REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-1338/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Mateji Cvitić Gašparac, u pravnoj stvari tužiteljice IP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Iva Žuvanić Štambuk, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije, Zagreb, Ulica grada Vukovara 284, OIB: 11548277852, koju zastupa odvjetnik Dominik Mišević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Škurla, Durmiš i Spajić d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. veljače 2026., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice i punomoćnika tuženika, 2. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice IP koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku SAFU, Središnja agencija za financiranje i ugovaranje, OIB: 11548277852 da tužiteljici IP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.401,82 EUR s kamatom tekućom od 29.9.2022. godine po stopi koja se određuje svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

II Nalaže se tužiteljici IP naknaditi tuženici Središnjoj agenciji za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije trošak parničnog postupka u iznosu 1.000,00 EUR (slovima: tisuću) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 2. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužiteljice IP za naknadu troška postupka u iznosu 1.250,00 EUR.

IV Odbija se zahtjev tuženice Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije za naknadu troška postupka u preostalom iznosu 62,50 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 17. ožujka 2025. podnesenoj Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, dopunjenoj podneskom od 18. srpnja 2025., navodi da je s tuženikom 3. listopada 2019. sklopila Ugovor o školovanju, na temelju kojeg se tuženik obvezao platiti sve nastale troškove školarine poslijediplomskog specijalističkog studija Upravljanje kvalitetom na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (dalje: poslijediplomski studij), koji studij je upisala u akademskoj godini 2019./2020., s rokom završetka do 1. rujna 2021., da je tužiteljica 11. prosinca 2019. sklopila Ugovor o obrazovanju br. 43 na poslijediplomskom specijalističkom studiju Upravljanje kvalitetom, da je poslijediplomski studij započeo pet mjeseci nakon predviđenog roka, odnosno u lipnju 2020. umjesto u siječnju 2020., zbog pandemije uzrokovane virusom COVID-19, a na koje okolnosti tužiteljica nije mogla utjecati, da su stranke 14. srpnja 2021. sklopile Aneks 1 Ugovora o školovanju, kojim je produljen rok završetka poslijediplomskog studija tužiteljici do 28. veljače 2022., da su stranke 14. veljače 2022. sklopile Aneks 2 Ugovora o školovanju, kojim je produljen rok završetka poslijediplomskog studija tužiteljici do 31. kolovoza 2022., da je Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Pravilnikom o poslijediplomskim studijima odredio rok završetka poslijediplomskog studija tri godine od dana upisa studija, s čime je tuženik bio upoznat budući da je tužiteljica jedna od brojnih zaposlenika s kojom je tuženik sklopio Ugovor o školovanju za poslijediplomski stručni studij na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, da su zaposlenici tuženika koji su upisali poslijediplomski specijalistički studiji prije i poslije tužiteljice, a kojima je tuženik financirao poslijediplomski specijalistički studij, imali rok za završetak poslijediplomskog specijalističkog studija od četiri do sedam godina, da je tuženik pri potpisu Ugovora o školovanju napomenuo tužiteljici kako rok određen Ugovorom nije konačan te da su svim ostalim zaposlenicima produljili rok određen Ugovorom o školovanju za završetak školovanja i po nekoliko puta te da će se inicijalni rok također produljiti i tužiteljici, da su se tijekom trajanja poslijediplomskog studija dogodile brojne izvanredne okolnosti o kojima je tuženik bio obaviješten (zbog pandemije uzrokovane virusom COVID-19 i potresom u Zagrebu i Petrinji uvjeti za završetak studija znatno su se otežali jer je bio otežan dolazak na konzultacije, dugotrajno čekanje na odgovore profesora i dolazak u knjižnicu po literaturu, otežana komunikacija s mentorom) što je sve utjecalo na produženje izvršavanja obveza za završetak studija. Tužiteljica navodi da je, usprkos svim okolnostima, položila sve ispite, napisala seminarske radove i izradila poslijediplomski specijalistički rad, odnosno sve svoje obveze na koje je mogla utjecati je uredno izvršila do 21. lipnja 2022., dakle u roku, a da je za završetak studija ostala samo obrana poslijediplomskog specijalističkog rada, koja se održala 11. listopada 2022., da je taj rok određen od strane Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i na isti nije mogla utjecati, iako je tražila da joj se odobri raniji dan za obranu specijalističkog rada. Nadalje navodi da je 23. rujna 2022. uputila molbu za produljenje roka završetka poslijediplomskog studija Uredu za izobrazbu i upravljanje ljudskim potencijalima tuženika, koja molba je 30. rujna 2022. odbijena. Kako nije bila u mogućnosti završiti poslijediplomski studij u zadanom roku, tuženik je tražio povrat svih sredstava za poslijediplomski studij u iznosu 5.401,82 EUR (40.700,00 kn) koji je ona posudila i uplatila ga tuženiku 29. veljače 2022. Smatra da nije izvršila sve svoje obveze iz Ugovora u roku zbog više sile te da tuženik s njom nije jednako postupao u odnosu na druge kolege kojima je poslijediplomski specijalistički studij financiran iz istih izvora i kojima je rok za završetak studija bio znatno duži, odnosno produljen. Stoga predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa 5.401,82 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 29. rujna 2022. te naknadu troška parničnog postupka.

2. Nakon što je spis u postupku delegacije nadležnosti ustupljen Općinskom sudu u Sesvetama, predmetni se sud rješenjem od 12. svibnja 2025. poslovnog broja P-428/2025-3 oglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari te je spis, nakon pravomoćnosti citiranog rješenja, uz dopis od 10. srpnja 2025. dostavljen ovom sudu na daljnje postupanje.

3. Tuženica u odgovoru na tužbu od 7. kolovoza 2025. ističe prigovor pogrešne kvalifikacije spora te posljedično prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda smatrajući da je za predmetni spor nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu jer se ne radi o radnom sporu, već o sporu proizašlom iz ugovornog odnosa, ističe prigovor pogrešne naznake pravne osnove tužbenog zahtjeva smatrajući da tužiteljica nema pravo na isplatu utuženog iznosa jer ne postoji osnova na temelju koje bi joj pripadalo to pravo, već prema navodima iz tužbe proizlazi da je tužiteljici navodno nastala šteta time što ju je tuženica navodno neosnovano pozvala vratiti utuženi iznos te ističe prigovor zastare budući da je tužiteljica tuženici izvršila povrat sredstava 29. veljače 2022., a tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Navodi da su za prava i obveze stranaka u ovom predmetu mjerodavne odredbe pravnih poslova (Ugovora i njegovih kasnijih aneksa) koje je tužiteljica potpisala i bila upoznata s njihovim sadržajem, a ne interni akt Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu kojim je propisan dulji rok za završetak poslijediplomskog studija, da je tužiteljica samostalno podnijela zahtjev za stipendiranje školovanja, da je sklopila Ugovor o školovanju čime je pristala na uvjete stipendiranja koji su bili jasni, precizni i nedvosmisleni, da je tužiteljica u pozivu na iskazivanje interesa te u samom Ugovoru o školovanju i kasnijim aneksima bila obaviještena o uvjetima za stipendiranje i roku za završetak studija, da je tuženica e-mailovima od 10. siječnja 2022. i 10. lipnja 2022. obavijestila tužiteljicu o potrebi završetka studija u ugovorenom roku, da je tužiteljica imala ukupno razdoblje od dvije godine i sedam mjeseci za završetak studija, koji rok je bio dovoljan za završetak studija jer su drugi tuženičini radnici poslijediplomski studij završili u tom razdoblju, da tuženica tužiteljici nije mogla odobriti daljnje produženje roka za završetak studija jer je tuženica vezana tumačenjem upravljačkog tijela (Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije) koje je u Trećoj Izmjeni Tumačenja Upravljačkog tijela jasno utvrdilo rok za dovršetak izobrazbe prije 1. rujna 2022., da su svi polaznici koji su 2019. upisali poslijediplomski studij imali jednak rok za završetak studija kao i tužiteljica pa su neosnovani navodi tužiteljice o arbitrarnom i/ili diskriminatornom postupanju glede ugovorenog roka za završetak studija, da je tuženica dodatno od upravljačkog tijela zatražila informaciju je li moguće po treći puta produžiti tužiteljici rok za završetak studija, ali je od upravljačkog tijela primila e-mail 27. rujna 2022. da do promjene nije došlo pa tuženica nije imala osnovu za produženje roka za završetak studija tužiteljice, o čemu je obavijestila tužiteljicu Očitovanjem od 30. rujna 2022. i dopisom od 7. studenog 2022., da se tužiteljica i sama obratila upravljačkom tijelu i od njega primila jednako očitovanje, da su neživotni i neuvjerljivi navodi tužiteljice da nije mogla utjecati na dugotrajno čekanje na odgovore profesora, otežanu komunikaciju s mentorom, otežane dolaske u knjižnicu, šestomjesečno razdoblje za potvrdu završne verzije rada i trajanje procedure za prijavu teme te da isti ne predstavljaju višu silu, da je tužiteljica po pozivu tuženice svojevoljno vratila utuženi iznos čime je priznala postojanje dugovanja, odnosno obvezu na povrat predmetnog iznosa pri čemu nije pridržala pravo na povrat. Predlaže odbiti tužbu i obvezati tužiteljicu na naknadu troška parničnog postupka tuženici.

4. Sud je na ročištu održanom 19. siječnja 2026. odbio prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda istaknut od strane tuženice podneskom od 7. kolovoza 2025. Predmetno rješenje steklo je svojstvo pravomoćnosti s danom donošenja.

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem Aneksa 2 Ugovora o školovanju od 14. veljače 2022. (list 7-8 spisa), Ugovora br. 43 o obrazovanju na poslijediplomskom specijalističkom studiju Upravljanje kvalitetom upisanom u akademskoj godini 2019./2020. (list 9-10 spisa), anonimiziranih aneksa ugovora o stručnom usavršavanju i ugovora o školovanju (list 11-12, 18-19, 112-115 spisa), ispisa s web stranice Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (list 13, 32-36 spisa), Ugovora o školovanju od 3. listopada 2019. (list 14-15 spisa), dopisa tuženice od 30. rujna 2022. (list 16-17 spisa), Odluke o stipendiranju školovanja radnika Agencije od 11. prosinca 2019. (list 20-22 spisa), Molbe za produljenjem roka završetka poslijediplomskog specijalističkog studija (list 24-27 spisa), e-mail korespondencije (list 28-31, 96-101, 184 spisa), Zahtjeva za mirno rješenje spora od 10. veljače 2025. s prilozima (list 72-77 spisa), dopisa Općinskog građanskog državnog odvjetništva u Zagrebu od 20. veljače 2025. (list 78 spisa), dopisa Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije (list 83-84, 86-87 spisa), Aneksa Ugovora o školovanju od 14. srpnja 2021. (list 85 spisa), dokumentacije vezane za školovanje drugih radnika (list 137-177 spisa), dokumentacije o obrani završnih radova s web stranice Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (list 178-183 spisa), Odluke o mjesečnom dodatku od 30. travnja 2025. (list 185 spisa), saslušana je svjedokinja NP (list 195-196 spisa) i tužiteljica IP (list 197-198 spisa).

6. Na ročištu održanom 19. veljače 2026. odbijeni su dokazni prijedlozi tužiteljice za saslušanje svjedoka IPO i LP te za dostavu dokumentacije od strane tuženika vezano za poslijediplomski studij kao i njihove uvjete za PP, ZP, ČP, UP, KP, HP, FP, MP, NPO, ŠP, ĆP i RP, kao nepotrebni jer je tijekom postupka utvrđeno da IPO, LP, ZP, ČP, UP, KP, HP, ŽP, VP, NPO, ŠP i ĆP nisu pohađali poslijediplomski studij u istoj akademskog godini kao i tužiteljica ili im troškovi školovanja nisu bili stipendirani iz istih izvora, a dokumentacija u odnosu na PP i RP je dostavljena u prilogu podneska tuženice od 20. listopada 2025. Na predmetnom ročištu je odbijen i dokazni prijedlog tuženice za saslušanje svjedokinje EP, kao nepotreban, budući da je činjenično stanje bilo u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

7. Temeljem tako provedenog postupka, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu troška školarine i troška upisa za poslijediplomski studij, koje je prvotno snosila tuženica, a koje je potom po pozivu tuženice, jer studij nije završila ugovorenom roku, tužiteljica dobrovoljno isplatila tuženici.

9. Među strankama nije sporno da su stranke 3. listopada 2019. sklopile Ugovor o školovanju kojim se tuženica, između ostalog, obvezala snositi troškove školarine i upisa tužiteljice na poslijediplomski specijalistički studij Upravljanje kvalitetom pri Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, da je tuženica 11. prosinca 2019. donijela Odluku o stipendiraju školovanja radnika Agencije, između ostalog i tužiteljice, da je tuženica u korist tužiteljice po osnovi troška školarine uplatila Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu iznos 5.401,82 EUR, da je tužiteljica 11. prosinca 2019. s Ekonomskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu sklopila Ugovor br. 43 o obrazovanju na poslijediplomskom specijalističkom studiju Upravljanje kvalitetom upisanom u akademskoj godini 2019./2020., da su stranke 14. srpnja 2021. sklopile Aneks Ugovora o školovanju kojim se tužiteljica obvezala poslijediplomski studij završiti najkasnije do 28. veljače 2022., a 14. veljače 2022. Aneks 2 Ugovora o školovanju kojim se tužiteljica obvezala poslijediplomski studij završiti najkasnije do 31. kolovoza 2022., da tužiteljica nije završila poslijediplomski studij do 31. kolovoza 2022., da je tužiteljica tuženici 23. rujna 2022. podnijela Molbu za produljenjem rok završetka poslijediplomskog specijalističkog studija, koju je tuženica odbila očitovanjem od 30. rujna 2022., da je tužiteljica 29. rujna 2022. tuženici isplatila iznos 5.401,82 EUR po osnovi povrata troška školarine i troška upisa koji je tuženica uplatila Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u korist tužiteljice.

10. Sporno je u ovom predmetu je li tuženica nejednako postupala prema tužiteljici u odnosu na druge radnike kojima je poslijediplomski studij financirala iz istih izvora te ima li tužiteljica pravo na povrat iznosa 5.401,82 EUR, kojeg je tuženici dobrovoljno platila.

11. Odredbom članka 8. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, 127/17; dalje: ZR) propisano je da su se u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni pridržavati odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.

12. Odredbom članka 9. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.

13. Odredbom članka 1112. stavka 1. ZOO propisano je da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

14. Iz Ugovora o školovanju sklopljenog između tužiteljice i tuženice 3. listopada 2019. proizlazi da je člankom 4. stavkom 1. ugovoreno da se tužiteljica obvezuje vratiti Agenciji cjelokupni iznos uplaćen za troškove poslijediplomskog specijalističkog studija Upravljanje kvalitetom Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu po osnovi školarine u iznosu 40.500,00 kn i troškova upisa ako samovoljno ili bez opravdanog razloga prekine studij, ne završi studij u propisanom roku (1. rujna 2021.) ili joj na osobni zahtjev ili vlastitom krivnjom prestane radni odnos kod tuženice prije isteka roka, odnosno 1. rujna 2021. Stavkom 2. citiranog članka ugovoreno je da je rok za ispunjenje obveze vraćanja iznosa uplaćenog za poslijediplomski specijalistički studij 30 dana od dana nastupa okolnosti zbog kojih nastaje obveza vraćanja iznosa troškova poslijediplomskog specijalističkog studija te da se navedeni iznos dodatno uvećava za zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju počevši od roka za ispunjenje obveze vraćanja iznosa uplaćenih troškova.

15. Iz e-maila NP od 19. kolovoza 2019. (iskaz interesa) proizlazi da je u istom, između ostalog, navedeno (tamno otisnutim slovima) da se školovanje mora završiti prije 1. rujna 2021. ili se vraća sredstva u cijelosti te da posebno skreću pažnju da PDS (poslijediplomski studij) i završni rad moraju završiti do 1. rujna 2021. na temelju Upute UT (upravljačkog tijela) koja se dostavlja u privitku.

16. Iz e-maila NP od 10. siječnja 2022. proizlazi da je istim napomenuto da rok završetka PDS-a (poslijediplomskog studija), temeljem aneksa Ugovora o školovanju, treba završiti najkasnije do 28. veljače 2022.

17. Iz e-maila NP od 10. lipnja 2022. proizlazi da je istim napomenuto da je rok završetka PDS-a (poslijediplomskog studija), temeljem aneksa Ugovora o školovanju, 31. kolovoza 2022.

18. Iz iskaza svjedokinje NP, voditeljice Službe za izobrazbu kod tuženice, proizlazi da je tuženica 2016. inicirala svojim zaposlenicima poslijediplomske studije koji su se financirali iz Tehničke pomoći Europske unije, da se korištenje tih financijskih sredstava nadziralo od strane upravljačkog tijela – Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU, da je tužiteljica 2019., zajedno s još četvero drugih zaposlenika, iskazala interes za pohađanje poslijediplomskog studija pa je s njima sklopljen ugovor o školovanju, da je od njih ukupno petero jedan zaposlenik u manje od dvije godine završio poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (ŠP), a troje zaposlenika je vratilo cjelokupni iznos uplaćen za troškove poslijediplomskog studija iz razloga što nisu studij završili u propisanom roku (tužiteljica i RP), odnosno iz razloga što je jednoj zaposlenici prestao radni odnos kod tuženice (TP), da je u pozivu za iskazivanje interesa za pohađanje poslijediplomskog studija i u ugovorima o školovanju bio naveden krajnji rok za završetak poslijediplomskog studija te su zaposlenici bili upozoreni na posljedice, da je tužiteljici dva puta produljen rok za završetak poslijediplomskog studija po uputi upravljačkog tijela, ali tužiteljica ni u tom krajnjem roku nije završila poslijediplomski studij, da je tuženica, kada je utvrđeno da neki zaposlenici neće završiti poslijediplomski studij u roku, tražila očitovanje od upravljačkog tijela je li moguće tim zaposlenicima još jednom produljiti rok za završetak poslijediplomskog studija, ali im je upravljačko tijelo reklo da to nije moguće te da im se obraćala i jedna zaposlenica koja je 2019. upisala poslijediplomski studij s istom tom molbom, a za koju su kasnije utvrdili da se radi o tužiteljici, da je upravljačko tijelo izvršilo provjere i utvrdilo da je bilo moguće završiti poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u ostavljenom roku, da je tužiteljica, nakon što joj je istekao rok za završetak poslijediplomskog studija, podnijela tuženici molbu za produljenje roka u kojem je navela razlog zbog kojeg nije završila poslijediplomski studij u roku, ali da tuženica tu molbu nije mogla uvažiti, da je tužiteljica po pozivu tuženice u cijelosti i odjednom vratila sredstva po osnovi školarine koje je tuženica platila pri čemu tužiteljica nije pridržala pravo na povrat plaćene školarine, da tuženica ni na koji način nije prema tužiteljici nejednako postupala u ovom slučaju.

19. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu svjedokinje NP budući da je iskazivala uvjerljivo i logično te u suglasnosti s materijalnom dokumentacijom koja je priložena spisu (list 7-8, 14-17, 20-31, 83-89, 94-101, 137-174, 184 spisa).

20. Iz iskaza tužiteljice IP proizlazi da je tuženica u kolovozu 2019. dostavila poziv za iskazivanje interesa za pohađanje poslijediplomskog studija u kojem je bio naveden rok za završetak studija 1. rujna 2021., da je tužiteljica prijavila svoj interes te dobila odobrenje od svog nadređenog, da je prije potpisivanja Ugovora o školovanju razgovarala s drugim djelatnicima koji su u to vrijeme pohađali poslijediplomski studij koji je plaćala tuženica koji su joj rekli da je njima nekoliko puta produljivan rok za završetak studija, da je u listopadu 2019. sklopila Ugovor o školovanju, a u siječnju 2020. je bio upis na poslijediplomski studij, koji je zbog pandemije virusa COVID-19 počeo tek u lipnju 2020., da je prilikom potpisivanja Ugovora pitala poslodavca za rok za završetak studija te da joj je rečeno da je on takav kakav je, ali da će se produljivati, što se na kraju i dogodilo jer je rok produljen dva puta, da Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu daje rok od tri godine za završetak poslijediplomskog studija, a njoj je tuženica ukupno dala dvije godine i 11 mjeseci od potpisa Ugovora, da su 2019. još četiri zaposlenika upisala poslijediplomski studij od kojih je jedna kolegica JP završila poslijediplomski studij na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu koji kraće traje, a ostali su upisali poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i nitko od njih nije završio u roku, da nema saznanja jesu li svi vratili sredstva za školarinu, ali misli da jesu jer su svi morali, da je ŠP bio njen nadređeni i on je upisao poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu ranije i završio je u roku, da je do lipnja 2022. položila sve ispite i napisala rad, ali je obrana bila tek u listopadu 2022., da, kada je shvatila da joj rok više neće biti produljen te da je krajnji rok za završetak studija 31. kolovoza 2022., je kontaktirala upravljačko tijelo s molbom za produljenje roka na koje joj nikada nije bilo odgovoreno, da joj je bilo poznato da se trošak njenog poslijediplomskog studija financirao iz Tehničke pomoći Europske unije, da ima saznanja da je u projektu iz kojeg su se financirali ti troškovi rok bio produljen na kraju do 31. prosinca 2023., da ne zna je li tuženica mogla njoj iz tog izvora produljiti rok za završetak poslijediplomskog studija, da je jednom kolegi financiran trošak poslijediplomskog studija iz nacionalnih izvora u kojem je bilo moguće produljiti rok za završetak školovanja pa ne zna zašto tuženica, kao poslodavac, nije prenamijenila sredstva i financirala njen poslijediplomski studij iz drugih izvora, da su kolege koji su upisali poslijediplomski studij prije i poslije nje imali dulje rokove za završetak – četiri ili više godina, da su, nakon što je istekao rok za završetak studija, kolege koji nisu završili u roku i ona dobili e-mail u kojem je navedeno da moraju vratiti sredstva po osnovi školarine što je ona u cijelosti dobrovoljno vratila odjednom jer joj je bilo skuplje vraćati sredstva u ratama, da je krajnji rok za završetak studija bio naveden u pozivu za iskazivanje interesa i u ugovoru te ju je poslodavac e-mailom prije isteka krajnjeg roka upozorio na istek roka, a ona je mislila da će joj se rok za završetak studija ipak produljiti sukladno dotadašnjoj praksi.

21. Sud nije povjerovao iskazu tužiteljice u dijelu u kojem navodi da ima saznanja da je u projektu iz kojeg su financirani troškovi njenog poslijediplomskog studija rok za završetak studija na kraju bio produljen do 31. prosinca 2023. budući da isto ne proizlazi iz iskaza svjedokinje NP i materijalne dokumentacije koja je priložena spisu, a navedeno tužiteljica nije dokazala materijalnim ili personalnim dokazima.

22. Sud je u preostalom dijelu povjerovao iskazu tužiteljice budući da je iskazivala uvjerljivo te u bitnome u suglasnosti s iskazom svjedokinje NP i materijalnom dokumentacijom koja je priložena spisu (list 7-10, 14-17, 20-31, 83- 89, 94-99, 184 spisa).

23. Tijekom postupka je utvrđeno da je tuženica 19. kolovoza 2019. svojim zaposlenicima dostavila poziv za iskazivanje interesa za pohađanje poslijediplomskog studija čije troškove bi snosila tuženica, da je u pozivu tamno otisnutim slovima bio naveden krajnji rok za završetak poslijediplomskog studija (prije 1. rujna 2021.) te upozorenje da se u suprotnome sredstva vraćaju u cijelosti, da su stranke 3. listopada 2019. sklopile Ugovor o školovanju kojim se tuženica, između ostalog, obvezala snositi troškove školarine i upisa tužiteljice na poslijediplomski studij, što je i učinila, a tužiteljica se obvezala završiti poslijediplomski studij do 1. rujna 2021., da je tuženica akademske godine 2019./2020. stipendirala poslijediplomske studije tužiteljici i još četvero drugih radnika, da su stranke, na temelju Druge i Treće Izmjene Tumačenja Upravljačkog tijela u pogledu prihvatljivosti pojedinih aktivnosti i troškova te uvjeta i zahtjeva za korištenjem sredstava Prioritetne osi 10 – Tehnička pomoć, sklopile dva aneksa Ugovoru o školovanju kojima se tužiteljica obvezala poslijediplomski studij završiti najkasnije do 28. veljače 2022. (Aneks), odnosno do 31. kolovoza 2022. (Aneks 2), da je NP e-mailovima od 10. siječnja 2022. i 10. lipnja 2022. upozoravala radnike kojima je tuženica stipendirala poslijediplomske studije predmetne akademske godine, uključujući i tužiteljicu, na rok u kojem je nužno završiti poslijediplomski studij, da je od petoro radnika samo jedna radnica završila poslijediplomski studij u ugovorenom roku, a tužiteljica i još troje radnika nisu poslijediplomske studije završili u ugovorenom roku, da su potonji radnici bili dužni vratiti iznose koje je tuženica u njihovu korist po osnovi školarine uplatila fakultetima, da je tužiteljica dobrovoljno, u cijelosti i odjednom vratila tuženici utuženi iznos te pritom nije zadržala pravo povrata predmetnog iznosa, da je tužiteljica, nakon isteka ugovorenog roka za završetak poslijediplomskog studija, podnijela tuženici i upravljačkom tijelu molbu za produljenje roka završetka poslijediplomskog studija kojoj nije bilo udovoljeno.

24. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog suda, tužiteljica nije učinila vjerojatnim da je tuženica nejednako postupala prema njoj u odnosu na druge radnike kojima je akademske godine 2019./2020. stipendirala poslijediplomske studije jer prema navodima tužiteljice, svjedokinje NP i iz materijalne dokumentacije koja je priložena spis (list 137-159 spisa) proizlazi da radnici, nakon što im je dva puta produljen rok za završetak poslijediplomskog studija, koji nisu završili studij u ugovorenom roku su bili dužni vratiti iznos školarine koji je tuženica platila fakultetima za njihove poslijediplomske studije, da su svi bili od tuženice pozvani na isto te su predmetne iznose i platili.

25. Napominje se da tužiteljica, iako navodi da je tuženica u odnosu na nju nejednako postupala, iz čega bi proizlazilo da je bila diskriminirana, ne navodi po kojoj osnovi smatra da je navodno bila diskriminirana od strane tuženice. Tužiteljica je u ovomu postupku trebala dokazati na razini vjerojatnosti da je stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na položaj drugih (konkretno naznačenih i određenih) osoba u usporednoj skupini po nekoj od osnova koje su taksativno navedene u članku 1. stavku 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj: 85/08, 112/12; dalje: ZSD). Tužiteljica predmetno nije navela, a posljedično niti učinila vjerojatnim.

26. Navodi tužiteljice da je drugim radnicima koji su poslijediplomski specijalistički studij upisali prije ili poslije nje i kojima je studij financiran iz istih izvora kao i njoj rok za završetak studija bio znatno duži, odnosno produljen nisu relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, tuženica je tijekom postupka navela koji su radnici zajedno s tužiteljicom u akademskog godini 2019./2020. pohađali poslijediplomske studije te je za iste i dostavila relevantnu dokumentaciju. Samo predmetni radnici mogu biti usporedni radnici prilikom utvrđivanja je li tuženica prema tužiteljici u konkretnom slučaju nejednako postupala jer su oni imali iste uvjete stipendiranja i rokove za završetak poslijediplomskih studija. Drugi radnici kojima je tuženica stipendirala školovanje prije ili poslije akademske godine 2019./2020. ili iz drugih izvora nisu relevantni jer iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi uvjeti stipendiranja njihovih poslijediplomskih studija bili isti kao i njeni.

27. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je bila upoznata s činjenicom da su troškovi njenog poslijediplomskog studija financirani iz sredstava Tehničke pomoći Europske unije, a da je tuženica jednom radniku stipendirala poslijediplomski studij iz nacionalnih izvora u kojem je bilo moguće produljiti rok pa je mišljenja da je tuženica mogla prenamijeniti sredstva za financiranje troškova njenog poslijediplomskog studija. Iz navedenog proizlazi da je tužiteljica bila upoznata s činjenicom da nije praksa da se rokovi za završetak poslijediplomskog studija koji se stipendirao iz sredstava Europske unije produžuju.

28. Nadalje se navodi da je uvidom u Odluku o stipendiranju školovanja radnika Agencije od 11. prosinca 2019. utvrđeno da su troškovi poslijediplomskog studija za RP financirani iz nacionalnih sredstava (list 20-22 spisa), međutim, navedeni je radnik imao iste uvjete i rokove kao i tužiteljica, nije završio studij u ugovorenom krajnjem roku pa je bio dužan vratiti sredstva kao i tužiteljica (list 148- 159 spisa). Iz navedenog je za zaključiti da niti radnici kojima su poslijediplomski studiji iste akademske godine financirani iz drugih (nacionalnih) izvora nisu bili u drugačijem položaju od tužiteljice.

29. Tuženica nije za stipendiranje poslijediplomskog studija tužiteljice koristila vlastita sredstva, već sredstva iz Tehničke pomoći Europske unije te je glede uvjeta i rokova za korištenje istih bila vezana uputama upravljačkog tijela (Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU). S navedenim je tužiteljica nesporno bila upoznata i na isto je, potpisom Ugovora o školovanju i kasnijih aneksa, i pristala. Također je u više navrata e-mailovima NP bila upozorena na potrebu završetka poslijediplomskog studija u ugovorenom roku, koji joj je dva puta bio produljen, što isto ne osporava. Naposljetku, tužiteljici je u dva navrata od strane tuženice i upravljačkog tijela pojašnjeno iz kojeg razloga nije moguće udovoljiti njenoj molbi, podnesenoj nakon isteka ugovorenog roka za završetak poslijediplomskog studija. Stoga, prema ocjeni ovog suda, nije od utjecaja mišljenje i želja tužiteljice za (trećim) produljenjem roka za završetak poslijediplomskog studija od strane tuženice.

30. Budući da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je po pozivu tuženice dobrovoljno, u cijelosti i odjednom vratila tuženici utuženi iznos koji je platila u njenu korist Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu po osnovi troška školarine i troška upisa, pri čemu nije zadržala pravo povrata, prema ocjeni ovog suda, tužiteljica nema pravo na povrat iznosa koji u ovom postupku potražuje jer je vraćanjem predmetnog iznosa ispunila svoju obvezu iz Ugovora o školovanju (članak 4.) s obzirom da nesporno nije završila poslijediplomski studij u (dva puta) produljenom roku za završetak.

31. Stoga je, na temelju odredbe članka 9. ZOO i članka 1112. stavka 1. ZOO, odlučeno kao u stavku I izreke ove presude.

32. Prema ocjeni ovog suda, otežan dolazak na konzultacije, dugotrajno čekanje na odgovore profesora i dolazak u knjižnicu po literaturu, otežana komunikacija s mentorom, što je sve prema navodima tužiteljice utjecalo na završetak studija, ne predstavlja izvanredne okolnosti nastale nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, zbog kojih bi ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak i zbog čega bi ona mogla zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine (članak 369. ZOO), već, nažalost, moguće i predvidive okolnosti tijekom pohađanja diplomskog ili poslijediplomskog studija.

33. Budući da je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, sud nije razmatrao prigovor zastare istaknut od strane tuženice.

34. Ostali priloženi dokazi nisu posebno ocijenjeni jer isti nisu odlučni za rješavanje u ovoj pravnoj stvari.

35. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP i članka 155. ZPP, a troškovi su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23; dalje: Tarifa) prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 5.401,82 EUR.

36. Tuženici je dosuđen trošak sastava odgovora na tužbu od 100 bodova (Tbr. 8/1), sastava podneska od 20. listopada 2025. (kojim se očitovala na navode tužiteljice i dostavila dokumentaciju) od 100 bodova (Tbr. 8/1) te pristupa na ročišta održana 19. siječnja 2026. i 19. veljače 2026. od 2x100 bodova (Tbr. 9/1), što uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54 u vezi Tbr. 52/3) i uvećano za trošak PDV-a od 25% (Tbr. 46) ukupno iznosi 1.000,00 EUR. Stoga je odlučeno kao u stavku II izreke presude.

37. Tuženici nije dosuđen trošak sastava podneska od 6. listopada 2025. (kojim moli dodjelu roka za očitovanje na navode iz tužiteljičinog podneska) budući da je navedeno mogla navesti i u podnesku od 20. listopada 2025. Stoga je, na temelju odredbe članka 155. stavka 1. ZPP, odlučeno kao u stavku IV izreke presude.

38. Na dosuđeni trošak parničnog postupka, tuženici su dosuđene zatezne kamate koje teku od dana donošenja presude do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP, u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

39. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka u iznosu 1.250,00 EUR odbijen je kao neosnovan, na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP. Stoga je odlučeno kao u stavku III izreke presude.

40. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 2. travnja 2026.

Sutkinja

Mateja Cvitić Gašparac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP).

DNA:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženiku po pun.