Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-16/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka, predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja GT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Čajkovski i Beg j.t.d. u Rijeci, protiv tuženika CT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Kačić & Brbora u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie od 17. listopada 2025. poslovni broj P-416/2024-34, u sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie od 17. listopada 2025. poslovni broj P-416/2024-34.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

"Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se kako je GT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], vlasnik nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica], K. O. [katastarska općina], oznaka zemljišta – maslinik, upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška].

II Ovlašćuje se GT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] upisati se kao vlasnik nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica], K. O. [katastarska općina], oznaka zemljišta – maslinik, upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška], a što je CT iz [adresa] dužan trpjeti."

III. Tužitelj se odbija sa svojim zahtjevom za naknadu troška.

IV. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.125,00 eura u roku od 15 (petnaest) dana."

2. Navedenu presudu u cijelosti pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem se protivi žalbenim navodima, prihvaća stajalište prvostupanjskog suda i predlaže žalbu odbiti.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji je određen zahtjevom tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na kčbr. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i da je tuženik dužan trpjeti da se tužitelj uknjiži kao vlasnik nekretnine, a činjenično se temelji na tvrdnjama da je tužitelj vlasništvo nekretnine stekao temeljem dosjelosti jer je posjeduje osobno i putem pravnih prednika unazad stotinu godina, ocjenu neosnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je tuženik kupio predmetnu nekretninu temeljem ugovora o kupoprodaji koji je sklopio 20. ožujka 2006. kao kupac s prodavateljicom ET i da se temeljem navedenog ugovora upisao kao vlasnik u zemljišnoj knjizi 27. ožujka 2006. pod brojem Z-289/2006

- da je tužitelj rješenjem od 6. kolovoza 1997. broj Z-323/97 upisan kao vlasnik velikog broja nekretnina na temelju ugovora o darovanju koji je zaključen između njegovog oca ČT kao darovatelja i tužitelja kao daroprimatelja 10. lipnja 1997. u [adresa] u [adresa] i da predmetna kčbr. [katastarska čestica] nije obuhvaćena ugovorom o darovanju, te da tužitelj 25 godina nakon darovanja i 15 godina nakon što je tuženik upisan kao vlasnik nekretnine podnosi tužbu za utvrđenje prava vlasništva

- da je na uviđaju na licu mjesta u [adresa] utvrđeno da kčbr. [katastarska čestica] , upisana u katastru kao livada sa 852 m2 a u zemljišnoj knjizi kao vinograd, u naravi je zarasla livada koja se ne održava i koja na sjevernoj strani graniči s kčbr. [katastarska čestica] koja je u naravi bila put i više se ne koristi te sa kčbr. [katastarska čestica], kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica] koje su uredno održavane nekretnine sa zasađenim voćkama i vrtom

- da iz iskaza supruge tužitelja GTZC (opisanog pod toč. 16. obrazloženja) proizlazi da je predmetna nekretnina oduvijek pripadala tužitelju i njegovoj obitelji, da se tužitelj u tom mjestu rodio nakon čega je živio u [adresa] dok je njegovu kuću, okolno zemljište i predmetnu nekretninu koristio po njegovom dopuštenju ŽT, da je od 1993. do 2015. u [adresa] bila sa suprugom 7 -8 puta i da predmetnu nekretninu koristi tužitelj unazad deset godina od kada su se vratili u Republiku Hrvatsku

- da iz iskaza svjedoka HT rođenog 1962. i ZT rođenog 1966. (opisanih pod toč. 17. i 18. obrazloženja) u bitnome proizlazi da je predmetna nekretnina od tužiteljevih roditelja i da je po njihovom odlasku u Australiju cijeli kompleks oko te nekretnine koristila obitelj ČT (ČT, VT) a nakon njih obitelj ŽT, da se tužitelj vratio na nekretninu 2014. ili 2015. od kada tu živi i koristi predmetnu nekretninu

- da tužitelj u iskazu (opisan pod toč. 19. obrazloženja) navodi da je sa 14 godina otišao u Australiju kamo su nakon 7 ili 8 godina došli njegovi roditelji i brat, da su predmetnu nekretninu koristili njegovi roditelji, da je kuću u kojoj je rođen popravio i uredio 1984., da su kuću i okolnu zemlju dali na korištenje drugim susjedima G, a nakon toga ŽT 1997. koji im je plaćao za kuću i zemljište 70,00 DEM mjesečno, da je od 2012. češće dolazio u [adresa] i konačno se vratio 2015. da b i 5 do 6 godina unazad okolno zemljište očistio te je prvi puta prije godinu dana vidio tuženika na nekretnini i da je na istu stavio lanac i ploču, a 2018. ili 2019. je utvrdio da nekretnina nije uknjižena kao njegovo vlasništvo

- da iz iskaza tuženika (opisanog pod toč. 20. obrazloženja) proizlazi da je nekretninu kupio 2006. od pok. ET nakon što je 2005. kupio kuću i više od 70 parcela u selu [adresa] od pok. IT, na predmetnoj parceli prvi puta je bio u jesen 2006. te je zatekao ŽT kako pase krave, angažirao je vještaka koji je 3 godine radio identifikaciju nekretnina i 17 parcela nije mogao pronaći, obilazio je nekretnine tri puta godišnje od 2007. do 2023., dok je 2024. bio 15 puta na parceli i nikoga nije vidio, 2020. ili 2021. vidio je da je netko nešto radio na nekretnini, čuo je da je to tužitelj i to mu nije smetalo „ukoliko je to tužitelju trebalo“, nije imao saznanja da bi nekretnina pripadala FT ili da bi GT bio u njezinom posjedu jer tada ne bi kupovao nekretninu, kao i da je ŽT nastavio predmetnu nekretninu koristiti za ispašu krava po njegovom dopuštenju te je znao da je on kupio nekretninu od ET

- da su stranke u predmetu broj Psp-26/2023 sklopili sudsku nagodbu kojom se tuženik obvezao tužitelju da neće poduzimati nikakve radnje do okončanja ovog postupka te mu se obvezao naknaditi 50% troškova,

na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj boravi u [adresa] unazad 10 godina nakon što se vratio iz Australije, a da predmetna nekretnina nikada nije bila upisana kao vlasništvo tužiteljevih prednika nego je bila upisana samo u katastru na tužiteljevog oca, međutim, ista nije obuhvaćena ugovorom o darovanju kojim je tužiteljev otac 1997. darovao tužitelju veliki broj nekretnina i to nekretnina koje su bile vlasništvo njegovog oca prema stanju upisa u zemljišnoj knjizi koji je tužitelju i njegovom ocu bio mjerodavan više nego stanje u katastru, a tužitelj je i nakon darovanja 15 godina živio u [adresa] i nije mogao nekretninu faktično posjedovati, a nije siguran da li je netko nekretninu uopće koristio (kako navodi u iskazu) jer je na jednom dijelu bila na kosini i zarasla u grmlje, pa ostaje nejasno na koji su način onda tužiteljevi prednici nekretninu posjedovali, a niti to tužitelj opisuje nego samo tvrdi da su je posjedovali „oduvijek“. Svjedoci ZT i PT su bili djeca kada je tužitelj otišao u Australiju pa o posjedu tužiteljevih roditelja ne mogu imati relevantna saznanja, a nemaju niti saznanje po čijem dopuštenju su „drugi“ koristili nekretninu. Nasuprot tome tuženik je predmetnu nekretninu obišao nakon što je kupio veći broj nekretnina 2006. i pritom nije bio dužan istraživati izvanknjižno stanje, a i da je obišao nekretninu kada ju je kupio nije mogao ni po čemu zaključiti da je nekretnina (obrasla i djelomično nepristupačna) u nečijem posjedu. Primjenjujući na navedeno čl. 159., čl. 160., čl. 18. st. 5., čl. 130., čl. 122., čl. 123. i čl. 124. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17., 152/14., 81/15, u daljnjem tekstu: ZV) i čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" br. 63/19., 128/22., 155/23., 127/24.) prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik prilikom kupnje predmetne nekretnine i upisa prava vlasništva postupao savjesno i u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige i da je stekao pravo vlasništva temeljem pravnog posla, a da čl. 130. st. 2. ZV propisuje da se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano, pa je zahtjev tužitelja koji se poziva na stjecanje prava vlasništva temeljem dosjelosti posljedično stečenom pravu vlasništva tuženika ocijenio neosnovanim.

6. U žalbi tužitelj navodi da je jasno u iskazu naveo da je nekretnina bila u njegovom posjedu, a prije i u posjedu njegovih prednika, a to što je nekretnina u određenom razdoblju bila zapuštena i nepristupačna ne znači da je bio napušten posjed tužitelja jer se o prestanku posjeda može govoriti isključivo kada netko drugi uđe u posjed nekretnine, a ne ukoliko postane zapuštena uslijed neodržavanja. Tužitelj je opisivao da je 1984. popravio i uredio kuću i da je zemlju dao na korištenje susjedima G, a nakon toga ŽT i da je povremeno počeo dolaziti na nekretninu 2012. i konačno 2015., pa nije točno da u iskazu nije opisivao korištenje predmetne nekretnine (već samo kuće). Sud je neosnovano diskreditirao iskaze svjedoka ZT i HT jer su oni oko 1972. bili u dobi od 6 i 10 godina, s obzirom da više nisu bili djeca kada je obitelj ŽT počela i prestala posjedovati tužiteljeve nekretnine. U predmetu broj P-214/2023 tužitelj vodi postupak oko nekretnina s obitelji ŽT, te je sud preslikao određene dijelove iz navedenog postupka , između ostalih i dio iskaza ŽT, ali pritom nije naveo da je njegovoj obitelji tužitelj iznajmio sve svoje nekretnine dok je živio u [adresa]. Odbijanjem prijedloga tužitelja za saslušanje ŽT, a nakon što je tuženik odustao od njegovog saslušanja, sud je postupio pretjerano formalistički i ustavnopravno neprihvatljivo. Osporava da bi tuženik imao status poštenog stjecatelja nekretnine jer prije sklapanja ugovora nije utvrdio stanje posjeda nekretnine niti gdje se nekretnina nalazi, a niti je ikada stupio u njezin posjed, ukazujući da je tuženik kupio od ET sve nekretnine na kojima je bila upisana kao vlasnica, pa i predmetnu koja je značajno dislocirana od svih ostalih nekretnina koje su bile predmetom prodaje te je sama za sebe neupotrebljiva jer do nje ne postoji put, koji iako je ucrtan više nije u funkciji, dok je s druge strane okružena s nekretninama koje su u nespornom vlasništvu tužitelja. Osporava zaključak suda da mu otac nije darovao i predmetnu nekretninu jer su pravnim poslom prenesene samo one nekretnine na kojima je tužiteljev otac bio upisan u zemljišnoj knjizi, a tužitelj nije tvrdio da je vlasništvo stekao na temelju pravnog posla, s time da predmetna nekretnina nije jedina za koju tužitelj tvrdi da je njegovo vlasništvo i radi koje vodi postupke za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću. Tuženik je tek po pokretanju ovog postupka postavio oznake na predmetnoj nekretnini i radi kojih je pokrenut postupak za smetanje posjeda broj Psp-26/2024 u kojemu su stranke sklopile sudsku nagodbu, dok na izgrađenu baru tuženik nije reagirao što dokazuje da je tužitelj postupao kao vlasnik i posjednik. Radi navedenog smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, da je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno pravo.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tužitelja i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je iznio jasne i određene razloge na temelju kojih je ocijenio osnovanost tužbenog zahtjeva i presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost, a nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Isto tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP jer je sud sve provedene dokaze analizirao i ocijenio kako to nalaže citirana zakonska odredba, zasebno personalne dokaze te u usporedbi s materijalnim dokazima, te je valjano obrazložio na temelju kojih dokaza nalazi utvrđenim relevantne činjenice, kako je navedeno pod toč. 21. i 25. obrazloženja.

9. Razloge na temelju kojih sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja za saslušanje svjedoka ŽT, a koji su navedeni pod toč. 9. obrazloženja, kao pravilne prihvaća i ovaj sud i isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužitelja. Takvo postupanje suda nije odraz pretjeranog formalizma s obzirom da je dokazni prijedlog tužitelja predložen protivno čl. 299. st. 2. ZPP i isti pravilno nije usvojen jer bi usvajanjem dokaznog prijedloga koji je tužitelj mogao predložiti (a nije) do zaključenja prethodnog postupka sud postupio protivno st. 3. citirane zakonske odredbe.

10. Utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi:

- da predmetna nekretnina nije obuhvaćena ugovorom o darovanju kojim je tužiteljev otac darovao tužitelju 1997. velik broj nekretnina, kao i da je tužitelj upisan u katastru kao posjednik predmetne nekretnine na temelju tog ugovora o darovanju iako se na istu nije odnosio

- da svjedoci objektivno ne mogu imati saznanje o posjedu tužiteljevih roditelja jer su u to vrijeme bili djeca, ali imaju saznanje da su nekretnine na koje danas tužitelj polaže pravo koristile osobe iz obitelji GT a potom iz obitelji ŽT

- da tužitelj nije siguran da li su C koristili predmetnu nekretninu radi konfiguracije terena i nepristupačnosti

- da je tužitelj iz Australije došao u Republiku Hrvatsku 2015. i da je nakon 2020. počeo s raščišćavanjem nekretnina, te je nakon 2020. na predmetnoj nekretnini napravio tzv. baru za lotuse

- da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji i upisa u zemljišnu knjigu postupao savjesno i u dobroj vjeri pouzdajući se u upisano vlasništvo prodavateljice u zemljišnoj knjizi i da nije znao niti je imao razloga posumnjati da netko treći (tužitelj) polaže pravo na nekretninu,

kao pravilnim prihvaća i ovaj sud te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim tvrdnjama tužitelja.

11. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je primijenio odredbu čl. 130. st. 2. ZV prema kojoj se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano.

12. Za primjenu čl. 122. st. 1. i 2. ZV i čl. 8. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 114/01., 100/04.) koji je bio na snazi u vrijeme kada je tuženik stekao nekretninu, potrebno je da su kumulativno ispunjena dva uvjeta - da je upis izvršen u dobroj vjeri i uz postupanje s povjerenjem u zemljišne knjige.

12.1. Načelo povjerenja u zemljišne knjige jedno je od temeljnih načela vezanih uz zemljišne knjige koje nositeljima stvarnih prava vezanih uz nekretnine implicitno postavlja dužnost odgovornijeg odnosa prema svojim pravima a savjesnim trećim osobama pruža zaštitu.

12.2. Dobra vjera je neskrivljeno neznanje da se izvanknjižno stanje razlikuje od zemljišnoknjižnog. Stjecatelj je postupao u dobroj vjeri ako ni u trenutku sklapanja pravnog posla a ni u trenutku kada je stavio prijedlog za upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnim knjigama nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja.

12.3. Stjecatelj nije postupao u dobroj vjeri i njegovo povjerenje u zemljišne knjige ne uživa zaštitu ako je isti makar i u jednom od ta dva trenutka znao da je izvanknjižno stanje drugačije od zemljišnoknjižnog, ili ako je isti, da nije postupao nemarno, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja morao posumnjati da postoji ta razlika.

13. VSRH je još u odluci Rev-x-1083/2014 od 10. prosinca 2014. izrazio pravno shvaćanje da „(…) tužitelj kao prvi stjecatelj može uspjeti u sporu samo ako dokaže da tuženik kao drugi stjecatelj nije postupao u dobroj vjeri, kao i da je teret dokaza da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da je postupao na način da se takvo postupanje ne može smatrati postupanjem u dobroj vjeri leži na tužitelju", a koje shvaćanje je reafirmirano i u odlukama Rev-602/2014-2 od 20. ožujka 2018. i Rev- 208/2018-2 od 14. rujna 2021. Isto tako u rješenju broj Rev-1253/2024-2 od 25. rujna 2024. na revizijsko pitanje koji glasi:

„Na kome je teret dokaza da je prilikom stjecanja zemljišnoknjižni stjecatelj u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige?“

VSRH je dao sljedeći odgovor:

„Na tužitelju, kao prvom stjecatelju nekretnine koji svoje pravo nije upisao u zemljišne knjige, je teret dokaza da tuženik, kao naknadni stjecatelj koji je svoje pravo upisao u zemljišne knjige, prilikom stjecanja nekretnina na temelju povjerenja u zemljišne knjige, nije postupao u dobroj vjeri.“

14. Iako je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik dokazao da je postupao u dobroj vjeri, primjenjujući navedeno pravilo o teretu dokazivanja prvostupanjski sud je suštinski zaključio - da tužitelj nije dokazao da tuženik nije postupao u dobroj vjeri , te isto kao pravilnim prihvaća i ovaj sud.

15. Način na koji je tuženik opisao sklapanje ugovora o kupoprodaji s ET i zašto se pouzdao u stanje upisanog vlasništva, govore u prilog zaključku da se tuženik u dobroj vjeri i s povjerenjem pouzdao u stanje upisa u zemljišnoj knjizi, kao i da nije postojala niti jedna okolnost radi koje bi morao posumnjati da je izvanknjižno stanje drugačije od zemljišnoknjižnog.

15.1. Naime, sam tužitelj ne opisuje na koji način je nekretnina bila posjedovana i je li uopće bila korištena nakon što su njegovi roditelji otišli u Australiju s obzirom na konfiguraciju terena i zapuštenost, a vještak i na uviđaju utvrđuje da se radi u naravi o neodržavanoj livadi. Tužitelj u iskazu navodi „da nije siguran jesu li je članovi iz obitelji GT uopće koristili“, dok u tužbi činjenično ne opisuje je li i na koji način posjedovana, već samo navodi da je „oduvijek bila njihova“. To znači da tužitelj uopće ne ukazuje da su postojale okolnosti na temelju kojih je tuženik trebao posumnjati da izvanknjižno stanje nekretnine ne odgovara zemljišnoknjižnom stanju, a da bi se tuženiku imputiralo da nije postupao u dobroj vjeri te okolnosti (koje ukazuju da izvanknjižno stanje ne odgovara zemljišnoknjižnom) su morale postojati kada je tuženik istu kupio ili prije no što je zatražio upis svog prava vlasništva.

15.2. To što tuženik nije obišao nekretninu prije no što je istu kupio nego tek u jesen 2006., u situaciji kada niti u vrijeme kada je sklopio ugovor o kupoprodaji niti kada je zatražio upis na nekretnini nisu postojale naznake da bi netko treći (tužitelj) na istu polagao kakva prava ili poduzimao bilo kakve faktične radnje u smislu posjedovanja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da izostanak obilaska nekretnine sam po sebi ne ukazuje na nemarno postupanje tuženika niti implicira njegovo nepoštenje.

15.3. Isto tako nisu osnovane žalbene tvrdnje kojima tužitelj ističe da do predmetne nekretnine tuženik ne može prići jer je tuženik jasno opisao na raspravi 5. svibnja 2025. spisa preko kojih nekretnina ima mogućnost doći do predmetne nekretnine, između ostalih i preko nekretnine koja je ranije bila u funkciji puta, i to svakako nisu nekretnine na koje tužitelj polaže pravo.

16. Kako je stoga prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev ocijenio neosnovanim, to je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. i II. izreke.

17. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP te je naložio tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 2.125,00 EUR.

18. U žalbi tužitelj osporava odluku o trošku radi osporavanja odluke o glavnoj stvari, sadržajno ne iznoseći žalbene razloge.

19. Kako tužitelj nije uspio u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a ovaj sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP) to je odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. III. i IV. izreke.

20. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP, dok je zahtjev tuženika odbijen primjenom čl. 155. st. 1. ZPP jer odgovor na žalbu u kojem citira dijelove prvostupanjske presude nije bio potreban za odlučivanje u žalbenom postupku.

U Varaždinu 2. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek