Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-1163/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] (ranija adresa Vinogradska 79, Split) zastupanog po punomoćniku Tomislavu Biuku, odvjetniku u Splitu, Vukovarska 158 protiv tuženice ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877, Slovenska avenija 6, Zagreb zastupane po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2997/2019 od 9. srpnja 2025., na sjednici vijeća 2. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija žalba tuženice kao neosnovana, a djelomično se prihvaća žalba te se presuda Općinskog suda u Splitu broj P-2997/2019 od 9. srpnja 2025.:

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba ugovora o kreditu broj 216-23/2006 od 12. siječnja 2006. potvrđenog po javnoj bilježnici Zoji Puljiz pod poslovnim brojem OU-41/06 dana 16. siječnja 2006. kojim je ugovorena primjena valutne klauzule u dijelu čl. 4. st. 3. ugovora koja glasi: ''...u kunskoj protuvrijednosti 2.353,86 CHF obračunatih po srednjem tečaju CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.''

- potvrđuje u toč. II. izreke,

- preinačuje u točki I. izreke u dijelu kojim su utvrđene ništetnim odredbe ugovora o kreditu broj 216-23/2006 od 12. siječnja 2006. potvrđenog po javnoj bilježnici Zoji Puljiz pod poslovnim brojem OU-41/06 dana 16. siječnja 2006. kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u dijelu čl. 2. st. 1. koja glasi: ''...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 232.600,00 CHF (dvijestotridesetdvijetisućešestšvicarskihfranaka) prema srednjem tečaju CHF Hypo AlpeAdria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita...'', na način da se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženice kao neosnovana, a djelomično se uvažava žalba te se presuda Općinskog suda u Splitu broj P-2997/2019 od 9. srpnja 2025.:

- potvrđuje u točki III. izreke (odluci o trošku) u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 13.131,00 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama,

- preinačuje u točki III. izreke (odluci o trošku) u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama i u tom dijelu se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe ugovora o kreditu broj 216-23/2006 od 12. siječnja 2006. potvrđenog po javnoj bilježnici Zoji Puljiz pod poslovnim brojem OU-41/06 dana 16. siječnja 2006. u dijelu kojim je ugovorena primjena valutne klauzule, a koja u dijelu čl. 2. st. 1. ugovora glasi: ''...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 232.600,00 CHF prema srednjem tečaju CHF Hypo AlpeAdria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita...'', a u dijelu čl. 4. st. 3. ugovora glasi: ''...u kunskoj protuvrijednosti 2.353,86 CHF obračunatih po srednjem tečaju CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.''. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 34.866,42 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama precizno određenim u toj točki izreke. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 16.131,00 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 9. srpnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu usvojiti žalbu, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio sve žalbene navode tuženice kao neosnovane te predložio odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba tuženice djelomično je neosnovana i djelomično osnovana.

5. Predmet spora, prema konačno postavljenom zahtjevu, je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi čl. 2. i 4. ugovora o kreditu broj 216-23/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 12. siječnja 2006. potvrđenog po javnoj bilježnici Zoji Puljiz pod poslovnim brojem OU-41/06 dana 16. siječnja 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednice tuženice Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. (dalje: ugovor o kreditu) kojima se glavnica i anuiteti vežu uz valutu CHF pobliže opisanim u izreci presude, te restitucijski zahtjev za isplatu razlike preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da je tuženica pravna slijednica Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.,

- da su tužitelj kao korisnik kredita i pravna prednica tuženice Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor dana 12. siječnja 2006. sklopili ugovor o kreditu, kojim je banka odobrila korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 232.600,00 CHF, s rokom otplate 10 godina (120 mjeseci) u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 2.353,86 CHF obračunatih po srednjem tečaju Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. za CHF na dan dospijeća, za dovršenje kuće,

- da je kredit u cijelosti otplaćen 29. veljače 2016.,

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025, dalje: ZPP) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 41/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022, dalje: ZZP/14, a koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate),

- da je tužitelj potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP/03) jer iz njegovog iskaza proizlazi da je ugovor sklopio kao fizička osoba u svrhu rješavanja stambenog pitanja, kako je to navedeno i u čl. 2. ugovora o kreditu, dok, s druge strane, tuženica tijekom postupka nije dostavila niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da tužitelj nema status potrošača,

- da iz iskaza tužitelja, kao i saslušane svjedokinje VF (supruge tužitelja i sudužnice) u bitnome proizlazi da su bili dugogodišnji klijenti tuženice i imali povjerenja u nju obzirom na prethodna iskustva u poslovanju s njom radi čega su prihvatili ponuđeni kredit jer im je prilikom pregovaranja u realizaciji kredita rečeno da je kredit u CHF najpovoljniji i radilo se o akcijskoj ponudi banke, da im je na potpis predočen unaprijed sastavljeni tekst ugovora kojega su potpisali upravo zbog povjerenja u tuženicu, da ih nitko nije upozorio na mogućnost porasta rata kredita do kojeg je došlo, da prilikom sklapanja ugovora nisu pregovarali niti o jednoj ugovornoj odredbi uključujući i odredbi o valutnoj klauzuli,

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Ante Beusa proizlazi da je tužitelj u tijeku otplate kredita radi promjene tečaja tuženici više platio iznos od 34.866,42 EUR-a, a koji iznos predstavlja razliku između tečaja po kojem je tužitelj stvarno plaćao mjesečne anuitete i tečaja po kojem mu je isplaćen kredit (početni tečaj),

- da je neosnovan prigovor zastare tuženice jer je zastara vezano za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počela teći 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/17-10, pa je tužba od 10. lipnja 2019., odnosno preinaka tužbe iz podneska od 22. ožujka 2022. kojim je postavljen zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina propisanog odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj :

35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO),

- da vezano za tzv. negativnu razliku tuženica nije postavila protutužbeni zahtjev ili slično, te da se na tuženicu ne može odnositi kolektivna zaštita jer nije potrošač, pa za eventualno nastale "negativne razlike" u korist tužitelja u odnosu na početni tečaj CHF ne postoji odgovornost potrošača,

zaključuje da su ništetne odredbe čl. 2. i 4. ugovora o kreditu u dijelovima opisanim u izreci presude jer predmetni ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, te imajući u vidu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, kao i činjenicu da se tužitelj u tužbi pozvao na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, a tuženica u ovom konkretnom predmetu nije dokazala postojanje posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, primjenom odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 272. st. 1. ZOO-a i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009 i 133/2009, dalje: ZZP/07), prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te utvrdio ništetnim dijelove citiranih odredbi ugovora o kreditu i naložio tuženici isplatiti tužitelju iznos od 34.866,42 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od dana plaćanja do isplate.

6.1. Prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 190. st. 2. i st. 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe učinjenu u podnesku od 22. ožujka 2022., kojom je tužitelj, nakon provedenog financijskog vještačenja, postavio konačni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, zaključivši da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje spora među strankama.

7. Tuženica u žalbi osporava utvrđenje ništetnim čl. 2. ugovora o kreditu navodeći da sporna odredba nije obuhvaćena kolektivnim presudama na koje se tužitelj poziva, niti je prvostupanjski sud obrazložio zbog čega bi odredba čl. 2. ugovora o kreditu u dijelu opisanom u izreci bila ništetna obzirom da ista predstavlja samu srž ugovora o kreditu i obvezu banke da korisniku kredita isplati određeni iznos na ime kredita koji se iznos izračunava prema srednjem tečaju valute CHF važećem na dan korištenja kredita .

8. Osnovano ukazuje tuženica da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava utvrdio ništetnom odredbu čl. 2. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 232.600,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.

8.1. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača proizlazi da ugovorna odredba kojom je ugovorena obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, pa zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak, a kako to osnovano ukazuje i tuženica u svojoj žalbi. Prema ocjeni ovog suda, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) i ona kao takva ne podliježe testu poštenosti (čl. 84. ZZP /03), jer se radi o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, zbog čega nije riječ o obvezi koja u smislu čl. 81. ZZP/03 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača.

9. Daljnjim žalbenim navodima tuženica ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da pobijana presuda proturječi sama sebi jer je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev zaključivši da tuženica nije na transparentan način objasnila tužitelju značajke i rizike valutnu klauzule odnosno da se nije pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama, a istovremeno je odbio dokazni prijedlog za saslušanje javne bilježnice na okolnost sklapanja predmetnog ugovora, čime je ujedno pogrešno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio materijalno pravo. Navodi da prvostupanjski sud nije utvrdio odlučnu činjenicu – da li tužitelj ima status potrošača, pa je pored neutvrđenog činjeničnog stanja, pogrešno primijenio materijalno pravo te počinio i apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a. Smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer je vještačenje provedeno isključivo po prijedlogu tužitelja čime je ostvarena dvostruka korist za tužitelja, a prvostupanjski sud nije obrazložio odbijanje njezinog prijedloga za izradu nalaza i mišljenja po promjenjivoj kamatnoj stopi koja je važila za kunske kredite niti je uvažio njezine prigovore za razdoblje kad su anuiteti obračunavani po tečaju nižem od početno ugovorenog tečaja. Tuženica navodima žalbe osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 81. ZZP/03, iznoseći razloge zbog kojih smatra da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu ništetne, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada su tužitelju dosuđene zatezne kamate od datuma kada je tuženica stekla iznose koje tužitelj potražuje, te osporava stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare.

10. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženice, prvostupanjski sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svojem uvjerenju i iste je obrazložio jasnim i valjanim razlozima koji imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza, pa prvostupanjska presuda nije opterećena nedostacima zbog kojih se ne bi mogla ispitati, posljedično čemu nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženica. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje drugostupanjski sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

11. Nije ostvarena ni apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a koju ističe tuženica u žalbi navodeći da prvostupanjski sud nije proveo dokaze koje je predložila, a posebno saslušanje javnog bilježnika. Naime, imajući u vidu stabilnu praksu redovnih sudova i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (isti stav izražen je u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. i odluke broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.), pravilno je prvostupanjski sud odbio taj dokazni prijedlog, pa su u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani.

12. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u dijelu čl. 4. st. 3. ugovora o kreditu opisanom u izreci pozivom na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa, jer je odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđena povreda propisa zaštite potrošača i ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, pa kako je predmetnim ugovorom o kreditu sklopljenim između parničnih stranaka dana 12. siječnja 2006. odredba o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je u odnosu na tuženicu pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, tužitelj se s pravom pozvao na pravna utvrđenja iz tog spora koja obvezuje i sudove u individualnim parnicama sukladno čl. 502.c. ZPP-a, te je tim utvrđenjima vezan i prvostupanjski sud u ovoj parnici (pravno shvaćanje o primjeni čl. 502.c ZPP u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), pa je pozivanje tuženice na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, pogrešno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

13. U skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., tuženici je u ovom sporu omogućeno dokazivati da je na drugi način dala tužitelju obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze te da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog posla. Tuženica je radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača predložila dokaz uvidom u priloženu dokumentaciju dok je odustala od saslušanja predloženih svjedoka, te je saslušan tužitelj. Imajući u vidu iskaz tužitelja, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužitelj prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kredi tu bio upoznat sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, pa je sklapanjem takvog ugovora bez informiranja potrošača o svim rizicima koje preuzima na sebe nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je pravilnom primjenom odredbe čl. 81., čl. 82. toč. 11., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03 , na koje upućuje obrazloženje suda, utvrdio ništetnom odredbu ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita u valuti CHF.

14. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava tužitelju status potrošača, jer tuženica niti jednom činjenicom nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, tim više što je u čl. 2. st. 2. ugovora o kreditu navedeno da se isti odobrava za dovršenje kuće, a u čl. 2. st. 5. ugovora o kreditu navedeno je da korisnik kredita mora računima opravdati namjensko korištenje 30% iznosa kredita, dakle tuženica je imala mogućnost kontrole načina korištenja kredita, odnosno da li je isti korišten za dovršenje obiteljske kuće, a kako je to naveo tužitelj u svom iskazu. Protivno stavu tuženice, u ovom konkretnom slučaju upravo je na tuženici bio teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018 -2 od 26. svibnja 2020.), uključujući i da tužitelj nije potrošač, a tuženica u tom smislu nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica ima status potrošača kako je definiran u čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003).

15. Obzirom da je predmet ovog postupka utvrđenje ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli i zahtjev za isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli, to su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku osporava primijenjenu metodologiju smatrajući da je izračun trebalo izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom periodu promašeni i proturječni stanju spisa.

16. Kako je razmatranjem spisa utvrđeno da tuženica u ovom konkretnom slučaju vezano za tzv. negativnu razliku nije na određen način istaknula procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno nije podnijela niti protutužbu, već je samo općenito stavila materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, to sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, pa su stoga u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

17. Žalbeni navodi tuženice kojima tvrdi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi jer se u ovom predmetnom postupku ne radi o postupku naknade štete već o potraživanju na temelju stečenog bez osnove nisu osnovani, jer svaka zainteresirana osoba, a time još više korisnik kredita kao ugovorna strana, ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u zasebnom postupku kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla.

18. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 10. lipnja 2019., odnosno preinake tužbe učinjene podneskom od 22. ožujka 2022., nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

19. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate temeljem čl. 1115. ZOO-a, jer je i prema stavu ovog suda, tuženica nepošteni stjecatelj, obzirom je utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koje je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenih iznosa.

20. Slijedom navedenog, valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženice i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi točku I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena primjena valutne klauzule u dijelu čl. 4. st. 3. ugovora opisanom u izreci presude i točku II. izreke, dok je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženice te preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke u dijelu kojim su utvrđene ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u dijelu čl. 2. st. 1. ugovora o kreditu opisanom u izreci te u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan.

21. Odluku o troškovima parničnog postupka, prvostupanjski sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, te je tužitelju dosudio trošak parničnog postupka u iznosu od 16.131,00 EUR-a, a čija je visina odmjerena primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje: Tarifa), te se odnosi na trošak zastupanja za parnične radnje navedene pod točkom 35. obrazloženja i trošak vještačenja.

22. Tuženica, osporavajući odluku o trošku, navodi da je prvostupanjski sud pogrešno tužitelju dosudio trošak zastupanja na ročištu 4. ožujka 2025. u iznosu od 1.000,00 EUR-a uvećano za trošak PDV-a jer isto nikad nije održano, da mu je pogrešno za zastupanje na ročištu za objavu presude dosudio iznos od 500,00 EUR-a uvećano za trošak PDV-a jer odredbom Tbr. 9. toč. 3. Tarife propisano da se odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude može odmjeriti trošak do maksimalno 50 bodova , kao i trošak sastava podneska od 4. veljače 2022. jer isti ne predstavlja podnesak iz Tbr. 8. toč. 3. Tarife obzirom je tim podneskom samo obavijestio sud o sklapanju izvansudske nagodbe. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je sve za sve radnje tužitelja primjenjivao Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ''Narodne novine'' broj: 138/2023 i za razdoblje prije stupanja na snagu Izmjena, odnosno i za razdoblje prije 17. studenog 2023. , čime je povrijeđeno načelo zabrane retroaktivnosti na štetu tuženice.

23. Kako je ovaj sud djelomično preinačio pobijanu odluku, valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka. Imajući u vidu da zbog preinačenja prvostupanjske odluke tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, to je o troškovima postupka valjalo odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP -a, pri čemu valja istaknuti da je visina troškova postupka po vrsti i visini pravilno određena već u prvostupanjskoj presudi, osim u odnosu na trošak zastupanja na ročištu 4. ožujka 2025., sastava podneska od 4. veljače 2022. i troška pristupa na ročište za objavu presude.

24. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima osporava primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj: 138/2023) jer je odredbom Tbr. 52. st. 3. Tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a u konkretnom slučaju odluku o troškovima prvostupanjski sud je donio 9. srpnja 2025., kada je na snazi bila primijenjena Tarifa. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.

25. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno tužitelju dosudio trošak zastupanja na ročištu 4. ožujka 2025. u iznosu od 1.250,00 EUR-a (uključen trošak PDV-a) jer isto nikad nije održano i trošak sastava podneska od 4. veljače 2022. u iznosu od 1.250,00 EUR-a (uključen trošak PDV-a), kojim je tužitelj obavijestio sud o sklapanju izvansudske nagodbe vezano za ništetnu ugovornu odredbu o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke i isplatu po osnovu te ništetne odredbe jer isti u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a nije bio potreban za vođenje parnice, a kako to osnovano ukazuje tuženica u žalbi. Također, tužitelju za zastupanje na ročištu za objavu presude pripada nagrada po Tbr. 9. toč. 3. Tarife u iznosu od 125,00 EUR-a (50 bodova po 2,00 EUR-a, uvećano za trošak PDV-a), a ne u iznosu od 500,00 EUR- a uvećano za trošak PDV-a u iznosu od 125,00 EUR-a kako mu je to prvostupanjski sud pogrešno dosudio.

26. Tužitelju pravilno obračunato pripada trošak zastupanja u iznosu od 10.100,00 EUR-a uvećano za trošak PDV-a u iznosu od 2.525,00 EUR-a, te trošak vještačenja u iznosu od 506,00 EUR-a, odnosno ukupni trošak parničnog postupka u iznosu od 13.131,00 EUR-a.

27. Kako je prvostupanjskom presudom tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 16.131,00 EUR-a, to je valjalo djelomično odbiti žalbu tuženice i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi točku III. izreke u odluci o trošku za iznos od 13.131,00 EUR-a, dok je primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženice te preinačiti točku III. izreke i za iznos od 3.000,00 EUR-a odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka kao neosnovan.

28. Obzirom da je tuženica u žalbenom postupku uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu, to joj sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

U Varaždinu 2. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun