REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj P-26/2026-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku iz Pule, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, radi isplate, 2. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 112-50-2943549 kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 12. srpnja 2005. i solemnizirali kod javnog bilježnika Franka Čerina iz Pule, br. OU- 563/05 – a koja glasi:
„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 289,81 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 2. travnja 2026. pa do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je u dana 15. siječnja 2026. podnijela tužbu u kojoj navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom dana 12.07.2005. sklopila u Puli, Ugovor o kreditu, koji se vodi pod brojem 112-50-2943549, kojim je ugovorom tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 16.761,35 CHF pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim ugovorom. Tužiteljica je iskoristila svoje pravo iz članka 9. citiranog Ugovora o kreditu te je 22. siječnja 2008. godine izvršila prijevremenu otplatu kredita, a tuženik mu je temeljem odredbe članka 9. istog Ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 215,92 EUR/1.626,90 kuna. Međutim, tužiteljica smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna iz više razloga, a koje razloge će iznijeti u nastavku. Prvenstveno, ukazuje na odredbu čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakav utjecaj niti joj je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Nadalje, ističe da se, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana – a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio da je ovlašten tzv. izlaznu naknadu zaračunati sukladno vlastitim uvjetima, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi visina takve naknade, pa čak i bez ugovaranja gornjeg limita. Budući da je visina tzv. izlazne naknade ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane – i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Naime, jednostranim određivanjem visine tzv. izlazne naknade, tuženik - kao vjerovnik je zapravo jednostrano određivao obvezu tužiteljice - kao dužnika. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna). Osim što je ništetna temeljem naprijed citiranih odredbi ZZP/03, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz ranije navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva. Naime, odredbom čl. 269. st. 2. ZOO/05 jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi – a što ovdje nipošto nije slučaj. Obzirom da je spornom ugovornom odredbom određeno samo da tužiteljica/korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik/Kreditor, tužiteljičina obveza je i u trenutku zaključenja Ugovora i u trenutku prijevremene otplate kredita bila neodređena i neodrediva. S tim u vezi, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 270. st. 1. ZOO/05. Osim toga, predmetna odredba je suprotna kogentnoj zakonskoj normi sadržanoj u odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO/05, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naime, nije sporno da davatelj kredita – sukladno st. 3. predmetnog članka – ima pravo od korisnika kredita zahtijevati naknadu štete, ali samo ako je štetu zaista i pretrpio. Međutim, tuženik u konkretnom slučaju nije pretrpio bilo kakvu štetu pa je za zaključiti da sporna naknada zapravo predstavlja naknadu izmakle dobiti radi „gubitka“ kamate, a što je suprotno naprijed citiranoj kogentnoj odredbi ZOO/05, kojom je propisano da davatelj kredita na takvo što nema pravo. Tužiteljica u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnom odredbu čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 112-50-2943549 u dijelu kojim je ugovoreno: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“. Tužiteljica se obratila tuženiku sa zahtjevom radi mirnog rješenja spora ali nažalost bezuspješno.
2. Uz tužbu su kao prilozi priloženi Ugovor o kreditu, prijepis knjigovodstvene kartice, otplatni plan.
3. Dopisom od 16. siječnja 2026. tuženik je pozvan na davanje odgovora na tužbu u roku od 45 dana uz upozorenje da će sud, ukoliko u zadanom roku ne podnese odgovor, donijeti presudu zbog ogluhe temeljem čl. 331.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. , 114/22., 155/23.,– dalje: ZPP).
4. Uvidom u dostavnicu utvrđeno je kako je navedeni dopis s tužbom tuženiku uručen 19. siječnja 2026., no da isti na poziv nije dao odgovor na tužbu.
5. Obzirom da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, da činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s dokazima koje je tužiteljica podnijela uz tužbu, sadržaj istih ni tuženik nije osporio, a ne postoje opće poznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je tuženik bio spriječen da podnese odgovor na tužbu, utvrđeno je da su ispunjene sve pretpostavke iz čl. 331.b st. 1. Zakona o parničnom postupku te je stoga valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u izreci.
6. Tuženi je dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak, na temelju članka 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju pripada nagrada za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe 100 bodova što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur i PDV iznosi 250,00 eura. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eur i sudske pristojbe na presudu zbog ogluhe u iznosu od 13,27 eur. Slijedom navedenog, ukupni parnični trošak tužiteljice iznosi 289,81 eur.
U Puli, 2. travnja 2026.
S u d a c
Helena Božović Sladaković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjerka (osim ako se podnosi elektroničkom komunikacijom), u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Dna:
- tužiteljici po pun. uz sp na presudu zbog ogluhe
- tuženiku
