Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-93/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Karlo Vučinić, odvjetnik u Rijeci, protiv Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Katja Rajačić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 23. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja te punomoćnice tuženika, po objavi od 2. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj: 628-50- 4204647 od 21.06.2007. godine, potvrđen od strane javnog bilježnika Darka Paravića, OV-14270/07 od 26.06.2007.godine, u dijelu koji glasi: „Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita....“

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB:53056966535 da tužitelju DR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] s osnova naknade za obradu kredita isplati iznos od 381,69 EUR-a, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. lipnja 2007. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da naknadi tužitelju DR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 1.053,10 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno od 2. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 21. lipnja 2007. godine tužitelj kao korisnik kredita (dalje: Korisnik) i tuženik kao kreditor (dalje: Kreditor) zaključili Ugovor o kreditu broj: 628-50-4204647 na iznos kredita od 19.675,16 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) potvrđen od strane Javnog bilježnika Darka Paravića, OV-14270/2007 od 26. lipnja 2007. Navedenim ugovorom tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.675,16 CHF, po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Nadalje, u odredbi točke 3. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se naknada u visini od 3,30 % (tricijela trideset posto) iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Odredbom točke 3 predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita, i to jednokratno 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj ističe kako je navedena odredba iz točke 3. predmetnog Ugovora, nepoštena ugovorna odredba, budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, već se radi o tipskom ugovoru koji je prethodno sastavio tuženik. Ista odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača te je samim time i ništetna. Tuženik prilikom obrade kredita nije imao stvarnih troškova, te stoga naplate nekakve naknade za obradu kredita je u potpunosti neosnovana, te kao takva predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, koja je samim time i ništetna. Sud Europske unije je u predmetima C-84/19 i C-224/19, između ostaloga, utvrdio da je ulazna naknada za obradu kredita primjerena samo ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi. Nadalje je utvrđeno da nacionalni sud mora provjeriti je li ulazna naknada ugovorena kao primjerena naknada odnosno kao odredba koja sadrži prirodu troška i uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu, kao i da nacionalni sud mora utvrditi proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je pružena te na iznos ugovorenog kredita. Iz iznesenog proizlazi kako je Sud EU zauzeo stajalište kako su naknade za obrade kredita, kao u konkretnom slučaju, nepošteno ugovarane, pa samim time i ništetne. Naknada u određenom postotku od iznosa kredita u konkretnom slučaju ne sadrži nikakvo obrazloženje na kojem bi se temeljila neosnovana naplata za nekakvu obradu kreditnog zahtjeva, koja zapravo niti ne predstavlja stvarni trošak tuženika. O takvoj odredbi tužitelj kao potrošač i tuženik kao kreditor nisu posebno pregovarali niti je tužitelj ikako mogao utjecati na izmjenu takve odredbe budući se radi o tipskom ugovoru sastavljenom od strane tuženika, koji je ponuđen tužitelju po principu „uzmi ili ostavi“. Takva odredba je unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužitelja, te je kao takva ništetna. Iako je tužitelj morao platiti tih 649,28 CHF odnosno 2.875,84 kn prema tečaju od 4,429269, odnosno 381,69 EUR po fiksnom tečaju, na ime podmirenja „naknade za obradu zahtjeva“ prije korištenja ugovorenog kredita, tuženik stvarnih troškova za navedeno uopće nije imao, dok je sve stvarne troškove– trošak solemnizacije javnog bilježnika i sudske pristojbe ionako snosio tužitelj. Ti navodni troškovi predstavljaju dodatnu prikrivenu naknadu koju je tužitelji morao platiti tuženiku za što nema osnove, niti potrebe, obzirom da po ugovoru tužitelj tuženiku ionako plaća naknadu za dobiveni kredit u vidu kamata. Slijedom navedenog, predlaže da sud donese presudu sadržaja kao u izreci.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 21.06.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 628-50-4204647 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 19.675,16 a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na jednokratnu naknadu ništetna tuženik ističe da je u čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno: „Čl. 3. NAKNADA; Naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva! Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 20. siječnja 2025. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Posebnim podneskom od 4. kolovoza 2025. (list 37 spisa) tuženik se očitovao da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka čl. 3 Ugovora o kreditu broj: 628-50-4204647 od 21.06.2007. godine, potvrđen od strane javnog bilježnika Darka Paravića, OV-14270/07 od 26.06.2007.godine, u dijelu koja glasi: „Naknada 3,30% (tri cijela i trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita....“, a posljedično tome i zahtjev za povrat naknade koju je tužitelj tuženiku platio za obradu kredita.

5. Među strankama nije sporno da je zaključen predmetni Ugovora o kreditu, broj:

628-50-4204647 od 21. lipnja 2007. u kojem je sadržana prijeporna odredba, jer je tuženik u odgovoru na tužbu u točki II. izričito naveo kako ova činjenica nesporna te je sam u točki III. odgovora na tužbu citirao spornu odredbu upravo onako kako ju je u tužbi i tužbenom zahtjevu naveo tužitelj. Nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva. Međutim, sporno je da li je predmetna odredba ništetna i ima li tužitelj pravo na povrat plaćene naknade.

6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 628-50- 4204647 od 21. lipnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu, list 5-9 spisa) i saslušan je tužitelj (list 42-43 spisa). Sud nije proveo dokaz uvidom u isprave Kontrolni ispis unosa korištenja i ispis tečajne liste za CHF na dan 27. lipnja 2007., jer su ti dokazi predloženi na okolnost visine tužbenog zahtjeva, koja nije sporna.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Na temelju ocjene provedenih dokaza te na temelju nespornih činjenica navedenih u odlomku 5. obrazloženja ove presude (koje nije bilo potrebno dokazivati pozivom na članak 221. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP-a) utvrđeno je u bitnom:

– da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 21. lipnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 19.675,16 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (nesporno),

– da je u članku 3. Ugovora ugovoreno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za obradu kreditu u iznosu od 3,30% (tri cijela i trideset posto) od iznosa kredita (nesporno),

– da je tužitelju prilikom isplate kredita 26. lipnja 2007. naplaćena naknada u iznosu od 649,28 CHF, odnosno sada utuženih 381,69 eura (nesporno).

9. Tužitelj je u bitnom iskazao da su mu bila potrebna sredstva za kupnju osobnog vozila koje je koristio isključivo za privatne potrebe. U banci mu je ponuđen ovaj ugovor, sadržaj je u cijelosti pripremila banka, nije bilo mogućnosti pregovora o pojedinim odredbama tog ugovora te ga je tužitelj mogao kao takvog samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Nije bilo pregovora niti o odredbi o naknadi za obradu kredita. Banka mu nije pojasnila na što se ima utrošiti naknada za obradu kredita. Tužitelj je posebno platio troškove javnog bilježnika, to nije plaćeno iz te naknade. Nitko mu nije ponudio mogućnost pregovora o odredbama ugovora niti je s bankom posebno ugovaran sadržaj svake odredbe. Ne sjeća se je li pitao da li mora platiti ovu naknadu ali misli da se ništa ne bi promijenilo niti da je pitao.

10. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio kao istinit jer je logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu te je na temelju njegovog iskaza utvrđeno da je sadržaj Ugovora o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, pa tako i sporna odredba Ugovora o kreditu. O toj se odredbi nije pregovaralo, a tužitelju nije pojašnjeno koji se troškovi imaju podmiriti iz naknade za obradu kredita. Ovo potonje nije navedeno ni u Ugovoru. Također je na temelju iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora o kreditu nedvojbeno utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, jer je tako navedeno u samom Ugovoru o kreditu, a što je potvrdio i tužitelj u svim iskazu navodeći da su mu sredstva kredita odobrena za kupnju osobnog vozila koje je koristio isključivo u privatne svrhe.

11. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Prema članku 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

12. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a ista je po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretne troškove time podmiruje pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Ta je odredba unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njezin sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obaveza. Tuženik koji je nedvojbeno sastavio predmetne ugovorne odredbe i o kojima se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (3,30%) koji je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Nadalje, uzimajući u obzir da je Ugovorom o kreditu između stranaka u članku 9. ugovoreno i to da tužitelji snosi sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe to ostaje i tom smislu ostaje nejasnim su koji troškovi ili usluge tuženika obuhvaćeni ugovorenom naknadom u čl. 3. Ugovora o kreditu. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu kredita, očito je da je ta odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna u skladu s člankom 324. ZOO-a.

13. Prema članku članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik je primitkom naknade za obradu kredita, koju je naplatio na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu na dan isplate kredita (26. lipnja 2007.), stekao nepripadnu korist u nespornoj visini od utuženih 381,69 eura. Taj je iznos primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. Tuženik je, naime, nepošten stjecatelj jer je unaprijed ugovorio ništetnu ugovornu odredbu na štetu potrošača.

14. Pritom, prigovor zastare nije osnovan. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju ništetnost dijela odredbe članka 3. Ugovora o kreditu ustanovljena je ovom presudom i zastara restitucijskog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude, dakle još nije ni počela teći.

15. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP- a. Tuženik koji je u cijelosti izgubio parnicu dužan je tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa).

16. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:

– sastav tužbe 100 bodova Tbr. 7.1

– sastav podneska od 5. lipnja 2025. (očitovanje na odgovor na tužbu) 100 bodova Tbr. 8.1

– zastupanje na ročištu 21. srpnja 2025. 100 bodova Tbr. 9.1

– zastupanje na ročištu 23. siječnja 2026. 100 bodova Tbr. 9.1.

Prema Tbr 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura, pa tužitelju na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 800,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 1.000,00 eura. Uz navedeno tužitelju pripada i naknada troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te na presudu 26,55 eura, sveukupno 1.053,10 eura. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

36. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.

U Opatiji 2. ožujka 2026.

Sutkinja:

Ana Župić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku