REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3444/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, na temelju prijedloga više sudske savjetnice - specijalista UE, u pravnoj stvari tužitelja VE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18.veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 2. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 387,89 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. srpnja 2005. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje na način da se eskontna stopa HNB-a, u prethodnom polugodištu uveća za 5 postotnih poena, od 1.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 531,78 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje na način da se eskontna stopa HNB-a, u prethodnom polugodištu uveća za 5 postotnih poena, od 1.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 209,73 eur, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2.travnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao Kreditor sklopili dana 29.06.2005. Ugovor o kreditu za kupnju vozila broj 041-50-2915952, na iznos od 18.810,93 CHF , te dana 30.01.2013. Ugovor o kreditu za kupnju vozila broj 151-50-6218635, na iznos od 91.062,29 kn. U čl. 3. navedenih ugovora je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva u određenom postotku od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, temeljem čega su naplaćene, odnosno od iznosa kredita ustegnute tzv. ulazne naknade i to 07.07.2005. naknada za obradu kredita 041-50-2915952, u iznosu 2.922,60 kn/ 387,89 EUR (3,30% iznosa kredita), te 31.01.2013. naknada za obradu kredita 151-50-6218635, u iznosu 4.006,74 kn/ 531,78 EUR (4,40% iznosa kredita). Tužitelj smatra da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o naknadama, i odredbe Općih akata i Tarifa o naknadama tuženika, jer su ugovorene prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, bez posebnih pregovora o tim odredbama, po principu „uzmi ili ostavi“ i isti kao potrošač nije mogao utjecati na te odredbe, odnosno o njima se nije pregovaralo, te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoje naknade, na što koje troškove se odnose, niti kako je određen njihov postotak, slijedom čega su odredbe o spornim naknadama uzrokovale neravnotežu na štetu potrošača tužitelja. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da su navedene odredbe ugovora, kao i općih akata tuženika, nepoštene i ništetne u smislu čl. 81 i 87. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 270. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima, i to: - čl. 3. kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva u određenom postotku od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita - dio odredaba čl. 9. u dijelu u kojem je ugovoreno da se na ugovor primjenjuju opći akti Kreditora; Odluka o kamatnim stopama, Odluka o visini naknada za usluge Kreditora i Pravilnik o obračunu kamata i naknada, te ostali akti Kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana, s kojima su ugovorne strane upoznate i pristaju na njihovu primjenu, zajedno s izmjenama i dopunama Iz navedenog proizlazi da je tuženik na štetu tužitelja bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist u utuženom iznosu, a koja se ogleda u neosnovano naplaćenim naknadama Tužbenim zahtjevom tužitelj traži da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 919,67 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik nije dao odgovor na tužbu.

3. U tijeku postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj 041-50-2915952 i 151-50-6218635, potvrdu tuženika od 10.5.2025. otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 , 70/19, 80,22,114/22, 155/23 dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid te kao među strankama nesporno u bitnom je utvrđeno sljedeće:

-da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 151-50-6218635 od 30.1 2013., te ugovor o kreditu broj 041-50-2915952 29.6.2005. oba za kupnju vozila

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača

(„Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP),

- da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP,

- da je člankom 3. oba Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada od 3,30%, odnosno 4,40 od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita;

- da je tužitelju prilikom isplate/ korištenja kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.922,60 kuna (3,30% od iznosa kredita),odnosno 4.006,74 kuna (4,40% od iznosa kredita) koja mu je od strane tuženika naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, a kako to proizlazi iz sadržaja Potvrde tuženika od 10.svibnja 2025.

6. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pojedinačno pregovarao sa tuženikom , već mu je djelatnica u banci rekla da naknada mora biti ugovorena ako hoće dobiti kredit, te mu nije ništa objasnila u vezi naknade.

7. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini iste iz čl.3. Ugovora, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica obaviještena na koje pružene usluge i koje nastale troškove se ista naknada odnosi , to sud nalazi da tuženik nije dokazao suprotno.

8. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

9. Neovisno o informiranosti prije sklapanja Ugovora, tužitelju je ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Osim što je lako uočljiva u samom tekstu ugovora, riječ je o odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena. Pored toga, ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03.

10. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Člankom 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova „predmet ugovora” i „cijena” u smislu 84. ZZP/03 ne može se odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog Ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koji se otplaćuje u više mjesečnih anuiteta, kao i činjenici da je riječ o obvezi (plaćanje naknade za obradu kredita) koja se plaća prilikom prvoga korištenja, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 valja tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Imajući na umu navedeno, odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

11. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

12. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%, 4,40%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 3. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% odnosno 4,40% njegove visine, utječe, prema stajalištu ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Dakle, sud nalazi da je da su sporne odredbe čl. 3. Ugovora nepoštene u smislu čl.81. st.1 ZZP/03 te ništetne u smislu čl.87. st.1 ZZP/03.

13. Imajući u vidu prethodno navedene razloge, sud nalazi da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog Ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

14. Iz potvrde tuženika od 10. svibnja 2025. proizlazi da je tužitelju prilikom isplate/ korištenja kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.922,60 kuna (3,30% od iznosa kredita),odnosno 4.006,74 kuna (4,40% od iznosa kredita) koja mu je od strane tuženika naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita.

15. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. st.1. ZOO.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a, a isti su odmjeren primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 123/23). Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora 75 bodova, sastav tužbe po Tbr. 7 toč. 1. OT 75 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 3.11.2025. i 18.2.2026. po 75 bodova prema Tbr. 9. toč. 1. OT,uz vrijednost boda 2,00 eur i trošak PDV-a, te trošak sudske pristojbe na tužbu 19,91 eur i presudu 39,82 eur što ukupno iznosi 209,73 eur.

17. Na dosuđeni trošak strankama su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151.st.3. ZPP.

U Zagrebu, 2. travnja 2026.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba koja se podnosi u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi na presudu 39,82 eur

- pun. tuženika