Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Pr-546/2020-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E NJ E
Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja ĆK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Borisu Marohniću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Bimont d.o.o., Kukuljanovo, Kukuljanovo 317, OIB: 03668783456, zastupanog po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Babić i Soča Fruk, u Rijeci, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. prosinca 2025. u prisutnosti Borisa Marohnića, odvjetnika u Rijeci, tužiteljevog punomoćnika, i tuženikove punomoćnice, Ane Babić, odvjetnice u Rijeci, 2. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev sa sadržajem:
« 1. Nalaže se tuženiku BIMONT d.o.o. Kukuljanovo, OIB: 03668783456, da isplati tužitelju ZK, OIB: [osobni identifikacijski broj] bruto iznos od 197.000,00 HRK zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (u visini propisanoj čl.29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), odnosno prema važećem propisu za pojedini period, a u slučaju promjena prema važećem propisu), koje teku:
- na iznos od 23.000,00 HRK od 16. lipnja 2018. do konačne isplate
- na iznos od 23.000,00 HRK od 16. srpnja 2018. do konačne isplate
- na iznos od 23.000,00 HRK od 16. kolovoza 2018. do konačne isplate
- na iznos od 23.000,00 HRK od 16. rujna 2018. do konačne isplate
- na iznos od 23.000,00 HRK od 16. listopada 2018. do konačne isplate
- na iznos od 23.000,00 HRK od 16. studenog 2018. do konačne isplate
- na iznos od 23.000,00 HRK od 16. prosinca 2018. do konačne isplate
- na iznos od 23.000,00 HRK od 16. siječnja 2019. do konačne isplate
- na iznos od 13.000,00 HRK od 16. veljače 2019. do konačne isplate
i to sve u roku od 8 (osam) dana, pod prijetnjom ovrhe.
2. Nalaže se tuženiku BIMONT d.o.o. Kukuljanovo, OIB: 03668783456, da isplati tužitelju ZK, OIB: [osobni identifikacijski broj] bruto iznos od 34.500,00 HRK zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (u visini propisanoj čl.29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), odnosno prema važećem propisu za pojedini period, a u slučaju promjena prema važećem propisu), koje teku:
- na iznos od 8.500,00 HRK od 16. veljače 2019. do konačne isplate
- na iznos od 19.500,00 HRK od 16. ožujka 2019. do konačne isplate
- na iznos od 8.500,00 HRK od 16. travnja 2019. do konačne isplate
i to sve u roku od 8 (osam) dana, pod prijetnjom ovrhe.
3. Nalaže se tuženiku BIMONT d.o.o. Kukuljanovo, OIB: 03668783456, da isplati tužitelju ZK, OIB: [osobni identifikacijski broj] bruto iznos od 305.000,00 HRK zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (u visini propisanoj čl.29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), odnosno prema važećem propisu za pojedini period, a u slučaju promjena prema važećem propisu), koje teku:
- na iznos od 18.500,00 HRK od 16. travnja 2019. do konačne isplate
- na iznos od 23.000,00 HRK od 16. svibnja 2019. do konačne isplate
- na iznos od 23.000,00 HRK od 16. lipnja 2019. do konačne isplate
- na iznos od 23.000,00 HRK od 16. srpnja 2019. do konačne isplate
- na iznos od 23.000,00 HRK od 16. kolovoza 2019. do konačne isplate
- na iznos od 23.000,00 HRK od 16. rujna 2019. do konačne isplate
- na iznos od 23.000,00 HRK od 16. listopada 2019. do konačne isplate
- na iznos od 23.000,00 HRK od 16. studenog 2019. do konačne isplate
- na iznos od 23.000,00 HRK od 16. prosinca 2019. do konačne isplate
- na iznos od 23.000,00 HRK od 16. siječnja 2020. do konačne isplate
- na iznos od 23.000,00 HRK od 16. veljače 2020. do konačne isplate
- na iznos od 23.000,00 HRK od 16. ožujka 2020. do konačne isplate
- na iznos od 23.000,00 HRK od 16. travnja 2020. do konačne isplate
- na iznos od 10.500,00 HRK od 16. travnja 2020. do konačne isplate
i to sve u roku od 8 (osam) dana, pod prijetnjom ovrhe.
4. Nalaže se tuženiku BIMONT d.o.o. Kukuljanovo, OIB: 03668783456, da isplati tužitelju ZK, OIB: [osobni identifikacijski broj] bruto iznos od 107.100,00 HRK zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (u visini propisanoj čl.29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), odnosno prema važećem propisu za pojedini period, a u slučaju promjena prema važećem propisu), koje teku:
- na iznos od 17.850,00 HRK od 1. siječnja 2017. do konačne isplate
- na iznos od 27.300,00 HRK od 1. siječnja 2018. do konačne isplate
- na iznos od 27.300,00 HRK od 1. siječnja 2019. do konačne isplate
- na iznos od 27.300,00 HRK od 1. siječnja 2020. do konačne isplate
- na iznos od 7.350,00 HRK od 1. siječnja 2021. do konačne isplate
i to sve u roku od 8 (osam) dana, pod prijetnjom ovrhe.
5. Nalaže se tuženiku BIMONT d.o.o. Kukuljanovo, OIB: 03668783456, da naknadi tužitelju ZK, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnične troškove u iznosu od 17.000,00 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (u visini propisanoj čl.29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), odnosno prema važećem propisu za pojedini period, a u slučaju promjena prema važećem propisu) koja teče na taj iznos troška od dana donošenja prvostupanjske presude do konačne isplate i to sve u roku od 8 (osam) dana, pod prijetnjom ovrhe. «
II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu 12.866,10 eura sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (2. ožujka 2026.) pa do isplate, u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu (iznad 12.866,10 eura, a do zatraženih 17.552,22 eura) tuženikov zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.
i
r i j e š i o j e
Odbija se tuženikov prijedlog za prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja ovosudne parnice pod posl.br. Pr-369/2018, kao i do donošenja odluke o njegovoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, posl.br.
Gž R-54/2018-2 od 13. ožujka 2018.
Obrazloženje
1. Tužitelj u predmetnoj tužbi od 22. rujna 2020., u bitnom, navodi da je 8.4.2016. u svojstvu radnika s upravom tuženika potpisao ugovor o radu na određeno vrijeme do 10.4.2020. za radno mjesto i poslove direktor društva, da je 11.4.2016. u svojstvu direktora društva s tuženikom zastupljenim po predsjedniku Nadzornog odbora potpisao ugovor o radu uprave društva – direktor društva, a ugovor da je zaključen na vrijeme od četiri godine, da mu je radni odnos kao radnika kod tuženika prestao je 20.9.2016. kada mu je tuženik otkazao ugovor o radu, da je opozvan je s mjesta direktora 10.5.2016. Nadalje, ističe da je protiv radnopravne odluke tuženika pokrenuo radni spor, da je na temelju pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Gž R-54/2018 od dana 13.3.2018. (Gž R-1691/2016), kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, Posl.br: Pr-271/2016 (Pr- 195/2016) od 23.11.2017. naloženo tuženiku vratiti ga na rad i na radno mjesto kao da odluke o prestanku radnog odnosa nikada nije niti bilo (ex tunc), da tuženik nije (dobrovoljno) ispoštivao paricijski rok određen od strane suda za njegovo vraćanje kao radnika na rad pa je kao ovrhovoditelj pokrenuo prisilni/ovršni postupak radi vraćanja na rad, da je donesena nova odluka po Općinskom sudu u Rijeci, posl.br: Ovr-3329/2018 dana 7.1.2019., da ga nakon nove odluke ovršnog suda tuženik vraća na rad s danom 17.1.2019. Nakon toga, tužitelj tvrdi da 1.3.2019. izvanredno otkazuje ugovor o radu na određeno vrijeme od 8.4.2016. temeljem razloga predviđenih u čl.116. Zakona o radu, da je radni odnos prestao je 6.3.2019., da pred Općinskim sudom u Rijeci protiv tuženika vodi postupak radi isplate neisplaćenih plaća (razlike plaća) za period od kad mu je prestao radni odnos kod poslodavca (20.09.2016.) do zaprimanja odluke Županijskog suda u Zagrebu (tuženo zaključno s danom 30.4.2018.). Dalje, da osim tih već utuženih potraživanja u predmetu Općinskog suda u Rijeci, posl.br: Pr-369/2018, ima pravo i na punu plaću za period od svibnja 2018., preciznije od 1.5.2018. kada je osnovom sudske odluke radnopravnog suda trebao biti vraćen na rad pa do 17.1.2019. kada je vraćen na rad po odluci suda u ovršnom predmetu donesenoj na temelju pravomoćne meritorne odluke u radnom sporu. Smatra da mu pripada za mjesece svibanj 2018., lipanj 2018., srpanj 2018., kolovoz 2018., rujan 2018., listopad 2018., studeni 2018., prosinac 2018. po 23.000,00 HRK bruto, te za siječanj 2019. (razdoblje od 1.1.2019. do 17.1.2019.) bruto iznos od 13.000,00 HRK. Ukupno po ovoj osnovi bruto iznos od 197.000,00 HRK. Potražuje i zateznu kamatu od 15-og dana idući mjesec pa do konačne isplate sukladno čl.92. st.3. ZR-a. Uz to, da mu je nakon povratka na posao 17.1.2019. pa do izvanrednog otkaza koji je dao 1.3.2019., a kojim da mu je radni odnos prestao 6.3.2019., tuženik isplaćivao samo minimalno propisanu plaću umjesto ugovorene, da mu za taj period pripada razlika između pripadajuće i isplaćene plaće, da mu za siječanj 2019.g. (razdoblje od dana 17.1.2019. do 31.1.2019.) pripada bruto plaća 8.500,00 HRK, za veljaču 2019. bruto iznos od 19.500,00 HRK, a za ožujak 2019. (od 1.3.2019. do 6.3.2019.) bruto iznos od 6.500,00 HRK. Ukupno 34.500,00 HRK. Potražuje i zateznu kamatu od 15-og dana idući mjesec pa do konačne isplate sukladno čl.92. st.3. ZR-a. Uz to, da je 1.3.2019. bio prisiljen izvanredno otkazati ugovor o radu, da je radni odnos prestao 6.3.2019., da ga je tuženik šikanirao, da su brojni su razlog za njegov izvanredni otkaz prema čl.116. ZR, da mu je postupanjem tuženika teško ugrožena financijska i obiteljska situacija, te integritet, da mu pripada i svojevrsno obeštećenje u visini ugovorenih plaća za period od kad je izvanredno otkazao ugovor o radu (preciznije od dana prestanka radnog odnosa po toj osnovi) pa sve do isteka ugovora o radu dana 10.4.2020, da mu pripada bruto iznos od 18.500,00 HRK za ožujak 2019.g. (za period od dana 06.03.2019.g. do dana 31.03.2019.g.), te po bruto 23.000,00 HRK za mjesece travanj 2019., svibanj 2019., lipanj 2019., srpanj 2019., kolovoz 2019., rujan 2019., listopad 2019., studeni 2019., prosinac 2019., siječanj 2020., veljaču 2020., ožujak 2020., te za travanj 2020. bruto iznos od 10.500,00 HRK. Ukupno 305.000,00 HRK. Potražuje i zateznu kamatu od 15-og dana idući mjesec pa do konačne isplate sukladno čl.92. st.3. ZR-a. Također, tužitelj navodi da mu pripada i pravo na 26 dana godišnjeg odmora godišnje, da mu tuženik nije omogućio korištenje godišnjeg odmora, niti da mu je neiskorišteni godišnji odmor isplatio osnovom čl. 82 ZR- a, da mu pripada naknada za neiskorišteni/neisplaćeni godišnji odmor za 2016. za 17 dana, za 2017. za 26 dana, za 2018. za 26 dana, za 2019. za 26 dana, za 2020. 7 radnih dana. Ukupno 102 dana, da jedan dan bruto iznosi 1.050,00 HRK., da je to pojedinačno za 2016. za 17 dana bruto iznos od 17.850,00 HRK, za 2017. za 26 dana bruto iznos od 27.300,00 HRK, za 2018. za 26 dana bruto iznos od 27.300,00 HRK, za 2019. za 26 dana bruto iznos od 27.300,00 HRK i za 2020. za 7 dana bruto iznos od 7.350,00 HRK. Potražuje i zateznu kamatu. Poziva na odredbu čl.90. ZR-a. Ukazuje da u slučajevima kada radnik s pravom izvanredno otkazuje ugovor o radu da ima pravo na naknadu štete od poslodavca, ako je poslodavac kriv za nastanak okolnosti koje su dovele do otkazivanja ugovora o radu. Postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na sveukupni (po svim osnovama) iznos glavnice od 643.000,00 kuna, odnosno sa sadržajem kao u točki I izreke presude.
2. U odgovoru na tužbu od 23. listopada 2020. (str. 13. i dr.), u bitnom, tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kako osnov tako i visinu, kao i svi činjenični navodi tužbe, osim izričito priznatih, kako je protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž R-54/2018-2 od 13. ožujka 2018. izjavio reviziju 22. svibnja 2018. u dijelu u kojem je preinačena prvostupanjska odluka o poništenju odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanju na posao, a koji postupak da se vodi pod posl.br. Revr-630/2018. Drži da je njegova revizija osnovana, te da će odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske biti u njegovu korist, u kojem slučaju da će se ovaj postupak ukazati nepotrebnim, a tužbeni zahtjev - neosnovanim. Predlaže prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja ovosudne parnice pod posl.br. Pr-369/2018 i do donošenja odluke o njegovoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, posl.br. Gž R-54/2018-2 od 13. ožujka 2018. Nadalje, ukazuje da iznos plaće tužitelja nije definiran Ugovorom o radu na određeno vrijeme od 8. travnja 2016., da je poseban ugovor o radu uprave društva je raskinut i ne postoji mogućnost da se odredbe istoga primjenjuju na bilo koji način, da je nakon raskida predmetnog Ugovora o radu uprave društva, tužitelj više nije niti obavljao niti je trebao obavljati poslove s posebnim ovlastima niti zastupati društvo kao osoba ovlaštena za zastupanje i upisana u sudski registar, da je jasno da tužitelju ne pripada plaća prema posebnom ugovoru budući je iznos plaće u tom ugovoru bio predviđen za obavljanje poslova uprave društva (s posebnim ovlastima, ovlašten za zastupanje tuženika, sa svim pravima i obvezama i upisan u sudski registar), a tužitelj nakon raskida tog ugovora nije više uprava društva niti je obavljao bilo kave poslove s takvim posebnim ovlastima zbog kojih je i bila ugovorena takva plaća. Dalje, po tuženiku budući iznos bruto plaće među strankama za period koji je predmet tužbenog zahtjeva nije ugovoren tužitelju bi eventualno pripala minimalna zakonom propisana bruto plaća. S tim u vezi osporava pojedinačne iznose koje po svim osnovama kako zahtjeva isplatu tužitelj. Napominje da tužitelju pripada za period rada kod njega nakon vraćanja na posao minimalna plaća, budući nikakva druga plaća među strankama nije ugovorena, da mu je tu plaću i isplaćivao, da tužitelj nije bio prisiljen izvanredno otkazati ugovor o radu, da ga nije nitko šikanirao, da se ne trudi ni navesti koji bi to bili navodno brojni razlozi za otkaz ugovora o radu, da se očitovao na tužiteljev Izvanredni otkaz od 1. ožujka 2019. Tuženik smatra da tužitelj posebno nema pravo potraživati isplatu plaće za period nakon što je sam otkazao ugovor o radu, da nije ni na koji način skrivio razloge za takav tužiteljev otkaz i o tome da se mu pravovremeno očitovao, da se visina naknade za neiskorišteni godišnji odmor može obračunavati samo prema eventualno zakonom propisanoj minimalnoj plaći, da tužitelju posebno ne pripada pravo na naknadu za godišnji odmor za period kada nije radio, niti je trebao raditi budući je sam otkazao ugovor o radu. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbiti. Potražuje parnični trošak s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate.
3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju u spisu, te su s tim u vezi sve isprave i pročitane. Ostali po strankama predloženi dokazi nisu bili provedeni iz razloga koji će biti prezentirani dalje u obrazloženju.
4. Predmet spora je tužiteljev zahtjev radi isplate novčanih iznosa od tuženika i to; naknade plaće za razdoblje od 1. svibnja 2018. do 17. siječnja 2019., zatim razlike plaće od 17. siječnja 2019. do 6. ožujka 2019., potom obeštećenja u visini ugovorenih plaća od isteka ugovora o radu, te naknade za neiskorištene / neisplaćene godišnje odmore.
5. U smislu primjene sadržaja pravne norme iz članka 8. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22 i 155/23; nadalje u tekstu: ZPP) zaključak je suda da je tužiteljev tužbeni zahtjev neosnovan.
6. Temeljem analize činjeničnog stanja, slijedi nepobitno utvrđenim, odnosno među stankama ove parnice nema spora u odnosu na pravnu sudbinu Ugovora o radu od 8. travnja 2016. (str. 60-61 spisa) da je tuženik otkazao taj Ugovora o radu zaključen na određeno vrijeme do 10. travnja 2020. (čl. 4.), [dalje u tekstu: Ugovor o radu], da je tužitelj u statusnom sporu ostvario uspjeh pred drugostupanjskim sudom (Županijski sud u Zagrebu, presuda posl.br. Gž R-54/2018-2 od 13. ožujka 2018.) i bio je potom vraćen na rad 17. siječnja 2019. u ovršnom postupku koji se vodio pred ovim sudom pod poslovnim brojem Ovr-3329/2018. Tijekom faktičnog rada (od 17. siječnja 2019. do 6. ožujka 2019.) tužitelj je 1. ožujka 2019. dao izvanredni otkaz Ugovora o radu. Nakon toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 24. kolovoza 2022. presudom broj Revr 630/2018-2, preinačio drugostupanjsku presudu (Gž R-54/2018-2 od 13. ožujka 2018.) i potvrdio ovosudnu presudu poslovni broj Pr-271/16 od 23. studenog 2017. u dijelu u kojem nije prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje odluke tuženika od 12. srpnja 2016. (očito je tužitelj u tužbi pogrešno naznačio 20.9.2016. kao datum te tuženikove odluke) o otkazu ugovora o radu od 8. travnja 2016., te u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja na poništenje odgovora na zahtjev za zaštitu prava protiv odluke tuženika od 12. srpnja 2016. o otkazu ugovora o radu od 8. travnja 2016., kao i u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za vraćanje na rad na radno mjesto direktora društva sukladno ugovora o radu na određeno od 8. travnja 2016.
7. Prvostupanjski sud je vezan konačnom i obvezujućom prethodno citiranom odlukom revizijskog suda u pogledu statusnog pitanja prestanka radnog odnosa. Tom presudom konačno je riješeno prethodno pitanje zakonitosti otkaza tužitelju. Tuženikova odluka o otkazu je zakonita, odnosno valjana. Time je odlučeno da je radni odnos tužitelja zakonito prestao danom otkaza tuženika, pa prema tome jasno je da kontinuitet radnog odnosa tužitelja nakon tog datuma (12. srpnja 2016.) pro futuro više nikada nije postojao. Prema tome, u ovom sporu prvostupanjski sud nije mogao ponovno ocjenjivati zakonitost otkaza, niti polaziti od pretpostavke da je radni odnos trajao do isteka Ugovora o radu (10. travanj 2020.). Naime, donošenjem presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 630/2018-2 od 24. kolovoza 2022. otpala je osnova temeljem koje je tužitelj postavio tužbene zahtjeve u ovom postupku obzirom se tužbeni zahtjevi odnose za razdoblje nakon zakonito utvrđenog prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika.
8. Tužitelj zahtjeva isplatu naknada plaća za razdoblje od 1. svibnja 2018. do faktičnog povratka na rad 17. siječnja 2019. Period od otkaza do 30. travnja 2018., po ovoj vrsti zahtjeva, nije predmet ove parnice nego postupka pod posl.br. Pr-369/2018. Budući je pravomoćno utvrđeno da je tuženikov otkaz bio zakonit, tužiteljev radni odnos je prestao tim otkazom (12. srpnja 2016.), pa zato tužitelj nema pravo na naknadu plaće za razdoblje obuhvaćeno ovom tužbom (počev od 1. svibnja 2018.), a to je bilo nakon valjanog prestanka radnog odnosa. Naime, naknada plaće za vrijeme dok radnik nije radio pretpostavlja postojanje nezakonitog prestanka radnog odnosa (čl. 95. st. 3. Zakona o radu - «Narodne novine» broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22; dalje u tekstu: ZR), što u konkretnom slučaju nije utvrđeno obzirom na revizijsku odluku Revr 630/2018-2 od 24. kolovoza 2022. koja djeluje ex tunc, dakle od dana donošenja odluke o otkazu te su, obzirom je u konačnici otkaz tužitelju zakonit, isključeni time elementi bilo kakve krivnje na strani tuženika, na što tužitelj posebno pledira u činjeničnom dijelu tužbe argumentirajući svoju pravnu poziciju.
9. Nadalje, tužitelj zahtijeva i isplatu iznosa u visini plaća koje bi ostvario do isteka predmetnog ugovora o radu na određeno vrijeme da nije dao izvanredni otkaz. U tom smislu za taj iznos ističe pojam «svojevrsnog obeštećenja». U odnosu na ovaj zahtjev, sud ukazuje da je tuženikovim otkazom radni odnos tužitelja prestao, pa zato Ugovor o radu na određeno vrijeme nakon tog datuma (12. srpnja 2016.) pravno više ne postoji. Tužiteljev izvanredni otkaz ne može proizvoditi pravne učinke u odnosu na radni odnos koji je već prestao. Slijedom toga, tužitelj nije mogao izgubiti plaće iz ugovora koji pravno nije egzistirao, pa ne postoji niti osnova na dosudu izmakle dobiti verbalizirane po tužitelju kao «svojevrsno obeštećenje» i to u obliku ugovorenih plaća do isteka roka. Činjenica što je tužitelj faktično radio određeno razdoblje (konkretno od 17.1.2019. do 6.3.2019.) ne uspostavlja novi ugovorni odnos niti produžuje raniji ugovor. Zbog navedenog, niti taj zahtjev nije osnovan. Pored toga, tužitelj je tvrdio da ga je tijekom faktičnog rada tuženik šikanirao, te da je zbog toga dao otkaz. U odnosu na ove navode sud ističe da eventualna povreda prava osobnosti koja bi svoje ishodište imala u šikaniranju može biti osnova za naknadu neimovinske štete (povrede dostojanstva, časti, ugleda i slično) ili konkretne imovinske štete (primjerice troškovi liječenja, bolovanje i drugo), međutim u ovom postupku tužitelj ne zahtjeva naknadu neimovinske štete (povreda prava osobnosti), niti specificirane imovinske štete. Članak 2. stavak 1. ZPP-a regulira da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni. To znači da sud ne može dosuditi isplatu primjerice druge vrste naknade od one koja je zatražena tužbenim zahtjevom koji se temelji na prezentiranom skupu činjenica kao svom ishodištu. Stoga, eventualno postojanje šikaniranja, čak i kada bi bilo dokazano, ne može dovesti do prihvaćanja niti ovog djela tužbenog zahtjeva, odnosno do dosude tužitelju zatraženog iznosa jer se ne može ostvariti pravo na izmaklu dobit iz ugovora koji u relevantnom razdoblju nije postojao.
10. Tijekom postupka, pa tako na ročištu za glavnu raspravu održanom 12. prosinca 2025. tuženik je dodatno isticao da rješenje o ovrsi (ovosudni predmet pod posl.br. Ovr-3329/2018) i dalje egzistira, te da je temeljem njega vraćen na rad jer je prvotno otkaz bio poništen, pa smatra da mu pripada naknada plaće do povratka na rad (u ovom postupku zatraženo od svibnja 2018. do 7.1.2019.). Spram navedenog, sud ističe da su rješenje o ovrsi i postupak ovrhe predstavljali provedbu tada ovršne sudske odluke. Međutim, presudom Revr 630/2018-2 preinačena je drugostupanjska presuda, te je pravomoćno presuđeno da je otkaz bio ab ovo zakonit. Time je otpala materijalnopravna osnova na kojoj se temeljilo rješenje o ovrsi. Sama činjenica da je ovrha bila provedena ne stvara samostalno pravo na naknadu plaće ako je naknadno pravomoćno presuđeno po revizijskom sudu da radni odnos za razdoblje za koje se naknada zahtjeva više nije trajao. Ovrha, odnosno rješenje o ovrsi nemaju konstitutivni učinak na postojanje pravnog odnosa, već je provedba ovrhe bila posljedica tada važeće, a kasnije preinačene sudske odluke. Stoga, ne postoji pravna osnova, niti pravo na strani tužitelja za naknadu plaće za razdoblje nakon zakonitog prestanka radnog odnosa. Po pravilima ovršnog prava, jednom doneseno rješenje o ovrsi se ne ukida ni u situaciji ako ovršna isprava, temeljem koje je ono bilo doneseno, na bilo koji način prestane proizvoditi pravne učinke, nego se tada posebnim rješenjem ovrha obustavlja. U situaciji pak ako je provedena zadnja ovršna radnja, tada je donosi rješenje o dovršetku ovrhe. Ni tada se rješenje o ovrsi ne ukida, odnosno stavlja izvan snage, u čemu se ogleda njegov pravni karakter kao isključivo provedbene odluke.
11. Nesporno je da je tužitelj tijekom skoro dva mjeseca (od 17.1.2019. do 6.3.2019.) faktičnog rada primao minimalnu plaću. Nužno je razlikovati status radnog odnosa od prava na naknadu za stvarno obavljeni rad. Iako je pravomoćno utvrđeno da je radni odnos prestao ranijim otkazom, činjenica da je tužitelj stvarno radio obvezuje tuženika za isplatu naknade za taj faktični rad. Međutim, ishodište prava na zahtijevanu mjesečnu «punu plaću» od 19.500,00 kuna bruto pretpostavlja postojanje valjanog ugovornog temelja i tako ugovorene visine plaće. U situaciji kada je radni odnos pravomoćno utvrđen da je prestao, dvomjesečni rad ne proizvodi učinak produženja ili obnove ugovora na određeno vrijeme, niti može aktivirati ugovorena prava koja su prestala. Tužitelj u ovom postupku nije niti tvrdio da je između stranaka sklopljen novi ugovor kao valjani pravni temelj za isplatu mu plaće u visini ranije ugovorene plaće, a posljedično tome nije ni dokazao da je postojala tuženikova obveza isplate mu više svote od isplaćenog iznosa za ta dva mjeseca faktičnog rada, niti da mu je ta, nesporno među stankama, plaćena minimalna plaća bila isplaćena protivno bilo kojem tada važećem aktu ili odluci tuženika. Također, iz činjeničnog stanja proizlazi da tužitelja ta manje od dva mjeseca nakon povratka na rad početkom 2019. niti nije obavljao poslove radnog mjesta direktora jer je Ugovor o radu uprave društva- direktora društva sklopljen 11. travnja 2016. (str. od 62 do 67 spisa) pravomoćno već bio raskinut, kako to slijedi iz obrazloženja presude Revr 630/2018-2 od 24. kolovoza 2022. (str. 2. obrazloženja revizijske presude), jer nije bio prihvaćen tužiteljev tužbeni zahtjev na poništenje Odluke tuženika od 12. srpnja 2016. o raskidu Ugovor o radu uprave društva-direktora društva. U tom smislu, njegovu žalbu protiv prvostupanjske presude odbio je presudom od 13. ožujka 2018., Gž R-54/2018-2, Županijski sud u Zagrebu.
12. Pravo na godišnji odmor vezano je uz postojanje radnog odnosa i obavljeni rad u okviru tog radnog odnosa. Budući je pravomoćno utvrđeno da je radni odnos tužitelju prestao otkazom tuženika, stoga tužitelj nema pravo na godišnji odmor niti na naknadu za razdoblje nakon prestanka radnog odnosa. Osim toga, u odgovoru na tužbu tuženik ističe da je tužitelju platio dio potraživane naknade. Tako iz obračuna isplaćene plaće za tužitelja za mjesec ožujka 2019. (stranica 44 spisa) slijedi da je tužitelju isplaćen po osnovi neiskorištenog godišnjeg odmora iznos od 357,14 kuna.
13. Tužitelj pogrešno izjednačava privremeni učinak provedbe ovrhe, faktično obavljanje rada i konačni status njegovog radnog odnosa. Donošenje revizijske presude isključuje na strani tužitelja pravo za; naknadu plaće u periodu nakon prestanka ugovora o radu, dakle za razdoblje nepostojanja radnog odnosa (pro futuro), izmaklu dobit do isteka vremena trajanja ugovora i materijalna prava koja pretpostavljaju postojanje kontinuiteta radnog odnosa. Budući tužitelj nije postavio u odnosu na tvrdnje o šikaniranju zahtjev za naknadu neimovinske štete, niti konkretne imovinske štete, već isključivo zahtjeve vezane uz plaće i prava iz radnog odnosa koji je pravomoćno utvrđen da je prestao, sud je sve tužbene zahtjeve odbio i presudio sadržajem točke I izreke.
14. Vezano uz tuženikov prijedlog za prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja ovosudne parnice pod posl.br. Pr-369/2018, kao i do donošenja odluke o njegovoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, posl.br. Gž R-54/2018-2 od 13. ožujka 2018., u trenutku odlučivanja o njemu više ne postoje razlozi za prekid, jer su navedeni postupci za vrijeme trajanja ovog spora pravomoćno okončani i to parnica pod posl.br. Pr- 369/2018 donošenjem presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R- 704/2023-3 od 12. veljače 2024. (str. 321 i dr. spisa) kojom je potvrđena ovosudna presuda pod posl.br. Pr-185/2022-17 od 27. lipnja 2023. (prije pod posl. br. Pr-369/2018), dok je Vrhovni sud 24. kolovoza 2022. donio presudu broj Revr 630/2018-2 o tuženikovoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, posl.br. Gž R-54/2018-2 od 13. ožujka 2018., čime su otpale pretpostavke za prekidom, pa je odlučeno sadržajem izreke rješenja.
15. Kod ovako utvrđenog i argumentiranog stanja stvari, ostale isprave u spisu nisu posebno analizirane, dok se drugi dokazi nisu provodili, odnosno dokazni prijedlozi stranaka nisu prihvaćeni obzirom sadržaji isprava nisu, a
1 0
dokazni prijedlozi ne bi bili od utjecaja na drugačiju odluku o meritumu od one koja je donesena.
16. Okolnost što je tužitelj postavio tužbene zahtjeve u kunama nije činila iste nepodobnim za odlučivanje jer, pod pretpostavkom da su predmetni kondemnatorni zahtjevi bili osnovani, prihvaćanjem istih sud bi novčane iznose dosudio u valuti euro, a takvo postupanje suda predstavljalo bi primjenu materijalnog prava, odnosno Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj («Narodne Novine» broj 57/22), te fiksnog tečaja konverzije (7,53450 kuna za 1 euro) prema članku 2. stavci 2. i 4. Odluke Vlade Republike Hrvatske o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj («Narodne Novine» broj 85/22).
17. Odluka o trošku (točka II izreke) temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1., u vezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (643.600,00 kuna što je sada ekvivalent iznosu od 85.420,40 eura, po radnji 1.286,61 euro), ostvareni potpuni uspjeh tuženika, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Slijedom navedenog, tuženiku su priznati zatraženi troškovi zastupanja odvjetnika prema troškovniku (str. 356 spisa) i to za; sastav odgovora na tužbu i obrazloženih podnesaka od 28.4.2022., 9.11.2022. i 24.7.2022. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanje na ročištima 12.4.2022, 5.7.2022., 21.10.2025. i 12.12.2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka od ukupno osam (8) radnji po 1.286,61 eura, dakle 10.292,88 eura, te pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 2.573,22 eura (Tbr. 46. Tarife), sveukupno 12.866,10 eura.
18. Tuženiku nije priznat trošak podneska od 25.7.2022. jer podneska s tim datumom nema u spisu, dok trošak sastava podneska od 28.4.2025. obzirom se radilo o požurnici nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st.1. ZPP- a). Obzirom je tuženik ostvario uspjeh, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama («Narodne novine» broj 118/18) nije obveznik plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu, niti za prvostupanjsku presudu.
19. Na priznati parnični trošak tuženiku je dosuđena zahtijevana zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavku 3. ZPP- a, u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO)
20. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2., u vezi s čl. 433. ZPP-a).
1 1
21. Budući je tužitelj spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za primjenom odredaba članka 154. i članka 155. ZPP-a, pa je zato odlučeno sadržajem točke I 5. izreke.
U Rijeci 2. ožujka 2026.
Sudac:
Robert Mihelj
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).
Dostaviti:
- tužitelju – po pun. e.komunikacijom
- tuženiku - po pun. e.komunikacijom
