REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1958/21-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Dori Ljevar, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika B2 Kapital d.o.o., OIB:57509775367 iz Zagreba, Radnička c. 41, zastupanog po punomoćnici Senki Fazlić, odvjetnici po generalnoj punomoći Su-99/18, radi nedopustivosti ovrhe, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9. ožujka 2026. godine u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 03. travnja 2026. godine.

p r e s u d i o  j e :

I Proglašava se nedopuštenom ovrha određena temeljem rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Nikole Tadića iz Zagreba poslovni broj Ovrv-3805/2009 od 15. rujna 2009. godine u dijelu kojim je određeno:

„RJEŠENJE O OVRSI NA TEMELJU VJERODOSTOJNE ISPRAVE

1. Nalaže se ovršeniku da u roku od 8 dana od dostave rješenja, namiri tražbinu zajedno sa odmjerenim troškovima.

2. Određuje se ovrha radi prisilne naplate tih tražbina.

3. Troškovi postupka određuju se u iznosu od 2.229,34 kn.

4. Protiv ovog rješenja ovršenik može izjaviti prigovor u roku od 8 dana od dana primitka otpravka rješenja. Prigovor se podnosi javnom bilježniku koji je rješenje o ovrsi donio, u 3 primjerka, a o istom odlučuje stvarno i mjesno nadležni sud sukladno članku 252 j Ovršnog zakona.“

II Proglašava se nedopuštenom ovrha određena temeljem Rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Nikole Tadića iz Zagreba poslovni broj Ovrv-3814/2009 od 15. rujna 2009. godine u dijelu kojim je određeno:

„RJEŠENJE O OVRSI NA TEMELJU VJERODOSTOJNE ISPRAVE

1. Nalaže se ovršeniku da u roku od 8 dana od dostave rješenja, namiri tražbinu zajedno sa odmjerenim troškovima.

2. Određuje se ovrha radi prisilne naplate tih tražbina.

3. Troškovi postupka određuju se u iznosu od 1.574,40 kn.

2.Protiv ovog rješenja ovršenik može izjaviti prigovor u roku od 8 dana od dana primitka otpravka rješenja. Prigovor se podnosi javnom bilježniku koji je rješenje o ovrsi donio, u 3 primjerka, a o istom odlučuje stvarno i mjesno nadležni sud sukladno članku 252 j Ovršnog zakona.“

III Nalaže se tuženiku izvršiti povrat svega što je primio na temelju nedopuštenih ovrha iz točaka 1. i 2. izreke na transakcijski račun koji mu tužitelj dostavi, sve u roku od 15 dana od donošenja presude, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude pa do isplate.

IV Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u visini od €3950, u roku od 15 dana zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude pa do isplate.

O b r a z l o ž e nj e

Tužitelj u tužbi navodi da je rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 85 Ovrv-678/2021-8 od 15. veljače 2021. godine upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a koju tužbu je 2 dana 17. ožujka 2021. godine podnio naslovljenom sudu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom - ovrhe pod poslovnim brojevima Ovrv-3805/2009 i Ovrv-3814/2009 nedopuštene.

Tužitelj ističe da je ovrha nedopuštena zbog nezakonitog postupanja ovrhovoditelja i zbog zastare potraživanja. Ovršenik (sada tužitelj) je 28. prosinca 2020. godine naslovljenom sudu podnio prijedlog protiv ovrhovoditelja, ovdje tuženika radi nezakonite blokade osobnog računa u banci, a koji je prijedlog sud cijenio kao žalbu nakon proteka roka, izjavljenu protiv dva rješenja o ovrsi javnog bilježnika Nikole Tadića iz Zagreba poslovni broj Ovrv-3805/2009 i poslovni broj Ovrv-3814/2009. 5. Tužitelj je prilikom namjere podizanja manjeg iznosa novca na bankomatu dana 20. studenog 2020. godine saznao da su mu blokirani bankovni računi zbog čega je istog dana od FINA-e zatražio informacije o blokadi računa, nakon čega je FINA-i podnio i pisani prigovor.

Tužitelj navodi kako su tražbine po kojima su mu blokirani računi u trenutku blokade bile u zastari, i stare i po 12 godina, te da je dugove po osnovi tih tražbina platio, odnosno da je pokušaj naplate tuženika B2 Kapital d.o.o. po nekoliko osnova nezakonit te tuženik nije bio ovlašten na temelju njih zatražiti provedbu ovrhe protiv tužitelja. 6. Pritom se tužitelj poziva prvenstveno na žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. t. 7, t. 9 i t. 11. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20 — u daljnjem tekstu: OZ). Tužitelj ističe kako nedopuštenost ovrhe određene rješenjima o ovrsi Ovrv-3805/2009 i Ovrv3814/2009 iz OZ-om propisanih razloga proizlazi iz više pravnih osnova koje uključuju: - podmirenje tražbina u cijelosti - nemogućnost korištenja pravnim lijekom od strane ovršenika, ovdje tužitelja - zastaru tražbina o kojima je odlučeno ovršnim ispravama - nedopuštenost potraživanja izravne naplate ovrhovoditelja, ovdje tuženika od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO), odnosno tuženikova nepridržavanja zakonskih odredbi o provedbi ovrhe na novčanoj tražbini po računu sadržanih u čl. 204. -213. OZ-a. Tužitelj ističe kako je sve svoje dugove otplatio te nije znao za postojanje predmetnih rješenja o ovrsi nad njegovim novčanim sredstvima jer mu nisu dostavljena zbog čega mu je uskraćeno temeljno pravo na pravnu zaštitu i pristup sudu i na podnošenje pravnog lijeka protiv odluke koja se odnosi na njegova prava i obveza. Ističe kako za ovrhu nije znao jer mu predmetna rješenja o ovrsi nisu dostavljena u skladu s obvezom iz čl.42, st.1 OZ-a, te iz tog razloga nije bio u mogućnosti uputiti prigovor protiv rješenja o ovrsi u zakonom određenom roku.

Kao što je navedeno ranije tužitelj, za postojanje navedenih ovrha na novčanim sredstvima saznao je tek 20. studenog 2020. godine kada je s bankomata pokušao podignuti novac.

Sud je, svojim rješenjem kojim je uputio tužitelja na parnicu, ocijenio da je žalba ovršenika, ovdje tužitelja podnesena nakon proteka roka dopuštena u smislu odredbe čl. 53. st. 1. OZ-a, jer žalbu koju temelji na istaknutim razlozima ovršenik nije mogao podnijeti u roku za žalbu protiv rješenja o ovrsi poslovni broj Ovrv-3805/09 te poslovni broj Ovrv-3814/09 jer ih nikada nije zaprimio. Uslijed opisanih okolnosti, tužitelj ističe kako mu je u postupcima ovrhe bilo uskraćeno pravo na pravni lijek zajamčeno čl.11., st.2. OZ-a, što predstavlja uskratu njegovih temeljnih prava na pristup pravdi i ulaganje pravnog lijeka zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i člancima 6. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Tužitelj ističe kako su sporna potraživanja na koja se odnose rješenja o ovrsi otplaćena na vrijeme te bi predmetna rješenja o ovrsi bio u mogućnosti osporavati da je o njima bio na vrijeme obaviješten i u mogućnosti iskoristiti svoje zakonom zajamčeno pravo na pravni lijek. S obzirom na to da to nije bio slučaj, tužitelj naglašava kako nije bio u mogućnosti dokazati da su sporne tražbine prestale jer nije niti znao da je u tijeku postupak za njihovu prisilnu naplatu. Čak i kad bi bio slučaj da su neotplaćeni dugovi tužitelja postojali, ovrha nad novčanim sredstvima ovršenika, ovdje tužitelja je nedopuštena jer je u odnosu na tražbine radi čije su naplate određena rješenja o ovrsi nastupila zastara.

Tužitelj ističe kako je u odnosu na potraživanja na koja se odnose ovršne isprave odnosno rješenja o ovrsi poslovni broj Ovrv-3805/2009 te Ovrv3814/2009 nastupila zastara, što je utvrdio i sud rješenjem pod poslovnim brojem 85 Ovrv-678/2021-8 od 15. veljače 2021. godine. Dokaz: Rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu Poslovni broj 85 Ovrv-678/2021-8 od 15. veljače 2021. godine. Rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem Ovrv-3805/2009 postalo je pravomoćno i ovršno 2. listopada 2009. godine, a FINA-i je od strane ovrhovoditelja, ovdje tuženika poslano na provedbu po proteku desetgodišnjeg zastarnog roka određenog odredbom čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosnima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), odnosno 16. studenog 2020. godine. Dokaz: Rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Nikole Tadića iz Zagreba poslovni broj Ovrv- 3805/2009 od 15. rujna 2009. godine s potvrdom pravomoćnosti i ovršnosti Zahtjev za naplatu novčane tražbine iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave: ROO OVRV-3805/2009 upućen FINA-i 16. studenog 2020. godine 13. Nadalje, rješenje o ovrsi javnog bilježnika Nikole Tadića od 15. rujna 2009. poslovni broj Ovrv-3814/2009, a koje je postalo pravomoćno i ovršno dana 9. listopada 2009. godine, ovrhovoditelj, ovdje tuženik poslao je na naplatu FINA-i 16. studenog 2020. godine, također nakon više od deset godina, odnosno nakon proteka zastarnog roka određenog odredbom čl. 233. st. 1. ZOO-a.

Naime, odredbom čl. 233. st. 1. ZOO-a određeno je da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

Vezano uz navode tuženika iz odgovora na tužbu podnesenog dana 4. svibnja 2021. godine, a kojima tvrdi kako je zastara prekinuta radnjom prethodnog vjerovnika u cilju naplate potraživanja poduzetom 2012. godine, tužitelj osporava navedene argumente te ističe kako nije došlo do prekida tijeka zastare.

Tuženik ističe kako je raniji vjerovnik u odnosu na oba rješenja o ovrsi FINA-i podnio zahtjeve za izravnu naplatu 2012. godine, no izravna naplata nije bila provediva s obzirom na to da je riječ o rješenjima o ovrsi donesenima od strane javnog bilježnika koja ne predstavljaju niti jednu od isprava temeljem kojih je prema članku 209., st.1 OZ-a moguća izravna naplata.

U predmetnim slučajevima prekid zastare nije nastupio jer podnošenje zahtjeva za izravnu naplatu na temelju isprava koje ne omogućuju izravnu naplatu prema čl. 209., st. 1 OZ-a ne proizvodi pravni učinak prekida zastare. S obzirom na to da je zahtjev za naplatu podnesen na temelju rješenja o ovrsi javnog bilježnika, koje ne spada u navedenu kategoriju isprava, tada FINA nije imala osnovu za pokretanje izravne naplate, te sama radnja podnošenja zahtjeva koji nije bio pravno provediv nije pravno valjana radnja koja bi mogla prekinuti tijek zastare jer nije mogla proizvesti namjeravane učinke naplate prema dužniku.

Osim toga, da je navedena isprava predstavljala valjani temelj za izravnu naplatu, tada bi FINA takvu izravnu naplatu na zahtjev ranijeg vjerovnika mogla i provesti te ne bi niti došlo do situacije ponovnog pokušaja naplate istih tražbina od strane tuženika koji je otkupio tražbine ranijeg vjerovnika. Nezakonito je i neosnovano izravno potraživanje ovrhovoditelja, ovdje tuženika prema Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje radi zapljene novčanih sredstava ovršenika, ovdje tužitelja, koje je ovrhovoditelj bio u mogućnosti zatražiti isključivo od FINA-a. Tužitelj nadalje ističe nedopuštenost postupanja ovrhovoditelja, ovdje tuženika, kojim je zatražena pljenidba mirovine tužitelja izravno od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje zahtjevima za zapljenu primanja tužitelja od 13. studenog 2020. godine. U skladu s odredbom čl. 203. OZ-a, odredbe OZ-a koje se odnose na ovrhu na plaći na odgovarajući se način primjenjuju i na ovrhu na drugim stalnim novčanim primanjima ovršenika, dakle u ovom slučaju na ovrhu na mirovini tužitelja. Zahtjev za zapljenom sredstava upućen HZMO-u od strane tuženika u suprotnosti je sa zakonskim odredbama i sudskom praksom u usporedivim predmetima. Da bi se rješenjem o ovrsi odredila ovrha na plaći odnosno drugom stalnom primanju na način da bi HZMO-u bilo naloženo da s mirovine ovršenika uskraćuje novčani iznos za koji je određena ovrha te da taj iznos isplaćuje ovrhovoditelju, potrebno je da HZMO ovršeniku mirovinu ne isplaćuje na račun kod banke, što u ovom predmetu nije slučaj. Naime, prema odredbi čl. 197. st. 1.OZ-a, rješenjem o ovrsi na plaći određuje se pljenidba određenoga dijela plaće i nalaže se poslodavcu koji ovršeniku ne isplaćuje plaću na račun kod banke da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja.

S obzirom na to da u predmetnom slučaju ovršenik prima mirovinu na račun kod banke, u tom slučaju ovrhovoditelj zapljenu na ime ovrhe na plaći odnosno drugom stalnom novčanom primanju koje se isplaćuje na račun kod banke, u ovom slučaju mirovini, ne može tražiti od poslodavca, odnosno HZMO-a, već se ona provodi prema odredbama OZ-a koje reguliraju ovrhu na novčanoj tražbini po računu sadržanim u čl. 204. -213. OZ-a. U skladu s navedenim odredbama, rješenjem o ovrsi na novčanoj tražbini po računu nalaže se FINA-i da banci izda nalog da iznos za koji je ovrha određena prenese sa svih ovršenikovih računa koji se vode pod njegovim osobnim identifikacijskim brojem na račun koji je određen u rješenju o ovrsi, a to rješenje ima učinak rješenja o ovrsi kojim su određeni zapljena novčane tražbine i prijenos radi naplate. Nakon što primi rješenje o ovrsi iz članka 204. stavka 1. OZ-a, FINA je dužna naložiti bankama koje vode ovršenikove račune da zaplijene iznos novčanih sredstava s računa ovršenika koje vode do visine tražbine radi naplate koje je ovrha određena tim rješenjem.

Navedeno potvrđuje i relevantna sudska praksa, pa tako prema rješenju Županijskog suda u Rijeci Poslovni broj Gž Ovr-810/2018-2 od 25. listopada 2018. godine, „ (…) sukladno navedenim zakonskim odredbama sudska ovrha na plaći i drugim stalnim novčanim primanjima regulirana odredbama čl. 196. -203. OZ-a provodi se samo ukoliko se radi o plaći ili drugim stalnim novčanim primanjima koja ovršenikov dužnik ne isplaćuje ovršeniku na račun kod banke, dok se u slučaju ovrhe na plaći odnosno drugim stalnim novčanim primanjima koja se ovršeniku isplaćuju na račun kod banke, ovrha provodi sukladno pravilima o ovrsi na novčanoj tražbini po računu propisanoj odredbama čl. 204.-213. OZ-a.“. Na jednak način navedeno pojašnjava i Županijski sud u Splitu, koji u predmetu Poslovni broj Gž Ovr-150/2020-2 od 24. travnja 2020. navodi: „Navedenom odredbom koja je stupila na snagu 1. rujna 2014. - članak 61. u vezi s člankom 84. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 93/14, dalje u tekstu:OZ) je noveliran u odnosu na ovrhu na plaći i drugim stalnim primanjima u članku 197. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12 i 25/13) u tom pogledu što su riječi "isplaćuje plaću" zamijenjene riječima "ne isplaćuje plaću na račun kod banke".

Navedena izmjena ima za posljedicu da se ovrha na plaći i drugom stalnom novčanom primanju koji se isplaćuju na račun kod banke, kako se ta primanja u pravilu i isplaćuju, više ne može tražiti nalaganjem poslodavcu da novčani iznos za koji je određena ovrha isplaćuje ovrhovoditelju, već prema odredbama o ovrsi na novčanoj tražbini po računu (članci 204. - 213. OZ-a).“, jednako kao i u predmetu Poslovni broj Gž Ovr-387/2020- 2 od 27. listopada 2020. godine u kojem navodi: „ (…) ako se plaća ovršeniku isplaćuje na račun kod banke, ovrha na plaći se određuje i provodi prema odredbama OZ-a o ovrsi na novčanoj tražbini po računu (članak 204. -207. OZ-a).

Dakle, da bi se rješenjem o ovrsi odredila ovrha na plaći, takvim sredstvom ovrhe kojim bi poslodavcu bilo naloženo da s plaće ovršenika uskraćuje novčani iznos za koji je određena ovrha, te da se ista isplaćuje ovrhovoditelju, potrebno je da poslodavac ovršeniku ne isplaćuje plaću na račun kod banke“. Dokaz: Rješenje Županijskog suda u Splitu Poslovni broj Gž Ovr-150/2020-2 od 24. travnja 2020. godine Rješenje Županijskog suda u Splitu Poslovni broj Gž Ovr-387/2020-2 od 27. listopada 2020. godine.

Zaključno tužitelj ukazuje na nedopuštenost ovrhe nad njegovim novčanim primanjima uslijed nezakonitog postupanja ovrhovoditelja, ovdje tuženika u cilju provedbe rješenja o ovrsi nad imovinom tužitelja u odnosu na dugove koje je tužitelj na vrijeme otplatio, što nije bio u mogućnosti istaknuti pravovremenim ulaganjem pravnog lijeka s obzirom na to da nije bio informiran o postupcima ovrhe nad njegovim novčanim primanjima.. Osim toga, čak i u slučaju da su postojali neotplaćeni dugovi tužitelja, tužitelj ističe kako je ovrha po predmetnim rješenjima o ovrsi nedopuštena uslijed nastupanja zastare u odnosu na tražbine radi čije su naplate rješenja o ovrsi određena.

Dodatno, u slučaju da je i postojao valjani temelj za provedbu ovrhe nad novčanim primanjima tužitelja, nezakonito je i neosnovano izravno potraživanje ovrhovoditelja, ovdje tuženika prema Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje radi zaplijene novčanih sredstava ovršenika, ovdje tužitelja, koje je ovrhovoditelj bio u mogućnosti zatražiti isključivo od FINAe u skladu sa zakonskim odredbama koje uređuju provedbu ovrhe na novčanoj tražbini po računu.

U odgovoru na tužbu tuženik, navodi kako je tužba tužitelja neosnovana, da je ista ograničena na razloge izjavljene u žalbi temeljem kojih je tužitelj i upućen u parnicu te da je temeljem navedene žalbe tužitelj upućen da pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenom pljenidbe temeljem dva rješenja o ovrsi i to rješenja o ovrsi posl.br. Ovrv-3805/09 i Ovrv-3814/09. Slijedom navedenog, jedino se u pogledu dopuštenosti pljenidbe temeljem ta dva rješenja o ovrsi u predmetnom postupku može raspravljati. U odnosu na dva navedena rješenja o ovrsi, tuženik ističe kako je rješenje o ovrsi Ovrv-3814/09 poslano na izravnu naplatu Financijskoj agenciji već ranije od strane ranijeg vjerovnika i to 19. travnja 2012. godine kao i rješenje o ovrsi Ovrv-3805/09 koje je na izravnu naplatu Financijskoj agenciji poslao raniji vjerovnik 16. travnja 2012. Na navedeni način, zastara je za predmetna potraživanja prekinuta, a ponovne aktivacije predmetnih rješenja o ovrsi kod Financijske agencije izvršene su unutar roka od 10 godina od ranije aktivacije. Slijedom navedenog, s obzirom na to da je jedini prigovor tužitelja, kojim ističe da je predmetno potraživanje zastarjelo, neosnovan, tuženik predlaže da se tužba tužitelja odbije kao neosnovana.

Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo dokaze uvidom u sve isprave u spisu.

Druge dokaze sud nije izvodio temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku s čime su stranke upoznate jer imaju profesionalne punomoćnike.

Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona.

Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine » br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

Tužitelj je rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 85 Ovrv- 678/2021-8 od 15. veljače 2021. godine upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom - ovrhe pod poslovnim brojevima Ovrv-3805/2009 i Ovrv- 3814/2009 nedopuštene.

Sporno je pitanje da li su navedene ovrhe nedopuštene. Na isto sud odgovora u cijelosti potvrdno, iz nekoliko razloga.

Neovisno o argumentaciji zastare – o čemu će naknadno biti riječi, tužiteljska strana je, vezano za očitovanje HZMO, postavila opravdano pitanje da je nejasno kako je moguće da je na temelju duga od cca 7.000,00 kn, ustezano otprilike 73.000,00 kn, sukladno dopisu HZMO-a, zbog čega je zatraženo očitovanje tog tijela. Iz očitovanja HZMO razvidno da je tuženik po ovrsi Ovrv-3814/09 postupao više puta te da je ustegnuo iznos od 72.000,00 kn (cca), a ovrha je glasila na 8.000,00 kn.

Osim toga, proglašenje ovrhe nedopuštenom usmjereno je i na dokazivanje da je dug po njoj bio nedozvoljeno naplaćen na način po jednoj ovrsi više puta - jer se ne radi o istom dugovanju niti istim otvorenim stavka niti kamatama po eventualno drugim otvorenim stavkama za korištenje amex ili bilo koje druge kartice čije potraživanje je preuzeo ovdje tuženik kao niti ovrhovoditelj prije ovdje tuženika. Osim tog, iz predane dokumentacije od strane tužitelja, razvidno je temeljem dvije ovrhe matematički - a znači i u novčanom smislu - skinuto znatno više novaca nego što je to trebalo biti. Tako je na temelju ovrhe Ovrv 3805/09 HZMO sa mirovine tužitelja direktno ustegnuto € 11.606,10 - uz komparaciju da je po rješenju o ovrsi određeno ustezanje 43.247,00 kuna, što iznosi €5.766,00 (dakle ustegnuto je duplo više), do je po ovrsi Ovrv-3814/09 je skinuto € 2.441,01 - uz komparaciju da je po rješenju o ovrsi određeno ustezanje 8.208,88 kuna / €1094,04 Eura, dakle više od duplog.

Što se tiče same zastare potraživanja, argumentacija tuženika nije osnovana. Name, tražbine po kojima su blokirani računi tužitelju u trenutku blokade dosita su bile u zastari – i više od 12 godina, prilikom čega se tužitelj se opravdano poziva na žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. t. 7, t. 9 i t. 11. Ovršnog zakona.

Odredbom čl. 233. st. 1. ZOO-a određeno je da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

Tuženik tvrdi da je zastara prekinuta radnjom prethodnog vjerovnika u cilju naplate potraživanja poduzetom 2012. godine, međutim to nije točno. Raniji je vjerovnik u odnosu na oba rješenja o ovrsi FINA-i podnio zahtjeve za izravnu naplatu 2012. godine, ali izravna naplata nije bila provediva - riječ je o rješenjima o ovrsi donesenima od strane javnog bilježnika koja ne predstavljaju niti jednu od isprava temeljem kojih je prema članku 209., st.1 OZ-a moguća izravna naplata. Dakle, prekid zastare nije nastupio jer podnošenje zahtjeva za izravnu naplatu na temelju isprava koje ne omogućuju izravnu naplatu prema čl. 209., st. 1 OZ-a ne proizvodi pravni učinak prekida zastare. Zahtjev za naplatu podnesen je temeljem rješenja o ovrsi javnog bilježnika, koje ne spada u navedenu kategoriju isprava, a FINA nije imala osnovu za pokretanje izravne naplate, tako da sama radnja podnošenja zahtjeva koji nije bio pravno provediv nije niti pravno valjana radnja koja bi mogla prekinuti tijek zastare jer nije mogla proizvesti namjeravane učinke naplate prema dužniku.

U suprotnom bi svakako FINA takvu izravnu naplatu na zahtjev ranijeg vjerovnika mogla i provesti i ne bi niti došlo do situacije ponovnog pokušaja naplate istih tražbina od strane tuženika koji je otkupio tražbine ranijeg vjerovnika.

Logički je i posljedično nezakonito izravno potraživanje tuženika (kao ovrhovoditelja) prema Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje radi zapljene novčanih sredstava tužitelja, koje je ovrhovoditelj bio u mogućnosti zatražiti isključivo od FINA-a.

Valja i dodati, da je sud o pitanju zastare odlučio rješenjem pod poslovnim brojem 85 Ovrv-678/2021-8 od 15. veljače 2021. godine. Rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem Ovrv-3805/2009 postalo je pravomoćno i ovršno 2. listopada 2009. godine, a FINA-i je od strane ovrhovoditelja, ovdje tuženika poslano na provedbu po proteku desetgodišnjeg zastarnog roka određenog odredbom čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosnima, odnosno 16. studenog 2020. godine, kako proizlazi iz isprava u spisu - rješenje o ovrsi javnog bilježnika Nikole Tadića od 15. rujna 2009. poslovni broj Ovrv- 3814/2009. Isto je postalo pravomoćno i ovršno dana 9. listopada 2009. godine, s time da je tužitelj kao ovrhovoditelj poslao ga na naplatu FINA-i 16. studenog 2020. godine, dakle izvan roka od deset godina iz čl. 233. st. 1. ZOO-a.

Nadalje, tuženik je zatražio pljenidbu mirovine tužitelja izravno od HZMO zahtjevima za zapljenu primanja tužitelja od 13. studenog 2020. godine. U skladu s odredbom čl. 203. OZ-a, odredbe OZ-a koje se odnose na ovrhu na plaći na odgovarajući se način primjenjuju i na ovrhu na drugim stalnim novčanim primanjima ovršenika (ovdje mirovini tužitelja). Pravilno argumentira tužiteljska strana da je takav zahtjev za zapljenom sredstava upućen HZMO-u od strane tuženika suprotnosti je sa zakonskim odredbama i sudskom praksom u usporedivim predmetima – odluke Županijskog suda u Rijeci Poslovni broj Gž Ovr-810/2018-2 od 25. listopada 2018. godine, Županijskog suda u Splitu Poslovni broj Gž Ovr-150/2020-2 od 24. travnja 2020. godine , Županijskog suda u Splitu Poslovni broj Gž Ovr-387/2020-2 od 27. listopada 2020. godine.

Naime, da bi se uopće rješenjem o ovrsi odredila ovrha na plaći odnosno drugom stalnom primanju (ovdje je HZMO-u bilo naloženo da s mirovine ovršenika uskraćuje novčani iznos za koji je određena ovrha te da taj iznos isplaćuje ovrhovoditelju), HZMO ovršeniku mirovinu ne isplaćuje na račun kod banke, što u ovom predmetu nije slučaj. To zbog toga jer čl. 197. st. 1.OZ-a, propisuje da se rješenjem o ovrsi na plaći određuje pljenidba određenoga dijela plaće i nalaže se poslodavcu koji ovršeniku ne isplaćuje plaću na račun kod banke da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja.

Tužitelj prima mirovinu na račun kod banke, pa ovrhovoditelj zapljenu na ime ovrhe na plaći /mirovini ne može tražiti od poslodavca, odnosno HZMO-a, već se ona provodi prema odredbama čl. 204.-213. OZ-a, donosno se rješenjem o ovrsi na novčanoj tražbini po računu nalaže FINA-i da izdati nalog banci iznos ovrhe prenijeti sa svih ovršenikovih računa koji se vode pod njegovim osobnim identifikacijskim brojem na račun koji je određen u rješenju o ovrsi, a to rješenje ima učinak rješenja o ovrsi kojim su određeni zapljena novčane tražbine i prijenos radi naplate. Po primitku rješenja o ovrsi, FINA nalaže bankama koje vode ovršenikove račune zaplijeniti iznos novčanih sredstava s računa ovršenika do visine tražbine radi naplate e.

Tužiteljska strana argumentira i da je sud, svojim rješenjem kojim je uputio tužitelja na parnicu, ocijenio da je žalba ovršenika, ovdje tužitelja podnesena nakon proteka roka dopuštena u smislu odredbe čl. 53. st. 1. OZ-a, jer žalbu koju temelji na istaknutim razlozima ovršenik nije mogao podnijeti u roku za žalbu protiv rješenja o ovrsi poslovni broj Ovrv-3805/09 te poslovni broj Ovrv-3814/09 jer ih nikada nije zaprimio, a koja je argumentacija također osnovana po pregledu spisa, odnosno je tužitelju time bilo uskraćeno pravo na pravni lijek.

Preostala argumentacija parničnih strana nije odlučna pa nije niti posebno obrazlagana.

Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Kamata je određena sukladno čl. 29. ZOO-a, tekuća je od dana donošenja ove odluke pa do ispate po trženju tužitelja (čl. 2 ZPP-a).

Odluka o trošku parničnog postupka tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a troškovi su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav podneska od 09.prosinca 2024.godine i 09. travnja 2025. godine po €500 Tbr. 8/1, zastupanje na ročištu 01. rujna 2025. godine, 10. ožujka 2025. godine, 09. travnja a 2025. godine i 09. ožujka 2026. godine sve po €500 Tbr. 9/1, ukupno € 3000 uz PDV €3750, što uz sudsku pristojbu na odluku €200 ukupno iznosi €3950.

Kamate na dosuđen trošak teku od presuđenja pa do isplate, po prethodno navedenoj kamatnoj stopi.

Tuženik je izgubio ovu parnicu pa nema pravo na trošak ovog parničnog postupka (čl. 152 ZPP-a).

U Zagrebu, dana 03. travnja 2026. godine

SUDAC:

Marko Duk

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba Županijskom sudu, u roku od 15 dana, sukladno Zakonu o parničnom postupku. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pismeno u 3 primjerka.

1. tužiteljici po pun. – pristojba na odluku €200

2. tuženiku po pun.