Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-258/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu Goranu Škugoru, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Franjo Šebijan, odvjetnik u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Anita Marković, odvjetnica u Zagrebu, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P- 1008/2019-16 od 25. studenog 2025., 2. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao osnovana te se preinačuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-1008/2019-16 od 25. studenog 2025. i za navedeno rješava:

Predmet se ustupa Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kao mjesno nadležnom sudu na daljnje postupanje.

II. O zahtjevu tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

2. Žalbu protiv navedenog rješenja podnosi tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže usvojiti žalbu i preinačiti pobijano rješenje na način da se prihvati njegov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu. Potražuje i trošak sastava žalbe od 125,00 eura.

3. Žalba je osnovana.

4. Ispitujući pobijano rješenje u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije ostvarena navedena bitna povreda zakona. Rješenje naime, ima jasne razloge o odlučnim činjenicama koje ne proturječe izvedenim dokazima te ne sadrži nejasnoće i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati.

4.1. Ispitujući pobijano rješenje po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio niti bilo koju drugu povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

4.2. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu.

5. No, tuženik osnovano ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i odbio njegov prigovor kao neosnovan jer je pogrešno cijenio okolnosti konkretnog slučaja.

6. Prvostupanjski sud svoju odluku obrazlaže pozivajući se na odredbu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 utvrđujući kako se o ništetnoj ugovornoj odredbi kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta suda, pa se stoga mjesna nadležnost ne može temeljiti na istoj. Podredno, prvostupanjski sud smatra kako je prigovor tuženika neosnovan u smislu odredbe čl. 59. ZPP jer je ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici u Varaždinu. Posljedično navedenom, prvostupanjski sud utvrđuje kako je takvom ugovornom odredbom tuženik za sebe ugovorio pogodnost u slučaju ostvarivanja prava i obveza stranaka iz ugovora sudskim putem, iako je ugovor sklopljen u poslovnici u Varaždinu te je takvom ugovornom odredbom tužitelju kao potrošaču otežano ostvarivanje njegovih prava koje se očituje kako u većim putnim troškovima tako i većem gubitku vremena kako njegova punomoćnika tako i tužitelja osobno.

7. Iz stanja spisa ne proizlazi kako bi tužitelj u postupku uopće predlagao dokaze kojima bi u smislu gore navedenog zaključka prvostupanjskog suda dokazivao relevantne okolnosti konkretnog slučaja iz kojih bi proizlazilo da bi zbog ugovorene nadležnosti suda u Zagrebu bio pretjerano ograničen u svojim pravima potrošača pa da bi ga navedeno, s obzirom na imovno stanje (na koju okolnost nije iznosio bilo kakve razloge), moglo odvratiti od upuštanja u ovaj postupak.

8. Slijedom navedenog po utvrđenju ovog drugostupanjskog suda pogrešan je zaključak koji je prvostupanjski sud izveo o odlučnim činjenicama , a što je rezultirao pogrešnom odlukom prvostupanjskog suda o prigovoru tuženika, na što on osnovano ukazuje u svojoj žalbi.

9. U konkretnom slučaju, kada se o prorogacijskoj klauzuli nije posebno pregovaralo, ali nije utvrđeno da je ista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe) s obzirom na opće imovno stanje tužitelja kao potrošača (a koju okolnost tužitelj nije niti isticao u ovome postupku), prigovor tuženika u ovoj pravnoj stvari valjalo je usvojiti kao osnovan jer je isti utemeljen na odredbi čl. 70. ZPP.

10. Pri tome je ovaj drugostupanjski sud s obzirom na utvrđenu činjenicu da u konkretnom slučaju za suđenje u ovoj pravnoj stvari nije određena isključiva mjesna nadležnost već su stranke imale mogućnost sporazumno odrediti nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika i valjano su se o tome sporazumjele, pri čemu je kao odlučnu činjenicu cijenio i kako ugovornu odredbu o prorogacijskoj klauzuli tužbenim zahtjevom tužitelj i ne pobija (tražeći utvrđenje ništetnosti iste), na što je kao odlučnu okolnost ukazao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenjem poslovni broj Gr 1-225/2024-2 od 25. rujna 2025.

11. Podredno se ukazuje tužitelju kako zbog vođenja ovoga postupka ne postoji njegova obveza prisustvovanja na ročištima jer je za to angažirao odvjetnika kao punomoćnika, dok će za slučaj potrebe njegova saslušanja kao stranke moći svoj iskaz dati pred zamoljenim sudom u mjestu svog prebivališta, u smislu odredbe čl. 224. ZPP, a u vezi sa čl. 266. ZPP, što je u skladu s načelom ekonomičnosti (čl. 10. ZPP) na što također ukazuje Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Gr 1 - 225/2024-2 od 25. rujna 2025.

12. Slijedom svega navedenog, temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP preinačeno je prvostupanjsko rješenje te je odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.

13. Temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP odlučeno je da se o zahtjevu tuženika za naknadu troškova postupka odluči u konačnoj odluci u kojoj će mjesno nadležan sud odlučivati o predmetu spora (točka II. izreke ovog rješenja).

U Velikoj Gorici 2. travnja 2026.

Sudac

Goran Škugor