1

Poslovni broj: 64 Gž-3582/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 64 Gž-3582/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja B. S., T., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u S., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. & partneri d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2117/2021-32 od 21. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2117/2021-32 od 21. travnja 2023.

 

 

r i j e š i o j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2117/2021-32 od 21. travnja 2023.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je apsolutno ništetnom odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu broj … kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 23. ožujka 2006., pa stoga navedena odredba ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 12.917,00 KN/1.714,38 EUR, sve s pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2021. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja teče na iznos od:

- 1.26 HRK/0,17 EUR od dana 01.06.2006.g. do isplate,

- 47,20 HRK/6,26 EUR od dana 01.11.2008.g. do isplate,

- 63,54 HRK/8,43 EUR od dana 01.01.2009.g. do isplate,

- 75,32 HRK/10,00 EUR od dana 01.02.2009.g. do isplate,

- 80,64 HRK/10,70 EUR od dana 01.03.2009.g. do isplate,

- 67,29 HRK/8,93 EUR od dana 01.04.2009.g. do isplate,

- 70,15 HRRK/9,31 EUR od dana 01.05.2009.g. do isplate,

- 47,27 HRK/6,27 EUR od dana 01.06.2009.g. do isplate,

- 30,43 HRK/4,04 EUR od dana 01.07.2009.g. do isplate,

- 34,91 HRK/4,63 EUR od dana 01.08.2009.g. do isplate,

- 43,78 HRK/5,81 EUR od dana 01.09.2009.g. do isplate,

- 43,01 HRK/5,71 EUR od dana 01.10.2009.g. do isplate,

- 34,04 HRK/4,52 EUR od dana 01.11.2009.g. do isplate,

- 50,88 HRK/6,75 EUR od dana 01.12.2009.g. do isplate,

- 64,38 HRK/8,55 EUR od dana 01.01.2010.g. do isplate

- 83,59 HRK/11,09 EUR od dana 01.02.2010.g. do isplate,

- 79,18 HRK/10,51 EUR od dana 01.03.2010.g. do isplate,

- 105,25 HRK/13,97 EUR od dana 01.04.2010.g. do isplate,

- 100,31 HRK/13,31 EUR od dana 01.05.2010.g. do isplate,

- 109,94 HRK/14,59 EUR od dana 01.06.2010.g. do isplate,

- 193,37 HRK/25,66 EUR od dana 01.07.2010.g. do isplate,

- 176,19 HRK/23,38 EUR od dana 01.08.2010.g. do isplate,

- 228,66 HRK/30,35 EUR od dana 01.09.2010.g. do isplate,

- 210,53 HRK/27,94 EUR od dana 01.10.2010.g. do isplate,

- 181,37 HRK/24,07 EUR od dana 01.11.2010.g. do isplate,

- 244,89 HRK/32,24 EUR od dana 01.12.2010.g. do isplate,

- 321,15 HRK/42,62 EUR od dana 01.01.2011.g. do isplate,

- 265,74 HRK/35,27 EUR od dana 01.02.2011.g. do isplate,

- 285,17 HRK/37,85 EUR od dana 01.03.2011.g. do isplate,

- 260,45 HRK/34,57 EUR od dana 01.04.2011.g. do isplate,

- 264,89 HRK/35,16 EUR od dana 01.05.2011.g. do isplate,

- 369,81 HRK/49,08 EUR od dana 01.06.2011.g. do isplate,

- 380,03 HRK/50,44 EUR od dana 01.07.2011.g. do isplate,

- 466,64 HRK/61,93 EUR od dana 01.08.2011.g. do isplate,

- 421,71 HRK/55,97 EUR od dana 01.09.2011.g. do isplate,

- 372,53 HRK/49,44 EUR od dana 01.10.2011.g. do isplate,

- 365,12 HRK/48,46 EUR od dana 01.11.2011.g. do isplate,

- 361,35 HRK/47,96 EUR od dana 01.12.2011.g. do isplate,

- 384,68 HRK/51,05 EUR od dana 01.01.2012.g. do isplate,

- 405,01 HRK/53,75 EUR od dana 01.02.2012.g. do isplate,

- 407,73 HRK/54,12 EUR od dana 01.03.2012.g. do isplate,

- 393,67 HRK/52,25 EUR od dana 01.04.2012.g. do isplate,

- 403,16 HRK/53,51 EUR od dana 01.05.2012.g. do isplate,

- 409,66 HRK/54,37 EUR od dana 01.06.2012.g. do isplate,

- 398,73 HRK/52,92 EUR od dana 01.07.2012.g. do isplate,

- 401,60 HRK/53,30 EUR od dana 01.08.2012.g. do isplate,

- 393,41 HRK/52,21 EUR od dana 01.09.2012.g. do isplate,

- 375,70 HRK/49,86 EUR od dana 01.10.2012.g. do isplate,

- 394,58 HRK/52,37 EUR od dana 01.11.2012.g. do isplate,

- 403,64 HRK/53,57 EUR od dana 01.12.2012.g. do isplate,

- 397,29 HRK/52,73 EUR od dana 01.01.2013.g. do isplate,

- 361,68 HRK/48,00 EUR od dana 01.02.2013.g. do isplate,

- 391,93 HRK/52,02 EUR od dana 01.03.2013.g. do isplate,

- 394,57 HRK/52,37 EUR od dana 01.04.2013.g. do isplate (točka II. izreke). Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti tog suda (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku da u roku 15 dana nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.641,09 EUR/19.899,29 HRK zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđeni iznos počevši od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno 21. travnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (točka II. izreke).

 

2. Presudu i rješenje suda prvog stupnja pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 5720/11., 148/2011.- pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu, i preinačiti pobijanu presudu te u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove, odnosno ukinuti pobijanu presudu i rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troškova žalbe.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu broj … kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 23. ožujka 2006., pa da stoga navedena odredba ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana te zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa od 12.917,00 kn/1.714,38 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate s osnove razlike u tečaju (CHF).

 

5. Tuženik je prije upuštanja u raspravljanje istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja pozivom na odredbu čl. 12. Ugovora o kreditu broj … kojeg su, tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 23. ožujka 2006., navodeći kako je ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u sjedištu tuženika.

 

5.1. Sud prvog stupnja je, polazeći od odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003. - dalje: ZZP/03.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, ocijenio kako se, u konkretnom slučaju, o odredbi čl. 12. Ugovora, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nije posebno pregovaralo (to nije tvrdio niti sam tuženik), pa tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u T. (O.), dakle na području nadležnosti Općinskog suda u Splitu, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Z., bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se to ne odnosi na tuženika. Sud prvog stupnja je nadalje obrazložio kako je tužitelj u svom iskazu istaknuo kako bi za njega bilo osobito tegobno putovanje u Z. zbog zdravstvenih razloga, a da nisu zanemarivi niti financijski troškovi. U obrazloženju se također referirao na presudu Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv José M. Sánchez Alcón Prades i dr., prema kojoj treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, pa je, u kontekstu navedenoga, zaključio da se na temelju nepoštene odredbe Ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Stoga je ocijenio da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbi članka 70. stavaka 1.- 4. ZPP. Sud prvog stupnja je također naveo kako je i prema odredbi članka 2. stavka 1. točke 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 09/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016. – dalje: ZPK) potrošač, fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Nadalje, polazeći od odredbe članka 19.l stavka 1. ZPK, i u postupku utvrđene vrijednosti predmeta ovoga spora u iznosu 1.714,38 EUR/12.917,00 kn te utvrđenja da tužitelj ima prebivalište u T. (O.) na području Općinskog suda u Splitu, da je udaljenost od O. do Z. približno 442 km i zahtijeva više od tri sata vožnje (do Z. i natrag), sud prvog stupnja je zaključio da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ništetna, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, pa je imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), s tim u vezi i mogućnost dolaska na sud punomoćnika tužitelja i samog tužitelja, ocijenio da bi nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu tužitelja odvratila od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen člankom 6.1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, br. 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010.), čime bi bio, zbog ugovorene nadležnosti u ovom slučaju, doveden u nepovoljniji procesnopravni položaj od tuženika, pa je radi navedenog, tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti odbio, kao neosnovan.

 

5.2. Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji mu je prethodio utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka propisanu odredbom članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP, na koju povredu određeno upire žalitelj u žalbi, budući da je sud prvog stupnja pravilno odlučio o prigovoru tuženika.

 

5.3. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog propisana odredbom članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi budući da pobijano rješenje nema nedostatke zbog kojih ga ne bi bilo moguće ispitati jer sadrži jasne, dostatne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama.

 

5.4. Jednako tako nisu ostvarene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka, a na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

 

5.5. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu (identične odredbe sadrži i članak 49. ZZP/14 u koji Zakon je transponirana Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima, SL 1993., L 95, str. 29., SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba članka 81. stavka 4. ZZP/03 propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati.

 

5.6. Prema tumačenju Suda Europske uniju u presudi od 27. lipnja 2000., Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i dr., spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98., obveza je nacionalnih sudova ex officio ispitivati nepoštenost spornih odredbi ugovora bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Stoga je sud prvog stupnja, pravilno, rukovodeći se, za sve države članice obvezujućim tumačenjem Suda, ex officio ispitivao nepoštenost sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena nadležnost suda (prorogacijska klauzula).

 

5.7. Slijedom navedenog, a budući da tuženik u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi članka 12. kojom su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, pojedinačno pregovaralo, dolazi do primjene odredba članka 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje kako odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

 

5.8. Članak 87. stavak 1. ZZP/03, propisuje kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna zbog čega odredba ugovora o kreditu u kojem je ugovorena mjesna nadležnost suda predstavlja odredbu propisanu u članku 82. alineja 19. ZZP/03, jer su ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 81. stavka 1. ZZP. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP/03 takva se odredba smatra ništavom. Ovo zbog toga što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača -tužitelja pa je tako tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom, a kako je to sud prvog stupnja zaključio, i dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja s obzirom na to da su kriteriji kojima se rukovodio suda prvog stupnja u skladu sa smjernicama koje je Sud Europske unije izložio u prethodnoj citiranoj presudi od 27. lipnja 2000., Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i dr., spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98.

 

5.9. Slijedom izloženih razloga, odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti je - ništetna. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. stavaka 1. do 4. ZPP.

 

5.10. Polazeći od utvrđenja da tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti suda prvog stupnja, prigovor mjesne nenadležnosti pravilno je ocijenjen kao neosnovan, a imajući u vidu (i) pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Gr1-143/2019 od 11. prosinca 2019., vezano uz primjenu odredbe članka 19.l stavka 1. ZPK, a kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja, a što žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje. Stoga je žalbu tuženika valjalo kao neosnovanu odbiti, i pobijano rješenje suda prvog stupnja u dijelu pod točkom I. izreke, potvrditi.

 

6. Nadalje, u postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

 

- da su tuženik kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredit 23. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj …, kojim je tuženik - banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 16.631,30 CHF isplaćen u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, na rok otplate 84 mjeseca, uz navedene instrumente osiguranja, uz obvezu tužitelja na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku;

 

- da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF);

 

- da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF;

 

- da je predmetni kredit otplaćen;

 

- da tužitelj ima svojstvo potrošača;

 

- da za cijelo vrijeme od početka otplate kredita do dana konačne otplate kredita tj. u razdoblju od 30. travnja 2006. do 31. ožujka 2013., uspoređujući iznose dospjelih anuiteta kredita po izvršenom otplatnom planu (a po početnom tečaju na dan korištenja kredita 30. ožujka 2006.) sa stvarno plaćenim iznosima, pozitivne naplaćene razlike u kunama uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj HRK iznose ukupno 12.917,01 kn;

 

- da je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno kako je, u ovom postupku tuženik, a u tom postupku četvrtotuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora četvrtootuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 12/2005., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotuženika;

 

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., odbijena revizija, između ostalih, i tuženika, te je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (nepoštena odredba kojom je ugovorena valutna klauzula);

 

7. Sud prvog stupnja je, polazeći od odredaba članka 81. ZZP/03 te članka 1115. Zakona obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. - dalje: ZOO), a u vezi s odredbom čl. 502.c ZPP, ocijenivši prigovor zastare neosnovanim te polazeći od utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, utvrdivši visinu tužbenog zahtjeva na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, prihvatio tužbeni zahtjev, kao osnovan, u cijelosti.

 

8. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio počinjena bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni.

 

8.1. Jednako tako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. st. 2. ZPP).

 

9. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe žalitelj u žalbi (članak 355. ZPP).

 

10. Neosnovano tuženik u žalbi osporava tužitelju svojstvo potrošača, jer je sud prvog stupnja ovu činjenicu pravilno utvrdio ocjenom sadržaja predmetnog ugovora i iskaza tužitelja, i dopisa uprave S., budući da je u ovom slučaju namjena kredita bila kupovina motornog vozila koji je tužitelj kupio kao fizička osoba, dok tuženik suprotne tvrdnje nije dokazao, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, kao i da na dan sklapanja ugovora o kreditu nije obavljao samostalnu djelatnost (nije bio obrtnik) i nije ostvario dobit kao vlasnik poslovnih udjela. Stoga je sud pravilno zaključio kako se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, a na koji se u konkretnom slučaju, s primjenjuju pravila o zaštiti potrošača, sadržana u odredbama članka 3. stavka 1. točke 1. ZZP/03 te, za sve nacionalne sudove država članica, obvezujuća sudska praksa Suda Europske unije, u ovom slučaju u pogledu tumačenja potrošačkih direktiva, kao sekundarnih izvora prava Europske unije, koje su prenesene u mjerodavne nacionalne propise. Prema stabilnoj praksi Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Dakle, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je zaključio kako je tužitelj kao fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila koje je koristio izvan u svoje osobne svrhe (u tom smislu i praksa Suda Europske unije primjerice presude Asbeek Brusse i de Man Garabito, C‑488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i Šiba, C‑537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

 

11. Nadalje, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio mjerodavno materijalno pravo iz odredaba članka 81. ZZP/03 kada je, ocijenivši da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene i time ništetne, jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

 

12. Tužitelj se u tužbi pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv (i) ovdje tuženika, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je, između ostalih, i tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio presudu broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je odbijena revizija, između ostalih, i tuženika te je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (nepoštena odredba kojom je ugovorena valutna klauzula). Time je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i odredbama ZOO/91.

 

13. Nadalje, odredbom članka 1021. ZOO, propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorne kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

 

14. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim, ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

 

15. Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

 

16. Pritom, nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

 

17. Pored navedenog, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi članka 12. ZOO kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužitelja narušivši time ugovornu ravnotežu.

 

18. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja reći kako je odredbom članka 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

 

19. Stoga je sud prvog stupnja odgovarajućom primjenom članka 502.c. ZPP, utvrdio odlučnu činjenicu da se predmetnom ugovornom odredbom koja se odnosi na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene i ništetene u smislu članka 81. ZZP/03, kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. Naposljetku, valja reći i kako je sud prvog stupnja omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući u vidu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30. lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik je na ročištu za glavnu raspravu održanom 29. studenoga 2022. odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka R. S., zaposlenika tuženika.

 

20. Prema odredbi članka 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavka 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

 

21. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO).

 

22. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

 

23. Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju članka 323. stavak 1. ZOO. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Prema odredbi članka 245. stavaka 1., 3. i 6. ZOO, zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru i navršava se za onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nastupila - 14. lipnja 2018., dok je tužba podnesena 28. svibnja 2021., dakle u zakonskom roku od pet godina, to prigovor zastare nije osnovan.

 

24. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja pravilnom je primjenom materijalnog prava prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužitelju utuženi iznos sa zateznim kamatama tekućim od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika do isplate, a na temelju odredaba članka 323. stavka 1., članka 1111. i članka 1115. ZOO.

 

25. I odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbama članaka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP. Stoga je žalbu tuženika u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke rješenja, valjalo kao neosnovanu odbiti i pobijano rješenje o troškovima postupka, potvrditi (članak 380. točka 2. ZPP).

 

26. Slijedom izloženih razloga, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP žalbu tuženika kao neosnovanu odbiti, i pobijanu presudu suda prvog stupnja potvrditi.

 

U Zagrebu 30. listopada 2023.

 

 

         Predsjednik vijeća

         Robert Jambor, v.r.