REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Splitu
Gundulićeva 27
21000 Split
Poslovni broj: P-3229/2021-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Splitu po sucu Josip Mrkonjić u pravnoj stvari tužitelja ZC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku VC, protiv tuženika PORSCHE MOBILITI društvo s ograničenom odgovornošću za usluge, OIB 36514183925, Velimira Škorpika 21, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku JC, radi Obvezno - isplata, 2. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka II. ugovora o kreditu broj 00203 od 20. ožujka 2007. g. sklopljenog između tuženika kao davatelja kredita, tužitelja kao korisnika kredita i NC, kao jamca-platca, kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 5. uvjeta ugovora o kreditu broj 00203 od 20. ožujka 2007. g. sklopljenog između tuženika kao davatelja kredita, tužitelja kao korisnika kredita i NC, kao jamca-platca, kojom je ugovoreno da se sve novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., za CHF vrijedećem na dan plaćanja.
III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 9. uvjeta ugovora o kreditu broj 00203 od 20. ožujka 2007. g. sklopljenog između tuženika kao davatelja kredita, tužitelja kao korisnika kredita i NC, kao jamca-platca, kojom je ugovoreno da visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak kao i da pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i realna godišnja kamatna stopa na kredit.
IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju ukupan novčani iznos od 2.701,66 eura uvećan za zatezne kamate tekuće na iznos od:
-35,53 eura od 16.04.2007. do isplate
-3,71 eura od 16.10.2007. do isplate
-3,72 eura od 16.11.2007. do isplate
-3,75 eura od 16.12.2007. do isplate
-3,78 eura od 16.01.2008. do isplate
-3,78 eura od 16.02.2008. do isplate
-5,53 eura od 16.03.2008. do isplate
-5,34 eura od 16.04.2008. do isplate
-3,77 eura od 16.05.2008. do isplate
-3,79 eura od 16.06.2008. do isplate
-3,80 eura od 16.07.2008. do isplate
-3,74 eura od 16.08.2008. do isplate
-3,75 eura od 16.09.2008. do isplate
-3,85 eura od 16.10.2008. do isplate
-10,74 eura od 16.11.2008. do isplate
-8,62 eura od 16.12.2008. do isplate
-16,76 eura od 16.01.2009. do isplate
-18,87 eura od 16.02.2009. do isplate
-19,82 eura od 16.03.2009. do isplate
-17,42 eura od 16.04.2009. do isplate
-16,18 eura od 16.05.2009. do isplate
-14,04 eura od 16.06.2009. do isplate
-12,34 eura od 16.07.2009. do isplate
-12,59 eura od 16.08.2009. do isplate
-14,41 eura od 16.09.2009. do isplate
-13,34 eura od 16.10.2009. do isplate
-13,28 eura od 16.11.2009. do isplate
-10,14 eura od 16.12.2009. do isplate
-12,57 eura od 16.01.2010. do isplate
-14,21 eura od 16.02.2010. do isplate
-14,35 eura od 16.03.2010. do isplate
-19,54 eura od 16.04.2010. do isplate
-17,26 eura od 16.05.2010. do isplate
-19,46 eura od 16.06.2010. do isplate
-27,80 eura od 16.07.2010. do isplate
-24,89 eura od 16.08.2010. do isplate
-34,30 eura od 16.09.2010. do isplate
-30,15 eura od 16.10.2010. do isplate
-26,78 eura od 16.11.2010. do isplate
-36,73 eura od 16.12.2010. do isplate
-46,13 eura od 16.01.2011. do isplate
-39,55 eura od 16.02.2011. do isplate
-42,08 eura od 16.03.2011. do isplate
-35,87 eura od 16.04.2011. do isplate
-39,48 eura od 16.05.2011. do isplate
-52,80 eura od 16.06.2011. do isplate
-48,56 eura od 16.07.2011. do isplate
-73,24 eura od 16.08.2011. do isplate
-77,95 eura od 16.09.2011. do isplate
-52,54 eura od 16.10.2011. do isplate
-54,64 eura od 16.11.2011. do isplate
-53,62 eura od 16.12.2011. do isplate
-56,22 eura od 16.01.2012. do isplate
-59,18 eura od 16.02.2012. do isplate
-58,38 eura od 16.03.2012. do isplate
-57,00 eura od 16.04.2012. do isplate
-57,55 eura od 16.05.2012. do isplate
-58,99 eura od 16.06.2012. do isplate
-57,89 eura od 16.07.2012. do isplate
-58,16 eura od 16.08.2012. do isplate
-56,43 eura od 16.09.2012. do isplate
-55,22 eura od 16.10.2012. do isplate
-57,36 eura od 16.11.2012. do isplate
-56,17 eura od 16.12.2012. do isplate
-57,74 eura od 16.01.2013. do isplate
-54,15 eura od 16.02.2013. do isplate
-55,70 eura od 16.03.2013. do isplate
-56,78 eura od 16.04.2013. do isplate
-55,74 eura od 16.05.2013. do isplate
-52,35 eura od 16.06.2013. do isplate
-50,62 eura od 16.07.2013. do isplate
-52,95 eura od 16.08.2013. do isplate
-54,30 eura od 16.09.2013. do isplate
-56,44 eura od 16.10.2013. do isplate
-55,18 eura od 16.11.2013. do isplate
-56,29 eura od 16.12.2013. do isplate
-56,44 eura od 16.01.2014. do isplate
-58,52 eura od 16.02.2014. do isplate
-59,02 eura od 16.03.2014. do isplate
V. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.891,00 eura uvećan za zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovan prigovor tužene o mjesnoj nadležnosti ovog suda.
Obrazloženje
Kod ovog suda zaprimljena je dana 1. 03. 2021. Godine tužba tužitelja protiv tuženika radi utvrđenja i isplate.
U tužbi se navodi da je dana 20. ožujka 2007. g. tužitelj kao korisnik kredita, NC, [adresa], kao jamac platac i tuženik kao davatelj kredita sklopili su ugovor o kreditu broj 00203 na iznos od 16.967,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan plaćanja.
Namjena ugovora o kreditu je bila kupnja osobnog automobila, marke, modela i tipa SEAT, IBIZA, 1,4 16 V od trgovca PORSCHE INTER AUTO d.o.o. te je cjelokupan kreditni iznos, umanjen za troškove zaključenja ugovora u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 573,79 CHF, isplaćen gore navedenom trgovcu kao prodavatelju predmetne pokretnine.
Predmetni je kreditni ugovor sklopljen na razdoblje trajanja od 84 mjeseca, ugovorena je dakle zaštitna valutna klauzula i kamatna stopa koja je promjenljiva jednostranim odlukama tuženika.
Uslijed rasta tečaja švicarskog franka naspram hrvatske kune, CHF/HRK, kao i uslijed neosnovanog i jednostranog povećanja kamatne stope tužitelj je na ime otplate kredita isplatio tuženiku znatno viši iznos od onoga koji bi isplatio da nije bilo rasta tečaja CHF/HRK i jednostranog povišenja kamatne stope.
U vrijeme sklapanja predmetnog kreditnog ugovora, 20. ožujka 2007. g., na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003) te je tuženik ugovaranjem zaštitne valutne klauzule u CHF i kamatne stope koja je promjenljiva sukladno jednostranim odlukama kreditora povrijedio odredbe predmetnog zakona i to članke 81. i 82. Zaštitna valutna klauzula i jednostrano promjenljiva kamatna stopa ugovorne su odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo već su iste u ugovor unesene od strane tuženika koji je nesavjesno upotrijebio svoju poziciju jače ugovorne strane naspram potrošača.
Za vrijeme otplate kredita došlo je do znatnog jačanja tečaja CHF naspram HRK a što je tuženiku kao trgovcu predstavljalo sasvim vjerojatan ishod dok isti o nikakvim rizicima koje nosi ugovaranje valutne klauzule nije informirao tužitelja kao potrošača, a svakako ga nije informirao o činjenici da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj HRK prema CHF na način kako to čini u odnosu na tečaj prema EUR. Tuženiku kao kreditoru nije bio potreban niti jedan CHF za plasiranje predmetnog kredita, stoga se nameće kao zaključak da je ugovaranje zaštitne valutne klauzule, iako dakle tuženik nije stavio na raspolaganje tužitelju CHF, imalo špekulativne namjere u cilju ostvarenja nepripadajuće imovinske koristi, odnosno dobiti na štetu tužitelja kao potrošača.
Ugovaranjem zaštitne valutne klauzule u CHF tuženik je povrijedio ne samo načela ZZP/03 nego i osnovna načela Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) i to načelo zaštite gospodarskih interesa potrošača, pravo potrošača na informiranost, načelo savjesnosti i poštenja, načelo jednake vrijednosti činidbi, načelo zabrane zlouporabe prava, i druga. Tuženik je povrijedio odredbe članaka 59. – 62. ZZP/03 time što nije tužitelja kao potrošača upoznao sa svim potrebnim informacijama koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica kredita, vrstu tečaja i sve druge informacije potrebne da potrošač donese informiranu odluku o sklapanju ugovora.
U razdoblju od 2005. do 2008. g. tečaj CHF/EUR kretao se u rasponu od 1,53–1,67 CHF za EUR a koja vrijednost je predstavljala povijesni minimum vrijednosti te je njegova vrijednost tada bila znatno ispod njegove realne vrijednosti odnosno kupovne moći stoga je bilo očekivano da će u narednom razdoblju vrijednost CHF naspram EUR narasti, a time i vrijednost CHF prema HRK, da bi 2008. g. čak došlo do povlačenja s tržišta kredita s valutnom klauzulom u CHF zbog znatnog porasta vrijednosti predmetne valute.
Predmetni je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati („take it or leave it“), te je pored nepoštene-ništetne valutne klauzule tuženik u ugovor inkorporirao i nepoštenu-ništetnu odredbu kojom mu je dopušteno jednostrano mijenjanje kamatne stope, a koja odredba nije ni jasna ni transparentna jer visinu kamatne stope veže za niz međusobno nepovezanih kriterija („visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredita, kao i realna godišnja kamatna stopa na kredit.“).
Tuženik je propustio kamatnu stopu vezati na neku tržišnu referentnu vrijednost temeljem koje bi se mogla provjeriti opravdanost njezine promjene, pa iako tada nije bilo zakonske odredbe prema kojoj se promjena kamatne stope morala vezati na neku referentnu stopu, polazeći od općih načela obveznog prava o ekvivalentnosti činidbe i protučinidbe tuženik nije imao pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu s obzirom na to da nisu bili utvrđeni razumljivi i provjerljivi parametri i metodologija izračuna.
Tužitelja nitko od strane tuženika nije obavijestio o nikakvim rizicima koje nosi ugovaranje zaštitne valutne klauzule u CHF, a poglavito ne u sinergiji s istodobnim ugovaranjem jednostrano promjenljive kamatne stope, stoga je tužitelj smatrao da je riječ o proizvodu kao i svakom drugom na tržištu koji sa sobom ne nosi nikakve dodatne rizike koje ne nosi ugovaranje bilo kojeg ugovora o kreditu, dok ga je tuženik štoviše uvjerio kako da je CHF stabilna valuta pa da je time i predmetni kreditni ugovor povoljan.
Tužitelj svakako nije smatrao ni da bi tuženik mogao istodobno uz jačanje tečaja CHF/HRK povisivati kamatnu stopu, dok mu dakle uopće nije obrazložena od strane tuženika metoda kojom bi tuženik mogao mijenjati visinu kamatne stope. Zaštitne valutne klauzule prirodno se ugovaraju u međunarodnim plaćanjima ili u uvjetima pojave inflacije, dok je za domaće odnose najprikladnije ugovaranje indeksnih klauzula, stoga je tuženik imao mogućnost ugovaranja indeksne klauzule predviđene čl. 23. Z00-a i time bi se iznos novčane obveze vezao za indeks cijena utvrđen od strane ovlaštene osobe.
Nakon što su Sjedinjene Američke Države raskinule obvezu koja je proizlazila iz konvertibilnosti dolara u zlatu, 15. kolovoza 1971. g., sve valute su počele „plivati“ odnosno napušten je sustav fiksnih tečajeva, „par value“ sistem, te je nakon toga fluktuiranje tečajeva imalo takve karakteristike da je predviđanje kretanja tečajeva postalo ekstremno teško, i to čak za veća trgovačka društva, dok je u predmetnom kreditnom ugovoru zaštitna valutna klauzula uvedena u potrošački ugovor. Nakon 1971. g. tečajevi valuta plivaju, „floating“, te su isti podložni svakodnevnim promjenama i time je rizik koji nosi ugovaranje zaštitne valutne klauzule izrazito visok, a tuženik kao trgovac o tome uopće nije informirao tužitelja kao potrošača, te mu je prešutio da je očekivan pritisak slobodnog kapitala na švicarski franak.
Dakle, kada je u pitanju obveza informiranja potrošača o rizicima kredita u valutnoj klauzuli CHF tuženik je propustio tužitelja informirati o tri bitna elementa:
- opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, a koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih“ tečajeva
- rizik vezan uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj HRK prema CHF onako kako to čini u odnosu prema EUR
- da je rast tečaja CHF vrlo vjerojatan, gotovo izvjestan u kontekstu skorog uvođenja EURO zone, a što je utvrdio MMF još u studiji iz ožujka 1997. g. Nadalje, svakako se ukazuje nelogičnim ugovaranje zaštitne valutne klauzule u uvjetima stabilne domaće valute i niske inflacije, a što upućuje s obzirom na izostanak poslovne opravdanosti, na špekulativne namjere tuženika upravljene na ostvarenje ekstra dobiti na štetu tužitelja.
U odnosu na mogućnost promjene kamatne stope, ističe se kako je tuženik navođenjem više različitih kriterija pribjegao korištenju vrlo uopćenih odredbi, a da se takvim navođenjem ne uspostavlja bilo kakav objektivni kriterij, već predstavlja samo rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u razdoblju otplate.
Na temelju svega iznesenog predlaže se da sud nakon provedenog postupka donese sljedeću:
presudu
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka II. ugovora o kreditu broj 00203 od 20. ožujka 2007. g. sklopljenog između tuženika kao davatelja kredita, tužitelja kao korisnika kredita i NC, kao jamca-platca, kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 5. uvjeta ugovora o kreditu broj 00203 od 20. ožujka 2007. g. sklopljenog između tuženika kao davatelja kredita, tužitelja kao korisnika kredita i NC, kao jamca-platca, kojom je ugovoreno da se sve novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., za CHF vrijedećem na dan plaćanja.
III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 9. uvjeta ugovora o kreditu broj 00203 od 20. ožujka 2007. g. sklopljenog između tuženika kao davatelja kredita, tužitelja kao korisnika kredita i NC, kao jamca-platca, kojom je ugovoreno da visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak kao i da pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i realna godišnja kamatna stopa na kredit.
IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju ukupan novčani iznos od 21.154,23 kune uvećan za zatezne kamate tekuće na iznos od:
- 267,74 kuna od 17. travnja 2007. g. do isplate
- 41,75 kuna od 18. svibnja 2007. g. do isplate
- 40,74 kuna od 17. srpnja 2007. g. do isplate
- 30,60 kuna od 12. kolovoza 2007. g. do isplate
- 36,51 kuna od 21. rujna 2007. g. do isplate
- 41,04 kuna od 19. listopada 2007. g. do isplate
- 31,25 kuna od 21. studenog 2007. g. do isplate
- 31,98 kuna od 18. prosinca 2007. g. do isplate
- 43,13 kuna od 23. siječnja 2008. g. do isplate
- 49,73 kuna od 16. veljače 2008. g. do isplate
- 49,01 kuna od 16. ožujka 2008. g. do isplate
- 83,75 kuna od 17. travnja 2008. g. do isplate
- 81,62 kuna od 17. svibnja 2008. g. do isplate
- 44,75 kuna od 18. lipnja 2008. g. do isplate
- 48,33 kuna od 17. srpnja 2008. g. do isplate
- 59,59 kuna od 15. kolovoza 2008. g. do isplate
- 32,38 kuna od 16. rujna 2008. g. do isplate
- 35,18 kuna od 17. listopada 2008. g. do isplate
- 62,51 kuna od 15. studenog 2008. g. do isplate
- 116,61 kuna od 17. prosinca 2008. g. do isplate
- 99,79 kuna od 16. siječnja 2009. g. do isplate
- 160,28 kuna od 14. veljače 2009. g. do isplate
- 175,33 kuna od 18. ožujka 2009. g. do isplate
- 181,71 kuna od 17. travnja 2009. g. do isplate
- 162,76 kuna od 16. svibnja 2009. g. do isplate
- 152,61 kuna od 17. lipnja 2009. g. do isplate
- 135,53 kuna od 16. srpnja 2009. g. do isplate
- 121,91 kuna od 22. kolovoza 2009. g. do isplate
- 123,78 kuna od 17. rujna 2009. g. do isplate
- 136,55 kuna od 17. listopada 2009. g. do isplate
- 127,53 kuna od 15. studenog 2009. g. do isplate
- 126,15 kuna od 17. prosinca 2009. g. do isplate
- 101,63 kuna od 15. siječnja 2010. g. do isplate
- 93,16 kuna od 16. veljače 2010. g. do isplate
- 105,56 kuna od 14. ožujka 2010. g. do isplate
- 106,64 kuna od 16. travnja 2010. g. do isplate
- 145,66 kuna od 18. svibnja 2010. g. do isplate
- 128,55 kuna od 16. lipnja 2010. g. do isplate
- 145,09 kuna od 16. srpnja 2010. g. do isplate
- 207,91 kuna od 12. kolovoza 2010. g. do isplate
- 186,03 kuna od 16. rujna 2010. g. do isplate
- 256,93 kuna od 15. listopada 2010. g. do isplate
- 225,65 kuna od 13. studenog 2010. g. do isplate
- 200,23 kuna od 16. prosinca 2010. g. do isplate
- 275,23 kuna od 14. siječnja 2011. g. do isplate
- 346,07 kuna od 16. veljače 2011. g. do isplate
- 296,50 kuna od 16. ožujka 2011. g. do isplate
- 315,52 kuna od 16. travnja 2011. g. do isplate
- 268,71 kuna od 15. svibnja 2011. g. do isplate
- 295,97 kuna od 16. lipnja 2011. g. do isplate
- 396,34 kuna od 16. srpnja 2011. g. do isplate
- 364,34 kuna od 18. kolovoza 2011. g. do isplate
- 550,32 kuna od 16. rujna 2011. g. do isplate
- 585,76 kuna od 15. listopada 2011. g. do isplate
- 394,33 kuna od 17. studenog 2011. g. do isplate
- 410,19 kuna od 17. prosinca 2011. g. do isplate
- 402,52 kuna od 17. siječnja 2012. g. do isplate
- 422,01 kuna od 15. veljače 2012. g. do isplate
- 444,38 kuna od 16. ožujka 2012. g. do isplate
- 438,35 kuna od 18. travnja 2012. g. do isplate
- 427,95 kuna od 15. svibnja 2012. g. do isplate
- 432,05 kuna od 16. lipnja 2012. g. do isplate
- 442,98 kuna od 15. srpnja 2012. g. do isplate
- 434,61 kuna od 15. kolovoza 2012. g. do isplate
- 436,71 kuna od 15. rujna 2012. g. do isplate
- 423,63 kuna od 16. listopada 2012. g. do isplate
- 414,48 kuna od 16. studenog 2012. g. do isplate
- 430,64 kuna od 16. prosinca 2012. g. do isplate
- 421,69 kuna od 15. siječnja 2013. g. do isplate
- 433,55 kuna od 16. veljače 2013. g. do isplate
- 406,67 kuna od 16. ožujka 2013. g. do isplate
- 418,16 kuna od 15. travnja 2013. g. do isplate
- 426,30 kuna od 16. svibnja 2013. g. do isplate
- 418,45 kuna od 15. lipnja 2013. g. do isplate
- 392,94 kuna od 14. srpnja 2013. g. do isplate
- 379,88 kuna od 15. kolovoza 2013. g. do isplate
- 397,48 kuna od 17. rujna 2013. g. do isplate
- 407,63 kuna od 16. listopada 2013. g. do isplate
- 423,70 kuna od 16. studenog 2013. g. do isplate
- 414,21 kuna od 14. prosinca 2013. g. do isplate
- 422,60 kuna od 16. siječnja 2014. g. do isplate
- 423,75 kuna od 15. veljače 2014. g. do isplate
- 439,42 kuna od 15. ožujka 2014. g. do isplate
- 443,19 kuna od 26. ožujka 2014. g. do isplate
V. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju trošak postupka uvećan za zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
U odgovoru na tužbu tuženik navodi da prije upuštanja u raspravljanje o meritumu stvari, tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti suda i zastare potraživanja.
a) Prigovor mjesne nenadležnosti
Sukladno odredbi čl. 46. Zakona o parničnom postupku za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, dok je sukladno odredbi čl. 48. istoga zakona, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe općemjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika. Slijedom navedenog, budući sjedište tuženika nije na području suda, predlaže se sudu oglasiti mjesno nenadležnim te predmet ustupiti mjesno nadležnom sudu odnosno Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Dodatno, tuženik ističe da je predmetni Ugovor sklopljen u Zagrebu te je u točki 11.3. Općih uvjeta, ugovorena nadležnost sud u Zagrebu.
b) Prigovor zastare na potraživanje tužitelja
U konkretnom slučaju na tužiteljev zahtjev za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). U bitnome, zahtjev tužitelja, predstavlja zahtjev za povratom plaćenog (stečenog) bez osnove, a to znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok po predmetnom Ugovoru isplaćen još u ožujku 2014.g., a tužba je podnesena tek u ožujku 2021.g., sasvim je jasno da potraživanje tužitelja za sve mjesečne obroke u zastari, jer tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare.
Usprkos istaknutim prigovorima, tuženik se opreza radi očituje na tužbu te u cijelosti osporava osnov tužbenog zahtjeva.
Tuženik u cijelosti osporava tvrdnje tužitelja da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna. Tuženik ističe kako sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati.
Nadalje, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 52. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su odredbe predmetnog Ugovora u djelu u kojem se odnose na promjenjivu kamatnu stopu jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi.
Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.
Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora uvijek postoji rizik radi promjene tečaja, kamatne stope a na koji tuženik ne utječe, ali potrošači istog rizika moraju biti svjesni. Sukladno navedenoj poslovnoj praksi, svaki je potrošač uistinu bio upoznat s rizikom sklapanja ugovora u stranoj valuti, kako u CHF, tako i u EUR. Prodajni predstavnici su potrošačima objašnjavali kako niti jedan kunski iznos neće biti jednak obzirom protuvrijednost valute varira iz dana u dan, te je s tim tužitelj bio u cijelosti upoznat.
Nastavno na tvrdnje tužitelja kako nije imao mogućnost utjecati na valutu u kojoj sklapa kredit, tuženik u privitku dostavlja primjerak ugovora kojim se ukazuje na to da je tuženik tužitelju uistinu ponudio i opciju sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u eurima, a iz čega očigledno proizlazi kako su navodi tužitelja netočni, paušalni i smjeraju za stjecanjem nepripadne koristi.
Nadalje, tužitelj sasvim pogrešno govori na stranici 2. Tužbe kako je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u tuženik povrijedio osnovna načela zakona koji u to vrijeme uopće nije niti postojao. Naime, Zakon o obveznim odnosima koji se u to vrijeme primjenjivao je Zakon o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, a ne Zakon o obveznim odnosima Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18. Štoviše, ne samo da se tužitelj poziva na pogrešan zakon, već Zakon o obveznim odnosima, kako trenutno važeći, tako i onaj koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora, uopće ne poznaje načelo zaštite gospodarskih interesa potrošača te pravo potrošača na informiranost.
Slijedom navedenog, tvrdnje tužitelja o nepoštenosti ugovornih odredbi u cijelosti su netočne i paušalne, pa se predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
Vezano za tvrdnje kako je tužitelj jednostrano i proizvoljno mijenjao kamatne stope i to sve na štetu tužitelja, tuženik ističe kako je navedena tvrdnja promašena obzirom se kamatna stopa nije mijenjala na štetu tužitelja. Štoviše, ugovoreni mjesečni anuitet je iznosio 246,54 CHF mjesečno, te je neznatno narastao u periodu od 2007. do 2010. na iznos od 253,26 CHF-a, a od 2010.g. je opet mjesečni anuitet iznosio 246 CHF.
Nadalje, tužitelj navodi kako mu uopće nije poznato na čemu se temelji promjenjiva kamatna stopa, te kako mu nitko prilikom potpisivanja Ugovora isto nije objasnio. Međutim takva tvrdnja je netočna u cijelosti. Prilikom kupnje vozila prodajni predstavnici su sve objasnili tužitelju u cijelosti, a dodatno je tuženik tužitelju dostavio i pisani, zaseban dokument, s objašnjenjem kako se kamatna stopa mijenja, koji su njezini parametri te na koji način i sam tužitelj može popratiti njezinu promjenu, a sve kako bi mogao predvidjeti i znati što može očekivati.
Dakle, neznatnim povećanjem radi rasta promjenjive kamatne stope, a koji varijabilni dio je vezan za tromjesečni LIBOR te nikako nije proizvoljno određen od strane tuženika, tuženik se nije neosnovano bogatio na štetu tužitelja.
Slijedom navedenog, sasvim je jasno kako tvrdnje tužitelja o ništetnosti ugovorene promjenjive kamatne stope nisu ozbiljne i istinite, već su produkt napamet formuliranih tužbenih zahtjeva usmjerenih protiv banaka.
Tuženik ističe kako u odnosu na tvrdnje iz točke 3. tužbe niti jedna nije relevantna za ovaj postupak, obzirom termini „floating“ i „per value“ te propisi relevantni za Sjedinjene Američke Države uopće nemaju značaj za propise važeće na području Republike Hrvatske.
Međutim, iz navedenog jedino može proizlaziti kako se radi o opće poznatim činjenicama koje su dostupne i koje se primjenjuju unazad 40 godina od trenutka sklapanja Ugovora stoga proizlazi kako je tužitelj sve informacije imao dostupne i koje su mu bile poznate, ali je svjesno prihvatio rizik promjene valute.
Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama.
Podneskom od 27. 02. 2026. Godine punomoćnik tužitelj navodi slijedeće:
"Sukladno nalazu i mišljenju vještaka Marijana Jovića od 01.12.2025. tužitelj uređuje t. IV. tužbenog zahtjeva tako da ista sada glasi:
„IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju ukupan novčani iznos od 2.071,66 eura uvećan za zatezne kamate tekuće na iznos od:
-35,53 eura od 16.04.2007. do isplate
-3,71 eura od 16.10.2007. do isplate
-3,72 eura od 16.11.2007. do isplate
-3,75 eura od 16.12.2007. do isplate
-3,78 eura od 16.01.2008. do isplate
-3,78 eura od 16.02.2008. do isplate
-5,53 eura od 16.03.2008. do isplate
-5,34 eura od 16.04.2008. do isplate
-3,77 eura od 16.05.2008. do isplate
-3,79 eura od 16.06.2008. do isplate
-3,80 eura od 16.07.2008. do isplate
-3,74 eura od 16.08.2008. do isplate
-3,75 eura od 16.09.2008. do isplate
-3,85 eura od 16.10.2008. do isplate
-10,74 eura od 16.11.2008. do isplate
-8,62 eura od 16.12.2008. do isplate
-16,76 eura od 16.01.2009. do isplate
-18,87 eura od 16.02.2009. do isplate
-19,82 eura od 16.03.2009. do isplate
-17,42 eura od 16.04.2009. do isplate
-16,18 eura od 16.05.2009. do isplate
-14,04 eura od 16.06.2009. do isplate
-12,34 eura od 16.07.2009. do isplate
-12,59 eura od 16.08.2009. do isplate
-14,41 eura od 16.09.2009. do isplate
-13,34 eura od 16.10.2009. do isplate
-13,28 eura od 16.11.2009. do isplate
-10,14 eura od 16.12.2009. do isplate
-12,57 eura od 16.01.2010. do isplate
-14,21 eura od 16.02.2010. do isplate
-14,35 eura od 16.03.2010. do isplate
-19,54 eura od 16.04.2010. do isplate
-17,26 eura od 16.05.2010. do isplate
-19,46 eura od 16.06.2010. do isplate
-27,80 eura od 16.07.2010. do isplate
-24,89 eura od 16.08.2010. do isplate
-34,30 eura od 16.09.2010. do isplate
-30,15 eura od 16.10.2010. do isplate
-26,78 eura od 16.11.2010. do isplate
-36,73 eura od 16.12.2010. do isplate
-46,13 eura od 16.01.2011. do isplate
-39,55 eura od 16.02.2011. do isplate
-42,08 eura od 16.03.2011. do isplate
-35,87 eura od 16.04.2011. do isplate
-39,48 eura od 16.05.2011. do isplate
-52,80 eura od 16.06.2011. do isplate
-48,56 eura od 16.07.2011. do isplate
-73,24 eura od 16.08.2011. do isplate
-77,95 eura od 16.09.2011. do isplate
-52,54 eura od 16.10.2011. do isplate
-54,64 eura od 16.11.2011. do isplate
-53,62 eura od 16.12.2011. do isplate
-56,22 eura od 16.01.2012. do isplate
-59,18 eura od 16.02.2012. do isplate
-58,38 eura od 16.03.2012. do isplate
-57,00 eura od 16.04.2012. do isplate
-57,55 eura od 16.05.2012. do isplate
-58,99 eura od 16.06.2012. do isplate
-57,89 eura od 16.07.2012. do isplate
-58,16 eura od 16.08.2012. do isplate
-56,43 eura od 16.09.2012. do isplate
-55,22 eura od 16.10.2012. do isplate
-57,36 eura od 16.11.2012. do isplate
-56,17 eura od 16.12.2012. do isplate
-57,74 eura od 16.01.2013. do isplate
-54,15 eura od 16.02.2013. do isplate
-55,70 eura od 16.03.2013. do isplate
-56,78 eura od 16.04.2013. do isplate
-55,74 eura od 16.05.2013. do isplate
-52,35 eura od 16.06.2013. do isplate
-50,62 eura od 16.07.2013. do isplate
-52,95 eura od 16.08.2013. do isplate
-54,30 eura od 16.09.2013. do isplate
-56,44 eura od 16.10.2013. do isplate
-55,18 eura od 16.11.2013. do isplate
-56,29 eura od 16.12.2013. do isplate
-56,44 eura od 16.01.2014. do isplate
-58,52 eura od 16.02.2014. do isplate
-59,02 eura od 16.03.2014. do isplate“
2. U preostalom dijelu tužitelj izlaže i predlaže kao u tijeku dosadašnjeg postupka.''
U dokaznom postupku sud je pregledao plan otplate za ugovor o kreditu broj 00203 od 15.01.2014. god., promjena kamatnih stopa, saldo konto kartice, ugovora o kreditu broj 00203 od 20.03.2007. god., ugovora o kreditu 00702 od 04.07.2007. god, dopisa od 23.12.2013. god., promjena kamatne stope za ugovor broj 00203, financijsko vještačenje po vještaku Marijanu Joviću, te saslušao tužitelja i svjedoka NC.
Punomoćnici stranaka popisali su parnični trošak.
Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
Predmet spora stranaka odnosi se na tužbeni zahtjev tužitelja kojim tužitelj traži da sud utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka II. ugovora o kreditu broj 00203 od 20. ožujka 2007. g. sklopljenog između tuženika kao davatelja kredita i tužitelja kao korisnika kredita kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 5. uvjeta ugovora o kreditu broj 00203 od 20. ožujka 2007. g. kojom je ugovoreno da se sve novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., za CHF vrijedećem na dan plaćanja, da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 9. uvjeta ugovora o kreditu broj 00203 od 20. ožujka 2007. g., kojom je ugovoreno da visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak kao i da pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i realna godišnja kamatna stopa na kredit, te isplata iznosa od 2.071,66 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.
U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nadležnosti ovog suda, uz obrazloženje kako su stranke, kao sudionici predmetnog ugovora o kreditu, ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.
Pregledom Ugovora o kreditu broj 00203 od 20.03.2007.g., razvidno je kako su tužitelj, kao korisnik kredita s tuženom, kao kreditorom, ugovorili kako se u slučaju spora ugovara nadležnost suda u Zagrebu.
Uzimajući u obzir prigovor tužene o mjesnoj nenadležnosti ovog suda, prije svega valja navesti kako je odredbom iz čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća EEZ 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano kako će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i s tim u vezi mora postojati značajna neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
Odredbe ove Direktive sastavni su dio Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03, dalje ZZP), a prema odredbi iz čl. 81. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ukoliko, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužena u svom odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nadležnosti, međutim, ni ne spominje kako je posebno pregovarala s tužiteljem o spornoj odredbi ugovora kojom je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda, stoga sud smatra kako se radi o odredbi koja je ugovorena bez mogućnosti pregovora i u skladu s unaprijed formuliranim obrascem tužene.
Kako se u konkretnom slučaju radi o odredbi koja je ugovorena bez mogućnosti pregovaranja jer se radilo o ugovoru koji je unaprijed napisan u formuliranom obrascu tužene kojim se tužitelju ograničava i otežava pravo potrošača ostvariti prava iz ugovora pred sudom i izvođenje dokaza koji mu idu u prilog, te se prebacuje na teret tužitelja kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ne može se smatrati poštenom.
Odredba o mjesnoj nadležnosti suda iz članka 11.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja – potrošača.
U konkretnom slučaju ovaj sud smatra da se radi nepoštenoj odredbi Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti iz razloga što se o ovoj klauzuli nije moglo s tuženikom pregovarati jer se radi o tipskom ugovoru, odredba je napisana sitnim, jedva čitljivim, slovima i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Imajući u vidu da se radi o kreditnom odnosu gdje je kreditor uvijek u povoljniju poziciju od osobe koja traži kredit, činjenicu da tužitelj prebiva u [adresa], a tuženik je pravna osoba sa sjedištem u [adresa] pa bi zbog velike udaljenosti od više od 400 km Splita i Zagreba i znatnih troškova koje bi zbog odlaska na sud u Zagreb tužitelj imao kada bi na ročišta morao putovati u Zagreb ili angažirati odvjetnika u Zagrebu i na taj način bi tuženik zasigurno odvratio tužitelja od angažiranja suda u zaštiti svojih interesa pa i iznošenja pravnih lijekova. Ovdje treba navesti činjenicu da se radi o tužitelju lošeg imovnog stanja što se vidi iz same činjenice da je za kupnju osobnog vozila za svoje potrebe marke Seat Ibiza treba podignuti kredit.
Stoga je nepoštena ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda iz članka 11.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca ništetna pa je stoga valjalo odlučiti kako je to navedeno u izreci rješenja.
Svjedok NC saslušan na raspravi u svom iskazu navodi slijedeće:
"Ja sam otac tužitelja tako da mi je poznato da je moj sin/tužitelj podignuo kredit za kupnju vozila. Tada su nam govorili da je to vrlo povoljno, međutim, kasnije se pokazalo suprotno. Nije bilo nikakve mogućnosti za pregovaranje ili nagađanje o uvjetima kredita, bio je sistem uzmi ili ostavi. Također nam tom prilikom nisu objašnjavani nikakvi rizici vezani za valutnu klauzulu u švicarskim francima."
Tužitelj ZC saslušan na raspravi u svom iskazu navodi slijedeće:
"Mogu ponoviti iskaz saslušanog svjedoka, svog oca. Došli smo kupiti vozilo i kod tuženika su nam rekli da je to najpovoljnija kamata, kredit u švicarcima da je najpovoljniji pa sam ja vjerujući tome zaključio ugovor o kreditu. Nije bilo nikakve mogućnosti pregovaranja o uvjetima kredita. Kredit je bio namjenski za kupnju privatnog vozila odnosno za privatne svrhe. Rata kredita je prvih 4-5 mjeseci bila normalna, a iza toga otišla je u nebo. Od tuženika mi nisu objašnjeni rizici takvog kredita odnosno valutne klauzule. U razgovoru da bi zaključio ugovor o eurima rečeno mi je da bi takav ugovor mogao sa vremenom rasti i da nije najpovoljnije zaključiti kredit u eurima, već da je bolje zaključiti ugovor u švicarskim francima."
Citiranim iskazima sud poklanja vjeru kao uvjerljivim i logičnim.
Među strankama nije sporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 00203 od 15.01.2014. god., i to tužitelj kao korisnik kredita a tuženik kao kreditor, na iznos od 16.967,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti, namjenski, s rokom otplate 84 mjeseca, uz promjenjivu godišnju kamatnu stopu koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 6,00 % godišnje.
Nije sporna činjenica da tužitelj s tuženikom nije mogao pregovarati o sadržaju ugovora o kreditu, pa tako ni o spornim odredbama, jer se radilo o tipiziranim ugovorima kreditora. Službenici kreditora su isticali da je takav kredit najpovoljniji za tužitelja a što proizlazi iz iskaza svjedoka i tužitelja. Iz sadržaja ugovora i iskaza tužitelja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o namjenskom potrošačkom kreditu za kupnju vozila.
Odredbama Zakona o obveznim odnosima određeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, te da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti, s druge strane.
Prema odredbi članka 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – dalje: ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.
Treba navesti da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. 01. 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana , pa je time Raiffeisenbank Austria d.d postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004.godine do 06.08.2007.godine i to člancima 81., 82 .i 90., a od 07.08.2007.godine do 31.12.2008.godine , protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003.godine do 31.12.2008.godine , a koja povreda traje i nadalje.
U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 4. 07. 2013.
Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Potrošač-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13. – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.
Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta.
Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.
Vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prozročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
Tužitelju nije na transparentan način objašnjen razlog i mehanizmi promjene valutne klauzule pa ni odnos s drugim odredbama ugovora, na način da i tužitelj može predvidjeti posljedice koje iz toga za njega proizlaze, već je samo navedena promjenjivost valute i kamatne stope po odluci Banke, a što je dovoljna činjenična osnova za zaključak da su utužene odredbe Ugovora o kreditu suprotne odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te je posljedica takve nepoštene odredbe njezina ništetnost, u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima.
Slijedom navedenog sud je odlučio da je neosnovan prigovor tuženika da bi u svakom konkretnom postupku tužitelj najprije morao dokazivati da mu sporne odredbe ugovora o kreditu nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive. Naime, o tome su sudovi već odlučili u citiranim odlukama a koje prihvaća i ovaj sud. Ovdje treba navesti i činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu pisan tako sitnim slovima da ga prosječan građanin jedva može pročitati pa i sama ta činjenica može ukazivati na netransparentno ponašanje tuženika.
Trebalo je raspraviti i o visini postavljenog tužbenog zahtjeva.
Vještačenjem po vještakinji za knjigovodstvo i financije Marijana Jovića sud je utvrdio:
- da je predmetni kredit broj 00203 od 15.01.2014. god., sklopljen na iznos glavnice od 16.967,65 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja,
- da je predmetni kredit trebao otplatiti u 84 mjesečnih anuiteta,
- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a početna je iznosila 6,00 % godišnje,
- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjala kao i anuiteti sukladno promjeni tečaja švicarskog franka,
- da je u razdoblju od 16. 04. 2007. do konačne otplate kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen u ukupnom iznosu od 2.701,66 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnom dinamici kredita.
Nalaz i mišljenje vještaka sud prihvaća kao logičan, uvjerljiv i izrađen po pravilima struke.
Dakle, iz provedenog vještačenja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplato ukupan iznosu od 2.701,66 EUR-a.
Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Stoga je banka, sukladno citiranoj odredbi dužna vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime promjene tečaja valute.
Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze, duguje tužiteljici na temelju odredbe čl. 29. ZOO-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza dospjela, pa do njene podmire.
Tuženik je istakao prigovor zastare.
Tužitelj traži povrat stečenog bez osnova na temelju primjene ništetnih ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužba tužitelja u ovom predmetu dostavljena je ovom sudu dana 1. 03. 2021. Godine a ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17-10 od 14.6.2018., pa u ovom slučaju nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe.
Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. odlučujući o izvanrednoj reviziji, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici Odjela 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastrani rok kod restitucijskog zahtjeva, a to je zahtjev prema kojemu su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora. Taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tim pravnim shvaćanjem je pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Pravno shvaćanje služi ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse. Ono je obvezno za sve suce Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Po prirodi stvari, odnosno snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, pravno je shvaćanje važno i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Prema recentnoj praksi ES-a u tom smislu, pravno uređenje zastare restitucijskih učinaka u Hrvatskoj, kako po pitanju početka tijeka zastarnog roka tako i po pitanju njegova trajanja, usklađeno je s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13. Sud europske unije u svojoj odluci navodi da se "pravu Unije ne protivi nacionalni propis koji, propisujući nezastarivost tužbe za utvrđenje ništavosti nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, podvrgava roku zastare tužbu radi isticanja restitucijskih učinaka tog utvrđenja, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti." S obzirom na to da je početak tijeka zastarnog roka za iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe od dana ispunjenja ništetnog ugovora, odnosno od dana sklapanja ugovora, u praksi ES-a ocijenjen protivnim EU pravu, novo tumačenje početka tijeka zastarnog roka u hrvatskoj sudskoj praksi (od dana utvrđenja ništetnosti odgovara) u cijelosti odgovara zahtjevima načela djelotvornosti zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi kako to zahtijeva Direktiva 93/13.
Tuženik se neosnovano protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva tužitelja nakon provedenog financijskog vještačenja.
Naime, Zaključkom sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 26.11.2021.g. br. Su-IV-162/2021 je određeno:
“U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.”
Tužitelju je temeljem odredbe čl. 154. St. 1. ZPP-a i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika obistinjen trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr.7.t.1.OT), za zastupanje po punomoćniku na 3 ročišta po 200,00 eura (Tbr.9.t.1.OT), za sastav žalbe 100,00 eura, ukupno 9.00,00 eura. Utvrđenom iznosu je potrebno pridodati trošak PDV-a od 25 % 225,00 eura, trošak pristojbe tužbe i odluke od po 180,50 eura, te trošak vještačenja u iznosu od 405,00 eura, ukupno 1.891,00 eura.
Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Splitu, 2. travnja 2026.
Sudac
Josip Mrkonjić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na Županijski sud u
.._.._.._.._.._.._.._.., pisanim podneskom u 3 primjerka.
DNA:
1. ZC, [adresa] zastupanog po punomoćniku VC
2. PORSCHE MOBILITI društvo s ograničenom odgovornošću za usluge, Velimira Škorpika 21, [adresa] Zagreb zastupanog po punomoćniku JC
U Splitu, 2. travnja 2026..godine.
