Poslovni broj: P-4294/2025-12

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužiteljice DT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 15. siječnja 2025., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužitelja ŠT, odvjetničkog vježbenika te punomoćnice tuženika Silvije Crnogaće Ćorić, odvjetnice u Zagrebu, 2. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 3207963094/06 od 28. studenog 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu čl. 2. u kojem glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.''

II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici 651,50 eura te zatezne kamate koje teku na taj iznos od 24. lipnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici 1.154,11 eura, u roku 15 dana.

IV Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica traži da joj tuženik isplati zatezne kamate na iznos od 1.154,11 eura koje bi tekle od 24. lipnja 2025.

V Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici parnične troškove u iznosu od 428,09 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. ožujka 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 3207963094/06, a kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 152.000,00 CHF. O navedenim odredbama ugovora se nije pojedinačno pregovaralo, jer je kreditor u naprijed sastavio ugovor, koji predstavlja tipizirani obrazac za sve usluge kreditora sličnog sadržaja. Predmetni ugovor prethodno je pripremio tuženik bez pregovaranja. Navodi da je predmetna odredba nepoštena, a time i ništetna. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Predložio je kao dokaze Ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju, svoje saslušanje i financijsko vještačenje te je predložio usvojiti tužbeni zahtjev kako je naveden u izreci.

2. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ističe prigovor zastare i osporava status potrošača tužitelju. Ne postoji niti jedna osnova po kojoj tužitelj na glavnu tražbinu može djelomično uglavničiti jedan dio zakonskih zateznih kamatu koje teku na neizmirenu glavnu tražbine, a potom djelomično potraživati zakonsku zateznu kamatu kao sporedno potraživanje. Osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima. Priznaje visinu zahtjeva, ali smatra da je tužba neosnovana te predlaže odbiti tužbeni zahtjev i traži troškove.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju te je saslušao tužitelja.

4. Na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava stranke su navele da su svi predloženi dokazi potrebni za donošenje odluke u ovom postupku izvedeni, odnosno, da nije potrebno nijedan od predloženih dokaza pribaviti ili dodatno izvoditi.

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu opisan u izreci presude, kao ni da je ugovorena odredba o tzv. ulaznoj naknadi koja glasi kako je navedena u izreci. Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva.

6. Sporno je pitanje je li riječ o nepoštenim, a time i ništetnima odredbama te je li nastupila zastara za isplatu traženog iznosa kao i status potrošača tužitelja. Sporne su i kamate koje bi tekle na uglavničeni dio zateznih kamata.

7. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03/, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

8. Sud nije ocjenjivao dokaze niti utvrđivao činjenice u odnosu na utvrđenja koja među strankama nisu sporne.

9. U svom je iskazu tužiteljica navela da je Ugovor o kreditu uzela radi kupnje stana u kojem i sad živi i koji nije nikad korišten za poslovne svrhe, niti iznajmljivan. Obrt nije nikad imala. Ovu banku je izabrala jer je i inače bila klijent Zagrebačke banke. Na sadržaj ugovora o kreditu nije mogla utjecati, to su bili uvjeti banke. Ugovor je pročitala i razumjela, nisu joj ništa objašnjavali o ugovoru, pa tako ni koje stvarne troškove plaća tom ulaznom naknadom. Nije imala pitanja za banku. Na pitanje pun tuženika navodi da je o obvezi plaćanja ulazne naknade saznala prilikom sklapanja ugovora. Nije tražila od banke na uvid tarifu naknada, nije tražila da je se oslobodi plaćanja te naknade. Ta naknada je bila financijski opterećujuća jer je iznos predstavljao više od njene tadašnje plaće. Unatoč tome je sklopila taj ugovor jer su svi ugovori bili takvi i u ugovoru je pisalo: "sukladno odlukama banke", to je bila stavka kao i npr. interkalana kamata, to je bio uvjet za sklapanje ugovora. Pod svi ugovori, misli na ugovore u Zagrebačkoj banci, koje su imali i njeni prijatelji, za druge banke ne zna. Na pitanje bi li sklopila ugovor da je znala sve parametre na koje se odnosi ta naknada, odgovara da ovisi od čega bi se sastojala. U to vrijeme je imala veliku obitelj i nije bila baš u situaciji odbiti kredit. A što se tiče parametara, ne zna jel to banka plaćala neke naknade ili je to bilo po principu ako želiš kredit daj nam 500,00 eura ili 700,00 eura, ne zna koliko. Unatoč ulaznoj naknadi nije išla u drugu banku jer joj je kao klijentu banke bila niža kamata što je važna stavka. Što se tiče stana, imala je registriranu djelatnost izrade dokumentacije, koju je počela obavljati tek oko 2017., u svakom slučaju puno kasnije od sklapanja ugovora. Ne može se izjasniti o pravnom obliku te djelatnosti, nije riječ o d.o.o., j.d.o.o. ni obrtu, to je bila dodatna djelatnost za obavljanje savjetovanja i izrade dokumentacije. To je obavljala kod klijenta nakon radnog vremena, to nije obavljala iz stana niti koristila stan za taj posao. Radi u VELEKEM d.d. od 1990. kao inženjer sigurnosti.

10. Navedenom iskazu sud vjeruje jer je tužitelj opisao sklapanje ugovora na način na koji osobe koje nisu ekonomske sruke pristupaju sklapanju ugovora, a ne razumiju materiju o kojoj se radi. Utvrđeno je i da banka nije pojasnila na što se odnosi trošak kao i da je tužitelj sklopio ugovor kao potrošač. Činjenica je da je tužiteljica imala registriranu djelatnost izrade dokumentacije, ali koju je počela obavljati tek oko 2017. te stoga navedeno ne utječe na status potrošača koji je tužiteljica imala kad je sklapala ugovor o kreditu.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako,suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

12. Iz utvrđenih činjenica proizlazi da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, već je riječ o nepoštenoj naknadi kojoj je tuženik profitirao na račun tužitelja.

13. Iz navedenog proizlazi zaključak da se u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

14. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

15. Nadalje, Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Pojedine direktive ne primjenjuju se izravno u našem pravnom sustavu već ih je potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

16. Iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), pri tome je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

17. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora koji je tužitelj koristio za osobne potrebe, proizlazi zaključak da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Stoga je ovaj na temelju odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, u smislu odredbe čl. 87. ZZP utvrdio da je sporna odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi nepoštena, a time i ništetna te je odlučeno kao u točki I izreke.

19. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05. i 41/08.; dalje ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa plaćene ulazne naknade zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos.

20. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21. S obzirom na to da je tuženik utužene iznose primio u odnosu na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, na temelju citirane odredbe ZOO-a, dužan ih je vratiti tužitelju.

22. Potraživanje tužitelja nije u zastari jer zastara počinje teći tek od utvrđenja ništetnim odredbe koja je temelj isplate, a kako je utvrđena ništetnost tek ovom presudom navedene ugovorne odredbe, zastara još nije istekla.

23. Tužiteljica nema pravo na zatezne kamate na uglavničene zatezne kamate dok god glavnica nije plaćena. Stoga je odlučeno kao pod točkom IV izreke i s tim dijelom je tužbeni zahtjev odbijen.

24. Tužitelj je u tužbi postavio deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbi kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada te kondemnatorni zahtjev radi isplate s te osnove preplaćenog iznosa sa zateznim kamatama. Zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o tzv. ulaznoj naknadi u konkretnom slučaju predstavlja samo zahtjev da se u izreku presude unese odluka o pravnom pitanju o kojem ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu o kojem bi sud ionako prejudicijelno morao odlučiti. U biti se radi o deklaratornoj preambuli, koja je nužna logična pretpostavka kondemnatorne presude (neovisno o tome nalazi li se u izreci ili u obrazloženju), pa se vrijednost predmeta spora mjerodavna za odluku o trošku prosuđuje prema istaknutom kondemnatornom zahtjevu za isplatu svote. Stoga je vrijednost predmeta spora određena prema podnesenom kondematornom zahtjevu. (Takav je zaključak u skladu sa stavom koji je VSRH zauzeo u predmetima. Rev 1927/17 od 18. siječnja 2022. Revt 156/13 od 7. svibnja 2014., Revr 475/08 od 27. listopada 2008., Revr-774/05 od 13. prosinca 2005., Revr 220/04 od 15. rujna 2004.).

25. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP- a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), u skladu s troškovnikom tužitelja predanom na ročištu na kojem je rasprava zaključena. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife) te trošak pristupa na ročišta 14. listopada 2025. i 15. siječnja 2026. u iznosu od 100,00 eura za svako (br. 9/1 Tarife). Ukupno je riječ o 300,00 eura što s PDV-om iznosi 375,00 eura. Tome treba pridodati trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura što sve zajedno iznosi 428,09 eura.

26. Tužitelju ne pripada sastavljanja podnesaka od 21. srpnja 2025. i 7. listopada 2025. jer nisu bili nužni za odluku, odnosno, ista bi presuda bila donesena i bez tog podneska jer se u njemu iznose pravna shvaćanja koja su sudu opće poznata. Nadalje, tužitelj ih je ukratko mogao iznijeti i na ročištima za koje je dobio pravo naknade troška.

27. Stoga je odlučeno kao u izreci presude i rješenja.

U Zagrebu 2. ožujka 2026.

Sudac

Ivan Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana

- od održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na ročište i pristupila, odnosno

- od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćnici