.

Međutim, da bi sud mogao voditi računa o postojećoj pravomoćnoj odluci o postojanju tražbine, osnovna je pretpostavka da je pravomoćna presuda donesena u trenutku zaključenja glavne rasprave, jer je za odluku u sporu mjerodavno činjenično stanje u trenutku zaključenja glavne rasprave.“

Nadalje je tuženik ad I. naveo da je isti stav potvrđen i u čitavom nizu ranijih presuda (presuda poslovni broj Gz-203/01 od 19. veljače 2002. godine - sud u navedenoj presudi navodi kako sud ne bi bio ovlašten odlučivati o nekom prethodnom pitanju ukoliko je nadležno tijelo ili sud o tome već konačno, odnosno pravomoćno odlučio), presuda poslovni broj Rev-860/1993 od 22. travnja 1993. godine - sud u navedenoj presudi navodi kako je sud u tamošnjem prethodnom pitanju mogao donijeti odluku i ta je odluka mogla biti pobijana izvanrednim pravnim lijekom, samo ako o ovom pitanju sud ili drugi nadležni organ još nije donio pravomoćnu odluku), te presuda poslovni broj Rev-1280/2013 od 11. srpnja 2018. godine (sud u navedenoj presudi navodi da bi sud u parničnom postupku mogao u parničnom postupku riješiti prethodno pitanje je li tužitelju na zakonit način prestala služba u Oružanim snagama Republike Hrvatske ili nije samo pod uvjetom da o tome odluku u vrijeme odlučivanja još nije donio sud ili drugo nadležno tijelo te da posebnim propisom nije drukčije određeno). Slijedom svega navedenog posve je neosnovan navod tužitelja o navodnom prestanku tražbine I-tuženika, budući da je takav navod u direktnoj opreci sa čitavim nizom pravomoćnih presuda u kojima su sudovi jasno i nedvosmisleno zaključili da tražbina I-tuženika postoji i da nije namirena unosom u temeljni kapital društva Hoteli Vodice d.d.

Tuženik ad I. je, vezano uz navode tužitelja iz toč. VII. tužbe, naveo da iste u cijelosti osporava, te ističe umjesto da se tužitelj u tužbi usredotoči na dokazivanje svoga prava koje sprječava ovrhu u smislu odredbe čl. 59. OZ-a za što je i upućen u ovu parnicu, isti ponovno iznosi navode i poziva se na odredbe čl. 50. OZ -a za što nije legitimiran i koje nije ovlašten isticati niti u ovršnom, niti u ovom parničnom postupku. Naime, tužitelj se poziva na odredbe čl. 50. st. 1. toč. 3. i 7. OZ -a, odnosno smatra da je ovrha nedopuštena iz razloga navedenih u tom članku, posve zanemarujući da isti nije ovršenik, već založni vjerovnik te da je na ovu parnicu upućen iz razloga jer je tvrdio da ima pravo koje sprječava ovrhu, te da bi cilj ove parnice trebalo biti dokazivanje postojanje tog svoga prava. Uz napomenu da I- tuženik izrijekom osporava navode da bi ovršne isprave izgubile svoju pravnu snagu, posebice se ističe da tužitelj (koji ima svojstvo založnog vjerovnika) nije ovlašten isto isticati, niti za to u konačnici ima pravni interes. Neovisno o navedenom, ističe se kako je odredbom čl. 81. st. 5. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi relevantnom za postupak u kojem je sklopljena predmetna predstečajna nagodba (NN 108/2012, 144/2012, 81/2013, dalje: ZFPPN) propisano „Ovršne isprave razlučnih vjerovnika ne gube pravnu snagu glede namirenja na predmetu na kojem postoji razlučno pravo.“

Nadalje je tuženik ad I. naveo da u svezi sa navedenim ukazuje na odredbu čl. 81. st. 6. ZFPPN kojom je propisano, cit: „Predstečajna nagodba nema za učinak novaciju tražbina vjerovnika prema dužnika, osim ako samom nagodbom nije drugačije određeno.“ Nadalje, temeljem odredbe čl. 59. st. 3. ZFPPN izrijekom je propisano, cit: „Izjava o odricanju od prava na odvojeno namirenje ne utječe na sadržaj i pravne učinke založnih i drugih prava koji su osnova razlučnog prava.“ Slijedom rečenoga, budući da uslijed izričitih odredaba ZFPPN Predstečajna nagodba ne utječe na ovršne isprave niti na način da iste gube svoju pravnu snagu, niti na način da se mijenja način dospijeća tražbine (napominje se kako predmetna Predstečajna nagodba ne sadrži ugovorne odredbe o promjeni dospijeća tražbine u odnosu na ovdje I-tuženika), upravo je i potvrda ovršnosti iskazana u skladu sa jasnim i nedvojbenim odredbama Sporazuma o zasnivanju založnog prava. Kada se gore navedene odredbe ZFPPN-a povežu sa činjenicom samog sadržaja Predstečajne nagodbe i što je istom ugovoreno, a to je uvjetan unos potraživanja u temeljni kapital (odnosno pod raskidnim uvjetom) uz zadržavanje svih upisanih založnih prava i statusa založnog vjerovnika, razvidno je kako nema mjesta sumnji da I-tuženik ima i imao je status razlučnog vjerovnika u predmetnoj Predstečajnog nagodbi, te da su odredbe zakona na koje se tužitelj poziva neprimjenjive u konkretnoj pravnoj stvari. Tako je odredbama Grupe 2.1. (a) Predstečajne nagodbe, izrijekom navedeno:

- da će se izvršiti dokapitalizacija- povećanje temeljnog kapitala unosom prava- tražbina razlučnog vjerovnika NLBI;

- u roku prodaje, a sve do Namirenja razlučni vjerovnik NLBI ostaje upisan u zemljišnim knjigama nadležnog suda kao založni vjerovnik na nekretninama društva, tj. navedena založna prava ostaju upisana u nepromijenjenom obliku;

- tek u slučaju Namirenja razlučni vjerovnik NLBI obvezuje se u roku od 8 dana izdati Društvu brisovno očitovanje podobno za upis brisanja založnog prava; pri čemu je odredbama Grupe 2.1. a (vii) Predstečajne nagodbe, a kojima su regulirani učinci prestanka Zamjene u odnosu na ovdje I- tuženika, jasno i nedvosmisleno navedeno kako cit: „razlučni vjerovnici istupiti će iz vlasničke strukture društva….“ odnosno „razlučni vjerovnici imaju pravo svoje potraživanje prema Društvu namirivati kao založni vjerovnik prodajom nekretnina na kojima ima založno pravo, sve prema redoslijedu upisa založnih prava u zemljišnim knjigama nadležnog suda“

Također je tuženik ad I. naveo da, budući da je iz odredaba same Predstečajne nagodbe jasno kako je između nagodbenih strana ugovoreno da I - tuženik zadržava (ima) status razlučnog vjerovnika, te da, u slučaju ispunjenja određenih uvjeta (a koji su se u konkretnom slučaju i ispunili, što je utvrđeno Presudom i Rješenjem Trgovačkog suda u Zadru, Stalna služba u Šibeniku pod posl. brojem P-163/2021 od dana 15. veljače 2024. godine ) ima pravo na odvojeno namirenje iz vrijednosti stvari na kojoj je upisano njegovo založno pravo, razvidno je kako, a sukladno odredbi čl. 81. st. 5. ZFPPN sve ovršne isprave I-tuženika, pa tako i predmetne i nadalje imaju pravnu snagu u odnosu na namirenje na predmetu na kojem postoji razlučno pravo. Dodatno, budući da se tužitelj poziva na odluku Vrhovnog suda RH od dana 10.04.2024. godine pod posl. brojem Rev- 656/2023, I- tuženik ističe kako ista nije primjenjiva u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, tužitelj je zanemario bitan dio odluke u kojoj je izričito navedeno cit: „Druga je pravna situacija sa ovršnim ispravama razlučnih vjerovnika i one ne gube pravnu snagu glede namirenja na predmetu na kojem postoji razlučno pravo.“, a što je u skladu sa odredbom čl. 81. st. 5. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi relevantnom za postupak u kojem je sklopljena predmetna predstečajna nagodba (NN 108/2012, 144/2012, 81/2013, 112/2013, dalje: ZFPPN) propisano „Ovršne isprave razlučnih vjerovnika ne gube pravnu snagu glede namirenja na predmetu na kojem postoji razlučno pravo.“ Slijedom rečenoga, iz navedenih odredaba Predstečajne nagodbe posve je jasan status ovdje I-tuženika kao razlučnog vjerovnika, te se navodi tužitelja o gubitku pravne snage ovršnih isprava ukazuju posve neosnovanima.

Tuženik ad I. je naveo da, vezano uz navode Založnog vjerovnika iz toč. VIII tužbe, I-tuženik odbacuje sve navode o nedopuštenim dispozicijama koje predstavljaju paušalne, maliciozne i ničim potkrepljene tvrdnje, a posebice uslijed činjenice postojanja gore navedenih pravomoćnih sudskih presuda u kojima su sudovi opetovano potvrđivali kako potraživanje I-tuženika nije podmireno i nije prestalo na bilo koji drugi način, da založna prava istoga nisu prestala i da je isti ovlašten namirivati svoje dospjelo potraživanje iz vrijednosti založenih nekretnina. U svezi sa navedenim, ističe se kako je vrijednost nekretnina utvrđena temeljem evaluacije izvršene po stalnom sudskom vještaku Ivanu Rajčiću dipl. ing . arh. Pritom se skreće pozornost kako je odredbama OZ-a propisano kako se vrijednost nekretnine sud utvrđuje na temelju obrazloženog nalaza i mišljenja ovlaštenog sudskog vještaka ili procjenitelja, izrađenog primjenom posebnog propisa iz područja prostornog uređenja o načinu procjene vrijednosti nekretnina, načinu prikupljanja podataka i njihovoj evaluaciji te o metodama procjene nekretnina. Dakle, zakonske odredbe ne propisuju da procjena bude isključivo i samo provedena od strane vještaka koji je imenovan od strane suda, već je jedini zahtjev da se ista temelji na obrazloženom nalazu i mišljenju ovlaštenog sudskog vještaka ili procjenitelja, a što ovdje nesporno jest slučaj. Budući da je, po vlastitim navodima založni vjerovnik posve svjestan izgleda čestica, kao i mjesta na kojem su upisana njegova založna prava ( iza založnih prava I-tuženika), te uzimajući u obzir da je I-tuženik bio je sudionikom niza parničnih postupaka u kojima su se pokušala osporiti njegova prava, te unatoč svim donesenim presudama tužitelj nadalje ponavlja neosnovane navode o nepostojanju tražbine, svi navodi o nedopuštenim dispozicijama ukazuju se neosnovanima, pravno irelevantnima u parnicama radi proglašenja ovrhe nedopuštenim, i pokušajem tužitelja da za sebe ostvari prava koja mu ne pripadaju. Nadalje, tuženik ad I. je naveo da je tužitelj založni vjerovnik čija su založna prava upisana iza založnih prava I-tuženika što isti odbija prihvatiti, te ovom parnicom pokušava ostvariti prava koja mu ne pripadaju, pokušava zaustaviti ovršni postupak suprotno svim zakonskim uređenjima i pravima koja mu pripadaju po ovršnom zakonu, te ovom parnicom, u bitnome, pokušava se staviti u poziciju i pokušava koristiti prava koja pripadaju ovršeniku. Uzimajući u obzir da je ovršni postupak strogo formalni postupak, svaki od sudionika, pa tako i tužitelj, ovlašten je koristiti samo ona prava koja mu priznaje ovršni zakon, uključujući i institut upućivanja u parnicu pri čemu se u parnicama kakva je predmetna, može raspravljati samo o postojanju prava i da li je ono takvog karaktera da može spriječiti ovrhu, pri čemu sve ostalo nije pravno relevantno i predstavlja nedopuštene dispozicije tužitelja. Dakle, upravo je tužitelj taj koji pokušava izigrati zakonsko uređenje prava koja pripadaju trećim osobama i upravo se njegove radnje mogu smatrati nedopuštenim dispozicijama.

Vezano uz navode iz IX i X tužbe, tuženik ad I. je naveo kako iste tužitelj nije isticao u Prigovoru od dana 26.08.2024. godine, pa stoga isti nije ovlašten iste isticati niti u ovoj parnici, niti je o istima dopušteno raspravljati o okviru ovog parničnog postupka. Međutim, opreza radi, budući da tužitelj problematizira valjanost Sporazuma o preuzimanju dijela duga i zadržavanju založnog prava, solemniziran po javnom bilježniku Boži Miletiću iz Zagreba pod brojem OV- 15838/2024 (dalje u tekstu: Sporazum o preuzimanju dijela duga) a koji je dana 11.10.2024. godine sklopljen između I-tuženika i društva SOLAR AGER ISTRA d.o.o., 9. rujan 1/H, Žminj, OIB: [osobni identifikacijski broj] (dalje u tekstu: Kupac) ističe se kako je navedeni Sporazum sklopljen temeljem izričite odredbe čl. 86. st. 3. i st. 4. OZ -a. Navedenim odredbama propisano je cit:

„Kupac nekretnine i založni vjerovnik mogu se sporazumjeti, najkasnije do donošenja rješenja o dosudi, da založno pravo ostane na nekretnini i nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine, a da kupac preuzme ovršenikov dug prema tom vjerovniku u iznosu koji bi mu pripadao u ovršnom postupku. U tom se slučaju kupovnina umanjuje za iznos preuzetoga duga.

Kupac i založni vjerovnik sporazum iz stavka 3. ovoga članka sklapaju u obliku sudske nagodbe u ovršnom postupku ili javnobilježničke isprave.“

Također je tuženik ad I. naveo da navedene zakonske odredbe ne ostavljaju mjesta sumnji da se sporazumi o preuzimanju duga, a kakav je i predmetni, sklapaju isključivo i samo između Kupca i onog založnog vjerovnika koji bi se imao namiriti u tom postupku, pri čemu zakonske odredbe za valjanost takvog sporazuma ne proskribiraju nikakve dodatne suglasnosti, pa tako niti suglasnost ovršenika i/ili drugih založnih vjerovnika. Ako bi i bilo više takvih založnih vjerovnika, a u konkretnom slučaju ih nema, budući da postignuta kupoprodajna cijena u iznosu od 2.587.520,35 eura nije dovoljna niti za namirenje tražbine I-tuženika koja iznosi 7.485.296,57 eura, tada bi Kupac mogao (ali ne i morao) sklopiti pojedinačne Sporazume i sa ostalim založnim vjerovnicima koji bi se također namirivali iz postignute kupoprodajne cijene i preuzeti dijelove ovršenikov dug prema tim vjerovnicima u iznosima koji bi im pripadali. Međutim, takvih drugih založnih vjerovnika kojima bi pripalo pravo na dio kupovnine ovdje nema, ali i da ih ima, bila bi riječ o pojedinačnim ugovorima koje bi sklapali sa kupcem. Ne bi trebalo biti sporno da sukladno odredbi čl. 86. st. 2. OZ-a založna prava uknjižena na nekretnini prestaju danom pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine kupcu pa makar založni vjerovnici nisu potpuno namireni, pri čemu odredbe st. 3. i 4. istoga članka dopuštaju iznimku od generalnog pravila da kupac u ovršnom postupku nekretninu stječe „čistu“, slobodnu od upisanih založnih prava, odnosno da se sva založna prava u pravilu brišu nakon dosude nekretnine kupcu. Dakle, založno pravo je moguće zadržati nakon dosude nekretnine, jedno ako su se tako dogovorili kupac i založni vjerovnik, a sve sukladno odredbama čl. 86. st. 3. i 4 OZ-a, što je i ovdje slučaj.

Tuženik ad I. je naveo da, u tom smislu potrebno je promatrati i odredbe čl. 108. st. 2. OZ-a koje su smještene u glavi Ovršnog zakona naziva „Upis prava vlasništva kupca, brisanje prava i tereta te predaja nekretnine kupcu“, koje suprotno zaključcima tužitelja ne propisuju potrebu sklapanja nekog zajedničkog sporazuma, već daje uputu sudu na koji način da postupi sa založnim pravima kada postoji sporazum ili sporazumi o preuzimanju dijela duga. Slijedom rečenoga, zaključci tužitelja kako je Sporazum o preuzimanju dijela duga trebao biti potpisan i/ili odobren od strane svih založnih vjerovnika, te kako isti nije valjan i ne proizvodi pravne učinke, predstavljaju pravno nedopuštene zaključke koji su u direktnoj opreci sa zakonskim odredbama čl. 86. OZ-a, kao i sa odredbama čl. 108. OZ-a. Posebice se ističe kako je predmetni Sporazum o preuzimanju dijela duga je solemniziran od strane javnog bilježnika i ima pravnu snagu javnobilježničkog akta. Upravo je javni bilježnik bio dužan, a prije solemnizacije Sporazuma ispitati pravnu valjanost istoga, pri čemu je isti imao mogućnost čak i odbiti solemizirati Sporazum koji smatra nevaljanim ili unijeti napomenu sukladno odredbi čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/1993, 29/1994, 162/1998, 16/2007, 75/2009, 120/2016, 57/2022). Takve mogućnosti javni bilježnik nije iskoristio, budući da nije postojala nikakva pravna zapreka za sklapanje navedenog Sporazuma odnosno za nastup pravnih učinaka istog.

Nadalje, tuženik ad I. je naveo, nastavno na navode tužitelja da Sporazum o preuzimanju dijela duga predstavlja nedopuštenu dispoziciju, kako je sklapanje navedenog Sporazuma temeljeno na izričitoj odredbi čl. 86. st. 3. i 4. OZ -a, dakle riječ je korištenju zakonom dopuštenog instituta, pri čemu se ukazuje na odredbe čl. 86. st. 2. OZ-a sukladno kojem založna prava uknjižena na nekretnini prestaju danom pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine kupcu pa makar založni vjerovnici nisu potpuno namireni. Dakle, čak i da Sporazum o preuzimanju dijela duga nije sklopljen, založna prava tužitelja svakako bi se brisala iz zemljišnih knjiga sukladno odredbama čl. 86. st. 2. OZ-a, te sa pozicije tužitelja koji se neće namirivati iz ostvarene kupovnine budući da postignuta kupovnina nije dovoljna niti za namirenje tražbine I-tuženika, a koji ima prednost pri namirenju uslijed upisanih založnih prava na prvom rednom mjestu, posve je pravno irelevantno da li su se Kupac i I-tuženik sporazumjeli o preuzimanju dijela duga ili je riječ o „ klasičnoj“ uplati kupovnine. U oba slučaja tužitelj se ne bi se namirio iz vrijednosti nekretnina i založna prava istoga bi se brisala po sili zakona, pa stoga ne samo da su neistiniti navodi tužitelja da je postupanje I- tuženika i Kupca protivno prisilnim propisima, već isto predstavlja maliciozne i ničim potkrepljene tvrdnje, koje su i u direktnoj suprotnosti sa zakonskim odredbama. Kako je već navedeno, sklapanje predmetnog Sporazuma o preuzimanju dijela duga nije „izmišljotina“ I-tuženika i kupca usmjerena na oštećenje tužitelja, kako to isti pokušava prikazati već je riječ o zakonom dopuštenom pravnom institutu uređenim odredbama OZ-a.

U odnosu na navode iz toč X. tužbe tuženik ad I. je naveo kako se predmetni ovršni postupak vodi radi aktivacije založnih prava I-tuženika, odnosno kako je svrha upisanih založnih prava da se ovrha može provoditi protiv svakodobnog vlasnika nekretnine, pri čemu nije sporno da se isti vodi upravo radi naplate onog potraživanja koje je osigurano založnim pravima i to neovisno tko je trenutačni vlasnik nekretnine, pa u tom smislu nema nikakve sumnje da je Sporazumom preuzet upravo dug zbog kojeg se vodi ovršni postupak. Ističe se da je iz sadržaja Sporazuma, konkretno iz odredbe čl. 3.1 Sporazuma jasno proizlazi da se preuzima dio duga koji je utvrđen u Rješenju o ovrsi i to u visini kupovnine, pa se navodi tužitelja kako predmetnim Sporazumom nije preuzet dug dužnika Hoteli Vodice d.d. radi naplate kojeg se vodi predmetni ovršni postupak, nisu točni. U tom smislu, elaboriranja tužitelja o navodnom nepostojećem dugu II- tuženika prema I-tuženiku jer je isti samo fiducijarni vjerovnik, odnosno o preuzimanju nepostojećeg duga, predstavljaju posvemašnje nerazumijevanje svrhe založnih prava i ovlasti iz čl. 86 OZ-a, te se svi navodi o ništetnosti Sporazuma, o nedopuštenosti dispozicija i sl. ukazuju neosnovanim. Slijedom svega navedenog, predložio je sudu odbaciti tužbu i tužbeni zahtjev uslijed nepostojanja pravnog interesa i pomanjkanja aktivne legitimacije, podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te obvezati tužitelja na naknadu prouzročenog parničnog troška.

Tuženik ad II. je naveo u odgovoru na tužbu i tijekom raspravljanja da se tužbeni navodi i tužbeni razlozi suštinski svode na ponavljanje potpuno promašenih teza i tvrdnji iznesenih u ranijem tijeku postupka ovršnog postupka koji se pred Općinskim Sudom u Šibeniku, Stalna služba u Kninu bodi pod poslovnim brojem Ovr- 336/2021. Da je očiti cilj takvog pokušaja indoktrinacije od strane tužitelja, jest implementirati doktrinu i taktiku koja se kolokvijalno sumira u izrazu „Laž ponovljena dovoljno puta postaje istina“, a u svojem punom izričaju glasi „Ako se laž objavljuje dovoljno često, ona postaje kvazi-istina, a ako se takva istina dovoljno često ponavlja, postaje vjerovanje, dogma, i ljudi će umrijeti za nju“. Obzirom na potpuno jasnu taktiku tužitelja kojom nastoji iscrpiti dionike naprijed spomenutog ovršnog postupka i nametnuti kvazi-istinu, koja bi valjda u daljnjem tijeku postupka (ili u ovom parničnom postupku) trebala postati „istinom“. Tuženik ad II. je naveo da ističe prvu potpuno promašenu, a koja glasi: „Sporazum o zasnivanju založnog prava, na temelju kojeg je doneseno Rješenje o ovrsi u ovoj pravnoj stvari nema svojstvo ovršne isprave“.

Nadalje je tuženik ad II. naveo kako je u ranijem tijeku ovršnog postupka koji se pred Općinskim sudom u Šibeniku, Stalna služba u Kninu posl.br. Ovr -336/2021, već istaknuto i elaborirano. Ovršnom spisu da prileži pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zadru posl.br. P-47/2018 od dana 17.12.2019.g. (dalje u tekstu: „Prva Presuda“) donesena u parničnom postupku koji se vodio između tužitelja SPV ZA SANACIJU d.o.o. i ovrhovoditelja kao tuženika. Navedeni tužitelj je ujedno (singularni materijalnopravni) pravni prednik društva Ktitor d.o.o., što na nesporan način proizlazi iz obrazloženja spisu priložene presude Trgovačkog suda u Zadru posl.br. P-321/2020 od dana 01.12.2023.g. (točka 2. obrazloženja te presude, stranica 8. i 9). Prvom Presudom je navedeni tužitelj SPV ZA SANACIJU d.o.o. na pravomoćan način je odbijen sa tužbenim zahtjevom uperenim na utvrđenje da je tražbina tuženika ad I. (inače ovrhovoditelja u naprijed spomenutom predmetu Ovr- 336/2021) prestala uslijed sklapanja i ispunjenja predstečajne nagodbe nad društvom Hoteli Vodice d.d. posl.br. Stpn-20/14-17 od 16.07.2014.g., kao i što je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev navedenog tužitelja uperen na brisanje založnih prava ovrhovoditelja, uključivo založnog koje osigurava tražbinu koja se prisilno ostvaruje u predmetnom ovršnom postupku.

Također je tuženik ad II. naveo da ovršnom spisu prileži pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zadru posl.br. P-321/2020 od dana 01.12.2023.g. (dalje u tekstu: „Druga Presuda“) donesena u parničnom postupku koji se vodio između tužitelja Ktitor d.o.o. i ovrhovoditelja (tuženika ad I.) kao tuženika, kao i tužitelja tužbe glavnog miješanja Hoteli Vodice d.d. i Rudan d.o.o. protiv ovrhovoditelja (tuženika ad I.) i društva Ktitor d.o.o. kao tuženika. Drugom Presudom odbijen je tužbeni zahtjev društva Ktitor d.o.o. usmjeren na brisanje založnih prava ovrhovoditelja (tuženika ad.1.), uključivo založnog prava zasnovanog temeljem Sporazuma koji predstavlja ovršnu ispravu u naprijed spomenutom ovršnom postupku. Takav tužbeni zahtjev odbijen je s obrazloženjem da tražbina ovrhovoditelja (tuženika ad I.) nije prestala uslijed sklapanja i ispunjenja predstečajne nagodbe nad društvom Hoteli Vodice d.d. posl.br. Stpn-20/14-17 od 16.07.2014.g. (točka 16. obrazloženja Druge Presude). Također, Drugom Presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja tužbe glavnog miješanja Hoteli Vodice d.d. i Rudan d.o.o. uperen na prijenos ovrhovoditeljevih hipoteka na osiguranje nove tražbine i to tražbine društva Rudan d.o.o. (koji tužbeni zahtjev se temeljio na odredbi članka 347. stavak 2. ZV). Takav zahtjev tužbe glavnog miješanja također je odbijen s obrazloženjem da tražbina ovrhovoditelja nije prestala uslijed sklapanja i ispunjenja predstečajne nagodbe nad društvom Hoteli Vodice d.d. posl.br. Stpn-20/14-17 od 16.07.2014.g. (točka 20. obrazloženja Druge Presude).

Tuženik ad II. je naveo da ovršnom spisu prileži pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalna služba u Šibeniku posl.br. P-163/2021 od dana 01.12.2023.g. (dalje u tekstu: „Treća Presuda“) donesena u parničnom postupku koji se vodio između tužitelja Hoteli Vodice d.d. i ovrhovoditelja (tuženika ad I.) kao tuženika. Trećom Presudom na pravomoćan način je odbijen tužbeni zahtjev društva Hoteli Vodice d.d. uperen utvrđenje ništetnim odredaba predstečajne nagodbe i ugovora o ulaganju prava-tražbina u društvo, kao i na utvrđenje da su prestale tražbine ovrhovoditelja osigurane založnim pravima (uključivo založnim pravom opisanim pod točkom 1.2. odgovora na tužbu tuženika ad II.) i utvrđenja da založna prava ne proizvode pravne učinke i da ovrhovoditelj nema status založnog vjerovnika koji bi mogao svoje tražbine namirivati iz vrijednosti nekretnina opterećenih založnim pravima. Također, Trećom Presudom je na pravomoćan način usvojen protutužbeni zahtjev ovrhovoditelja uperen na utvrđenje da je ovrhovoditelj ovlašten svoje tražbine namiriti iz založnih prava uknjiženih u njegovu korist rješenjima Općinskog suda u Šibeniku, Zemljišnoknjižni odjel Šibenik, posl.br. Z-8033/2006, Z-4401/2007, Z9202/2010, Z-9203/2010, Z-5346/2008, Z-6606/2010, Z-786/2014 (Z-5124/13) i to upravo prisilnom prodajom nekretnina opterećenih predmetnim založnim pravima. Nadalje, tuženik ad II. je naveo da, imajući u vidu da već tri pravomoćne presude parničnih sudova na istovjetan način potvrđuju da tražbina ovrhovoditelja (tuženika ad.1.) nije prestala uslijed sklapanja i ispunjenja predstečajne nagodbe nad društvom Hoteli Vodice d.d. posl.br. Stpn-20/14-17 od 16.07.2014.g., to se opetovani navodi društva Ktitor d.o.o. koji su već otklonjeni trima presudama parničnih sudova, ukazuju potpuno neosnovanima i promašenima. To (prethodno) pitanje je već pravomoćno riješeno u korist ovrhovoditelja (tuženika ad I.), neovisno o tome što si društvo Ktitor d.o.o. to očito ne želi priznati. Uvažavajući presude parničnih sudova koje se dostavljaju u privitku, trebala bi nesporna biti činjenica da je ovrhovoditelj (tuženik ad I.) kao založni vjerovnik prvog prvenstvenog ovlašten pokrenuti i provesti ovrhu u naprijed označenom ovršnom predmetu, te se naplatiti prije svih osoba uključivo i tužitelja. Stoga se prva teza tužitelja ukazuje potpuno promašenom i neosnovanom, te usmjerenom isključivo na odugovlačenje ovog postupka i iscrpljivanje dionika ovog postupka

Nastavno, tuženik ad II. je naveo da druga teza koju smatra potpuno promašenom je slijedeća: „Ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu protiv ovršenika, budući da ovršenik nije dužnik dugovanja protiv kojeg zahtjeva ovrhu, slijedom čega ne može biti pasivno legitimiran u ovom postupku“. Tužitelj reda „slučajno zaboravlja“ da je u konkretnom slučaju založno pravo ovrhovoditelja (tuženika ad I.) je uknjiženo na teret nekretnina koje predstavljaju predmet ovrhe godinama prije negoli su iste nekretnine prenesene u fiducijarno vlasništvo ovršenika (tuženika ad II.). Stoga se ne smije apstrahirati odredba članka 83. Ovršnog zakona koja glasi: „Ako se promijeni osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik nekretnine nakon što je ovrhovoditelj na nekretnini upisom u zemljišnu knjigu stekao založno pravo ili koje drugo pravo koje ga ovlašćuje da namiri određenu tražbinu njezinom prodajom, ovrhovoditelj ima pravo, na temelju ovršne isprave protiv osobe koja je bila vlasnik nekretnine u vrijeme kad je stekao to pravo i izvatka iz zemljišne knjige kojim se dokazuje prijenos vlasništva s prijašnjeg vlasnika na novog vlasnika, zatražiti ovrhu izravno protiv novog vlasnika radi naplate osigurane tražbine“.

Također je tuženik ad II. naveo je da citirana odredba istovjetna odredbi čl.77.a Ovršnog zakona/1996 (dalje: OZ/96). U prilog navedenom kazuje (među inim) pravni stav iskazan u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev- 644/2018 od 09.07.2019.g. koja već prileži naprijed spomenutom ovršnom spisu. Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br. Rev-644/2018 od 09.07.2019.g. navodi, cit:

„U ovom slučaju ocjenu o dopuštenosti ovrhe valja cijeniti prema odredbi čl. 77. a OZ-a, koja je dodana u Zakonu o izmjenama i dopunama OZ-a od 20. srpnja 2005. ("Narodne novine", broj 88/05 - dalje: ZID OZ), i koja je po čl. čl. 131. ZID OZ-a stupila na snagu 28. srpnja 2005., dakle prije sklapanja Ugovora o kreditu od 18. kolovoza 2009.

Tom odredbom je propisano: Ako se promijeni osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik nekretnine nakon što je ovrhovoditelj na nekretnini upisom u zemljišnu knjigu stekao založno pravo ili koje drugo pravo koje ga ovlašćuje da namiri određenu tražbinu njezinom prodajom, ovrhovoditelj ima pravo, na temelju ovršne isprave protiv osobe koja je bila vlasnik nekretnine u vrijeme kad je stekao to pravo i izvatka iz zemljišne knjige kojim se dokazuje prijenos vlasništva s ranijeg vlasnika na novog vlasnika, zatražiti ovrhu izravno protiv novog vlasnika radi naplate osigurane tražbine.

Za primjenu odredbe čl. 77.a. OZ odlučno je utvrđenje:

- da je predmetna ovrha određena na nekretnini u upisanoj u k. č. br. [katastarska čestica] iz K.O. -C.,

- da je u odnosu na tu nekretninu 21. kolovoza 2009. upisano založno pravo u korist B. K. d.d. radi osiguranja tražbine banke prema dužniku B. d.o.o. I. G., koji je u vrijeme upisa založnog prava bio knjižni vlasnik predmetne nekretnine i

- da je do upisa fiducijarnog vlasništva za korist tužitelja došlo 14. rujna 2010., dakle tek nakon upisa založnog prava banke.

Polazeći od toga da se fiducijarno vlasništvo u režimu tada važećeg Ovršnog zakona može podvesti pod pojam "novog vlasnika" iz odredbe čl. 77. a OZ -a, ovrha protiv tužitelja u predmetu Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Crikvenici, poslovnog broja Ovr-1011/2015 (ranije u predmetu Općinskog suda u Crikvenici, poslovnog broja Ovr-889/2011, u kojemu je izvorno i doneseno rješenje o ovrsi od 28. studenoga 2011.) je dopuštena.

Sklapanjem sporazuma o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja tražbine, te upisom prava vlasništva fiducijara u zemljišnim knjigama, fiducijar (ovdje tužitelj) je stekao pravo vlasništva kao prethodni vlasnik, dok je fiducijant iz pravnog posla potonji vlasnik, tj. mogući budući ovlaštenik prava vlasništva za slučaj prestanka osigurane tražbine.

Sve dok se ne ostvari uvjet prestanka osigurane tražbine, vlasnik nekretnine je fiducijar kao sadašnji vlasnik, dok je fiducijant, tek mogući budući vlasnik. Stoga se u odnosu na fiducijara glede dopuštenosti ovrhe primjenjuje odredba čl. 77.a OZ“.

Tuženik ad II. je naveo da se, slijedom navedenoga, i druga teza tužitelja ukazuje potpuno promašenom i neosnovanom, te usmjerenom isključivo na odugovlačenje ovog postupka i iscrpljivanje dionika ovog postupka. Nadalje, naveo je da treća teza koju smatra promašenom glasi: „Tužitelju je nezakonito uskraćeno sudjelovanje i raspravljanje u postupku, što predstavlja bitnu povredu odredaba postupovnog prava iz čl. 354.st.2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku“ . U toj tezi da tužitelj ističe da bi Ovršni Sud počinio povredu postupovnih odredbi iz članka 345. stavak 2. točka 6. Zakona o parničnom postupku, koja odredba glasi: „ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom“. Odredbom čl. 2. Ovršnog zakona definirani su pojmovi i značenje izraza u okviru ovršnog postupka. Tako je odredbom čl.2. st.1. toč.6. OZ propisano da se pod pojmom Stranka podrazumijevaju samo ovrhovoditelj i ovršenik, te predlagatelja osiguranja i protivnika osiguranja. Tužitelj nije niti ovrhovoditelj niti ovršenik, stoga nije stranka u ovršnom postupku.

Nadalje je tuženik ad II. naveo da obzirom kako tužitelj nije stranka u postupku, to po samorazumijevanju nema govora da je uopće mogla biti počinjena povreda postupovnih iz članka 345. stavak 2. točka 6. Zakona o parničnom postupku, na koju se poziva tužitelj. U prilog tome da se ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Gzz-37/1997 od 18.12.1997.g., u kojoj se navodi, cit: „Ovaj Vrhovni sud nalazi, da nisu osnovani oni razlozi u zahtjevu u kojima se ističe, da su niži sudovi počinili bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP. Naime, prema odredbi čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji, ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, dakle takva bitna povreda može biti učinjena samo prema osobi koja je stranka u postupku, a u ovom slučaju u pitanju su prema navodima zahtjeva osobe koje nisu stranke u ovom postupku, pa stoga po nalaženju ovog suda spomenuta bitna povreda u konkretnom slučaju nije učinjena niti je mogla biti učinjena u ovom predmetu“.

Tuženik ad II. je naveo da navodi tužitelja da je tijekom ovog ovršnog postupka bila počinjena povreda postupovnih odredbi iz članka 345. stavak 2. točka 6. Zakona o parničnom postupku, jednostavno nisu (niti mogu biti) osnovani, stoga se i treća teza tužitelja ukazuje potpuno promašenom i neosnovanom, te usmjerenom isključivo na odugovlačenje ovog postupka i iscrpljivanje dionika ovog postupka. Četvrta potpuno promašena teza koju je tuženik ad II. naveo, glasi: „Sporazum između Kupca i Ovrhovoditelja sklopljen je suprotno odredbama OZ na koje se poziva“ i (parafrazirano) „Kupac nije mogao nastupati kao kupac na elektroničkoj javnoj dražbi“. Tuženik ad II. je u odgovoru na tužbu priložio preslik odlučnog dijela Sporazuma zaključenog između Kupca i Ovrhovoditelja (tuženika ad I.). Obzirom da tužitelj iznosi potpuno pogrešno tumačenje odredbe članka 86. stavka 3. Ovršnog zakona, to se ističe sljedeće - odredbom članka 86. stavka 3. Ovršnog zakona propisano je:

„Kupac nekretnine i založni vjerovnik mogu se sporazumjeti, najkasnije do donošenja rješenja o dosudi, da založno pravo ostane na nekretnini i nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine, a da kupac preuzme ovršenikov dug prema tom vjerovniku u iznosu koji bi mu pripadao u ovršnom postupku. U tom se slučaju kupovnina umanjuje za iznos preuzetoga duga“.

Nadalje je tuženik ad II. naveo da te zakonske odredbe ne ostavljaju mjesta sumnji da se sporazumi o preuzimanju duga, a kakav je i predmetni, sklapaju isključivo i samo između Kupca i onog založnog vjerovnika koji bi se imao namiriti u tom postupku, pri čemu zakonske odredbe za valjanost takvog sporazuma ne proskribiraju nikakve dodatne suglasnosti, pa tako niti suglasnost ovršenika i/ili drugih založnih vjerovnika. Ako bi i bilo više takvih založnih vjerovnika, a u konkretnom slučaju ih nema, budući da postignuta kupoprodajna cijena u iznosu od 2.587.520,35 eura nije dovoljna niti za namirenje tražbine ovrhovoditelja koja iznosi 7.485.296,57 eura, tada bi Kupac mogao (ali ne i morao) sklopiti pojedinačne Sporazume i sa ostalim založnim vjerovnicima koji bi se također namirivali iz postignute kupoprodajne cijene i preuzeti dijelove ovršenikog dug prema tim vjerovnicima u iznosima koji bi im pripadali. Međutim, takvih drugih založnih vjerovnika kojima bi pripalo pravo na dio kupovnine ovdje nema, ali i da ih ima, bila bi riječ o pojedinačnim ugovorima koje bi sklapali sa kupcem. Ne bi trebalo biti sporno da sukladno odredbi čl. 86. st. 2. OZ-a založna prava uknjižena na nekretnini prestaju danom pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine kupcu pa makar založni vjerovnici nisu potpuno namireni, pri čemu odredbe st. 3. i 4. istoga članka dopuštaju iznimku od generalnog pravila da kupac u ovršnom postupku nekretninu stječe „čistu“, slobodnu od upisanih založnih prava, odnosno da se sva založna prava u pravilu brišu nakon dosude nekretnine kupcu.

Također, tuženik ad II. je naveo da je založno pravo moguće zadržati nakon dosude nekretnine, jedno ako su se tako dogovorili kupac i založni vjerovnik, a sve sukladno odredbama čl. 86. st. 3. i 4 OZ-a, što je i ovdje slučaj. Potpuno je nejasno odakle tužitelju uopće ideja da iz odredbe čl. 86.st.3. OZ proizlazi, cit: „da je nužno da sve osobe koje polažu prava na nekretnini koja je predmet ovrhe, a koja će prestati u skladu s čl. 108.st.1. OZ postignu sporazum iz čl.86.st.3. OZ, u odgovarajućem strogo formalnom obliku pravnog posla“. Da se izvor takve ideje može razumjeti samo ako se prihvati činjenica da tužitelj nastoji implementirati doktrinu naziva „Laž ponovljena dovoljno puta postaje istina“. U tom smislu da je potrebno promatrati i odredbe čl. 108. st. 2. OZ-a koje su smještene u glavi Ovršnog zakona naziva „Upis prava vlasništva kupca, brisanje prava i tereta te predaja nekretnine kupcu“, koje, suprotno zaključcima tužitelja, ne propisuju potrebu sklapanja nekog zajedničkog sporazuma, već daje uputu sudu na koji način da postupi sa založnim pravima kada postoji sporazum ili sporazumi o preuzimanju dijela duga. Stoga, da je nesporno da je predmetni Sporazum zaključen upravo na temelju i sukladno odredbama čl. 86. st. 3. i čl. 108. st. 2. Ovršnog zakona.

Slijedom navedenog, tuženik ad II. je naveo da se i četvrta teza (posljednja teza) tužitelja ukazuje potpuno promašenom i neosnovanom, te usmjerenom isključivo na odugovlačenje ovršnog postupka i iscrpljivanje dionika postupka. Zaključno tuženik ad II. ističe da je vrijednost predmeta spora suviše nisko naznačena. Obzirom da tužitelj traži proglasiti nedopuštenom ovrhu koja se provodi radi prisilne naplate iznosa od 4.521.444,76 EUR s osnova glavnice, to bi vrijednost predmeta ovog spora trebala biti jednaka glavnici tražbine koja se naplaćuje u ovdje osporavanom ovršnom postupku. Stoga je tuženik ad II. predložio da Naslovni Sud sukladno odredbi čl. 40. Zakona o parničnom postupku odredi vrijednost predmeta spora u iznosu od 4.521.444,76 EUR. U konačnici je predložio tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti kao neosnovan i tužitelja obvezati na naknadu prouzrokovanih parničnih troškova.

U postupku su izvedeni dokazi čitanjem i pregledom spisa Općinskog suda u Šibeniku - Stalne službe u Kninu pod poslovnim brojem Ovr-336/2021, Izvatka iz Zapisnika posl.br. Ovr-336/2021 od dana 16.05.2024.g., Rješenja o ovrsi Općinskog suda u Šibeniku, Stalna Služba u Kninu pod posl.br. Ovr-336/2021 od 15.04.2024.g., Rješenja Županijskog suda u Splitu pod posl.br. Gž Ovr-260/2019 od dana 03.03.2020.g., Zaključka Općinskog suda u Šibeniku, Stalna Služba u Kninu pod posl.br. Ovr-336/2021-103 od dana 16.06.2025.g., Financijskog izvještaja za 2023. godinu – Bilanca za poduzetnike; Račun dobiti i gubitka, Prijedloga za ovrhu od 10. svibnja 2021., Podataka za upis u glavnu knjigu sudskog registra od 15.04.2015.g., Obavijesti o održanoj Glavnoj skupštini Hoteli Vodice d.d. dana 23.02.2015.g., Ugovora o ulaganju prava-tražbina u društvo, ovjerenog po javnom bilježniku Anici Hukelj iz Zagreba od dana 5.3.2015., Rješenja Tt-15/573 Trgovačkog suda u Zadru, Stalna služba Šibenik od 15.4.2015., Odluke o sazivanju Glavne skupštine društva Hoteli Vodice d.d. od 07.01.2015.g., Presude Županijskog suda u Zagrebu iz pod posl.br. Gž-1763/2022 od 19.09.2023.g., Prijave tražbine od 23.9.2013., Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Rev-656/2023 od dana 10.04.2024.g., Podneska o odustajanju od žalbe RUDAN d.o.o. pod posl.br.Ovr- 336/2021, izvadaka iz sudskog registra za RUDAN d.o.o. i SOLAR AGER ISTRA d.o.o., Sporazuma o preuzimanju dijela duga i zadržavanju založnog prava, solemniziran po javnom bilježniku Božo Miletić iz Zagreba pod brojem OV - 15838/2024, Rješenja Stpn-20/14 Trgovačkog suda u Zadru od dana 16.07.2014.g., izvadak iz zemljišne knjige za zk.č.br. 485 k. o. [katastarska općina], upisana u 2978 k. o. [katastarska općina] , zk.č.br. 562 k. o. [katastarska općina], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] , zk.č.br. 568/2 i 568/5 sve k. o. [katastarska općina] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zk.č.br. 491/1, 491/3 i 491/4 sve k. o. [katastarska općina] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zk.č.br. 564/1 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zk.č.br.510/2 k. o. [katastarska općina] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zk.č.br. 477/2, 484, i 477/1 sve k. o. [katastarska općina], upisana u 1288 k. o. [katastarska općina], prigovora tužitelja kao založnog vjerovnika od dana 26.08.2024. godine, presude Trgovačkog suda u Zadru od dana 17.12. 2019. godine, posl. broj P-47/2018, rješenja o ispravku od 20. prosinca 2019., posl. broj P-47/2018, presude Visokog Trgovačkog suda RH od dana 29. 11. 2022. godine, pod posl. brojem Pž-679/2020, presude i rješenja Trgovačkog suda u Zadru pod posl. brojem P-321/2020 od dana 01.12.2023. godine, presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH od dana 22. 01. 2025. godine pod posl. brojem Pž-281/2024, presude i rješenja Trgovačkog suda u Zadru, Stalna služba u Šibeniku pod posl. brojem P-163/2021 od dana 15. veljače 2024. godine sa klauzulom pravomoćnosti i ovršnosti, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev- 644/2018 od 09.07.2019.g, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Gzz- 37/1997 od 18.12.1997.g.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Odredbom članka 59. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022., 6/2024.; dalje: OZ) propisano je: prvim stavkom da osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom; drugim stavkom da je podnositelj prigovora dužan u prigovoru iznijeti razloge pobijanja te uz prigovor priložiti isprave kojima dokazuje postojanje svoga prava; trećim stavkom da ako podnositelj prigovora ne postupi u skladu s odredbom stavka 2. ovoga članka, da će sud prigovor odbaciti kao nepotpun, ne pozivajući podnositelja da ga dopuni ili ispravi; četvrtim stavkom da se prigovor može podnijeti do dovršetka ovršnoga postupka i da podnošenje prigovora na sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine i petim stavkom je propisano da će sud prigovor dostaviti ovrhovoditelju i ovršeniku i pozvati ih da se u roku od osam dana očituju o prigovoru.

Odredbom članka 60. st. 1. OZ propisano je da, ako se ovrhovoditelj u propisanom roku ne očituje o prigovoru ili ako se jedna stranka usprotivi prigovoru, će sud podnositelja prigovora zaključkom uputiti da protiv stranaka u roku od petnaest dana pokrene parnicu radi proglašenja da ovrha na predmetu ovrhe nije dopuštena, osim ako podnositelj ne dokaže opravdanost svoga prigovora pravomoćnom presudom ili drugom javnom ispravom, ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom, odnosno ako činjenice na kojima se temelji prigovor treće osobe nisu općepoznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama. Pregledom ovršnog spisa Općinskog suda u Šibeniku - Stalne službe u Kninu pod poslovnim brojem Ovr-336/2021, Izvatka iz Zapisnika posl.br. Ovr-336/2021 od dana 16.05.2024.g., Rješenja o ovrsi Općinskog suda u Šibeniku, Stalna Služba u Kninu pod posl.br. Ovr-336/2021 od 15.04.2024.g., Rješenja Županijskog suda u Splitu pod posl.br. Gž Ovr-260/2019 od dana 03.03.2020.g., Zaključka Općinskog suda u Šibeniku, Stalna Služba u Kninu pod posl.br. Ovr-336/2021-103 od dana 16.06.2025.g., jasno proizlazi da je u navedenom predmetu ovrhovoditelj NBL INTERFINANZ AG in liqudation iz Zuriha, ovdje tuženik ad 1. pokrenuo ovrhu protiv ovršenika Rudan d.o.o., ovdje tuženika ad 2. u kojem predmetu je doneseno rješenje o ovrsi, ujedno je u navedenom predmetu u tijeku ovršni postupak u kojem je doneseno i rješenje o prodaji nekretnina za koje se traži ovrha svih upisanih u k. o. [katastarska općina], te je uvidom u navedeni predmet Općinskog suda u Šibeniku (list 849) utvrđeno da je založni vjerovnik Ktitor d.o.o., ovdje tužitelj, dana 26.8.2024. godine dostavio u spis prijedlog za obustavu ovrhe navodeći da je potraživanje koje predmet ovrhe u cijelosti namireno, da ovrhovoditelj NLB INTERFINANZ AG in liquidation, ovdje tuženik ad 1. nije ovlašten tražiti ovrhu protiv ovršenika Rudan d.o.o., ovdje tuženika ad 2., te je osporavao ovršne isprave temeljem kojih je pokrenuta ovrha. Zaključkom pod posl. brojem Ovr-336/21 od 16. lipnja 2025. godine ovršni sud je treću osobu Ktitor d.o.o., ovdje tužitelja uputio da pokrene ovu parnicu u roku od 15 dana od primitka zaključka, radi proglašenja ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe Knine, posl. broj Ovr-336/21 od 15. travnja 2024., nedopuštenom zbog razloga iznesenih u navedenom podnesku. Dakle, tužitelj je mogao isticati samo razloge za proglašenje ovrhe nedopuštenom zbog kojih ga je sud uputio u parnicu, a koju je tužitelj nedvojbeno pokrenuo dana 11. srpnja 2025. godine pred ovim sudom.

Neosnovano je traženje tužitelja da se navedena ovrha određena rješenjem o ovrsi pod poslovnim brojem Ovr-336/2021 od 15.4.2024. proglasi nedopuštenom, naime, ista je podnesena temeljem pravomoćnih sudskih odluka koje prileže spisu.

Pregledom spisa Trgovačkog suda u Zadru pod posl. brojem P -47/2018 od 17. prosinca 2019. godine jasno proizlazi da je tužitelj SPV za sanaciju d.o.o. kao tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom protiv tuženika NLB INTERFINANZ AG in liquidation da se utvrdi da je tražbina tuženika ad 1., ovrhodovitelja u predmetu pod brojem Ovr - 336/2021, prestala uslijed sklapanja i ispunjenja predstečajne nagodbe nad društvom Hoteli Vodice d.d. pod posl. brojem Stpn-20/14 od 16.7.2014. godine. Ujedno je pravomoćno odbijen i tužbeni zahtjev tužitelja za brisanje založnog prava ovrhovoditelja, ovdje tuženika ad 1., a koja presuda je pravomoćna.

Nadalje, za istaknuti je da je tužitelj, u ovršnom postupku založni vjerovnik, treća osoba, pokrenuo tužbu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu protiv tuženika NBL INTERFIFNANZ AG in liquidation i SOLARAGER Istra d.o.o. u kojem predmetu je također donesena nepravomoćna presuda iz koje je razvidno da je i u tom predmetu tužitelju Ktitor d.o.o. odbijen tužbeni zahtjev da se utvrdi ništetnim sporazum o preuzimanju dijela duga i zadržavanju založnog prava koji je ovršna isprava na kojem se temelji ovršni postupak Ovr-336/21, odnosno rješenje o ovrsi za koju tužitelj traži da se utvrdi nedopuštenom, dakle, svi sudovi su potvrdili da je ovršna isprava na kojoj se temelji rješenje o ovrsi valjana, te da egzistira potraživanje ovrhovoditelja, ovdje tuženika ad 1., u odnosu na tuženika ad 2., to je stoga, neosnovan prijedlog tužitelja da se navedena ovrha određena rješenjem o ovrsi pod posl. brojem Ovr - 336/2021od 15.4.2024. proglasi nedopuštenom.

Osim toga, pregledom presude ovog suda pod posl. brojem P-321/2020 od 1.12.2023. godine razvidno je da je tužitelj Ktitor d.o.o. pravomoćno odbijen sa zahtjevom da se briše založno pravo u korist tuženika ad 1. kao što mu je odbijena tužba glavnog miješanja kojom je tužitelj Ktitor d.o.o. pravomoćno odbijen sa zahtjevom da se hipoteka upiše u korist Hotela Vodice d.d., a ne u odnosu na Rudan d.o.o., dakle, tužitelj je po ocjeni ovog suda već iskoristio sva pravna sredstva kojim bi mogao osporavati ovršne isprave na kojoj se temelji ovršni postupak vođen pred Općinskim sudom u Šibeniku, Stalne službe u Kninu, pod posl. brojem Ovr -336/2021 to bi stoga, po ocjeni ovog suda, ovaj postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom predstavljao samo odugovlačenje navedenog ovršnog postupka, a ocjena ovog suda je da je ovrha dopuštena iz svih naprijed navedenih razloga.

Imajući u vidu sve naprijed navedeno, ovaj sud nije našao niti jedan razlog zbog kojih bi se ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu od dana15.4.2024. smatrala nedopuštenom, to je stoga temeljem citiranih odredbi OZ-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i presuditi kao u točki 1. izreke ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

Tuženiku ad 1. NLB InterFinanz AG in likvidation, obzirom na vrijednost predmeta spora te obzirom na uspjeh u parnici, sukladno Tbr. 9. točka 1. i Tbr. 8. točka 1. Tarife o naknadi i nagradi za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23 i 107/25 dalje: Tarife) priznat je trošak sastava odgovora na tužbu od 26.9.2025. u iznosu od 20.000,00 eura, za zastupanje na ročištima od dana 7.10.2025. i 15.1.2026. svako u iznosu od 20.000,00 eura, sastav podneska od 12.1.2026. u iznosu od 20.000,00 eura, što sveukupno iznosi 80.000,00 eura, što uvećano za trošak PDV-a daje iznos od 100.000,00 eura.

Tuženiku ad 2. Rudan d.o.o., obzirom na vrijednost predmeta spora te obzirom na uspjeh u parnici, sukladno Tbr. 9. točka 1. i Tbr. 8. točka 1. Tarife o naknadi i nagradi za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23 i 107/25 dalje: Tarife) priznat je trošak sastava odgovora na tužbu od 1.9.2025. u iznosu od 20.000,00 eura, za zastupanje na ročištima od dana 7.10.2025. i 15.1.2026. svako u iznosu od 20.000,00 eura, sastav podneska od 29.12.2025. u iznosu od 20.000,00 eura, što sveukupno iznosi 80.000,00 eura, što uvećano za trošak PDV-a daje iznos od 100.000,00 eura.

Slijedom navedenog dužan je tužitelj naknaditi tuženima troškove postupka u ukupnom iznosu od 200.000,00 eura, na način da je dužan naknaditi tuženiku ad 1. iznos od 100.000,00 eura, a tuženiku ad 2. iznos od 100.000,00 eura, kako je to odlučeno u točki 2. izreke ove presude.

U Šibeniku, 2. ožujka 2026. g.

S U D A C

Terezija Goreta

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu za Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke.

DN-a:

- Pun. stranaka