Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Akademika Mirka Maleza 3, Ivanec

Poslovni broj: P-391/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, kao sucu pojedincu, na temelju prijedloga više sudske savjetnice Gordane Družinić, u pravnoj stvari tužitelja DT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Darko Kožić, odvjetnik u Ivancu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, 2. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, da tužitelju DT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 694,01 EUR (šesto devedeset četiri eura i jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koja od 20. rujna 2007. do 30. lipnja 2011. teče po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos 5,47 EUR od 20. rujna 2007. do isplate,

- na iznos 5,47 EUR od 20. listopada 2007. do isplate,

- na iznos 5,47 EUR od 20. studenoga 2007. do isplate,

- na iznos 5,47 EUR od 20. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos 5,47 EUR od 20. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos 5,47 EUR od 20. veljače 2008. do isplate,

- na iznos 5,47 EUR od 20. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos 5,47 EUR od 20. travnja 2008. do isplate,

- na iznos 5,47 EUR od 20. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos 5,47 EUR od 20. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos 5,47 EUR od 20. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos 5,47 EUR od 20. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos 5,47 EUR od 20. rujna 2008. do isplate,

- na iznos 5,47 EUR od 20. listopada 2008. do isplate,

- na iznos 5,47 EUR od 20. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos 5,47 EUR od 20. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. veljače 2009. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. travnja 2009. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. rujna 2009. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. listopada 2009. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. veljače 2010. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. travnja 2010. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. rujna 2010. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. listopada 2010. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. veljače 2011. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. travnja 2011. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. rujna 2011. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. listopada 2011. do isplate,

- na iznos 11,69 EUR od 20. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos 197,34 EUR od 2. prosinca 2011. do isplate.

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, da tužitelju DT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 2.551,51 EUR (dvije tisuće petsto pedeset jedan euro i pedeset jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koja od 20. prosinca 2010. do 30. lipnja 2011. teče po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos 25,72 EUR od 20. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos 45,15 EUR od 20. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos 38,51 EUR od 20. veljače 2011. do isplate,

- na iznos 41,83 EUR od 20. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos 48,47 EUR od 20. travnja 2011. do isplate,

- na iznos 46,47 EUR od 20. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos 55,10 EUR od 20. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos 68,37 EUR od 20. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos 78,99 EUR od 20. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos 59,75 EUR od 20. rujna 2011. do isplate,

- na iznos 54,57 EUR od 20. listopada 2011. do isplate,

- na iznos 52,88 EUR od 20. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos 1.935,70 EUR od 2. prosinca 2011. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, nadoknaditi tužitelju DT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], parnični trošak u iznosu od 950,00 EUR (devetsto pedeset eura) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio ovome sudu tužbu radi isplate protiv tuženika Nova hrvatska banka d.d. U tužbi u bitnome navodi da je 3. lipnja 2005. s prednikom tuženika (ranije Sberbank d.d., ranije Volksbank d.d.) sklopio Ugovor o kreditu broj 707156 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je ugovoren iznos kredita od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju za devize Kreditora na dan isplate kredita, da je točkom 2. ugovorena redovna kamata od 6,50% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, točkom 4. ugovorena je valuta CHF, a isplata u kunskoj protuvrijednosti dok je točkom 9. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 261,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, a anuiteti dospijevaju 20. u mjesecu. Nadalje, navodi kako je predmetnim ugovorom ugovorena jednostrana promjenjiva kamatna stopa, a glavnica i kamata vezane su uz valutnu klauzulu CHF, pri čemu navedene ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope i veže se uz određenu valutnu klauzulu bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže, dakle gdje sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, i to tuženika, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te su po svojoj naravi ništetne. Ističe kako ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Nadalje, da je činjenica promjenljivosti obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu, a koju banka kao tuženik određuje jednostrano, protivna načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano odredbom čl. 4. ZOO-a, dakle da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a da povreda načela savjesnosti i poštenja postoji zbog povreda odredbe čl. 247. ZOO-a kojim je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, pri čemu navodi da su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena, a cijena podrazumijeva kamatu. S obzirom da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara, protivno prisilnim propisima, takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega da su takve odredbe ništetne. Budući da kamata spada u cijenu, a cijena podrazumijeva činidbu koju je tužitelj u obvezi plaćati tuženiku, promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika protivna je odredbi čl. 269. ZOO-a, kojom je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO-a propisano je kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Navodi kako je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a tužitelju je o promjeni samo dostavio pisanu obavijest, bez da je za takvu promjenu tražio bilo kakvu suglasnost tužitelja. Nadalje, da je tuženik, osim što je mijenjao kamatnu stopu sukladno svojoj odluci, u ugovoru o kreditu broj 707156 ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81. i čl. 84. Tužitelj napominje kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika tj. njegova prednika, a temeljem tužbe tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, presuđeno da su odredbe ugovora koje su na identičan način sadržane i u ovdje predmetnom ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika, a u odnosu na promjenu kamatne stope sukladno odluci banke i u odnosu na valutnu klauzulu gdje je glavnica vezana za švicarski franak ništetne. Navedena presuda potvrđena je presudama Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Ukazuje da je tužitelj predmetni kredit uz primjenu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom tužene i uz primjenu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prema nalazu sudskog vještaka Ivana Strbada preplatio za iznos od 5.228,28 HRK i za iznos od 19.244,28 HRK. Podneskom od 9. veljače 2026. tužitelj je sredio tužbeni zahtjev s obzirom na promjenu imena tvrtke tuženika te iskazivanje pojedinačno preplaćenih iznosa u valuti EUR. Predlaže donošenje presude kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 694,01 EUR o osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i iznos od 2.551,51 EUR s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa zateznim kamatama, uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda zbog člankom 12.3. Ugovora o kreditu br. 707156 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Navodi da je, obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud, pri čemu se poziva na sudsku praksu. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu.

2.1. Nadalje valja reći da je tuženik u odgovoru na tužbu naveo da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani. Tuženik u bitnome navodi da je potraživanje tužitelja u zastari te ističe prigovor zastare. Tvrdi da je zastara nastupila svakako za većinu pojedinačnih potraživanja, odnosno za cjelokupno potraživanje tužitelja. Nadalje, navodi da utvrđenja iz parnice potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe. Potonje iz razloga što je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu primijeniti na pojedini ugovorni odnos nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač primjenjiva u pojedinom slučaju. Naveo je da je tužitelj dužan dokazati zbog čega drži da je predmetna ugovorna odredba kojom je kamatna stopa uređena kao promjenjiva ništetna, odnosno zbog čega drži da uslijed takve odredbe ima pravo potraživati povrat iznosa navodno stečenih bez osnove. Ne osporava činjenicu da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 120 mjeseci u iznosu od 37.967,00 CHF. Ne spori i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora o kreditu kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 6,50 % godišnje, da je člankom 4. ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 9. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan dospijeća. Ističe da čl. 26. ZOO-a predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Naveo je da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, te da je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Nadalje, da osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Naveo je da je odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora jasna, uočljiva i lako razumljiva, budući da je ista sastavni dio Ugovora i u njemu je izričito navedena. Nadalje, da je način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisio isključivo o tržišnim uvjetima te da nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana, te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, ukazuje da se tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz Ugovora. Naveo je da je sporna odredba Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Napominje da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te da je kao i tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF te da okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Tvrdi da pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva ne osporava. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tužitelja da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-391/2023-10 od 3. studenoga 2025., koje rješenje je postalo pravomoćno 6. prosinca 2025., odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu, kao neosnovan.

4. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu broj 707156 od 3. lipnja 2005. (list 7-11 spisa), Otplatnu tablicu od 3. lipnja 2005. (list 12-15 spisa), Prometnu karticu po kreditu (list 16-23 spisa), Otplatnu tablicu od 16. lipnja 2019. (list 25-28 spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope (list 29 spisa), Obavijest o promjeni anuiteta (list 30-31 spisa), Izračun prijevremene otplate za kredit (list 32 spisa), Izračun razlike uplaćenih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj 707156 stalnog sudskog vješaka Ivana Strbada, mag. oec (list 33-47 spisa), te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci presude.

6. Predmet spora je potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredaba ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

7. Između stranaka nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika, Volksbank d.d. 3. lipnja 2005. godine, broj Ugovora 707156 kojim je tužitelju odobren kredit od 23.000,00 CHF, da je isti u cijelosti isplaćen te da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i kamatna stopa koja je promjenjiva i u trenutku sklapanja Ugovora iznosila je 6,50% godišnje, dok je tijekom otplatnog razdoblja tuženik povećavao kamatnu stopu i to jednostranim odlukama te da je i tečaj CHF u istom periodu otplate kredita povećan, posljedično čemu su se zbog oba dva elementa Ugovora o kreditu, povećali i anuiteti kredita.

8. Sporno je, u bitnome, jesu li sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne te jesu li iste jasne, lako razumljive i uočljive, je li se o istima pojedinačno pregovaralo te jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li tuženik tužitelju dao sve potrebne informacije te je li tužitelj bio savjestan u svojem postupanju. Sporna je i obvezujuća primjena presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, te tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata, kao i je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

9. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u točki 8. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je osmotužena Sberbank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time osmotužena Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene Sberbank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora osmotužena Sberbank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku osmotužene Sberbank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time osmotužena Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom odlukom broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., između ostalog, odbio reviziju osmotužene Sberbank d.d. i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da je ista koristila nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

10. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.

11. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati u konkretnom predmetu, tuženiku kratko treba reći da je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/2014., 110/2015., 14/2019. i 19/2022., koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/14) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. istog zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku (koja je na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.1. Polazeći od čl. 502.c ZPP-a sud je prvenstveno uvidom u predmetni Ugovor o kreditu utvrdio da je tužitelj isti sklopio u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP, a koje svojstvo tuženik tijekom postupka nije ničime osporio, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a da je tuženik predmetni Ugovor sklopio u svojstvu trgovca u smislu čl. 3. st. 1. ZZP sklapajući predmetni Ugovor u okviru svoje poslovne djelatnosti, da je predmetni Ugovor sklopljen 3. lipnja 2005., dakle unutar razdoblja obuhvaćenog presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kao i da je spornim ugovornim odredbama ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti tečaju valute CHF prema HRK, te je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a na koje se ugovorne odredbe odnosi utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

12. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP- a (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/1999., 29/2002. i 49/2002.) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

13. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost tuženik nije predložio nikakve dokaze.

14. Tuženik, dakle, nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

15. Tuženik dakle nije dokazao, niti je na tu okolnost predložio dokaze, da je tužitelj bio u mogućnosti pregovarati o ugovornim odredbama, da je ugovor o kreditu rezultat prethodnog pregovaranja stranaka gdje je tužitelj mogao utjecati na sporne ugovorne odredbe, a teret tog dokaza upravo je na tuženiku, a ne na tužitelju. Tužitelj u stranačkom iskazu navodi da je kredit uzeo jer je trebao promijeniti krovište na kući u kojoj živi. Postavio je upit u više banaka, a Volksbank je imao najbolje uvjete, što mu je rekla bankarica. Kredit je bio u valuti CHF jer je to bio akcijski kredit, bila je najpovoljnija kamata i najmanja rata. Kod sklapanja ugovora nije pregovarao oko pojedinih odredbi, posebno o valuti i kamatnoj stopi, ugovor je već bio unaprijed pripremljen, prošli su samo odredbe o tome kolika je kamata, kolika će biti rata, upozoren je da će ići ovrha ako neće plaćati kredit. Početna rata bila je oko 1.200,00 HRK, a kasnije je narasla na oko 2.000,00 HRK. Bankarica u banci rekla mu je da je kamatna stopa promjenjiva, ali da bi rata mogla rasti nešto sitno. Također, naglasila je da je CHF stabilna valuta. Obzirom da nema iskustva vjerovao je banci. Misli da je postojala mogućnost sklapanja ugovora u drugoj valuti, ali je ovaj ugovor bio ponuđen kao najpovoljnija opcija. U banci nije bio upozoren da HNB ne štiti tečaj HRK prema CHF.

16. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je isti iskazivao realno i uvjerljivo. Kod toga sud smatra da iz opisanog postupanja tužitelja ne proizlazi da isti nije postupao s dužnom pažnjom, naime kako proizlazi iz iskaza tužitelja, kredit mu je bio potreban za promjenu krovišta na kući u kojoj živi, pri čemu nije dobio nikakva upozorenja o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule niti promjenjive kamatne stope koja bi upućivala na to da njegova obveza može biti znatno veća nego što je to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

17. Slijedom navedenog, sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelj, kojeg sud smatra "prosječnim potrošačem", s obzirom da na svoju struku i posao kojim se bavi (pravosudni policajac) očigledno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika uopće nije bio informiran o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelj utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule niti je tužitelj kao prosječni potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

18. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

19. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo.

20. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud nije provodio financijsko - knjigovodstveno vještačenje budući da je tuženik u odgovoru na tužbu naveo da samu visinu tužbenog zahtjeva ne osporava te da je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj.

21. Kako je, dakle, sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova ništetnosti predmetnih odredaba kao i njegovu visinu koja između stranaka nije sporna, to je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

21.1. Sukladno čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene, po njegovom zahtjevu, za svaki pojedinačni novčani iznos preplate od datuma preplate, i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude, pri čemu je stopa zateznih kamata u pojedinim razdobljima precizirana sukladno izmjenama odredbe članka 29. stavak 2. ZOO-a.

22. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare u pogledu zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa s osnova razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF, valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe.

22.1. Dodatno, u odnosu na tuženika u ovom predmetu Vrhovni sud je Rješenjem poslovni broj Rev-808/2023 od dana 7. studenoga 2023. ukazao da je tek pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na prednika tuženice Sberbank d.d. odlučeno i o ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odlukama banke. Naime, u navedenoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pravomoćno je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u odnosu na sedam banaka, a u odnosu na osmotuženicu Sberbank d.d. odlučeno je kako u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF tako i u odnosu na ništetnost ugovornih odredaba prema kojima je stopa ugovorene kamate promjenjiva prema odlukama banke. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je utvrdio da je zastara potraživanja tužitelja prema ovom tuženiku za preplaćeni iznos na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi započela teći 14. lipnja 2018., slijedom čega da potraživanje tužitelja u tom predmetu nije u zastari obzirom da je tužba, u odnosu na koju je revizija bila izjavljena, bila podnesena 24. veljače 2021. te je dao odgovor na postavljeno pravno pitanje koji glasi: "Zastara potraživanja potrošača prema Novoj hrvatskoj banci d.d. kao pravnom sljedniku Sberbank d.d., ranije Volksbank d.d., po osnovi preplaćenih iznosa anuiteta zbog promjena kamatnih stopa iz njihovog kreditnog odnosa koji je predmetom kolektivne zaštite iz postupaka koji su se vodili pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/2012 i Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017 počinje teći pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.".

22.2. Dakle, petogodišnji zastarni rok u ovom predmetu ističe 15. lipnja 2023. Budući da je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2023., to do trenutka podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina za tražbinu s osnova preplate kako zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, tako ni zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

23. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a prema kojem je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 3.245,52 EUR, pa je taj iznos mjerodavan za određivanje visine nastalih troškova. Sukladno citiranom propisu, kako je parnicu izgubio tuženik, tuženik je obvezan nadoknaditi tužitelju nastale mu troškove postupka u cijelosti, a sud mu je u skladu s članku 155. Zakona o parničnom postupku dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice.

24. Odluka o parničnom trošku u skladu je sa stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023; dalje: Tarifa). Tužitelju je tako priznat trošak sastava tužbe te sastava podneska od 27. listopada 2025. u iznosima od po 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, dok je za podnesak od 9. veljače 2026. priznat iznos od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife. Priznat je i trošak zastupanja na ročištima 31. listopada 2025. i 10. veljače 2026. u iznosima od po 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife te trošak zastupanja na ročištu za objavu u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife.

24.1. Tužitelj nije priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištu 17. ožujka 2026. Naime, do navedenog ročišta došlo je zbog činjenice da je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev tek podneskom od 9. veljače 2026. zbog čega je odgođeno ročište održano 10. veljače 2026. (zbog dostave podneska tužitelja od 9. veljače 2026. na očitovanje tuženiku).

25. Tužitelju je, dakle, ukupno priznat trošak u iznosu od 950,00 EUR koje mu je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja, sukladno članku 151. stavak 3. ZPP, teče od dana donošenja presude do isplate.

U Ivancu 2. travnja 2026.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1) Tužitelju, po punomoćniku Darku Kožiću, odvjetniku u Ivancu

2) Tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4