REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj: Pn-65/2025-23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Požegi, po sucu ovog suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB 84397956623, za Područni ured u Požegi, Ulica Republike Hrvatske 1c, Požega protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, radi naknade štete, nakon glavne rasprave održane 26. ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja KN i presude objavljene 2. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužitelj s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:
"Tuženik je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 3.311,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos koja teče od 19. prosinca 2024. pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na žiro-račun Državnog proračuna broj [broj bankovnog računa] (s „poziv na brojodobrenje“, u pretpolje ili model upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-1903432351728), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe."
II Svaka stranka snosi svoje troškove.
Obrazloženje
1. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje podnio je tužbu protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. radi naknade štete. U tužbi navodi da bi na osnovu pravomoćne presude Prekršajnog suda u Požegi broj Pp-1. P-171/11-26 od 18. listopada 2012., tuženik bio u obvezi periodično podmirivati tužitelju štetu na ime isplaćene invalidske mirovine osiguraniku tužitelja TN jer je imenovani zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koju je skrivio tuženikov osiguranik SN. Kako se isplata invalidske mirovine osiguraniku tužitelja TN vrši i poslije 31. kolovoza 2022., do kada je šteta utužena, nastala je nova šteta koju je tuženik dužan podmiriti. Konkretno, šteta iznosi 3.311,00 eur, a sastoji se od isplaćene invalidske mirovine u razdoblju od 1. rujna 2022. do 31. listopada 2024. u punom iznosu u smislu članka 161. stavak 2. točka 1. ZOMO (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 115/18 i dr.). Tužitelj potražuje samo 30% punog iznosa isplaćene invalidske mirovine jer je ozljeda izvan rada uzrokom invalidnosti samo sa 30%. Tužitelj je dopisom od 26. studenog 2024. pozvao tuženika da mu štetu naknadi mirnim putem što on nije učinio. Tužitelj ističe da u sudskoj praksi ne postoji jedinstveni stav koji pravni propis primijeniti u ovakvim predmetima, da li članka 161. ZOMO (NN 157/13 i dr.) ili članka 27. ZOOP-a (NN 151/05 i dr.), te vezano za to tužitelj posebno upire u novi Zakon o mirovinskom osiguranju (NN br. 96/2025) i njegove članke 156. do 165. u kojima je ponovno zakonodavac potvrdio da se u predmetima naknade štete od osiguravajućih zavoda ima primjenjivati kao kasniji i specijalniji zakon, Zakon o mirovinskom osiguranju, a ne Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Članak 165. novog Zakona o mirovinskom osiguranju izričito regulira da se na naknadu štete Zavodu primjenjuju isključivo odredbe ZOO i odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Iznos od 3.311,00 eur predstavlja za tužitelja štetu za koju temeljem članka 161. do 170. Zakona o mirovinskom osiguranju (N.N. br. 157/2013 i dr.) odgovara tuženik. Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom je tuženik dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 3.311,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos koja teče od 19. prosinca 2024. pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na žiro-račun Državnog proračuna br. [broj bankovnog računa] (s „poziv na brojodobrenje“, u pretpolje ili model upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-1903432351728), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.
2. Tuženik Croatia osiguranje d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da tuženik čini nespornim svoju pasivnu legitimaciju kao osiguravatelja vozila registarske oznake PŽ-124AU, nastanak prometne nezgode od 16. prosinca 2010. godine, činjenicu da je osiguranik tužitelja UN u navedenoj prometnoj nezgodi sudjelovao u svojstvu suvozača te da je isti pretrpio tjelesne ozljede. Nesporno je i da je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog bolesti 70% nevezano uz ozljede iz prometne nezgode i 30% zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti. Također, nesporno je da je tužitelj već podnosio zahtjeve za isplaćene iznose invalidske mirovine za ranija razdoblja, a za posljednje razdoblje je sud u postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Pn-37/2021 donio presudu kojom odbija tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a tu presudu je potvrdio drugostupanjski sud. Tuženik ističe da je u cijelosti sporan postavljeni tužbeni zahtjev, kako osnova tako i visina. U prvom redu, tuženik prigovara neurednosti tužbe budući tužitelj u svojoj tužbi i prilozima uz tužbu nije dostavio ni jedan dokaz u prilog visine ovdje utužene tražbine. Tužitelj uz tužbu prilaže obračune svoje službe za isplatu mirovine, ali iz navedenih dokumenata tužitelja nisu vidljivi mjesečni iznosi isplaćene mirovine, već je to samo prikaz rekapitulacija predmetnih isplata, te ne predstavlja javnu ispravu. Iz dokaza priloženih uz tužbu nije razvidno kako je tužitelj došao do izračuna iznosa u vidu isplaćenih iznosa mirovine. U prilog tome da tužitelj nije dostavio ni jedan valjani dokaz da je uopće izvršio kakve isplate svojem osiguraniku niti dokazao odlučnu činjenicu za ovaj spor, a to je visina štete. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare za isplate izvršene prije 9. rujna 2022. godine budući da je od isplate iznosa invalidske mirovine do podnošenja tužbe sudu protekao trogodišnji rok zastare. Postavljenom tužbenom zahtjevu, kojim se potražuje 30% punih iznosa isplaćene invalidske mirovine, tuženik se protivi u cijelosti imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju, po pitanju opsega i visine štete, imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu odnosno odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju kako to pogrešno tužitelj navodi u tužbi. Naime, izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju jest u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika, odnosno uzročnika štete. Dakle, šteta koju tužitelj potražuje nije uzrokovana po samom tuženiku (kao štetniku) već po tuženikovu osiguraniku. Tuženik je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama. Konkretnije, radi se ugovoru o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u prometu te je upravo taj odnos jedina pravna osnova tuženikove pasivne legitimacije kako u ovome slučaju, tako i u svim drugim slučajevima nastanka štete iz automobilske odgovornosti tuženikova osiguranika (imatelja motornog vozila iz čije je uporabe došlo do štete). Samo jedan propis u Republici Hrvatskoj regulira obvezna osiguranja u prometu pa je nesporno samo jedan propis i mjerodavan kao poseban propis (lex specialis) za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Upravo i jedino na temelju toga propisa moguće je utvrditi sadržaj obveze tuženika kao osiguratelja automobilske odgovornosti svoga osiguranika prema trećim oštećenim osobama, među koje spada i tužitelj u ovome slučaju. Odredbom članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je slijedeće: Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje. Uvažavajući naprijed spomenutu odredbu, evidentno je da tužitelj nema pravo potraživati puni iznos isplaćene mirovine nego bi imao pravo samo na stvarnu štetu odnosno razmjerni iznos mirovine a koji iznos se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Međutim, kako je u konkretnom slučaju osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, proizlazi da tužitelj, sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, niti ne trpi štetu u konkretnom slučaju. U odnosu na istaknuti prigovor da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa invalidske mirovine za utuženo razdoblje, tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda RH, broj Rev-90/2023 od 04.04.2023. godine, gdje je zauzeto upravo takvo pravno shvaćanje kako to tvrdi tuženik. U prilog tom prigovoru tuženika da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa mirovine, obračunato sukladno odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu govori i druga brojna novija sudska praksa Vrhovnog suda RH, primjerice, presuda VSRH broj Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., broj Rev- 909/2021 od 08. rujna 2021., broj Revx-388/2018 od 25. kolovoza 2020., broj Rev- 5292/2019 od 16. lipnja 2020., broj Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021, broj Revd- 3715/2021 od 8. rujna 2021, broj Rev-66/2022 od 01. veljače 2022. godine, broj Revt-634/2017 od 16. ožujka 2022. godine, broj Rev-1235/2021 od 22. veljače 2022., broj Rev-3401/2018 od 20. travnja 2022. Također, ovakav stav VSRH su prihvatili i trgovački sudovi pri rješavanju ove vrste sporova, te je Visoki trgovački sud RH, na svojoj sjednici od 9. lipnja 2022. godine, o tom pitanju donio novo pravno shvaćanje prema kojemu je, za suđenje, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme vršenja isplata mirovina. Kako iz zauzetog pravnog shvaćanja proizlazi da za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine evidentno je da se ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje u cijelosti neosnovanim. Nadalje, tuženik ističe da je u ovosudnom postupku poslovni broj Pn-37/2021 provedeno financijsko- knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja stvarne štete tužitelja sukladno odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Nalazom vještaka utvrđeno je da tužitelj isplatom mirovine ne trpi štetu. Slijedom svega iznesenoga, tuženik se tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja protivi u cijelosti te predlaže istoga odbiti, uz obvezivanje istoga na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.
3. U podnesku od 14. listopada 2025. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika te je naveo da njegov obračun visine utužene tražbine odnosno isplaćene invalidske mirovine osiguraniku TN koji je izradio ovlašteni aktuar Odjela za pravne poslove Središnje službe javna isprava u smislu članka 140 a. ZOMO i članka 230 ZPP. Dakle, bitno je da je tužitelj kao pravna osoba sa javnim ovlastima izdao obračun odnosno potvrdu kojom potvrđuje činjenicu isplate svom osiguraniku u određenom iznosu i da je taj dokument ovjeren pečatom tužitelja, te nije potrebno određivati vještačenje i kod odluke uzimati u obzir nekakvu pretpostavljenu invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu jer je Zakon o mirovinskom osiguranju lex specialis i ništa ne može biti iznad Zakona. Pojašnjenja radi, tužitelj ističe da je osiguraniku tužitelja TN rješenjem priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog predmetne prometne nezgode, te da nekakva druga fiktivna, pretpostavljena invalidska mirovina zbog ozljede na radu nikada neće biti u isplati. Dakle, što se tiče visine potraživanja koje se potražuje tužbom, tužitelj ističe da je on u spis uz tužbu dostavio obračun svoje službe za isplatu mirovina koji predstavlja javnu ispravu o isplaćenoj visini mirovine prema Zakonu o mirovinskom osiguranju (ZOMO) koju potražuje tužbom i koji zakon treba primijeniti kao lex specialis, te stoga tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. U odnosu na istaknuti prigovor zastare u ovome predmetu tužitelj ističe da tužitelj nije direktno pretrpio štetu iz prometne nezgode, već je štetu pretrpio osiguranik tužitelja UN, a tužitelj je kao osiguravatelj isplatio davanja iz mirovinskog osiguranja, a na što je obvezan po samim odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (ex lege), a koja davanja sada (regresno) potražuje od tuženika, kao osiguravatelja. Kako Zakon o obveznim odnosima ne propisuje poseban zastarni rok za regresnu tražbinu primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina. Isto tako tužitelj je u kontinuitetu redovito i nastavno potraživao naknadu štete po ZOMO, te su neprekidno vođeni sudski sporovi za osiguranika TN protiv osiguravajućih zavoda, te ne može biti govora o zastari. Ali u svakom slučaju ne može biti govora o zastari, jer je notorno, da se mirovina za 9. mjesec isplaćuje početkom 10. mjeseca. Što se tiče tereta dokazivanja, tužitelj smatra da ako tuženik svojim prigovorima pobija osnovanost tužbenog zahtjeva, stoga je onda osnovanost svojih prigovora dužan dokazati upravo tuženik. U parničnom postupku svaka strana dužna je dokazivati činjenice koje istoj idu u prilog, odnosno ne može se stavljati na teret tužitelju da dokazuje činjenice koje idu u korist tuženika, odnosno da dokazuje tvrdnje koje uopće nije iznio u postupku. Nadalje, u prilog svojim tvrdnjama o primjeni materijalnog prava tužitelj kao dokaz prilaže rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revd-1177/2023 od 21. ožujka 2023., u kojem se ističe da kod dileme u sudskoj praksi koji pravni propis primijeniti, da li čl. 161. ZOMO (NN 157/13 i dr.) ili čl. 27. ZOOP-a (NN 151/05 i dr.), još uvijek nije zauzet konačan stav, tj. kod tog pravnog pitanja sudska praksa viših sudova još uvijek nije jedinstvena, te o tom pravnom pitanju još uvijek nema definitivne prakse revizijskog suda. Dakle, revizijski sud za sada nema generalni stav, već se radi o pojedinačnim odlukama tog suda. Također, u prilog svojim tvrdnjama tužitelj kao dokaz prilaže rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:
Revd-751/2024 od 10. srpnja 2024., u kojem se također ističe da kod dileme u sudskoj praksi koji pravni propis primijeniti, da li čl. 161. ZOMO (NN 157/13 i dr.) ili čl. 27. ZOOP-a (NN 151/05 i dr.), da o tom pravnom pitanju sudska praksa viših sudova još uvijek nije jedinstvena odnosno da o tom pravnom pitanju nema prakse revizijskog suda. Tužitelj posebno upire u novi Zakon o mirovinskom osiguranju NN br. 96/2025 i njegove članke 156. do 165. u kojima je ponovno Zakonodavac potvrdio da se u predmetima naknade štete od osiguravajućih zavoda ima primjenjivati kao kasniji i specijalniji zakon, Zakon o mirovinskom osiguranju, a ne Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Članak 165. novog Zakona o mirovinskom osiguranju NN. br. 96/2025. izričito regulira da se na naknadu štete Zavodu primjenjuju isključivo odredbe ZOO i odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju.
4. U podnesku od 21. siječnja 2026. tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je naveo da iz istoga proizlazi da su isplaćeni iznosi invalidske mirovine osiguraniku tužitelja za utuženi period manji od iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu pa slijedom toga sukladno članku 17. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu tužitelj ne trpi nikakvu štetu.
5. U podnesku od 26. siječnja 2026. tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka na koji nije imao primjedbi a, ali smatra to vještačenje nepotrebnim i nesvrsishodnim jer je tužitelj dostavio javnu ispravu o isplaćenoj visini mirovine koju potražuje ovom tužbom i prema zakonu o mirovinskom osiguranju koji treba primijeniti kao lex specialis.
6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u podatke o isplati mirovine tužitelja od 31. listopada 2024., rješenja tužitelja od 29. siječnja 2017. i 15. veljače 2017. s podatcima o mirovinskom stažu i izračunu mirovine, izvršen je uvid u privremeno rješenje tužitelja od 16. veljače 2017., nalaz i mišljenje vještaka o smanjenoj radnoj sposobnosti Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 13. prosinca 2016. i 29. prosinca 2016., mišljenje Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Samostalnog sektora za reviziju i nadzor medicinskog vještačenja od 22. prosinca 2016., zahtjev za naknadu štete te je pročitan nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Dajane Hart od 10. siječnja 2016.
7. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka nesporno je utvrđeno da je osiguranik tužitelja UN bio putnik u vozilu osiguranika tuženika HN i to 16. prosinca 2010. i da je osiguranik tužitelja zadobio tjelesne ozlijede jer je osiguranik tuženika prouzročio prometnu nesreću u kojoj je osiguranik tužitelja zadobio tjelesnu ozljedu.
7.1 Nije sporno niti da je tužitelj svojim rješenjem od 9. siječnja 2017. osiguraniku UN priznao pravo na invalidsku mirovinu počevši od 27. listopada 2016., iz razloga što je kod istoga zbog bolesti 70% i ozlijede izvan rada 30% nastao djelomičan gubitak radne sposobnosti, a rješenjem tužitelja od 15. veljače 2017. određena je invalidska mirovina i određeno je da će se istome otplaćivati iznos od 450, 53 kn mjesečno kao najpovoljnije mirovinsko primanje.
8. Uvidom u podatke tužitelja od 31. listopada 2024. utvrđeno je da je tužitelj u razdoblju od 1. rujna 2022. do 31. listopada 2024. svom osiguraniku TN isplatio na ime invalidske mirovine ukupan iznos od 11.036,65 eur.
9. Tužitelj ovom tužbom od tuženika potražuje na ime naknade štete iznos od 3.311,00 eur što čini 30% iznosa isplaćene invalidske mirovine svom osiguraniku za period od 1. rujna 2022. do 1. listopada 2024. smatrajući da je ozljeda izvan rada prouzrokovala invalidnost njegovog osiguranika od 30%.
10. Tuženik Croatia osiguranje d.d. nije osporio da je pasivno legitimiran kao osiguravatelj vozila reg. oznaka [registarska oznaka] koje vozilo je sudjelovalo u prometnoj nesreći od 16. prosinca 2010. i bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti niti je osporio da je u toj prometnoj nesreći osiguranik tužitelja UN zadobio tjelesne ozljede.
11. Prema odredbi članka 165. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 96/2025) za naknadu štete zavodu nepripadne isplate, odnosno stjecanja bez osnove primjenjuju se isključivo odgovarajuće odredbe propisa kojim se uređuju obvezni odnosi i odgovarajuće posebne odredbe ovog zakona, osim ako ovaj zakon ne propisuje drukčije.
11.1. Prema odredbi članka 156. stavak 1. istog zakona zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.
11.2. Člankom 159. stavak 1. istog zakona određeno je da zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 156. ovog zakona izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornih vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izravno pravo na naknadu štete).
12. Za odlučivanje o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada je izvršena isplata mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, ovdje prometne nezgode.
12. Prema odredbi članka 27. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23) društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili imovinskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
12.1. Dakle, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine prema odredbi članka 27. stavak 3. istog zakona obveza postoji ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bio isplaćen i kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji odgovara osiguravatelj, ovdje tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.
13. Na tu spornu činjenicu i okolnost provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Dajani Hart.
14. Knjigovodstveni vještak Dajana Hart u svom pisanom nalazu i mišljenju dala je izračun invalidske mirovine za osiguranika tužitelja TN kao i izračun invalidske mirovine za istoga da se invalidska mirovina isplaćuje za slučaj ozljede na radu. Prema mišljenju knjigovodstvenog vještaka invalidska mirovina isplaćena osiguraniku tužitelja kroz utuženo razdoblje iznosi 11.036,66 eur, a invalidska mirovina za istog osiguranika u slučaju ozljede na radu iznosila bi 12.452,80 eur. Iz navedenog je vidljivo da su isplaćeni iznosi invalidske mirovine osiguraniku tužitelja TN za period od 1. rujna 2022. do 31. listopada 2024. manji od iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu u iznosu od 1.416,14 eur.
15. Budući je temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka sud utvrdio da bi invalidska mirovina osiguranika tužitelja da je bio povrijeđen u radu iznosila više od invalidske mirovine koju prima osiguranik tužitelja zbog bolesti 70% i ozljede izvan rada 30% uz uvjet djelomičnog gubitka radne sposobnosti.
16. Dakle, tužitelj bi imao pravo zahtijevati određeni iznos naknade štete samo ako bi iznos mirovine koji isplaćuje svom osiguraniku bio veći od iznosa mirovine koji bi se isplaćivao u slučaju povrede na radu, a što u ovom slučaju nije utvrđeno pa je valjalo tužbeni zahtjev tužbe tužitelja za naknadu štete odbiti i odlučiti kao u izreci.
17. Budući da je sud našao da tužbeni zahtjev tužbe tužitelja nije osnovan to o prigovoru zastare tuženika nije posebno odlučivao
18. Budući da je tuženik u ovom postupku uspio, a trošak postupka nije tražio odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.
U Požegi, 2. travnja 2026.
S u d a c
Ilka Leko
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.
DNA:
1. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Požegi, Ulica Republike Hrvatske 1c, Požega
2. Croatia osiguranje d.d., Zagreb, V. Jagića 33