Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-766/2023-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice RĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o. u Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 15. siječnja 2026., u nazočnosti punomoćnika parničnih stranaka i tužiteljice, te uz javnu objavu presude, 2. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140030250- 64000088178/2007. zaključenog dana 03.07.2007. između tužitelja RĐ i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, a koja u čl. 2. glasi: „CHF...odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“; u čl. 3. toč. 2. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti...CHF“, toč. 3.:“...obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“; toč. 4: „Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“; u čl. 15. glasi: „Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.“.
II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 11. Ugovora o kreditu koja glasi: „Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita se odriče prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus).“.
III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici RĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],
isplati iznos od ukupno 2.062,27 EUR-a (dvijetisućešezdesetdvaeura-dvadesetsedamcenti) sa zateznim kamata koje teku od 1. listopada 2015. pa do isplate, po stopi do 31. prosinca 2022. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati trošak postupka u iznosu od 1.875,00 EUR-a (tisućuosamstosedamdesetpeteura) sa zateznim kamatama koje teku od 2. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
V. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je u tužbi navela da je 3. srpnja 2007. sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, pravnim prednikom tuženika, zaključila Ugovor o kreditu broj 5140030250- 64000088178/2007., a prema kojem joj je prednik tuženika, kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 23.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Nadalje, navela je da je predmetnim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 10 godina te da su početno ugovoreni mjesečni anuiteti iznosili 243,10 CHF u kunskoj protuvrijednosti (cca. 1.500,00 kn), no radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram kn su se povećavali te su tijekom otplate kredita u dijelu razdoblja iznosili znatno više od toga. Predmetni kredit je 16. siječnja 2016. aneksom ugovora konvertiran iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR, pri čemu je tuženik izvršio izračun tražbine po istome kreditu zaključno s 30. rujna 2015., a zaključno s tim datumom potražuje i preplaćeni iznos kojeg nije bila u mogućnosti precizirati jer nije imala potrebnu dokumentaciju, iako je istu zatražila od tuženika, a on joj nije dostavio. Nadalje, navela je da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih V-tuženik Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. Nadalje, navela je da je navedena odluka potvrđena odlukom VSRH-a br. Rev- 2221/18-11 od 03. rujna 2019., odnosno isti stav je zauzeo i VSRH. S obzirom da je pravomoćnom presudom VTS-a utvrđena ništetnost ugovorne odredbe, navela je, to joj je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, a sve u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a, ukazujući i na čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (sada čl. 118. ZZP-a NN 41/14 i 110/15). Tužiteljica je navela da kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavila točno specificirani tužbeni zahtjev te da će specificirati tužbeni zahtjev nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP-a, uvažavajući i poštujući načelo „ravnopravnosti oružja“. Nadalje, navela je da je za pojasniti kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je tečaj na dan isplate kredita nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da su svi podmireni anuiteti u CHF plaćeni po tečaju za CHF na dan korištenja kredita upravo onaj iznos kojeg je bila dužna platiti banci, stoga joj je iznos preplate tečaja prilikom svake uplate banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to zaključno s 30. rujna 2015., kao datuma obračuna konverzije, a razlika koju je preplatila radi tečajne razlike je upravo iznos koji mu je banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, umanjeno za iznos preplate iz postupka konverzije. Slijedom navedenog, tužiteljica je predložila sudu da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev te je potraživala i naknadu troškova postupka.
1.1. Nadalje, tijekom postupka, tužiteljica je navela da u odnosu na istaknuti prigovor nedostatka pravnog interesa te navode tuženika kako je propustila navesti da je pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. s kojim je sklopila ugovor o kreditu, a koja banka nije obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača te kako se ne može pozivati na pravna utvrđenja i tumačenja iz tih presuda, joj je nejasno takvo tuženikovo isticanje kad je iz samog ugovora o kreditu jasno vidljivo da je u trenutku zaključenja Slavonska banka d.d. bila članica Hypo grupe, a samim time je logično i da su dvije „sestrinske“ banke imale u znatnoj mjeri usuglašene ugovore o kreditu. Isto tako, navela je, da korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija, zbog pristanka na nju ne smiju biti u slabijem, nejednakom položaju od potrošača u CHF kreditima koji svoje kredite nisu konvertirali, već se učinci kolektivne presude u slučaju Franak - anuliranje na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu - protežu na sve CHF potrošače, i koji su u odnosu na svoju obvezu izvršili konverziju i u odnosu na one koje nisu. Istaknula je da činjenica da je zbog promjene propisa banka bila u obvezi izmijeniti valutu u ugovornoj valutnoj klauzuli ne rezultira prestankom prava tužitelja na restituciju, navodeći i da odricanje od prava na restituciju zbog nepoštenosti ugovornih odredbi se ne pretpostavlja, već volja za odricanjem mora biti jasno i nedvosmisleno izražena, a da sklapanjem Dodatak primjenom ZID ZPK/15, ne sadrži izričitu njezinu izjavu o odricanju od prava na restituciju. Činjenica da je tužitelj iskoristio pravo na sklapanje ugovora o konverziji nema karakter ponašanja iz kojeg se sa sigurnošću može zaključiti da se odrekla prava na restituciju. Nadalje, tužiteljica je navela da se Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. U odnosu na navode tuženika iz odgovora na tužbu u kojima navodi kako potrošači nemaju pravni interes jer su prihvatili da se osnovni pravni odnos zamijeni novim trajnim i potpunim odnosom te kako je u tom smislu isključena pravna mogućnost potrošača za podnošenjem tužbe sa zahtjevom za isplatu bilo kakve razlike po osnovi ranijeg pravnog posla, a koji navodi se protežu kroz čitavi odgovor na tužbu, tužiteljica je navela da su takvi navodi tuženika potpuno pogrešni i pravno neutemeljeni, jer je pravomoćnom odlukom VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003.-31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01. lipnja 2004.-31. prosinca 2008., neosnovano iznosi argumente u odgovoru na tužbu pozivajući se pri tome i na konverziju ugovora o kreditu. Nadalje, tužiteljica je navela da smatra kako je njezin tužbeni zahtjev osnovan iz razloga što uopće ne osporava novi ugovorni odnos među strankama, već potražuje razliku novčanog iznosa koja joj pripada kao posljedica ništetnosti valutne klauzule u CHF, sve to zaključno 30. rujna 2015., kao zadnjim danom prije provođenja konverzije. Nadalje, Tužiteljica je podneskom od 8. rujna 2025., a nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, specificirala tužbeni zahtjev u toč. II. i III., te se pozvala i na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021., a sukladno kojemu je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem te na zaključak s druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. prema kojemu iznos za koji je povećan tužbeni zahtjev ne bi bio u zastari, predlažući sudu da u o odnosu na toč. II. tužbenog zahtjeva dopustiti preinaku tužbe, tj. povećanje tužbenog zahtjeva, a sve to sukladno čl. 190. st. 2. ZPP-a.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti, navodeći da ističe kako je istaknuti manifestacijski zahtjev tužiteljice za pribavom dokumentacije od tuženika posve neosnovan iz razloga što tužiteljica ne daje nijedan opravdan razlog zašto navedenu dokumentaciju traži od tuženika odnosno zašto kao ugovorna strana Ugovora o kreditu ne raspolaže sa navedenom dokumentacijom. Nadalje, tuženik je istaknuo prigovor zastare utuženog iznosa, navodeći da se u predmetnom slučaju primjenjuje zastarni rok sukladno članku 226. ZOO-a, koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Isto tako, pozvao se i na odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a, Nadalje, naveo je da ni samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ ne dovodi do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a, s obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, tužiteljica nije bila stranka u postupku, niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužiteljice. Tuženik je istaknuo da je tužiteljica sklopila predmeti ugovor sa Slavonskom bankom d.d., a ne sa tuženikom, te da se tužiteljica u pogledu činjenica, pravnih utvrđenja i pitanja zastare u cijelosti poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014, (u daljnjem tekstu: „presude u sporu „Potrošač“), ali da spomenutom presudom P-1401/2012 i drugim presudama u sporu „Potrošač“ nije bilo utvrđeno da bi Slavonska banka d.d., povrijedila bilo koje pravo tužiteljice ili drugog potrošača korištenjem ništetnih ili nepoštenih odredbi u predmetnom Ugovoru o kreditu. Nadalje, tuženik je istaknuo da je tužiteljica pristala na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR. Tužitelj tužbom potražuje razliku s osnove promjene tečaja umanjen za iznos koji mu je vraćen prilikom konverzije, što je suprotno s odredbama zakona i recentnom sudskom praksom Vrhovnog suda. Isto tako, tuženik je osporavao tužiteljev pravni interes za vođenje ovog postupka, te naveo da tužiteljev tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti i isplatu nakon provedene konverzije premda odredbama Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: „ZID ZPK NN 102/15“) je nerazumljiv najmanje zbog razloga što je provedbom konverzije promijenjena osnova pravnog odnosa među strankama i on više nije baziran na Ugovoru o kreditu, a potom i što su ugovorne strane stvorile pravnu osnovu kojom uređuju međusobne odnose u cijelosti i konačno. Tuženik je istaknuo da konverzija djeluje ex tunc. EUR kredit je zamijenio onaj u CHF, i to u valuti obveze i kamatnoj stopi. Od samog početka tužitelj je isključivo korisnik EUR kredita. Kako je retroaktivno prestao postojati CHF kredit, jasno je kako više ne mogu postojati niti bilo kakve tražbine vezane za istu. Tuženik pri tome napominje da je posljedično provedenoj konverziji kredita došlo i do umanjenja glavnice, odnosno nakon provedene konverzije manja je glavnica za otplatu kredita s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje, tuženik je tijekom postupka naveo da ako bi sud na prijedlog tužitelja, usprkos obrazloženju o neosnovanosti tužbe zbog provedene konverzije temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju odredio financijsko vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva, tuženik se tome protivi i opreza radi dostavlja isprave o provedenoj konverziji. U tom slučaju vještak bi trebao utvrditi je li tuženik za iznos koji tužitelj potražuje tužbom već umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu. Naime, kao što je već obrazloženo, konverzijom je već bitno umanjena obveza tužitelja iz osnovnog ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik je naveo kako je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, odnosno odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP. Isto tako, tuženik je naveo da valutna klauzula je ugovorna odredba koja ne podliježe testu poštenja. Tuženik je istaknuo da je tužiteljici ugovorna odredba o valuti bila jako dobro poznata kao i sve pravne posljedice koje ona proizvodi, pa da su paušalni navodi tužitelja kako je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje odluke u svezi zaključenja Ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik navodi kako je tužitelj bio slobodan uzeti kredit u bilo kojoj banci, te da isti nije morao uzeti kredit kod tuženika. Nadalje, naveo je da je zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom švicarski franak. Slijedom navedenog, tuženik je istaknuo kako nije razumno za očekivati da tuženik isključivo snosi valutni rizik niti istome nametati nemoguću činidbu da predvidi kretanje tečaja švicarskog franka za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik je predlagao da vještak, u slučaju da sud odredi vještačenje po početnom tečaju, uzme u obzir i iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog te ih oduzme od ukupnog zbroja. Nadalje, tuženik ističe da nije bio nepošteni stjecatelj. Tuženik predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.
2.1. Tijekom postupka tuženik je predložio je da se sasluša tužitelj i bivši zaposlenik tuženika ĐĐ sa adrese tuženikove poslovnice u Našicama, Trg dr. Franje Tuđaman 12, na okolnost obavijesti koje je dao tužitelju, kao i na okolnost pregovaranja prilikom sklapanja ugovora o kreditu, te je naveo da odustaje od saslušanja Javnog bilježnika. Naveo je i da se protivi provođenju dokaza financijskim vještačenjem, no ukoliko sud odredi isto, da predlaže da se u zadak vještaku odredi da vješta utvrdi je li konverzija provedena po zakonu, odnosno kolikoj je tužitelju banka isplatila prilikom provođenja konverzije te da se taj iznos oduzme od ukupnog zbroja, te da se kao početna kamatna stopa za izračun uzme kunska kamatna stopa koja je vrijedila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Ukoliko sud odredi vještačenje po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, predložio je da vještak iskaže i oduzme iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju k ada su kamatna stopa i tečaja bili niži od početnih.
2.2. Nadalje, u podnesku od 5. rujna 2025. tuženik je prigovarao Nalazu i mišljenju vještaka da nije cjelovit i točan, jer da je vještak u Nalazu i mišljenju obračunao razliku između visine anuiteta ugovorenih predmetnim Ugovorom o kreditu i visine anuiteta koje je tužitelj plaćao na temelju naknadno utvrđenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF. Izračun vještaka je sastavljen s takvim učinkom kao da je između ugovornih strana bio sklopljen ugovor o kreditu bez valutne klauzule i s nepromjenjivom kamatnom stopom. Zbog toga su Nalaz i mišljenje u suprotnosti sa sadržajem i smislom predmetnog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su tužitelj i pravni prednik tuženika ugovorili kredit s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik smatra u potpunosti neprihvatljivim da se u slučaju kada se radi izračun na način da se kao polazni uzima početna kamatna stopa u cijelosti izostave iz izračuna oni anuiteti koje je tužitelj plaćao u manjem iznosu od početnog. Vještak u nalazu i mišljenu nije iskazao tzv. negativne razlike, a tuženik smatra da se one u svakom slučaju moraju uzeti u obzir. Iz Nalaza i mišljenja proizlazi da je vještak preračunao mjesečne anuitete primjenom istog tečaja koji je bio važeći na dan isplate kredita. Budući da vještak nije primijenio tečaj za CHF važeći na dan dospijeća pojedinog anuiteta, niti je primijenio određeni prosječni tečaj CHF u promatranom razdoblju, čak niti tečaj primjerice važeći za drugu valutu npr. EUR na dane dospijeća, odnosno plaćanja, vještak je time preinačio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u ugovor o kreditu bez valutne klauzule. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, tuženik predlaže utvrditi jesu li svi iznosi plaćeni na temelju glavnice i redovne kamate po CHF kreditu iskorišteni za namirenje EUR kredita odnosno da li postoji ikakav preplaćeni iznos po CHF kreditu nakon provedene konverzije, a koji nije iskorišten naknadno za namirenje EUR kredita. Tijekom postupka tuženik je navodio da se protivi preinaci (povećanju) tužbenog zahtjeva te je isticao prigovor zastare i za preinačeni tužbeni zahtjev.
3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita (list spisa 5-10), Zahtjev za dostavu dokumentacije s odgovorom Addiko Bank d.d. (list spisa 11-12) Izračun konverzije (list spisa 13-14), Aneks uz Ugovor o kreditu (list spisa 15-18), Izjava svjedoka RĐD (list spisa 61- 64), Nalaz i mišljenje vještaka (list spisa 97-142), te je saslušao vještakinju PĐ i tužiteljicu, te svjedoka ĐĐ.
4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi isplate iznosa koji je tuženik stekao bez pravne osnove, odnosno na temelju odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u valuti CHF, a koje odredbe Ugovora o kreditu su ništetne, te se zahtjev odnosi i na utvrđenje ništetnim navedenih odredbi ugovora o kreditu.
6. Među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita 3. srpnja 2007. s tuženikom, odnosno pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj 5140030250-64000088178/2007 kojim je tužitelju odobren stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 23.000,00 CHF-a odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Nadalje, nije sporno da se tužitelj obvezao tuženiku (predniku tuženika) platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi 4,40%, efektivnu kamatu 4,82 %, te da su ugovorne strane ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i vezanu za određenu valutnu klauzulu, kao i da su kamate uključene u anuitete, a da je ugovoren rok vraćanja 10 godina. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja. Izmjena kamatne stope je sastavnim dijelom ugovora o kreditu. Nadalje, nije sporno da su tužitelj i tuženik (pravni prednik tuženika) sklopili Aneks ugovora o kreditu 16. siječnja 2016. kojim je kredit konvertiran.
6.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze iz predmetnog Ugovora o kreditu i Aneksa uz predmetni Ugovor o kreditu.
7. Među strankama je sporno ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe jer je kredit konvertiran, jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te ima li tužitelj pravo na povrat pretplaćenih iznosa kredita temeljem takvih odredbi uzimajući u obzir da je kredit konvertiran, te je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja, je li tuženik nepošteni stjecatelj.
8. Neosnovan je prigovor tuženika da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe zbog izvršene konverzije. Ovo stoga što je predmetni Aneks uz Ugovor o kreditu samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom ugovoreno korištenje kredita u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZIDZPK/15 na temelju kojih je zaključen Aneks nije regulirana pravna sudbina onih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredbi koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Niti jednom odredbom ZIDZPK/15 nije propisano da se sklapanjem Aneksa gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja Aneksa. Također iz samog Aneksa nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Aneksu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena. Potrebno je istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.
9. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.
9.1. Naime, iako je tuženik Ugovor o kreditu sklopio sa Slavonskom bankom d.d., a ne tuženikom potrebno je reći da iz Sudskog registra Republike Hrvatske proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 29. siječnja 2009.. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registra u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 11. srpnja 2016., mijenja ime u Addiko banka d.d..
9.2. Nadalje, prema stavu ovoga suda, utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, odnose se i na prednika tuženika Slavonsku banku d.d., budući je navedenom presudom obuhvaćeno i razdoblje u kojem je Slavonska banka d.d., postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe i kasnije presuđenja Slavonska banka d.d., ne postoji jer je pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. je u predmetu po kolektivnoj tužbi mogla isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka d.d., nisu ništetni, pa se navedena presuda odnosi i na tuženika, neovisno o tome je li ugovor zaključila Slavonska banka d.d. ili Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi. Slijedom navedenog pravno utvrđenje iz kolektivnog postupka odnosi se i na odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog sa Slavonskom bankom d.d. (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-462/2024-2 od 12. lipnja 2024.), a koje je tuženik pravni sljednik.
9.3. Dakle, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom br. Revt- 575/16 od 03.10.2017. kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:
- da je tuženik (ranije Hypo Alpe-Adria Bank d.d. a koja je pravna slijednica Slavonske banke d.d. Osijek) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženica postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. u nastavku: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 155/23., u nastavku: ZOO)
- da je tuženik (ranije Hypo Alpe-Adria Bank d.d. a koja je pravna slijednica Slavonske banke d.d. Osijek) u razdoblju 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a .
10. Neosnovan je prigovor tuženika da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 kojima je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku jer da te eventualno ništetne odredbe više ne postoje budući da su sklapanjem Aneksa (Dodatka) Ugovoru o kreditu zamijenjene novim. Sud je ocijenio takve navode tuženika neosnovanima jer konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.
11. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118 ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.
11.1. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Dakle, pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu se primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.).
11.2 Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nije potrošač upravo na banci, a ne na tužiteljici).
11.3. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, prema utvrđenju ovog suda sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan je u ovom postupku.
11.4. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.
12. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.
12.1. Odredbom članka 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.). Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao.
13. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu na predložene okolnosti, odnosno jesu li tužiteljica i tuženik (prednik tuženika) pojedinačno pregovarali, te je li tužiteljica obaviještena i jesu li joj pojašnjene sporne odredbe ugovora o kreditu, odnosno odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, je li joj objašnjeno značenje istih, a u dokaznom postupku saslušan je na iste okolnosti i ĐĐ, zaposlenik tuženika.
14. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se sjeća da je došla u banku kako bih podigla kredit od 100.000,00 kn za adaptaciju kuće a u banci su joj ponudili ugovor u švicarcima i rekli su da je on najpovoljniji, da je u to vrijeme to bila najpovoljnija valuta. Pristala je na to, banka je sastavila ugovor o kreditu, dali su joj ga na čitanje, pročitala ga je i tražila sam objašnjena a oni su joj rekli da je to najpovoljnija valuta i najpovoljnija kamata. Početna rata joj je iznosila 1.100,00 kn, a narasla na 1.700,00 kn. Da je znala da joj rata može toliko narasti ne bi sklopila ugovor o kreditu. Ne sjeća se je li razumjela cijeli ugovor kad sam ga pročitala. Nije pregovarala o valuti i kamati jer su joj rekli da je to najpovoljnije. U to vrijeme nije imala OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Kredit je otplaćivala ona. Ne sjeća se je li joj javni bilježnik objašnjavao odredbe ugovora o kreditu. Ne sjeća se niti je li djelatnik banke objašnjavao odredbe ugovora o kreditu. Sjeća se da su ju pozvali iz banke i rekli su joj da konvertiraju ugovore o kreditu i rekli su da potpiše aneks ugovora o kreditu. Nije vidjela izračun konverzije prije nego što je potpisala aneks ugovora, a nisu joj ništa ni obrazložili prilikom sklapanja aneksa. Ne smatra da je konverzijom obeštećena. Prije sklapanja ugovora o kreditu nije se raspitivali kod drugih banaka za kredite, a odlučila se sklopiti ugovor s tuženikom jer je kod tuženika imala tekući račun i primala plaću. Pročitala je ugovor o kreditu u trenutku sklapanja. Nije joj bio poznat i jasan pojam valutne klauzule, a nije joj ni sada poznat taj pojam. Bilo joj je jasno da ugovor sklapa u švicarskim francima. U vrijeme sklapanja ugovora htjela je ugovor sklopiti u euru, ali su joj rekli da je povoljniji u švicarcu. Kredit je korišten u svrhu adaptacije kuće. Ne sjećam se zašto se odlučila sklopiti aneks ugovora, a nije joj niti bilo jasno poznato značenje sklapanja aneksa.
14.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim jer je jasan, te je životno i uvjerljivo iskazivala o svim odlučnim činjenicama.
15. Iz iskaza svjedoka ĐĐ proizlazi da je zaposlenik tuženika, te je zaposlen kod tuženika tek od 2009. Nema nikakvih saznanja o sklapanju ugovora o kreditu tuženika s tužiteljicom. Ne zna niti koji je djelatnik bio zaposlen i u vrijeme kada je tužiteljica sklapala ugovor o kreditu, nema nikakvih saznanja jesu li tužiteljici dane ikakve obavijesti prilikom sklapanja ugovora, isto tako ne zna je li tuženik s tužiteljicom pregovarao prije sklapanja ugovora o kreditu. Nema nikakva saznanja o predmetnom ugovoru o kreditu. Nema saznanja jesu li djelatnici banke utjecali na odluke korisnika kredita prilikom odlučivanja o valuti ili je to bila isključiva odluka korisnika kredita. Nema saznanja je li banka uvjetovala korisnicima koju valutu moraju ugovoriti. Ne poznaje tužiteljicu.
15.1. Iskaz svjedoka ĐĐ sud je ocijenio vjerodostojnim jer je uvjerljiv jer svjedok nema saznanja za predmetni ugovor o kreditu, te o okolnostima i događajima prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Naime, navedeni svjedok je kod tužitelja počeo raditi tek 2009., odnosno nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
16. S obzirom na iskaz tužiteljice i svjedoka ĐĐ, prema ocjeni ovoga suda tuženik nije dokazao da su ugovorne strane Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valuti kredita. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije pregovarala s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu jer su joj rekli da je to najpovoljnije, te da se ne sjeća niti jesu li joj djelatnik banke i javni bilježnik objašnjavali odredbe ugovora o kreditu. Nije joj bio poznat i jasan pojam valutne klauzule, a nije joj ni sada poznat taj pojam. Bilo joj je jasno da ugovor sklapa u švicarskim francima. U vrijeme sklapanja ugovora htjela je ugovor sklopiti u euru, ali su joj rekli da je povoljniji u švicarcu. Pri tome treba reći da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač odnosno tužiteljica bila u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviještena o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, kao i da su ugovorne strane pregovarale o valuti kredita.
16.1. Nadalje, potrebno je reći da je tuženik tijekom postupka dostavio Izjavu Ive Krhkalo RĐD (list spisa 61-65) iz koje u bitnome proizlazi da u razdoblju od 2004. do 2008. , kao i danas, bila zaposlena kod tuženika, te da nisu mogli predvidjeti rast tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju nakon 2009., te da je u navedenom razdoblju tuženik imao u ponudi kredite i u CHF-u i u EUR-u, kao i da je u navedenom razdoblju educirala zaposlenike koji su neposredno sudjelovali kod pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom i to na način da im je objašnjavala način funkcioniranja valutne klauzule, kao i rizike.
16.2. Izjava ĐĐD nije odlučna za ovu pravnu stvar, jer PĐD nema neposrednih saznanja u vezi pregovaranja s tužiteljicom u vezi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a nema niti saznanja o obaviještenosti i informiranosti tužiteljice o spornim odredbama ugovora o kreditu i što one znače.
17. Nadalje iz iskaza tužiteljice proizlazi da ima status potrošača jer je ugovor o kreditu sklopila radi adaptacije kuće za stanovanje. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica bila potrošač (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).
18. Dakle, slijedom svega navedenoga, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.
18.1. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 3. srpnja 2007. dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se tužitelj na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).
19. Budući da se nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su slijedeće odredbe Ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane tuženika (prednika tuženika) i da tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, uzrokovalo je znatnu neravnotežu i pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, pa je stoga ovaj sud utvrdio da su odredbe o Ugovora kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a nepoštene, te sukladno čl. čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetne. U Ugovoru o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli koje je sud utvrdio ništetnim sadržane su čl. 2. koji glasi: „CHF...odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“; u čl. 3. toč. 2. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti...CHF“, toč. 3.:“...obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“; toč. 4: „Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“
19.1. Nadalje, ovaj sud je utvrdio i da je ništetna odredba čl. 15. predmetnog ugovora o kreditu a koja glasi:" Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune. Naime, u skladu s tom odredbom mijenjane su kamatne stope u Ugovoru o kreditu koji su stranke zaključile, pa zato tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje da je i ta odredba ništetna (tako i u odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-635/2025). Osim toga, tuženik je unaprijed formulirao i sadržaj te odredbe, a tuženik nije niti dokazao da je pregovarao, niti mu je objašnjena navedena odredba.
19.2. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. I. izreke.
20. Međutim, sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 11. Ugovora o kreditu a koja glasi: „Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita se odriče prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus).“. Naime, imajući na umu sve okolnosti konkretnog slučaja i pravnu prirodu ovog spora, u konkretnom slučaju se ne radi o promjenjivim okolnostima u smislu clausule rebus sic stantibus, a tužitelj nije niti dokazao postojanje opravdanog pravnog interesa za utvrđenjem ništetnim odredve čl. 11. Ugovora o kreditu, stoga je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan, te je odlučeno kao pod toč. II. izreke.
21. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).
22. Dakle, budući su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz povećanja kamatne stope i po osnovi porasta tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika (prednika tuženika), koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.
23. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji PĐ, dipl. ing. oecc. iz kojeg proizlazi:
- preplaćeno je usljed CHF valutne klauzule 96 anuiteta u kojima je srednji tečaj HNB za CHF na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja HNB za CHF na dan početka korištenja kredita u iznosu od 3.998,08 EUR-a,
- u razdoblju od dana korištenja kredita do konverzije vještačenjem je utvrđen iznos tzv. negativnih razlika tečaja u iznosu od -0,57 EUR-a u jednom anuitetu u kojemu je srednji tečaj HNB za CHF na dan plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja za
CHF na dan početka korištenja kredita,
- konverzija kredita u EUR je provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) i računski je točna,
- konačno utvrđena preplata iz konverzije na dan provođenja konverzije 26.01.2016. godine iznosi 26.066,91 HRK/3.401,47 EUR-a i u potpunosti je isplaćena tužiteljici na dan provođenja konverzije, jer je preplata veća od ukupne obaveze za EUR-o kredit, koji je prijevremeno zatvoren sa 28.01.2016.,
- osnovica za izračun zatezne kamate su svakomjesečne preplaćene razlike tečaja u ukupnom iznosu od 3.998,08 EUR-a,
- izračunata zatezna kamata na utvrđene preplaćene svakomjesečne iznose preplaćenoga tečaja do dana provođenja konverzije 26.01.2016., utvrđena je u iznosu od 1.456,66 EUR-a,
- nije bilo troškova, te se iz preplate po redoslijedu uračunavanja prvo namirivala zatezna kamata. Preplatom iz konverzije u protuvrijednosti od 3.401,47 EUR-a na dan provođenja konverzije 26.01.2016. je podmirena u potpunosti zatezna kamata na preplaćene svakomjesečne razlike tečaja od 1.456,66 EUR-a i dio glavnice u vrijednosti od 1.935,81 EUR-a,
- da je tužiteljica iznosom preplate iz konverzije od 3.401,47 EUR-a samo djelomično obeštećena;
- namirena je cjelokupna zatezna kamata na preplaćene tečajne razlike do datuma provođenja konverzije u iznosu od 1.465,66 EUR-a i
- namiren je dio glavnice potraživanja za preplaćene tečajne razlike u iznosu od 1.935,81 EUR-a,
- nakon prijeboja potraživanja tužiteljice za preplaćene razlike tečaja sa zateznim kamatama sa preplatom iz konverzije, na dan provođenja konverzije 26.01.2016. i dalje postoji potraživanje tužiteljice za glavnicu utvrđenih preplaćenih tečajnih razlika u iznosu od 2.062,27 EUR-a.
23.1. Tuženik je imao primjedbe na Nalaz i mišljenje vještaka, te je vještak pozvan na ročište kako bi usmeno iznio Nalaz i mišljenje, te se očitovao na primjedbe tuženika. Na ročištu održanom 15. siječnja 2026. vještakinja je navela da ostaje kod svog nalaza i mišljenja. Nadalje, navela je da razlika tečaja izračunata na način da je od stvarno plaćeno anuiteta po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja anuiteta oduzet plaćeni anuitet po srednjem tečaju HNB za CHF na dan početka korištenja kredita. Ovakvim načinom izračuna kada se od stvarno plaćenoga anuiteta po tečaju na dan plaćanja oduzme stvarno plaćeni anuitet po tečaju početka korištenja je isključena iz izračuna razlika tečaja i razlika kamate jer je u stvarno plaćenom anuitetu koji se plaća po realiziranom otplatnom planu sadržana i razlika kamate te stoga u ovom izračuna razlike tečaja nije bilo potrebno posebno prikazivati i isključivanje razlike kamate jer je ona već isključena kako je to već objasnila. Nadalje, navela je da je početni tečaj koji je korišten je tečaj na dan 5.7.2007. koji je tada iznosio 4,410301 HRK za 1 CHF. Nadalje, vještakinja je navela da je izračun sačinjen na način da je od stvarno uplata za anuitet po tečaju na dan plaćanja anuiteta oduzet plaćeni anuitet po realiziranom otplatnom planu po tečaju početka korištenja, na taj način je iz izračuna razlike tečaja isključen i utjecaj razlike kamate jer je razlika kamate sadržana u realiziranom otplatnom planu. U izračun razlika tečaja su korištene isključivo uplate za glavnicu i kamatu bez troškova i zateznih kamata. Nadalje, vještakinja je navela da je negativne razlike (razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onoga koji je vrijedio na dan isplate kredita) izračunala, te da je bila jedna uplata po nižem tečaju i to se vidi na stranici 10 nalaza u iznosu 0,57 eura.
23.2. Nalaz i mišljenje vještaka sud je ocijenio vjerodostojnim jer je sačinjen u skladu s pravilima struke, detaljan je i jasan, bez proturječnosti, te se vještak očitovao na sve primjedbe tuženika i dao obrazložene odgovore na postavljena pitanja, koje prihvaća ovaj sud.
23.3. U odnosu na prigovor tuženika da je nalaz vještaka baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, za napomenuti je da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Budući da među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, ovaj je tuženikov prigovor neosnovan. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenjuje ona početno ugovorena kamatna stopa koja je rezultat stranačke volje prilikom sklapanja ugovora.
24. Ovaj sud smatra potrebnim reći da je sud u zadatak vještaku dao da izračuna i iznos tzv. negativnih tečajnih razlika u razdoblju od dana korištenja kredita pa do konverzije, a što je vještak i sačinio, te da je bila jedna da je bila jedna uplata po nižem tečaju i to se vidi na stranici 10 nalaza u iznosu 0,57 eura.
25. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev u skladu s Nalazom i mišljenjem vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, te je zahtijevao da tuženik isplatiti tužitelju iznos od 2.062,72 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate.
26. Uzimajući u obzir sve navedeno, ovaj sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na povrat pretplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.
26.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZIDZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.c toč.6. ZIDZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura.
26.2. Odredbama ZIDZPK/15, a niti dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamante stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle Dodatkom ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti eura izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.
26.3. S obzirom na prethodno navedeno, prama pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim Aneksima (Dodacima) ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
26.4. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Aneksa (Dodatka) uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj Aneksom ugovora (Dodatkom) odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju, spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. S druge strane, u odnosu na preplatu utvrđenu konverzijom, za napomenuti je da postojanje preplate u ovom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).
27. Prema tome, u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom (Dodatkom) nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime tužitelj nije obeštećen u cijelosti. Stoga je tužitelju dosuđen iznos od 2.062,27 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. pa do isplate, a koji se iznos odnosi na preplatu po osnovi povećanja tečajne razlike u odnosu na početno ugovoreni tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015.
27.1. Tužitelju su na navedeni iznos od 2.067,27 EUR-a dosuđene zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. pa do isplate sukladno čl. 1114. u vezi odredbe čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a. Potrebno je reći da tužitelju pripada pravo zahtijevati zatezne kamate na navedeni iznos od 2.067,27 EUR-a, iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (čl. 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.
27.2. Dakle, kao što je već prethodno obrazloženo, tužitelju su priznate zatezne kamate na ukupan pretplaćeni iznos od 2.067,27 EUR-a tekuće od 1. listopada 2015. pa do isplate.
27.3. Ovdje je potrebno reći da iz Nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je pretplata koja je tužiteljici priznata – u iznosu od 3.401,47 EUR-a u cijelosti isplaćena tužiteljici na dan provođenja konverzije. Budući da je tuženik prilikom konverzije tužiteljici priznao pretplatu u iznosu od 3.401,47 EUR-a, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču, prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl.19.c. st.1.t.5. ZIDZPK/15), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl.323. st.1. ZOO u vezi čl.87.st.1. ZZP) jer bi takvim postupanjem potrošač stekao dva puta isti novčani iznos (tako i VSRH u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.). Stoga je bilo potrebno sukladno odredbi čl. 172. ZOO-a (odredbom čl. 172. ZOO-a propisano je propisano da ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica) iznos pretplate umanjiti od ukupnog iznosa zateznih kamata na pretplaćene iznose temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
27.4. U konkretnom slučaju, vještakinja je, kao što je to već prethodno obrazloženo, izvršila prijeboj potraživanja tužiteljice za pretplaćene razlike tečaja sa zateznim kamatama (vještačenjem utvrđen iznos od 3.998,08 EUR-a, izračunata zatezna kamata na utvrđene pretplaćene iznose utvrđena je u iznosu od 1.456,66 EUR-a), te nakon izvršenog prijeboja i dalje postoji potraživanje tužiteljice za glavnicu utvrđenih pretplaćenih tečajnih razlika u iznosu od 2.062,27 EUR-a.
27.5. Ovaj sud još jednom ističe da je financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrđen iznos tzv. negativnih tečajnih razlika, i to u iznosu od -0,57 EUR-a. U vezi tzv. negativnih tečajnih razlika potrebno je reći da tuženik nije specificirao svoje potraživanje nakon provedenog vještačenja, pa sud tuženiku nije dosuđivao iznos tzv. negativnih razlika, te sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niže od tečaja CHF na dan isplate (tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske boj Rev-288/2024 i Rev-549/2023). Osim toga, tužitelj na ime takvih tzv. negativnih razlika nije primio ništa pa nije dužan niti vratiti tuženiku temeljem stečenog bez osnove.
27.6. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. III. izreke.
28. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.:
- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog
Trgovačkog suda od 13.06.2014. posl.br. Pž-7129/13
- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. godine kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.
29. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 12. lipnja 2023., odnosno nije nastupila zastara utuženih iznosa, jer je tužiteljica svoja potraživanja potraživala unutar zastarnog roka od 5 godina (od početka tijeka zastranih rokova).
30. Tužiteljica je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev postavila neodređen, sukladno čl. 186. b st.3. ZPP-a jer nije imala dovoljno znanja za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Tužitelj se prije podnošenja tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu dokumentacije u vezi predmetnog ugovora o kreditu (list spisa 11-12), ali tuženik nije dostavio potrebnu dokumentaciju, a tužiteljica nije imala dovoljno znanja za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Tužiteljica je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja uredila tužbeni zahtjev i postavila određeni tužbeni zahtjev. Tuženik se protivio preinaci, te je istaknuo prigovor zastare novopostavljenog zahtjeva jer je protekao zastarni rok od 5 godina.
30.1. Suprotno tuženikovim prigovorima, u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev nije niti bio određen, nego je postavljen sukladno čl. 186. b. st. 3. ZPP-a, pa sud nije niti odlučivao o navodnoj preinaci tužbenog zahtjeva. Osim toga, ovaj sud smatra potrebnim navesti da i u slučaju i da je tužbeni zahtjev bio određen ne bi nastupila zastara za preinačeni dio jer ako je preinaka, odnosno uređenje tužbenog zahtjeva povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva (pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024., Su-IV-123/2024-5).
31. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl.154. st. 5. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, tužiteljica u sporu nije uspjela samo u neznatnom dijelu, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi, pa je tuženik dužan tužiteljici naknaditi troškove postupka. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, te trošak sastava podneska od 22. siječnja 2025. i 8. rujna 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu 15. travnja 2025. i 15. siječnja 2026 u iznosu od 200,00 EUR-a za svako ročište, što sveukupno iznosi 1.000,00 EUR-a, uvećano za 25% PDV-a, što iznosi 1.250,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak predujma za vještačenje u iznosu od 500,00 EUR-a, što sveukupno iznosi 1.750,00 EUR-a. Isto tako, tužiteljici je priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, uvećano za 25% iznosi 125,00 EUR-a, a što sveukupno iznosi 1.875,00 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 2. ožujka 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. OZ-a, te je odlučeno kao pod toč. IV. izreke.
31.1. Tužiteljici ne pripada naknada troška sastava podneska od 18. travnja 2025. jer nije bio potreban za parnicu (čl. 155. st. 1. ZPP-a) jer dostavlja samo potvrdu o plaćenom predujmu za vještačenje.
32. Tuženik je u cijelosti izgubio u sporu pa mu ne pripada naknada troška postupka, te je odlučeno kao pod toč. V. izreke.
Osijek, 2. ožujak 2026.
Sutkinja
Helena Topić Vuković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DOSTAVITI:
1. Pun. tužiteljice
2. Pun. tuženika
